Hm... mislim da ja atm nisam najbolja osoba za odgovaranje na ta pitanja. Pogotovo uzmem li u obzir ludosti koje izvodim i misli koje me zaokupljaju lately... ah, život. Što na njega uopće reći? Zbunjuje me pomalo ta njegova dragocjenost. Jer, budimo realni, gotovo svatko može stvoriti život (ljudi - djeca, amebe, križanci svinja i majmuna brrr; životinje, biljke - mogu li biljke ubrojati u tvoju viziju života ili spadaju samo u moje viđenje riječi? ne znam), pa pitam se sada pitam, što je to u vezi života tako dragocjeno? Ovako, prije mjesec dana postojale su dvije stvari protiv kojih sam se borila rukama i nogama da me ne dohvate, dvije stvari koje nisam nikako željela ni vidjela u svojoj budućnosti. Prvo je bilo biti ne zapamćena (znam da zvuči površno, ah, što ćeš, takva sam), a druga stvar bila je imati djecu. Iako mi je prva bila daleko bitnija i mnogo, mnogo smislenija, svaki put kad bih pomislila na drugu naježila bih se. Sjetila se djece što su ubila pticu i Tereze što ju je pokopala. Iracionalno? Možda. No, moramo priznati nijedan strah nije racionalan. Onda se nešto u meni prelomilo i počela sam pretpostavljati da neki ljudi za život jednostavno nisu stvoreni, da je to dar a da oni nemaju blagog pojma što s tim darom učiniti. Tad sam se počela bojati da sam ja jedna od njih... it has ocured to me da bih mogla izabrati lakši put (ako takav postoji), no ja kakva jesam ne bih bila ja da sam tako lako odustala. I onda sam se primila svega i svačega, čitam, pišem, učim, pjevam, razmišljam o tome da naučim svirati i plesati (donja i nije najpametnija od mojih ideja, but it's worth a shot =)) i prestala sam razmišljati o svemu čega sam se bojala, svemu što sam sebi zacrtala da ću učiniti/postati u mom kratkom životu (jer, doista nikad ne znaš što sutra može donijeti). I onda sam u parku vidjela obitelj, malenu obitelj, još svježu. Mladog muškarca koji je u napadu euforije skakutao uokolo i pravio od sebe klauna i dodirivao cvijeće; mladu ženu što je sjedila na klupi, bila je doista lijepa, vitka (rekla bih čak i visoka, no nisam posve sigurna jer je sjedila), duga smeđa kosa joj je u slapu padala do pola leđa, a u krilu joj je sjedilo dijete. Djevojčica, stara možda kojih godinu dana, možda više, no sitna. Kristalići njezina smijeha topili su drveće, cvijeće, ljude, posramili ptice. Gledala je muškarca kako skakuće unaokolo i pružala ruke k njemu, a zatim bi joj do svijesti došlo da je u majčinu krilu i polagala bi glavu nježno na njezino rame, čelom joj dodirnuvši vrat, potom bi muškarac učinio nešto posebno zaigrano a ona bi opet pružala ruke, pa bi se sjetila majke, i tako u krug, sve neodlučnija u svojim namjerama, zaboravivši ih sekundu nakon što ih se sjetila. Dok sam ih promatrala posve očarana jednostavnošću njihove igre, topla ruka u mojoj pomogla mi je da shvatim... život je prekratak i prelijep da bih bila zabrinuta za ono što bi moglo biti, postalo mi je svejedno hoću li me svijet zapamtiti i hoću li imati djecu. Sve što je bilo važno bio je taj trenutak, moj trenutak, dijete u majčinu krilu i smijeh, otac što zaigrano polupleše i topla ruka u mojoj...
28.08.2008. (11:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pjesmu obožavam,kao i pjevačivu :) ovo mi se sviđa: "Za mene život u kojem sam zapela na jednoj jedinoj točci, pa eto, i nije život. Stvar je u tome da ne mogu očekivati da će baš u svakom trenutku postojati to nešto, snaga za život. Treba znati i pošteno izgubiti. I ne nadati se revanšu nego priznati poraz, pognuti glavu i pretrpjeti onaj divan udarac nogom u guzicu koji život voli dijeliti. I to je to. Doći će i neki drugi dan. Možda. "
pa da ako si zapeo samo (npr.) na jednoj svađi na jednom druženju i razmišljaš samo o tome,ne možeš ići dalje. nećeš onda imati ništa poslije-budućnost. svakim korakom se pravi budućnost? jelda? a ne stajati na jednom koraku i ne ići dalje. samo da te ispravim "točki" ne "točci" imam novi post :)
29.08.2008. (19:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
trenutno nemam vremena za čitanje posta (*šmrc*) dođoh samo na brzinu....ja adri (lik iz te moje ajmojenazvat priče) zamšljim kao osobu koja bi postala netko drugi kada bi imala priliku, osobu koja ne vjeruje drugim ljudima što god oni napravili za nju, osobu kojoj su toliko usadili u mozak svakakve gluposti da su njoj postale istina. barem je ona takva zasad.
navratim poslije opet ;)
01.09.2008. (15:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nemo
Hm... mislim da ja atm nisam najbolja osoba za odgovaranje na ta pitanja. Pogotovo uzmem li u obzir ludosti koje izvodim i misli koje me zaokupljaju lately... ah, život. Što na njega uopće reći? Zbunjuje me pomalo ta njegova dragocjenost. Jer, budimo realni, gotovo svatko može stvoriti život (ljudi - djeca, amebe, križanci svinja i majmuna brrr; životinje, biljke - mogu li biljke ubrojati u tvoju viziju života ili spadaju samo u moje viđenje riječi? ne znam), pa pitam se sada pitam, što je to u vezi života tako dragocjeno?
