Pokušala sam spavati, ali san neće na oči. I vratim se na ovaj tvoj tekst, čitam, razmišljam, jer isto kao i ti tražim u raznim štivima nešto, nešto što će mi uliti neku nadu....i upravo kao i ti čekam znak...... ti od Une, ja od Stele..... no znaka nema....i znam da nije to zato jer ga ja ne znam prepoznati već ga zaista nema... pa se sjetim i ovih napisanih riječi (isto iz jedne knjige):
"No, kad naš mozak umre, kad se naši spoznajni procesi prestanu odvijati, prestaje i naša svjesna aktivnost. Oblik u kojem će naša sadašnja energija, nakon smrti, biti raspodijeljena po širokom prostranstvu, bilo u obliku tla, plina, ili kozmičke prašine nema nikakve veze s našim trenutačnim doživljajem onoga što jesmo. Nikad više nećemo imati potpuno isti spoj molekula. Stoga, nikad više nećemo doživjeti isto iskustvo svijesti......."
Znam da nije utješno.....ali ja jednostavno ništa drugo ne mogu prihvatiti dok to zaista ne osjetim, prepoznam, shvatim..... Ja znam kad pišem mojoj Steli, da pišem samoj sebi.....da pišem njoj koja "živi" u mojoj glavi.....u mojoj duši - ma što to značilo......da ona to ni ne vidi ni ne čuje...... to je isto jedan od načina da izdržim dan, mjesec......godinu..... Vjerujem da ću na taj način živjeti do svog zadnjeg daha.....
Grlim te mila majčice.... Sandra
19.08.2008. (01:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mislim da ništa drugo u životu (poslije) ne radim osim što intenzivno razmišljam, analiziram, pokušavam dokučiti nedokučivo. Sve ostalo je po strani kao nebitno i nepotrebno. Razmišljam o vjeri – vjerama, o nadi koju pruža/pružaju. Zavidim na vjerovanju svakome tko ne sumnja i istinski vjeruje. Pragmatičarka, kakvu me stvorio bilo tko, sumnjam u sve u što se ne mogu osobno uvjeriti. No to me ne čini sretnom, barem ne u ovom slučaju. Patim duboko, proživljavam tešku bol. Ne vidim izlaz. A ne vidim ni svrhu takvoga života. Iz ciklusa boli i patnje u ciklus patnje i bola. Funkcioniram jer me za sada služi zdravlje, funkcioniram jer sam u zrelim godinama kada mi se još ne nazire prirodni kraj. Rezultat takovog načina života i poimanja je taj da sam se povukla fizički a još više psihički u sebe, postavila neku vrstu paravana između sebe i ostalih, vidimo se oni i ja ali smo distancirani. Počelo mi se mutiti u glavi, sebe doživljavam kao aktera na filmu, čujem se, vidim se….bojim se ići među ljude. Na godišnjem sam odmoru bila od 15. srpnja a nisam se usudila poći sama na Murter jer me već unaprijed strah kretanja među ljudima, vreve, plaže……poluinvalid sam. Psihički. Takva me situacija prošle godine odvela na liječničke pretrage (štitnjača, kralješnica, dotok krvi u mozak……ništa pozitivnoga, sve negativno, sve O.K.). Ove godine poučena onim što sam i sama znala, ne želim liječniku a sve je kao i prošlog ljeta. Najradije bih plazila po podu, kao pas na najvišoj terasi nebodera. Znači, ne može tako dalje jer se u protivnom mogu otputiti k psihijatru da me smjesti u sanatorij. U isto me vrijeme bole do besvijesti lica sreće ostalih, naročito kad se «zaigraju» pa me izvješćuju o napretku svoje odrasle djece a ja mogu šutjeti, eventualno klimati glavom kao da sam time što nemam više svoga djeteta počinila kazneno djelo. Ne mogu si pomoći i početi vjerovati u boga i ostatak njegove pratnje jer sam vjeru ( iščašenu kakvu sam imala) izgubila. Svjesna sam da se nitko nije od nekud, «sa visina» vratio i podastrijeo dokaze o postojanju kršćanskog Boga ili Alaha, ili Budhe, ili «zlatnog teleta», ništavila……Ljudi vjeruju, jer se boje onoga «iza» a onda je tu spasonosna vjera koja nudi propisani spas. Zavidim svakome od njih. Isto tako znamo da znanost otkriva služenje mozgom u tričavih 20-tak %. Što je s ostalih 70 – 80% ? Možda se tu kriju prave «poslastice» budućnosti svakoga od nas. Dodatno me muči pitanje osobnosti (vjerujem većinu nas), različitosti, razine svijesti. I sve bih probala, apsolutno sve što mi se nudi a postoji, samo da «uhvatim sponu» između nas dvije. U tom mi je smislu pročitana knjiga ponudila nešto drugo: primamljivu mogućnost (već) određenoga, smislenoga i razumljivoga (nema krivaca). Čak mi nabacila misao: ako je sve upućeno ka materijalnom, pa onda i propadanju (opet materijalnoga) pa zašto se to ne bi jednostavno ZNALO. Rodiš se, postojiš i znaš. Nema sumnje, nema straha. U tom smislu (ponavljam) kako je Tolstoj bio debelo u pravu kad je rekao ustima Bezuhova : « Ili ću saznati ili ću konačno prestati pitati». Dakle: tražim, bauljam, lelujam, puzim, snatrim a sve kako bih uhvatila odnosno dobila – znak. Zašto? Jer, ne mogu, ne mogu i ne mogu bez nje. Jer ludim bez nje. Jer sam mrtva bez nje.
