Zahvalan sam ti, Nemanjo, što si osvježio svoje znanje somalskih dijalekata. Time si i mene ponukao da toj temi posvetim barem zrno pozornosti. Dakako, priznajem, bolje sam upućen u somalsku poeziju nego u povijest jezika. No, ipak, dopusti mi da iznesem nekoliko primjedbi. Ne bih, kao ni ti, htio zagnjaviti auditorij s odveć lingvistike, no neke napomene doista nužno moram iznijeti. Presudno je za naš problem, paradoksalno rečeno, sagledati malo širu sliku. Ti si samo stidljivo uveo u raspravu arapski jezik. Naime, nije toliko presudno što somalski spada u kušitske jezike, koliko mu snagu, a i tradiciju, daje neraskidiva veza s porodicom afroazijskih jezika. Dopusti, ali ons toji uz bok sa semitskim jezicima, dakle i s arapskim, i s hebrejskim i s aramejskim! Nije to bezvezan potomak khoisanskih jezika, nema tu nikakvih klikova i coktaja nego je na djelu, rekli bismo poetski, klasična struktura. Naime, kod fraze "zebumba, ba bu, ba bu" u igri je dovznačnost glagola. Oni, kao i u arapskom, obično imaju tri niza oblika: sadašnje vrijeme, prošlo vrijeme i glagolski prilog sadašnji (particip prezenta). Evo četiri primjera za glagol ba bu, koji je ovdje dan u jednini!: 1. ba bu (slon) putuje prezent 2. bu ba (slon) je putovao perfekt 3. buba(slon) putujući glagolski prilog sadašnji 4. ba bubu (slon) je naputovan glagolski pridjev trpni.
Dakle,m da i ne ulazimo u finese, očito je da je u izrazu "zebumba, ba bu, ba bu" u pitanju, doduše malo čudno upotrijebljen, ali i dalje prezent: "Oko slona put se putuje".
18.08.2008. (23:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dragi Nemanjo, ne bih htio, iskreno, da zanemarimo osnovnu temu. Upadnemo li u tu zamku, lako bi nam se moglo dogoditi da od baobaba ne vidimo kišnu šumu. Ti si čak, u zanosu raspre, prenebregnuo fakat da "zebumba, ba bu, ba bu" i nije stih, to je samo naslov možda najpregnantije ispisane od svih somalskih narodnih priča koje je Okopa sačuvao za vječnost. No, bilo kako bilo, Okopa i ne duguje svoj strelovit razvoj toliko Mustafi, koliko svom složenom podrijetlu, da nekažem genezi. Naime, ne zaboravi da je Okopa bijelac! Zacijelo pamtiš i neobičnu sudbinu njegove majke Fatime. Njezin otac, nekad glasoviti lord Mortimer Hampden, prvi je pripadnik visokog engleskog plemstva koji je sredinom 19. stoljeća prešao na islam. Lord Mortimer od ranog je djetinstva slovio kao čudak. Sjajno ga je opisao John Michell u svojoj knjizi "Eccentric lives and Peculiar notions", u poglavlju "Loyalists of Flat Earth". U njemu potanko opisuje sadržaj 470 stranica debele lordove knjige u kojoj on briljantno dokazuje da je zemlja ravna ploča. Da bi to dokazao i pokusom, sukobio se sa svojim najomraženijim protivnikom-globularistom, odioznim grofom Isaacom od Bedforda. Postavio je teleskop baš kod bedfordskog mosta i poravnao ga s dva kilometra udaljenom ogradom kamenog mosta u Velneyju. Tvrdio je da ih sunce u isto vrijeme dodiruje i kad raste i kad pada. Grof Isaac od Bedforda ga je ismijao, a ismijalo ga je i Kraljevsko društvo kojem se obratio za pravorijek. Iz protesta se preobratio na islam, pokupio obitelj i nastanio se na saudijskom dvoru. Njegova kći jedinica Victoria sama je, primivši vjeru, izabrala ime Fatima. Okopa je dakle bio drugačiji od sviju. Musliman a gotovo europski odgojen, u mnogočemu zapadnjak, bijelac a među crncima (nakon što su oca protjerali). On je zarana, svim sliama, prionuo uz naciju u kojoj se obreo. Zato što je bio drugačiji, morao je biti i bolji od ostalih. Pa i od Mustafe, dakako, unatoč svemu pijetetu kojim ga je obasuo nakon njegove prerane, tragične smrti u lovu na lavove ljudoždere u Bosingwi. P. S. Ne znam jesi li znao da je Okopa posljednji bijelac u svom rodu. Njegova je supruga Chu Cheche bila prava Somalijka, izrodila mu je tri sina, a, interesantno, sin jednog od njih, dakle Okopin unuk, Kaopi, studirao je sredinom sedamdesetih na ljubljanskoj univerzi. Čak je preveo Prešernov Sonetni vijenac na sjevernosomalijski. Znaš li kako glasi Julia Primicova u prijevodu: Ka kuba ku kaba zu!
