"Ako se uopće nešto mora istaći protiv bolesnosti, protiv slabosti, onda to da u njoj slabi navlastiti instinkt liječenja, to jest instinkt obrane i oružja u čovjeku. Od ničeg se ne zna pobjeći, ni sa čim završiti, ništa odbaciti, - sve ozljeđuje. Čovjek i stvar dolaze nasrtljivo blizu, doživljaji pogađaju preduboko, sjećanje je jedna gnojna rana. Biti bolestan jest jedna vrsta ressentimenta samog. - Protiv toga ima bolesnik samo jednu veliku ljekariju - ja to nazivam ruskim fatalizmom, onim fatalizmom bez revolta, s kojim ruski vojnik, kojemu pohod postaje pretežak, najzad liježe u snijeg."
F. Nietzsche, Ecce Homo, poglavlje Zašto sam ja tako mudar, glava šesta
19.08.2008. (01:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ovaj je citat sumnjiv koliko to samo može biti, moj Liječeni! U prvoj rečenici Nietzsche kaže da u bolesti slabi ne samo tijelo, nego navlastit instinkt liječenja! Silno pametno, bez imalo ironije: ako se u nama išta razboli, u bolesti slabi naš samoobrambeni instinkt! Potom Nietzsche poetski malo preludira (što on čini nenadmašno): čovjek i stvar dolaze nasrtljivo blizu...briljantno: Nietzsche, arcinemeza klajnbirgeraja, ne može zamisliti svijet lišen građanske distance i posrednosti - prevelika mu se blizina istom ukazuje kao nasrtaj! Nevjerojatno je kako Nietzsche vidi svoje rječi, koliko plastično misli: to da blizinu čovjeka i stvari naprosto vidi kao nasrtaj, dar je koji je najrijeđi među svim ljudskim talentima: sposobnost mišljenja slikom, moć slikovite misli. Ali, onda naglo dolazi non sequitur: iz svega rečenog zaista ne slijedi da biti bolestan jest jedna vrsta ressentimenta samog! To je misao koja je izrečena rutinski, koju Nietzsche na stotinu mjesta varira, i koja bi mogla stajati bilo gdje drugdje: to je naprosto Nietzsche: bolest je ressentiment, i obratno, ressentiment je znak slabosti. No, ono što me fascinira, to je obrat u finalu citata: iako je kazao na početku da bolest slabi instink liječenja, sada kaže da protiv bolesti bolesnik ima samo jednu ljekariju: prepuštanje bolesti, fatalizam bez revolta, konačno prizanje gubitka obrambenog instinkta! Nevjerojatno: dijalektika je ponešto sumnjiva, nije li - bolest slabi ne tijelo, nego instink obrane od bolesti, a jedina je ljekarija fatalizam bez revolta, prepuštanje smrtonosnom ishodu bolesti! Kakav moralizam! Ta, Nietzscheu je ovdje jedino do toga da, kad već neminovnom umiremo (fatalizam), umremo bez revolta: Umri muški! (Uostalom, tako ćemo vječno iznova umirati, kako jednom umremo, zar ne?) Fatalizam, pa nije li to potvrda slabosti, slabljenja instinkta liječenja? Što sad? Protiv slabljenja toga instinkta Nietzsche propisuje prihvaćanje toga slabljenja! Jedino je dakle to toga da mi sebi posvijestimo svoju slabost, da je dovedemo do pojma, i - bez ljutnje, bez revolta, bez gorčine: bez ressentimenta - legnemo u snijeg! Nietzsche je bio silno ogorčen čovjek, jer ako je išta prezirao, prezirao je ressentiment. Htio je voljeti svoju sudbinu (amor fati): Nespavanje žestoko muči melankolike (piše u staroj raspravi Roberta Burtona), a poznato nam je da je to bio i Nietzscheov krž i da je spas morao tražiti u gorkom sedativu. Nietzsche je želio biti Walt Whitman, želio je u tančine ljubiti vlatiti usud. (JLBorges, Povijest vječnosti) Htio je biti isti, biti drugi.