19.08.2008. (17:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Drava moja, drago mi je da si se i ti vratila. Nisam više sama. Opet smo skupa i meni to puno znači. Drago mi je da si pronašla tu knjigu koja ti odgovora. Ona je možda tvoja slamka, iako shvaćam da Sandri ona ne mora biti. Sandra će dočekati svoju slamku, isto kao i ja. Ja ti inače vidim sve u kockicama i život mi je zbrkan sve dok se one ne slože. A složiti se mogu samo kad mi sve postane logično i jasno. Momentalno ima još puno toga nelogičnog, i zbog toga su sva ta "zašto" i dok se ne prestanem pitati do tada će i kockice biti razbacane. Znam isto tako da postoji i ono što još mora proći, bez obzira na rezultat, (suđnje, vremenski odmak, itd.) da bi se kockice počele slagati. Ja zavidim ljudima koji su u stanju prihvatiti i ovakve naše sutuacije, to je tako moralo biti. Ja poludim na tako šta, i jednostavno si ne mogu pomoći, iako vjerujem da postoje situacije koje su negdje davno prije određene. Isto tako mislim da su naša djeca završila svoju misiju na zemlji, iako je nama to nezamislivo. Ne mogu to prihvatiti srcem, i pitanje je kada ću, ali mozak to kaže. Za sada toliko i pozdrav od mene
19.08.2008. (19:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Samo kratak komentar na riječi Marije. I meni puno znači da sam opet među vama, imala sam namjeru održati zajedništvo na drugom mjestu i ponijela laptop (nateglila se k'o marva) ali nisam se mogla spojiti na internet tako da je to neplanirano propalo. Bila sam STVARNO sama tamo gdje sam bila jer znate i same, jedino MI znamo kako nam je, jedino se MI razumijemo, jedino mi imamo pravo "lamentirati" što bi moglo biti bolje, smislenije, odnosno lakše u našim životima. Ljudi su me tamo (koji znaju) pitali kako sam ali već im vidim u pogledu želju za bijegom, drugačijim od moga.
19.08.2008. (20:32)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
..::fallen::..
Drage mame..... evo pročitah upravo ovaj cijeli blog....neznam što da kažem....suze govore sve.....kaplju na tipkovnicu.....ne zaustavljaju se......gledam svoju mamu prije par minuta.......i samo joj u jednom trenutku kažem da ju volim.....kad sam čitala ovo....nisam mogla disati doslovno, kad sam osjetila vašu patnju, vašu majčinsku ljubav......pitam se: Bože, ima li te??? Pitam se kako mogu ići ovako mladi, lijepi ljudi.....od svih njih, znam samo Branu našega......Anđela u doslovnom smislu moje riječi.....i kad ovo pišem, suosjećam sa svakom od vas, dobre mame, al najviše sa teta Danirom...ne želim toliko duge komentare ostavljati jer se ne osjećam toliko da vam se mogu pridružiti, neznam kako vam je i nedao Bog da osjetim, al ostavit ću komentar zbog vas sviju, posebno zbog Branine mame....Želim da vas zaobiđe svaka tragedija u ovom životu koji vam je tako okrutan, prvo gubitkom supruga, a sada i sina.....Želim da smognete snage proživiti ovo, ponajprije zbog rina......Želim da se ponosite sa njima, sa svojim sinovima, jer ste ih podigli onda kad vam je bilo najteže, ustrajali u tome da budu pošteni ljudi, odgojili ih u divne osobe.....Uspjeli ste......divim vam se....ja sam još mlada, al neke stvari kužim.....Javim vam se ovako preko interneta, a možda se i uživo sretnemo...... držite se, draga majčice, znate da vas Brane voli više nego ikoga, znate to..... znate da vas gleda od gore zajedno s tatom i čuvaju vas...... I da pročitala sam u jednom pismu da ste rekli da mladi više shvaćaju bol nego njihovi roditelji koji imaju dvodupla i trodupla iskustva i godine........... da, takvih ljudi ima....sigurna sam u to......
držite se drage mame.....vaša djeca vas vole i paze s neba..... Šaljem vam iskren zagrljaj sa željom da budete snažne i borbene kao i dosad...... Za svoju dječicu......
Brane - Počivaj u vječnom miru, volimo te anđele....
19.08.2008. (20:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
..::fallen::..
....evo i 21. je danas.... i koliko je sati sada....... nemogu pisati..... ove minute su najteže......
21.08.2008. (17:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@fallen::..Iako je internet učinio ovakve dnevničke zapise javnima a mi koji ih objavljujemo složili se s time, ovaj blog smatram prvenstveno svojim. Otvorenim u ime Une, moje kćeri, u moje ime, Unine majke, a koji je prerastao u svojevrsno zajedništvo i sestrinstvo nas pet majki radi identične sudbine i radi identičnih osjećaja gubitaka, proživljavanja boli, patnji... Hvala na posjeti i zadržavanju na blogu, hvala na čitanju, hvala na podršci, prije svega meni, jer svaka je od nas samostalna i odgovorna osoba i ne treba zaštitnika a još manje glasnogovornika, tj. mene. Usprkos svemu, priznajem da apsolutno ne vjerujem u nebesku galeriju kao niti u potrebu borbe za krajnju dobrobit moga djeteta. Jer nje nema više, nema njezine dobrobiti, nema ničega, barem ne materijalnoga. Sve drugo, svi drugi oblici su za nas nepoznanica. I kako god bilo " s druge strane" , postoji li uopće ta strana, ne mogu se ipak oteti dojmu da MOJE dijete, da moja kćer ne bi mogla mirno i blaženo gledati svoju majku ( svoju mami) kako se ogrnula plaštom najdublje boli i najdublje patnje. Ne bez iste takve patnje. I zato čekam znak i čekat ću ga sve dok postojim, kao što se čeka nestalu osobu, uvijek sa srhom nade u trajnu povezanost.
21.08.2008. (18:43)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
..::fallen::..