19.08.2008. (00:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kizina je pjesma izniman izazov, moj Lečeni, ne znam kako ćeš odgovoriti. Već naslovom baca rukavicu u tvoje svježeobrijano lice: s jedne je strane to odgovor na tvoju provokaciju - što manje pišeš, više te cijene - a s druge je riječ o autoreferencijalnom anticipandu stihova koji sljede: četverosti koji sljedi nije puno u kvantiteti, ali ni malo u kvaliteti. Pjesnik kaže da je razmišlja da postane pjesnik! Neviđena skromnost, zar ne!? Štoviše, veli da je ustuknuo - gotovo da se uplašio težine toga zadatka: biti pjesnik. No onda, kakav spektakularan obrat: pjesnik nudi stih koji je prava poslastica, već sa svoje ambivalencije: težini se pjesničke sudbine kontrapunktira lakoća pjevanja, lakonskim iskazom "moji stihovi su perje", ali se svaka moguća optužba koja bi pjesnika teretila s taštine osujećuje finom samozatajnom doskočicom: moji su stihovi laki kao perje! Hoće se istovremeno kazati: nije riječ ni o čemu što bi imalo neku težinu, ali, naravno, riječ je o nečemu što unatoč težini izričem s nevjerojatnom lakoćom! Konkluzija koja donosi paradoks "liječeni je bolesnik", dobronamjeran je škerac u maniri "polivenog polivača": komika par exellance! Dakle, Liječeni, zaista ne znam što ćeš sada ti na to. Ja sam, kao što vidiš, odgovorio rijetkom bravurom: Kizi je to jasno, no da objasnim i nevježama: Budući da je Kizo zadao intonaciju današnjeg pjevanja, ja sam u istom tonalitetu, samo u višem registru, na zapanjujuće vješt način problematizirao samo pjesništvo, pitajući se: Tko pjeva? U prvom stihu ponavljam pučkoškolsku pjesničku pouku: Pjesnici su čuđenje u svijetu. Time se ovo pjesništvo uspostavlja kao najdemokratičnije moguće: svi znamo za tu sentencu, i svatko je pozvan u prostor Poezije. Potom ironičan obrat: Naročito ste čudni vas dvojica! Da ne gubim vrijeme, odamah prelazim na treći stih: Trojica! Genijalno! Jer, vidi sad što se tu krije:
Sjede Markizz, Nemanja i onaj treći na brežuljku usred divne livade i šute. Dolje, u podnožju, pase zelenu travu pregršt prelijepih žena, križanki između Nikoline Pišek i Angeline Jolie. Markizz, prpošan i nestrpljiv kakav on već je, svi ga jako dobro znamo, reče: Dečki, idemo dolje, izjebat ćemo ih kao nitko do sada." Nato će Nemanja: "Nemoj biti blesav, prijatelju, ako nešto žele neka se izvole došetati gore." Treći ostade šutjeti. Mrzio je biti treći. Još iz srednje škole.
Luce, 19.2.2008.
Na što sam ja nadodao:
• Sjede Markiz, Nemanja i onaj treći treći o kojemu govori još Eliot u "Pustoj zemlji": Who is the third who walks always beside you? When I count, there are only you and I together 360 But when I look ahead up the white road There is always another one walking beside you Gliding wrapt in a brown mantle, hooded I do not know whether a man or a woman —But who is that on the other side of you?