Ovako, prije mjesec dana postojale su dvije stvari protiv kojih sam se borila rukama i nogama da me ne dohvate, dvije stvari koje nisam nikako željela ni vidjela u svojoj budućnosti. Prvo je bilo biti ne zapamćena (znam da zvuči površno, ah, što ćeš, takva sam), a druga stvar bila je imati djecu. Iako mi je prva bila daleko bitnija i mnogo, mnogo smislenija, svaki put kad bih pomislila na drugu naježila bih se. Sjetila se djece što su ubila pticu i Tereze što ju je pokopala. Iracionalno? Možda. No, moramo priznati nijedan strah nije racionalan. Onda se nešto u meni prelomilo i počela sam pretpostavljati da neki ljudi za život jednostavno nisu stvoreni, da je to dar a da oni nemaju blagog pojma što s tim darom učiniti. Tad sam se počela bojati da sam ja jedna od njih... it has ocured to me da bih mogla izabrati lakši put (ako takav postoji), no ja kakva jesam ne bih bila ja da sam tako lako odustala. I onda sam se primila svega i svačega, čitam, pišem, učim, pjevam, razmišljam o tome da naučim svirati i plesati (donja i nije najpametnija od mojih ideja, but it's worth a shot =)) i prestala sam razmišljati o svemu čega sam se bojala, svemu što sam sebi zacrtala da ću učiniti/postati u mom kratkom životu (jer, doista nikad ne znaš što sutra može donijeti). I onda sam u parku vidjela obitelj, malenu obitelj, još svježu.
Mladog muškarca koji je u napadu euforije skakutao uokolo i pravio od sebe klauna i dodirivao cvijeće; mladu ženu što je sjedila na klupi, bila je doista lijepa, vitka (rekla bih čak i visoka, no nisam posve sigurna jer je sjedila), duga smeđa kosa joj je u slapu padala do pola leđa, a u krilu joj je sjedilo dijete. Djevojčica, stara možda kojih godinu dana, možda više, no sitna. Kristalići njezina smijeha topili su drveće, cvijeće, ljude, posramili ptice. Gledala je muškarca kako skakuće unaokolo i pružala ruke k njemu, a zatim bi joj do svijesti došlo da je u majčinu krilu i polagala bi glavu nježno na njezino rame, čelom joj dodirnuvši vrat, potom bi muškarac učinio nešto posebno zaigrano a ona bi opet pružala ruke, pa bi se sjetila majke, i tako u krug, sve neodlučnija u svojim namjerama, zaboravivši ih sekundu nakon što ih se sjetila.
Dok sam ih promatrala posve očarana jednostavnošću njihove igre, topla ruka u mojoj pomogla mi je da shvatim... život je prekratak i prelijep da bih bila zabrinuta za ono što bi moglo biti, postalo mi je svejedno hoću li me svijet zapamtiti i hoću li imati djecu. Sve što je bilo važno bio je taj trenutak, moj trenutak, dijete u majčinu krilu i smijeh, otac što zaigrano polupleše i topla ruka u mojoj...
28.08.2008. (11:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nemo
Ajme, ovo je bio dugi komentar =)
Zaboravih se zahvaliti za kritiku :) i pretpostavljam da je to proza u pjesmi :)
osmijeh
28.08.2008. (11:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nimwen Floyd
pjesmu obožavam,kao i pjevačivu :)
ovo mi se sviđa: "Za mene život u kojem sam zapela na jednoj jedinoj točci, pa eto, i nije život. Stvar je u tome da ne mogu očekivati da će baš u svakom trenutku postojati to nešto, snaga za život. Treba znati i pošteno izgubiti. I ne nadati se revanšu nego priznati poraz, pognuti glavu i pretrpjeti onaj divan udarac nogom u guzicu koji život voli dijeliti. I to je to. Doći će i neki drugi dan. Možda. "
pa da ako si zapeo samo (npr.) na jednoj svađi na jednom druženju i razmišljaš samo
o tome,ne možeš ići dalje. nećeš onda imati ništa poslije-budućnost. svakim korakom se
pravi budućnost? jelda? a ne stajati na jednom koraku i ne ići dalje.
samo da te ispravim "točki" ne "točci"
imam novi post
:)
29.08.2008. (19:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ne.
trenutno sam ja na jednom mjestu.
zapela u jednoj točki.
30.08.2008. (14:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
evelyn :)
trenutno nemam vremena za čitanje posta (*šmrc*)
dođoh samo na brzinu....ja adri (lik iz te moje ajmojenazvat priče) zamšljim kao osobu koja bi postala netko drugi kada bi imala priliku, osobu koja ne vjeruje drugim ljudima što god oni napravili za nju, osobu kojoj su toliko usadili u mozak svakakve gluposti da su njoj postale istina.
barem je ona takva zasad.
navratim poslije opet ;)
01.09.2008. (15:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...