Draga unina mama.....mene su od malih nogu učili Bogu, vjeri u Njega i svemu ostalome..... Od malih nogu idem i u crkvu i sve ostalo......Prije godinu dana, točnije prije točno 13 mjeseci s ovoga svijeta je otišlo jedno predivno biće, jedan Anđeo, jedna savršena osoba, mogu reći bez mana......od toga dana, od toga 21.7 ja se pitam: BOŽE, ima li te???? .......Više nemogu doć sebi od toga dana.....oduzeo je nešto najdivnije što su ljudi mogli vidjet......On je bio Anđeo...... On je svojom pojavom širio dobrotu, na njegovom se licu to vidjelo, ta svetost.......imao je svoj band i bio je pjevač, svirao je, talentiran bio i mnogi ljudi u toj popularnosti polude....al vjerujte mi.....U životu svom nisam vidjela toliku jednostavnost, toliku poniznost...... Ljudi kad su poznati postaju i bahati, kao "tko sam ja da s tobom pričam???", al on.....draga mama....on je bio nešto posebno.....vašu unu nisam poznavala, al dok sam maloprije ovdje sjedila i gledala njeno lijepo lice, one prekrasne okice........opet se upitah. bože ima li te? Ova cura je predivna......neznam, neznam što da više kažem......riječi su suvišne jer se sve svodi na isto.......možda glupo zvuči, al od 21.7. ja sam počela vjerovat u to da njihova tijela su tamo gdje jesu, al mislim da su duše negdje bliže......da su duše među onima koji ih se sjećaju....tako isto mislim da je duša našega brane kod svoje mame.......koju je toliko volio za svoga života.......i vaše une....jer nevjerujem da ljudi s kojima ste živjeli odu zauvjek i to je to.....mislim da voljene osobe -kako bi rekao naš brane- iako su THOUSAND MILES AWAY, da njihove duše su posve blizu nas.........
Pozdravljam vas, draga mama........ Budite snažni za svoju Unu..... Izdržite ovaj jad....
Šaljem vam veliki zagrljaj
21.08.2008. (19:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@falen::.. Pa eto i ja, i ja sve više odbacujem prve a onda i dvogodišnje misli da se ode tek tako, i da je fizički kraj, kraj svega. Možda je to tek utjecaj ove vrlo interesantne knjige, ove, rekla bih, melem-knjige, možda će to trajati časak; mjesec, dva... ali za sada je u meni neki čudan mir. Sve nekako ima smisla, kad gledaš tako, iako takva ponuda razmišljanja nema težište na bogu kojeg nam podastiru sve nama bliske vjere, već na univerzumu, na onom što nam je bilo u isto vrijeme i najudaljenije i najinteresantnije. No isto tako ne bih podijelila ljude na loše i na dobre, svatko je vrijedan svog postojanja ...za nekoga ili zbog nečega. Treba čekati, razmišljati, djelovati dobrim i za dobro ali je istodobno teško ostati racionalno hladnim i prihvatiti breme a još više saznanje da je našim voljenima i tako prokleto mladima uskraćen život. To je dilema, da ne kažem sraz pa treba vremena i volje da se nađe kompromis. Ako budem mogla, ako ne......umrijet ću od jada.
21.08.2008. (20:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
..::fallen::..
sad me samo jedna misao zaokuplja: dali vaša una ima veze s tim što se sada u vama nalazi kako vi kažete "neki čudan mir"???
vaša kćer nebi željela da plačete....pa vam u tom obliku, u tom čudnom miru očitava svoju prisutnost, svoju blizinu?
Možda zvuči neistinito, ali ja u to počinjem vjerovati....
21.08.2008. (20:16)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Možda bi trebala pročitati ovu knjigu iz posta?! Iako nisam nikada nalazila neke dubokoumne misli ili barem ne nešto blisko našem načinu razmišljanja, iz knjiga američkih pisaca, oduvijek su mi bili bliži naši, slavenski pisci. Češki, ruski, naši hrvatski ili (danas) bošnjački. Ralika u načinu razmišljanja i življenja je evidentna pa onda i ta naša "široka slavenska duša"... tako da sam pristupila s rezervom razmišljanju o knjizi, odnosno poruci. Uz to oduvijek sam sumnjala u istinost kontakta između "medija" i viših bića; boga, anđela, duša. ne samo sumnjala već odbacivala kao šarlatanstvo. I sad sam na istoj razini razmišljanja ali kažem, ima nešto (interesantno) u tom pristupu prednatalnih dogovora i planova na razini univerzuma. Ako ništa drugo, smiruje, ovog časa. To bi samo značilo da je naše duhovno, odlučilo za dobrobit nekoga od nas (mene?) inkarnirati se u materijalno i to ovo sadašnje, s ciljem napretka duhovnog. Pomažemo jedni drugima, srodne duše u zajednici.Materijalno ne znači ništa iako meni itekako znači, još uvijek, naime još uvijek je u meni prisutna materijalno, kroz sjećanja i teško mi je dokučiti isključivo duhovno. U krajnjoj konzekvenci, ja sam si zamislila njezin znak kroz posve slučajan odabir baš te knjige, koja je bila malo van ruke iako istaknuta na pomoćnoj polici, na kojoj se nalaze sadržaji koje ja inače zaobilazim. Zašto bih se vraćala po nju, zašto bih uzela muževu iskaznicu tog dana kad mi nije trebala i posudila je na njegovo ime? Zašto sam ostavila sve i išla samo nju čitati, zašto mi sadržaj i usmjerenje odgovara i nalazim odgovore na pitanja? A možda je sve to glupost, kako sam i napisala u postu, možda za neko vrijeme odbacim djetinjarije i opet uđem u promišljanja ništavila? Ako ništa drugo, ovaj mi je odmak bio prijeko potreban, jer sam prije čitanja bila u gadnoj psihičkoj situaciji koja nije prestajala, gdje je pomisao na suicid bila jedino rješenje. Vidjet ćemo.
21.08.2008. (22:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
..::fallen::..
Želim vam da tako i nastavite, da vas ništa više ne slomi, želim da ovaj čudan mir ostane u vama što dulje.... Drago mi je što je nakon tog psihičkog skoro sloma došlo za vas vrijeme mira...... da, baš tako, vidjet ćemo kako dalje.......
Možda sam ja za vas samo balavica koja piše eto samo tako da piše, al vjerujte mi da nisam.....nitko me u životu nije toliko povrijedio tako da i vama želim sve najbolje....... želim da osjetite što duže taj mir u sebi........