Duga je to priča, o tom trećem. Pokušat ću je skratiti:
Eliot's note for line 360
The following lines were stimulated by the account of one of the Antarctic expeditions (I forget which, but I think one of Shackleton's): it was related that the party of explorers, at the extremity of their strength, had the constant delusion that there was one more member than could actually be counted.
Commentator's note
B. C. Southam has traced the account to chapter 10 of Sir Ernest Shackleton's book South (1919). See also the account of meeting Jesus on the road to Emmaus in the Gospel of Luke, Chapter 24, starting with verse 13. 1. And, behold, two of them went that same day to a village called Emmaus, which was from Jerusalem about threescore furlongs. 2. And they talked together of all these things which had happened. 3. And it came to pass, that, while they communed together and reasoned, Jesus himself drew near, and went with them. 4. But their eyes were holden that they should not know him.
Part V Lines 359-365
The speaker in this section does not seem to be the main narrator. The speaker talks of a presence who is felt, if not seen, when the speaker and the spoken to are seperated from each other (line 361.) Indeed we are not sure if the two ever walk together as the other and the mysterious figure do. Left unsaid is whether this figure is the cause of the seperation. The third appears to be a ghost, its walk described as a glide. The presence is hooded and the speaker cannot tell whether the figure is a man or a woman but Eliot has previously given us a clue. In his note to line 46 Eliot associates the hooded figure with the Hanged God of Frazer. So here we find the hanged man that Madame Sosostris could not see in the Tarot reading (lines 54-55.) What is mysterious to Madame Sosostris and the speaker becomes, with effort, accessible to us. (...)
19.08.2008. (15:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
While the public reading of this section put forth by Eliot and many critics is the resurrected Christ's journey to Emmaus with his disciples (told in The Gospel of Luke, Chapter 24) Eliot's notes cannot always be treated as a final authority on his meaning. His notes to line 46 and to Part V mention Emmaus yet his note to line 360 does not mention Emmaus or Christ at all. This latter note seems to be a clue that that there may be a more private reading possible to this section. James E. Miller, Jr. provides us with one such private meaning involving Jean Verdenal: It is a safe assumption the Vivienne Eliot learned early in her marriage that she was in some obscure sense competing with someone whose presence was more felt than seen. The passage above is not so shrill as the monologue in "A Game of Chess," [monologue starts at line 111] but there is the same nervousness and puzzlement--and nagging. Most telling, perhaps, is the line, "I do not know whether a man or a woman." [line 364] The silent party in this unequal exchange surely knows, for we have just witnessed his anguish over the incontrovertible fact--"He who was living is now dead." [line 328] The other who is walking by his side is the enduring memory which will not die, a memory as intrusive in a marriage as a physical presence.
South Sir Ernest Shackleton
The last paragraph of the chapter entitled "Across South Georgia"
When I look back at those days I have no doubt that Providence guided us, not only across those snowfields, but across the storm-white sea that seperated Elephant Island from our landing-place on South Georgia. I know that during that long and racking march of thirty-six hours over the unnamed mountains and glaciers of South Georgia it seemed to me often that we were four, not three. I said nothing to my companions on the point, but afterwards Worsley said to me, "Boss, I had a curious feeling on the march that there was another person with us." Crean confessed to the same idea. One feels "the dearth of human words, the roughness of mortal speech" in trying to describe things intangible, but a record of our journeys would be incomplete without a reference to a subject very near to our hearts.
Sir Ernest Henry Shackleton (1874-1922) South Originally published 1919, William Heinemann, London Reprinted 1998, The Lyons Press, New York,
Jebiga, baš ste me povukli za engleski jezik s tim trećim!
Pa sad vi recite da je poezija perolaka kategorija!
19.08.2008. (15:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
Zahvalan sam ti, Nemanjo, što si osvježio svoje znanje somalskih dijalekata. Time si i mene ponukao da toj temi posvetim barem zrno pozornosti. Dakako, priznajem, bolje sam upućen u somalsku poeziju nego u povijest jezika. No, ipak, dopusti mi da iznesem nekoliko primjedbi. Ne bih, kao ni ti, htio zagnjaviti auditorij s odveć lingvistike, no neke napomene doista nužno moram iznijeti.