19.08.2008. (04:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
"Ako se uopće nešto mora istaći protiv bolesnosti, protiv slabosti, onda to da u njoj slabi navlastiti instinkt liječenja, to jest instinkt obrane i oružja u čovjeku. Od ničeg se ne zna pobjeći, ni sa čim završiti, ništa odbaciti, - sve ozljeđuje. Čovjek i stvar dolaze nasrtljivo blizu, doživljaji pogađaju preduboko, sjećanje je jedna gnojna rana. Biti bolestan jest jedna vrsta ressentimenta samog. - Protiv toga ima bolesnik samo jednu veliku ljekariju - ja to nazivam ruskim fatalizmom, onim fatalizmom bez revolta, s kojim ruski vojnik, kojemu pohod postaje pretežak, najzad liježe u snijeg."
F. Nietzsche, Ecce Homo, poglavlje Zašto sam ja tako mudar, glava šesta
19.08.2008. (01:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Ovaj je citat sumnjiv koliko to samo može biti, moj Liječeni!
U prvoj rečenici Nietzsche kaže da u bolesti slabi ne samo tijelo, nego navlastit instinkt liječenja!
Silno pametno, bez imalo ironije: ako se u nama išta razboli, u bolesti slabi naš samoobrambeni instinkt!
Potom Nietzsche poetski malo preludira (što on čini nenadmašno): čovjek i stvar dolaze nasrtljivo blizu...briljantno: Nietzsche, arcinemeza klajnbirgeraja, ne može zamisliti svijet lišen građanske distance i posrednosti - prevelika mu se blizina istom ukazuje kao nasrtaj! Nevjerojatno je kako Nietzsche vidi svoje rječi, koliko plastično misli: to da blizinu čovjeka i stvari naprosto vidi kao nasrtaj, dar je koji je najrijeđi među svim ljudskim talentima: sposobnost mišljenja slikom, moć slikovite misli.
Ali, onda naglo dolazi non sequitur: iz svega rečenog zaista ne slijedi da biti bolestan jest jedna vrsta ressentimenta samog! To je misao koja je izrečena rutinski, koju Nietzsche na stotinu mjesta varira, i koja bi mogla stajati bilo gdje drugdje: to je naprosto Nietzsche: bolest je ressentiment, i obratno, ressentiment je znak slabosti.
No, ono što me fascinira, to je obrat u finalu citata: iako je kazao na početku da bolest slabi instink liječenja, sada kaže da protiv bolesti bolesnik ima samo jednu ljekariju: prepuštanje bolesti, fatalizam bez revolta, konačno prizanje gubitka obrambenog instinkta!
Nevjerojatno: dijalektika je ponešto sumnjiva, nije li - bolest slabi ne tijelo, nego instink obrane od bolesti, a jedina je ljekarija fatalizam bez revolta, prepuštanje smrtonosnom ishodu bolesti! Kakav moralizam! Ta, Nietzscheu je ovdje jedino do toga da, kad već neminovnom umiremo (fatalizam), umremo bez revolta: Umri muški! (Uostalom, tako ćemo vječno iznova umirati, kako jednom umremo, zar ne?)
Fatalizam, pa nije li to potvrda slabosti, slabljenja instinkta liječenja?
Što sad? Protiv slabljenja toga instinkta Nietzsche propisuje prihvaćanje toga slabljenja!
Jedino je dakle to toga da mi sebi posvijestimo svoju slabost, da je dovedemo do pojma, i - bez ljutnje, bez revolta, bez gorčine: bez ressentimenta - legnemo u snijeg!
Nietzsche je bio silno ogorčen čovjek, jer ako je išta prezirao, prezirao je ressentiment.
Htio je voljeti svoju sudbinu (amor fati): Nespavanje žestoko muči melankolike (piše u staroj raspravi Roberta Burtona), a poznato nam je da je to bio i Nietzscheov krž i da je spas morao tražiti u gorkom sedativu. Nietzsche je želio biti Walt Whitman, želio je u tančine ljubiti vlatiti usud. (JLBorges, Povijest vječnosti)
Htio je biti isti, biti drugi.
19.08.2008. (04:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
..grazie mille .
19.08.2008. (12:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...