21.08.2008. (22:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
..::fallen::..
Možda bih trebala pročitati knjigu iz posta, da....... Pokušat ću je pronaći.......
21.08.2008. (22:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Draga moja Vesna pričala sam kolegici o ovoj tvojoj knjizi, i ne bi vjerovala ona ju je nešto prije skinula sa neta (ako je to ta jer nije isti autor, ali je isti naslov) i bila je oduševljena njom. Prije ju je nagovijestila mi kao dobru za pročitati. Ona bude inače i na mom i na tvom i Sandrinom blogu, ali ne ostavlja komentare. Mog Josipa je znala od rođenja, i vidjela ga je večer prije pogibije. I ona je isto primjetila da je sjajio od sreće i zadovoljstva. Ja ću svakako nastojati pročitati to što mi je poslala, pa ću ti se javiti...
22.08.2008. (23:32)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija, ako upišeš u svemoćnu tražilicu ime i prezime pisca i naziv,dobiješ Tu knjigu. Molim te, pročitaj je, molim te, prodiskutirajmo. Možda je ništa, a možda......barem mi momentalno donosi mir. Nešto čudno, nešto drugačije. Voljela bih zapravo da možemo komentirati na blogu riječi knjige i što nam donosi. Voljela bih čuti i vaše riječi.
23.08.2008. (12:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Opite što se tek sada javljam i zahvaljujem na vašem komentaru, želio sam pročitati što više Vaših postova na blogu, .čitao sam koliko mi su mi dozvolile emocije , nije lako čitati , no ja sam postao čudan, malo i mazohist, ako me ne zaboli sat dva ja odem u misli , i zaboli do besvjesti, i tada sam na neki način zadovoljan, zadovoljan što boli i što tako jako boli, bojim se samo trenutka kada bi ta bol kojim slučajem postala manja, neznam što bih onda.
Da istina je roboti smo a, ja se ponekad glupiram, maštajući i zamišljajući da živim normalnim životom , zato na mojem blogu ima svega i svačega, ali sve je to samo ljuštura , u muzici, pjesmama, feštama , ja tražim u tom i takovom veselju u biti bol, a tada je ona največa....!! zato se okrečem ludostima i raznoraznim glupostima, iako prijatelji to kuže , ali i oni prihvačaju tu moju igru, igru sa boli, a, i igru sa njima, nema tu iskrene radosti, veselja, a da bol nije prisutna, nemoguće je biti okružen mladošču a, ne u njima gledati svoga sina , nemoguće je slaviti rođendan a, isključiti misao da je to njegov rođendan, itd, itd.
Ponekad iako samo ponekad, pomislim da taj način ponašanja nije u redu, ali to je moja benzinska crpka, gdje tankam bol, tako da nikada ne dođem na rezervu ili nedaj bože ostanem bez nje,
Da unuka sam dobio , držim ga u naručju ljubim, a bog neka mi oprosti pomislim da je to unuk moga Silvestra, a ne kčerke Daniele, tada osijetim sram, iako unuka obožavam, ali čudni i pomješani su to osiječaji.
>Da valjda tako mora biti do kraja......................
Mislim da se mi koji smo izgubili svoje najmilije jako dobro razumijemo, i barem to mi znaći dosta. hvala i pozdrav! Drago
26.08.2008. (22:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Draga Vesna,vratila sam se i vidim da si puno pisala i puno se toga dogodilo...ostavljam ti pozdrave,a postove ću nadoknaditi kad uhvatim vremena..želim biti tu uz tebe..mislila sam na tebe,Sandru,Mariju i ostale majke koje su ostale bez svojih anđela..dok sam molila za zdravlje i uspješnu predstojeću školsku godinu za svoju djecu,molila sam za mir u vašim dušama i za pokoj duša vaših anđela.
27.08.2008. (23:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
..::fallen::..
...samo vam drage hrabre majke ostavljam velik i topao zagrljaj......
27.08.2008. (23:32)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
KECHOLAND- U potpunosti razumijem i vas i vašu opsesiju opterećenja bolom.Možda bi to netko (sa strane) i ocijenio kao svojevrsni sadomazohizam ali je to naša stvarnost i naša nasušna potreba. Onoliko dugo, koliko osjećamo bol, s onolikom težinom koliko ta bol čini našem tijelu, oni su u nama prisutni. A upravo je to i razlog stvaranja i "uživanja" u boli. Želja da budu prisutni na ovom svijetu. Ljudi naime tako lako zaborave. Ako se povučeš u sebe, počinju te izbjegavati jer ljudi ne vole nesreću, ne vole ni podsjećanje na nju niti stvaranje bilo kakve paralele između nas "nesretnika" i njih koji uživaju u kapljici sreće. Ako žaluješ i tuguješ javno, opet ne valja, opet postaneš na neki način "persona non grata" iz gore navedenih razloga. Preostaje jedino da glumiš zaborav ili barem mirenje sa nesrećom, a onda tek nastaje zaborav okoline. A to sve ne želimo, jer su za nas naša izgubljena djeca predragocijena, prevažna i ne želimo da ih se zaboravi. Otuda jal spram sreće drugih, otuda mučenje kad okolina priča o svojoj djeci ( a o čemu ću ja, njezin je zenit dosegnut i zastao kao pred zidom), otuda "čeprkanje" po sjećanjima i to onim najbolnijih jer jedino smo onda "mirni" jer jedino tada ne varamo svoju djecu. Gubitak je nenadoknadiv, gubitak je pretežak, shvaćanje svrhe života se u tim momentima okreće za 180 st. i koliko god se nesreća događalo svakog dana još uvijek činimo manjinu. A svaka je manjina u nepovoljnom položaju. U ovom slučaju bola radi. Kako živjeti pod takvim pritiskom a kako tek živjeti bez pritiska?