Presudno je za naš problem, paradoksalno rečeno, sagledati malo širu sliku. Ti si samo stidljivo uveo u raspravu arapski jezik. Naime, nije toliko presudno što somalski spada u kušitske jezike, koliko mu snagu, a i tradiciju, daje neraskidiva veza s porodicom afroazijskih jezika. Dopusti, ali ons toji uz bok sa semitskim jezicima, dakle i s arapskim, i s hebrejskim i s aramejskim! Nije to bezvezan potomak khoisanskih jezika, nema tu nikakvih klikova i coktaja nego je na djelu, rekli bismo poetski, klasična struktura.
Naime, kod fraze "zebumba, ba bu, ba bu" u igri je dovznačnost glagola. Oni, kao i u arapskom, obično imaju tri niza oblika: sadašnje vrijeme, prošlo vrijeme i glagolski prilog sadašnji (particip prezenta). Evo četiri primjera za glagol ba bu, koji je ovdje dan u jednini!:
1. ba bu (slon) putuje prezent
2. bu ba (slon) je putovao perfekt
3. buba(slon) putujući glagolski prilog sadašnji
4. ba bubu (slon) je naputovan glagolski pridjev trpni.
Dakle,m da i ne ulazimo u finese, očito je da je u izrazu "zebumba, ba bu, ba bu" u pitanju, doduše malo čudno upotrijebljen, ali i dalje prezent: "Oko slona put se putuje".
18.08.2008. (23:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
Dragi Nemanjo, ne bih htio, iskreno, da zanemarimo osnovnu temu. Upadnemo li u tu zamku, lako bi nam se moglo dogoditi da od baobaba ne vidimo kišnu šumu. Ti si čak, u zanosu raspre, prenebregnuo fakat da "zebumba, ba bu, ba bu" i nije stih, to je samo naslov možda najpregnantije ispisane od svih somalskih narodnih priča koje je Okopa sačuvao za vječnost.
No, bilo kako bilo, Okopa i ne duguje svoj strelovit razvoj toliko Mustafi, koliko svom složenom podrijetlu, da nekažem genezi. Naime, ne zaboravi da je Okopa bijelac! Zacijelo pamtiš i neobičnu sudbinu njegove majke Fatime. Njezin otac, nekad glasoviti lord Mortimer Hampden, prvi je pripadnik visokog engleskog plemstva koji je sredinom 19. stoljeća prešao na islam. Lord Mortimer od ranog je djetinstva slovio kao čudak. Sjajno ga je opisao John Michell u svojoj knjizi "Eccentric lives and Peculiar notions", u poglavlju "Loyalists of Flat Earth". U njemu potanko opisuje sadržaj 470 stranica debele lordove knjige u kojoj on briljantno dokazuje da je zemlja ravna ploča. Da bi to dokazao i pokusom, sukobio se sa svojim najomraženijim protivnikom-globularistom, odioznim grofom Isaacom od Bedforda. Postavio je teleskop baš kod bedfordskog mosta i poravnao ga s dva kilometra udaljenom ogradom kamenog mosta u Velneyju. Tvrdio je da ih sunce u isto vrijeme dodiruje i kad raste i kad pada. Grof Isaac od Bedforda ga je ismijao, a ismijalo ga je i Kraljevsko društvo kojem se obratio za pravorijek. Iz protesta se preobratio na islam, pokupio obitelj i nastanio se na saudijskom dvoru. Njegova kći jedinica Victoria sama je, primivši vjeru, izabrala ime Fatima. Okopa je dakle bio drugačiji od sviju. Musliman a gotovo europski odgojen, u mnogočemu zapadnjak, bijelac a među crncima (nakon što su oca protjerali). On je zarana, svim sliama, prionuo uz naciju u kojoj se obreo. Zato što je bio drugačiji, morao je biti i bolji od ostalih. Pa i od Mustafe, dakako, unatoč svemu pijetetu kojim ga je obasuo nakon njegove prerane, tragične smrti u lovu na lavove ljudoždere u Bosingwi.
P. S. Ne znam jesi li znao da je Okopa posljednji bijelac u svom rodu. Njegova je supruga Chu Cheche bila prava Somalijka, izrodila mu je tri sina, a, interesantno, sin jednog od njih, dakle Okopin unuk, Kaopi, studirao je sredinom sedamdesetih na ljubljanskoj univerzi. Čak je preveo Prešernov Sonetni vijenac na sjevernosomalijski. Znaš li kako glasi Julia Primicova u prijevodu: Ka kuba ku kaba zu!
19.08.2008. (00:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
Kizzo, što manje pišeš, to prije završiš na kuuul listi. Dokad misliš tako?
19.08.2008. (00:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
markiz
MALO JE PUNO
razmišljao sam da postanem pjesnik,
a onda ustuknuo.
moji stihovi su perje,
a liječeni bolesnik.
19.08.2008. (12:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Pjesnici su čuđenje u svijetu
Pjesnici su čuđenje u svijetu.
Naročito vas dvojica.
Trojica.
19.08.2008. (15:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Kizina je pjesma izniman izazov, moj Lečeni, ne znam kako ćeš odgovoriti.
Već naslovom baca rukavicu u tvoje svježeobrijano lice: s jedne je strane to odgovor na tvoju provokaciju - što manje pišeš, više te cijene - a s druge je riječ o autoreferencijalnom anticipandu stihova koji sljede: četverosti koji sljedi nije puno u kvantiteti, ali ni malo u kvaliteti.
Pjesnik kaže da je razmišlja da postane pjesnik! Neviđena skromnost, zar ne!? Štoviše, veli da je ustuknuo - gotovo da se uplašio težine toga zadatka: biti pjesnik. No onda, kakav spektakularan obrat: pjesnik nudi stih koji je prava poslastica, već sa svoje ambivalencije: težini se pjesničke sudbine kontrapunktira lakoća pjevanja, lakonskim iskazom "moji stihovi su perje", ali se svaka moguća optužba koja bi pjesnika teretila s taštine osujećuje finom samozatajnom doskočicom: moji su stihovi laki kao perje! Hoće se istovremeno kazati: nije riječ ni o čemu što bi imalo neku težinu, ali, naravno, riječ je o nečemu što unatoč težini izričem s nevjerojatnom lakoćom! Konkluzija koja donosi paradoks "liječeni je bolesnik", dobronamjeran je škerac u maniri "polivenog polivača": komika par exellance!
Dakle, Liječeni, zaista ne znam što ćeš sada ti na to.
Ja sam, kao što vidiš, odgovorio rijetkom bravurom: Kizi je to jasno, no da objasnim i nevježama:
Budući da je Kizo zadao intonaciju današnjeg pjevanja, ja sam u istom tonalitetu, samo u višem registru, na zapanjujuće vješt način problematizirao samo pjesništvo, pitajući se: Tko pjeva?
U prvom stihu ponavljam pučkoškolsku pjesničku pouku: Pjesnici su čuđenje u svijetu. Time se ovo pjesništvo uspostavlja kao najdemokratičnije moguće: svi znamo za tu sentencu, i svatko je pozvan u prostor Poezije.
Potom ironičan obrat: Naročito ste čudni vas dvojica!
Da ne gubim vrijeme, odamah prelazim na treći stih:
Trojica!
Genijalno!
Jer, vidi sad što se tu krije:
Sjede Markizz, Nemanja i onaj treći na brežuljku usred divne livade i šute.
Dolje, u podnožju, pase zelenu travu pregršt prelijepih žena, križanki između Nikoline Pišek i Angeline Jolie.
Markizz, prpošan i nestrpljiv kakav on već je, svi ga jako dobro znamo, reče: Dečki, idemo dolje, izjebat ćemo ih kao nitko do sada."
Nato će Nemanja: "Nemoj biti blesav, prijatelju, ako nešto žele neka se izvole došetati gore."
Treći ostade šutjeti. Mrzio je biti treći. Još iz srednje škole.
Luce, 19.2.2008.