28.08.2008. (22:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Pokušala sam spavati, ali san neće na oči. I vratim se na ovaj tvoj tekst, čitam, razmišljam, jer isto kao i ti tražim u raznim štivima nešto, nešto što će mi uliti neku nadu....i upravo kao i ti čekam znak...... ti od Une, ja od Stele..... no znaka nema....i znam da nije to zato jer ga ja ne znam prepoznati već ga zaista nema...
pa se sjetim i ovih napisanih riječi (isto iz jedne knjige):
"No, kad naš mozak umre, kad se naši spoznajni procesi prestanu odvijati, prestaje i naša svjesna aktivnost. Oblik u kojem će naša sadašnja energija, nakon smrti, biti raspodijeljena po širokom prostranstvu, bilo u obliku tla, plina, ili kozmičke prašine nema nikakve veze s našim trenutačnim doživljajem onoga što jesmo. Nikad više nećemo imati potpuno isti spoj molekula. Stoga, nikad više nećemo doživjeti isto iskustvo svijesti......."
Znam da nije utješno.....ali ja jednostavno ništa drugo ne mogu prihvatiti dok to zaista ne osjetim, prepoznam, shvatim.....
Ja znam kad pišem mojoj Steli, da pišem samoj sebi.....da pišem njoj koja "živi" u mojoj glavi.....u mojoj duši - ma što to značilo......da ona to ni ne vidi ni ne čuje......
to je isto jedan od načina da izdržim dan, mjesec......godinu.....
Vjerujem da ću na taj način živjeti do svog zadnjeg daha.....
Grlim te mila majčice....
Sandra
19.08.2008. (01:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Mislim da ništa drugo u životu (poslije) ne radim osim što intenzivno razmišljam, analiziram, pokušavam dokučiti nedokučivo. Sve ostalo je po strani kao nebitno i nepotrebno.
Razmišljam o vjeri – vjerama, o nadi koju pruža/pružaju. Zavidim na vjerovanju svakome tko ne sumnja i istinski vjeruje. Pragmatičarka, kakvu me stvorio bilo tko, sumnjam u sve u što se ne mogu osobno uvjeriti. No to me ne čini sretnom, barem ne u ovom slučaju. Patim duboko, proživljavam tešku bol. Ne vidim izlaz. A ne vidim ni svrhu takvoga života. Iz ciklusa boli i patnje u ciklus patnje i bola. Funkcioniram jer me za sada služi zdravlje, funkcioniram jer sam u zrelim godinama kada mi se još ne nazire prirodni kraj. Rezultat takovog načina života i poimanja je taj da sam se povukla fizički a još više psihički u sebe, postavila neku vrstu paravana između sebe i ostalih, vidimo se oni i ja ali smo distancirani. Počelo mi se mutiti u glavi, sebe doživljavam kao aktera na filmu, čujem se, vidim se….bojim se ići među ljude. Na godišnjem sam odmoru bila od 15. srpnja a nisam se usudila poći sama na Murter jer me već unaprijed strah kretanja među ljudima, vreve, plaže……poluinvalid sam. Psihički. Takva me situacija prošle godine odvela na liječničke pretrage (štitnjača, kralješnica, dotok krvi u mozak……ništa pozitivnoga, sve negativno, sve O.K.). Ove godine poučena onim što sam i sama znala, ne želim liječniku a sve je kao i prošlog ljeta. Najradije bih plazila po podu, kao pas na najvišoj terasi nebodera.
Znači, ne može tako dalje jer se u protivnom mogu otputiti k psihijatru da me smjesti u sanatorij.
U isto me vrijeme bole do besvijesti lica sreće ostalih, naročito kad se «zaigraju» pa me izvješćuju o napretku svoje odrasle djece a ja mogu šutjeti, eventualno klimati glavom kao da sam time što nemam više svoga djeteta počinila kazneno djelo. Ne mogu si pomoći i početi vjerovati u boga i ostatak njegove pratnje jer sam vjeru ( iščašenu kakvu sam imala) izgubila. Svjesna sam da se nitko nije od nekud, «sa visina» vratio i podastrijeo dokaze o postojanju kršćanskog Boga ili Alaha, ili Budhe, ili «zlatnog teleta», ništavila……Ljudi vjeruju, jer se boje onoga «iza» a onda je tu spasonosna vjera koja nudi propisani spas. Zavidim svakome od njih. Isto tako znamo da znanost otkriva služenje mozgom u tričavih 20-tak %. Što je s ostalih 70 – 80% ? Možda se tu kriju prave «poslastice» budućnosti svakoga od nas. Dodatno me muči pitanje osobnosti (vjerujem većinu nas), različitosti, razine svijesti. I sve bih probala, apsolutno sve što mi se nudi a postoji, samo da «uhvatim sponu» između nas dvije. U tom mi je smislu pročitana knjiga ponudila nešto drugo: primamljivu mogućnost (već) određenoga, smislenoga i razumljivoga (nema krivaca). Čak mi nabacila misao: ako je sve upućeno ka materijalnom, pa onda i propadanju (opet materijalnoga) pa zašto se to ne bi jednostavno ZNALO. Rodiš se, postojiš i znaš. Nema sumnje, nema straha. U tom smislu (ponavljam) kako je Tolstoj bio debelo u pravu kad je rekao ustima Bezuhova : « Ili ću saznati ili ću konačno prestati pitati». Dakle: tražim, bauljam, lelujam, puzim, snatrim a sve kako bih uhvatila odnosno dobila – znak. Zašto? Jer, ne mogu, ne mogu i ne mogu bez nje. Jer ludim bez nje. Jer sam mrtva bez nje.