Na što sam ja nadodao:
• Sjede Markiz, Nemanja i onaj treći treći o kojemu govori još Eliot u "Pustoj zemlji":
Who is the third who walks always beside you?
When I count, there are only you and I together 360
But when I look ahead up the white road
There is always another one walking beside you
Gliding wrapt in a brown mantle, hooded
I do not know whether a man or a woman
—But who is that on the other side of you?
Duga je to priča, o tom trećem. Pokušat ću je skratiti:
Eliot's note for line 360
The following lines were stimulated by the account of one of the Antarctic expeditions (I forget which, but I think one of Shackleton's): it was related that the party of explorers, at the extremity of their strength, had the constant delusion that there was one more member than could actually be counted.
Commentator's note
B. C. Southam has traced the account to chapter 10 of Sir Ernest Shackleton's book South (1919).
See also the account of meeting Jesus on the road to Emmaus in the Gospel of Luke, Chapter 24, starting with verse 13.
1. And, behold, two of them went that same day to a village called Emmaus, which was from Jerusalem about threescore furlongs.
2. And they talked together of all these things which had happened.
3. And it came to pass, that, while they communed together and reasoned, Jesus himself drew near, and went with them.
4. But their eyes were holden that they should not know him.
Part V
Lines 359-365
The speaker in this section does not seem to be the main narrator. The speaker talks of a presence who is felt, if not seen, when the speaker and the spoken to are seperated from each other (line 361.) Indeed we are not sure if the two ever walk together as the other and the mysterious figure do. Left unsaid is whether this figure is the cause of the seperation.
The third appears to be a ghost, its walk described as a glide. The presence is hooded and the speaker cannot tell whether the figure is a man or a woman but Eliot has previously given us a clue. In his note to line 46 Eliot associates the hooded figure with the Hanged God of Frazer. So here we find the hanged man that Madame Sosostris could not see in the Tarot reading (lines 54-55.) What is mysterious to Madame Sosostris and the speaker becomes, with effort, accessible to us.
(...)
19.08.2008. (15:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
While the public reading of this section put forth by Eliot and many critics is the resurrected Christ's journey to Emmaus with his disciples (told in The Gospel of Luke, Chapter 24) Eliot's notes cannot always be treated as a final authority on his meaning. His notes to line 46 and to Part V mention Emmaus yet his note to line 360 does not mention Emmaus or Christ at all. This latter note seems to be a clue that that there may be a more private reading possible to this section. James E. Miller, Jr. provides us with one such private meaning involving Jean Verdenal:
It is a safe assumption the Vivienne Eliot learned early in her marriage that she was in some obscure sense competing with someone whose presence was more felt than seen. The passage above is not so shrill as the monologue in "A Game of Chess," [monologue starts at line 111] but there is the same nervousness and puzzlement--and nagging. Most telling, perhaps, is the line, "I do not know whether a man or a woman." [line 364] The silent party in this unequal exchange surely knows, for we have just witnessed his anguish over the incontrovertible fact--"He who was living is now dead." [line 328] The other who is walking by his side is the enduring memory which will not die, a memory as intrusive in a marriage as a physical presence.
South
Sir Ernest Shackleton
The last paragraph of the chapter entitled "Across South Georgia"
When I look back at those days I have no doubt that Providence guided us, not only across those snowfields, but across the storm-white sea that seperated Elephant Island from our landing-place on South Georgia. I know that during that long and racking march of thirty-six hours over the unnamed mountains and glaciers of South Georgia it seemed to me often that we were four, not three. I said nothing to my companions on the point, but afterwards Worsley said to me, "Boss, I had a curious feeling on the march that there was another person with us." Crean confessed to the same idea. One feels "the dearth of human words, the roughness of mortal speech" in trying to describe things intangible, but a record of our journeys would be incomplete without a reference to a subject very near to our hearts.
Sir Ernest Henry Shackleton (1874-1922)
South
Originally published 1919, William Heinemann, London
Reprinted 1998, The Lyons Press, New York,
Jebiga, baš ste me povukli za engleski jezik s tim trećim!
Pa sad vi recite da je poezija perolaka kategorija!
19.08.2008. (15:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...