19.08.2008. (17:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
Drava moja, drago mi je da si se i ti vratila. Nisam više sama. Opet smo skupa i meni to puno znači. Drago mi je da si pronašla tu knjigu koja ti odgovora. Ona je možda tvoja slamka, iako shvaćam da Sandri ona ne mora biti. Sandra će dočekati svoju slamku, isto kao i ja. Ja ti inače vidim sve u kockicama i život mi je zbrkan sve dok se one ne slože. A složiti se mogu samo kad mi sve postane logično i jasno. Momentalno ima još puno toga nelogičnog, i zbog toga su sva ta "zašto" i dok se ne prestanem pitati do tada će i kockice biti razbacane. Znam isto tako da postoji i ono što još mora proći, bez obzira na rezultat, (suđnje, vremenski odmak, itd.) da bi se kockice počele slagati. Ja zavidim ljudima koji su u stanju prihvatiti i ovakve naše sutuacije, to je tako moralo biti. Ja poludim na tako šta, i jednostavno si ne mogu pomoći, iako vjerujem da postoje situacije koje su negdje davno prije određene. Isto tako mislim da su naša djeca završila svoju misiju na zemlji, iako je nama to nezamislivo. Ne mogu to prihvatiti srcem, i pitanje je kada ću, ali mozak to kaže. Za sada toliko i pozdrav od mene
19.08.2008. (19:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Samo kratak komentar na riječi Marije. I meni puno znači da sam opet među vama, imala sam namjeru održati zajedništvo na drugom mjestu i ponijela laptop (nateglila se k'o marva) ali nisam se mogla spojiti na internet tako da je to neplanirano propalo. Bila sam STVARNO sama tamo gdje sam bila jer znate i same, jedino MI znamo kako nam je, jedino se MI razumijemo, jedino mi imamo pravo "lamentirati" što bi moglo biti bolje, smislenije, odnosno lakše u našim životima. Ljudi su me tamo (koji znaju) pitali kako sam ali već im vidim u pogledu želju za bijegom, drugačijim od moga.
19.08.2008. (20:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
..::fallen::..
Drage mame.....
evo pročitah upravo ovaj cijeli blog....neznam što da kažem....suze govore sve.....kaplju na tipkovnicu.....ne zaustavljaju se......gledam svoju mamu prije par minuta.......i samo joj u jednom trenutku kažem da ju volim.....kad sam čitala ovo....nisam mogla disati doslovno, kad sam osjetila vašu patnju, vašu majčinsku ljubav......pitam se: Bože, ima li te??? Pitam se kako mogu ići ovako mladi, lijepi ljudi.....od svih njih, znam samo Branu našega......Anđela u doslovnom smislu moje riječi.....i kad ovo pišem, suosjećam sa svakom od vas, dobre mame, al najviše sa teta Danirom...ne želim toliko duge komentare ostavljati jer se ne osjećam toliko da vam se mogu pridružiti, neznam kako vam je i nedao Bog da osjetim, al ostavit ću komentar zbog vas sviju, posebno zbog Branine mame....Želim da vas zaobiđe svaka tragedija u ovom životu koji vam je tako okrutan, prvo gubitkom supruga, a sada i sina.....Želim da smognete snage proživiti ovo, ponajprije zbog rina......Želim da se ponosite sa njima, sa svojim sinovima, jer ste ih podigli onda kad vam je bilo najteže, ustrajali u tome da budu pošteni ljudi, odgojili ih u divne osobe.....Uspjeli ste......divim vam se....ja sam još mlada, al neke stvari kužim.....Javim vam se ovako preko interneta, a možda se i uživo sretnemo......
držite se, draga majčice, znate da vas Brane voli više nego ikoga, znate to.....
znate da vas gleda od gore zajedno s tatom i čuvaju vas......
I da pročitala sam u jednom pismu da ste rekli da mladi više shvaćaju bol nego njihovi roditelji koji imaju dvodupla i trodupla iskustva i godine...........
da, takvih ljudi ima....sigurna sam u to......
držite se drage mame.....vaša djeca vas vole i paze s neba.....
Šaljem vam iskren zagrljaj sa željom
da budete snažne i borbene kao i dosad......
Za svoju dječicu......
Brane - Počivaj u vječnom miru,
volimo te anđele....
19.08.2008. (20:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
..::fallen::..
....evo i 21. je danas....
i koliko je sati sada.......
nemogu pisati.....
ove minute su najteže......
21.08.2008. (17:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
@fallen::..Iako je internet učinio ovakve dnevničke zapise javnima a mi koji ih objavljujemo složili se s time, ovaj blog smatram prvenstveno svojim. Otvorenim u ime Une, moje kćeri, u moje ime, Unine majke, a koji je prerastao u svojevrsno zajedništvo i sestrinstvo nas pet majki radi identične sudbine i radi identičnih osjećaja gubitaka, proživljavanja boli, patnji...
Hvala na posjeti i zadržavanju na blogu, hvala na čitanju, hvala na podršci, prije svega meni, jer svaka je od nas samostalna i odgovorna osoba i ne treba zaštitnika a još manje glasnogovornika, tj. mene. Usprkos svemu, priznajem da apsolutno ne vjerujem u nebesku galeriju kao niti u potrebu borbe za krajnju dobrobit moga djeteta. Jer nje nema više, nema njezine dobrobiti, nema ničega, barem ne materijalnoga. Sve drugo, svi drugi oblici su za nas nepoznanica. I kako god bilo " s druge strane" , postoji li uopće ta strana, ne mogu se ipak oteti dojmu da MOJE dijete, da moja kćer ne bi mogla mirno i blaženo gledati svoju majku ( svoju mami) kako se ogrnula plaštom najdublje boli i najdublje patnje. Ne bez iste takve patnje. I zato čekam znak i čekat ću ga sve dok postojim, kao što se čeka nestalu osobu, uvijek sa srhom nade u trajnu povezanost.
21.08.2008. (18:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
..::fallen::..
Draga unina mama.....mene su od malih nogu učili Bogu, vjeri u Njega i svemu ostalome.....
Od malih nogu idem i u crkvu i sve ostalo......Prije godinu dana, točnije prije točno 13 mjeseci s ovoga svijeta je otišlo jedno predivno biće, jedan Anđeo, jedna savršena osoba, mogu reći bez mana......od toga dana, od toga 21.7 ja se pitam: BOŽE, ima li te???? .......Više nemogu doć sebi od toga dana.....oduzeo je nešto najdivnije što su ljudi mogli vidjet......On je bio Anđeo......
On je svojom pojavom širio dobrotu, na njegovom se licu to vidjelo, ta svetost.......imao je svoj band i bio je pjevač, svirao je, talentiran bio i mnogi ljudi u toj popularnosti polude....al vjerujte mi.....U životu svom nisam vidjela toliku jednostavnost, toliku poniznost......
Ljudi kad su poznati postaju i bahati, kao "tko sam ja da s tobom pričam???", al on.....draga mama....on je bio nešto posebno.....vašu unu nisam poznavala, al dok sam maloprije ovdje sjedila i gledala njeno lijepo lice, one prekrasne okice........opet se upitah. bože ima li te? Ova cura je predivna......neznam, neznam što da više kažem......riječi su suvišne jer se sve svodi na isto.......možda glupo zvuči, al od 21.7. ja sam počela vjerovat u to da njihova tijela su tamo gdje jesu, al mislim da su duše negdje bliže......da su duše među onima koji ih se sjećaju....tako isto mislim da je duša našega brane kod svoje mame.......koju je toliko volio za svoga života.......i vaše une....jer nevjerujem da ljudi s kojima ste živjeli odu zauvjek i to je to.....mislim da voljene osobe -kako bi rekao naš brane- iako su THOUSAND MILES AWAY, da njihove duše su posve blizu nas.........
Pozdravljam vas, draga mama........
Budite snažni za svoju Unu.....
Izdržite ovaj jad....
Šaljem vam veliki zagrljaj
21.08.2008. (19:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
@falen::.. Pa eto i ja, i ja sve više odbacujem prve a onda i dvogodišnje misli da se ode tek tako, i da je fizički kraj, kraj svega. Možda je to tek utjecaj ove vrlo interesantne knjige, ove, rekla bih, melem-knjige, možda će to trajati časak; mjesec, dva... ali za sada je u meni neki čudan mir. Sve nekako ima smisla, kad gledaš tako, iako takva ponuda razmišljanja nema težište na bogu kojeg nam podastiru sve nama bliske vjere, već na univerzumu, na onom što nam je bilo u isto vrijeme i najudaljenije i najinteresantnije. No isto tako ne bih podijelila ljude na loše i na dobre, svatko je vrijedan svog postojanja ...za nekoga ili zbog nečega. Treba čekati, razmišljati, djelovati dobrim i za dobro ali je istodobno teško ostati racionalno hladnim i prihvatiti breme a još više saznanje da je našim voljenima i tako prokleto mladima uskraćen život. To je dilema, da ne kažem sraz pa treba vremena i volje da se nađe kompromis. Ako budem mogla, ako ne......umrijet ću od jada.
21.08.2008. (20:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
..::fallen::..
sad me samo jedna misao zaokuplja:
dali vaša una ima veze s tim što se sada u vama nalazi kako vi kažete "neki čudan mir"???
vaša kćer nebi željela da plačete....pa vam u tom obliku, u tom čudnom miru
očitava svoju prisutnost, svoju blizinu?
Možda zvuči neistinito, ali ja u to počinjem vjerovati....
21.08.2008. (20:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Možda bi trebala pročitati ovu knjigu iz posta?! Iako nisam nikada nalazila neke dubokoumne misli ili barem ne nešto blisko našem načinu razmišljanja, iz knjiga američkih pisaca, oduvijek su mi bili bliži naši, slavenski pisci. Češki, ruski, naši hrvatski ili (danas) bošnjački. Ralika u načinu razmišljanja i življenja je evidentna pa onda i ta naša "široka slavenska duša"... tako da sam pristupila s rezervom razmišljanju o knjizi, odnosno poruci. Uz to oduvijek sam sumnjala u istinost kontakta između "medija" i viših bića; boga, anđela, duša. ne samo sumnjala već odbacivala kao šarlatanstvo. I sad sam na istoj razini razmišljanja ali kažem, ima nešto (interesantno) u tom pristupu prednatalnih dogovora i planova na razini univerzuma. Ako ništa drugo, smiruje, ovog časa. To bi samo značilo da je naše duhovno, odlučilo za dobrobit nekoga od nas (mene?) inkarnirati se u materijalno i to ovo sadašnje, s ciljem napretka duhovnog. Pomažemo jedni drugima, srodne duše u zajednici.Materijalno ne znači ništa iako meni itekako znači, još uvijek, naime još uvijek je u meni prisutna materijalno, kroz sjećanja i teško mi je dokučiti isključivo duhovno.
U krajnjoj konzekvenci, ja sam si zamislila njezin znak kroz posve slučajan odabir baš te knjige, koja je bila malo van ruke iako istaknuta na pomoćnoj polici, na kojoj se nalaze sadržaji koje ja inače zaobilazim. Zašto bih se vraćala po nju, zašto bih uzela muževu iskaznicu tog dana kad mi nije trebala i posudila je na njegovo ime? Zašto sam ostavila sve i išla samo nju čitati, zašto mi sadržaj i usmjerenje odgovara i nalazim odgovore na pitanja? A možda je sve to glupost, kako sam i napisala u postu, možda za neko vrijeme odbacim djetinjarije i opet uđem u promišljanja ništavila? Ako ništa drugo, ovaj mi je odmak bio prijeko potreban, jer sam prije čitanja bila u gadnoj psihičkoj situaciji koja nije prestajala, gdje je pomisao na suicid bila jedino rješenje. Vidjet ćemo.
21.08.2008. (22:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
..::fallen::..
Želim vam da tako i nastavite,
da vas ništa više ne slomi, želim da ovaj čudan mir ostane u vama što dulje....
Drago mi je što je nakon tog psihičkog skoro sloma došlo za vas vrijeme mira......
da, baš tako, vidjet ćemo kako dalje.......
Možda sam ja za vas samo balavica koja piše eto samo tako da piše,
al vjerujte mi da nisam.....nitko me u životu nije toliko povrijedio tako da i vama želim sve najbolje.......
želim da osjetite što duže taj mir u sebi........
21.08.2008. (22:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
..::fallen::..
Možda bih trebala pročitati knjigu iz posta, da.......
Pokušat ću je pronaći.......
21.08.2008. (22:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Ne mislim ja da si balavica, naprotiv, mladi su mi prirasli srcu i volim s njima diskutirati uz dužno poštovanje. Pozdrav.....
22.08.2008. (20:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
Draga moja Vesna pričala sam kolegici o ovoj tvojoj knjizi, i ne bi vjerovala ona ju je nešto prije skinula sa neta (ako je to ta jer nije isti autor, ali je isti naslov) i bila je oduševljena njom. Prije ju je nagovijestila mi kao dobru za pročitati. Ona bude inače i na mom i na tvom i Sandrinom blogu, ali ne ostavlja komentare. Mog Josipa je znala od rođenja, i vidjela ga je večer prije pogibije. I ona je isto primjetila da je sjajio od sreće i zadovoljstva.
Ja ću svakako nastojati pročitati to što mi je poslala, pa ću ti se javiti...
22.08.2008. (23:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Marija, ako upišeš u svemoćnu tražilicu ime i prezime pisca i naziv,dobiješ Tu knjigu. Molim te, pročitaj je, molim te, prodiskutirajmo. Možda je ništa, a možda......barem mi momentalno donosi mir. Nešto čudno, nešto drugačije. Voljela bih zapravo da možemo komentirati na blogu riječi knjige i što nam donosi. Voljela bih čuti i vaše riječi.
23.08.2008. (12:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
potražiti ću svakako i javiti se
23.08.2008. (21:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
kecoland
Opite što se tek sada javljam i zahvaljujem na vašem komentaru, želio sam pročitati što više Vaših postova na blogu, .čitao sam koliko mi su mi dozvolile emocije , nije lako čitati , no ja sam postao čudan, malo i mazohist, ako me ne zaboli sat dva ja odem u misli , i zaboli do besvjesti, i tada sam na neki način zadovoljan, zadovoljan što boli i što tako jako boli, bojim se samo trenutka kada bi ta bol kojim slučajem postala manja, neznam što bih onda.
Da istina je roboti smo a, ja se ponekad glupiram, maštajući i zamišljajući da živim normalnim životom , zato na mojem blogu ima svega i svačega, ali sve je to samo ljuštura , u muzici, pjesmama, feštama , ja tražim u tom i takovom veselju u biti bol, a tada je ona največa....!!
zato se okrečem ludostima i raznoraznim glupostima, iako prijatelji to kuže , ali i oni prihvačaju tu moju igru, igru sa boli, a, i igru sa njima, nema tu iskrene radosti, veselja, a da bol nije prisutna, nemoguće je biti okružen mladošču a, ne u njima gledati svoga sina , nemoguće je slaviti rođendan a, isključiti misao da je to njegov rođendan, itd, itd.
Ponekad iako samo ponekad, pomislim da taj način ponašanja nije u redu, ali to je moja benzinska crpka, gdje tankam bol, tako da nikada ne dođem na rezervu ili nedaj bože ostanem bez nje,
Da unuka sam dobio , držim ga u naručju ljubim, a bog neka mi oprosti pomislim da je to unuk moga Silvestra, a ne kčerke Daniele, tada osijetim sram, iako unuka obožavam, ali čudni i pomješani su to osiječaji.
>Da valjda tako mora biti do kraja......................
Mislim da se mi koji smo izgubili svoje najmilije jako dobro razumijemo, i barem to mi znaći dosta.
hvala i pozdrav! Drago
26.08.2008. (22:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
kecoland
Oprostite na greškama!! nije lako pisati o tome !!!
26.08.2008. (22:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
milicza
Draga Vesna,vratila sam se i vidim da si puno pisala i puno se toga dogodilo...ostavljam ti pozdrave,a postove ću nadoknaditi kad uhvatim vremena..želim biti tu uz tebe..mislila sam na tebe,Sandru,Mariju i ostale majke koje su ostale bez svojih anđela..dok sam molila za zdravlje i uspješnu predstojeću školsku godinu za svoju djecu,molila sam za mir u vašim dušama i za pokoj duša vaših anđela.
27.08.2008. (23:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
..::fallen::..
...samo vam drage hrabre majke ostavljam velik i topao zagrljaj......
27.08.2008. (23:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
KECHOLAND-
U potpunosti razumijem i vas i vašu opsesiju opterećenja bolom.Možda bi to netko (sa strane) i ocijenio kao svojevrsni sadomazohizam ali je to naša stvarnost i naša nasušna potreba. Onoliko dugo, koliko osjećamo bol, s onolikom težinom koliko ta bol čini našem tijelu, oni su u nama prisutni. A upravo je to i razlog stvaranja i "uživanja" u boli. Želja da budu prisutni na ovom svijetu. Ljudi naime tako lako zaborave. Ako se povučeš u sebe, počinju te izbjegavati jer ljudi ne vole nesreću, ne vole ni podsjećanje na nju niti stvaranje bilo kakve paralele između nas "nesretnika" i njih koji uživaju u kapljici sreće. Ako žaluješ i tuguješ javno, opet ne valja, opet postaneš na neki način "persona non grata" iz gore navedenih razloga. Preostaje jedino da glumiš zaborav ili barem mirenje sa nesrećom, a onda tek nastaje zaborav okoline. A to sve ne želimo, jer su za nas naša izgubljena djeca predragocijena, prevažna i ne želimo da ih se zaboravi. Otuda jal spram sreće drugih, otuda mučenje kad okolina priča o svojoj djeci ( a o čemu ću ja, njezin je zenit dosegnut i zastao kao pred zidom), otuda "čeprkanje" po sjećanjima i to onim najbolnijih jer jedino smo onda "mirni" jer jedino tada ne varamo svoju djecu.
Gubitak je nenadoknadiv, gubitak je pretežak, shvaćanje svrhe života se u tim momentima okreće za 180 st. i koliko god se nesreća događalo svakog dana još uvijek činimo manjinu. A svaka je manjina u nepovoljnom položaju. U ovom slučaju bola radi. Kako živjeti pod takvim pritiskom a kako tek živjeti bez pritiska?
28.08.2008. (22:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...