taj lik kojeg je država nazivala zbog njegovih godina pjesnikom se u mladosti sukobljavao s pravim pjesnicima poput ivana gorana npr..no ostavio je mnogo manje posljedica nego mrki, Mr.Kr., vjećni hrvatina. p.s. rekoh i za vijeke vjekova spasih dušu svoju :P,amen
13.08.2008. (21:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
vidiš, trideset sedma nam je i kad se ogledaš oko sebe sjedeći u ovoj sobi shvaćaš da se stvari nisu posložile onako kako smo mislili da hoće;
Autor nas ovdje izvješćuje o svojoj dobi, o tomu da sjedi u sobi i razmišlja kako mu se nisu posložile sve kockice, kako u glavi, tako i u životu. Vjerujem da je ovdje uistinu riječ o osviještenosti gdje pjesnik koristi poeziju u genezi moderniteta tako da prebacuje težište pjesničkog postupka na odnos jezika i predmetnog svijeta. Smario nas poziva da se zajedno s njim stavimo na stranu stvari koje obuhvaćaju predmet s mrežom analogija i metafora.
sami, bez ičega čak i bez djece ti ležiš i čitaš knjigu ja zurim u elektroničku bjelinu ne piše mi se zapravo ne izlazi mi se van (vani je još gore, barem tako osjećam)
Ovo je naprosto ingeniozan odsječak gdje virtuoznost pjesničkog izričaja doseže svoj vrhunac. Poeta ovdje definitivno kida okove jezika sa sebe, on mu nije podčinjen i ispituje prekoračivost njegovih smislenih granica. Oh, kako Drkljačić svojom "elektroničkom bjelinom" kirurški precizno izlazi iz stvarnosti (pjesme, trenutka) i ulazi u jednu novu, virtualnu stvarnost gdje ga čeka nadrealna tabula rasa u koju će utisnuti svoje briljantne misli. Prevertovski približava poeziju čovjeku samom s pomoću govornih oblika pjesničkog kazivanja i razglašava je običnom puku putem jednog novog, internetskog medija.
mislim da smo se šutke predali baš kukavički skriveni tu i sami u ovo nedjeljno jutro dok vani rominja kiša i krošnje pjevaju vjetar donosi zvonjavu bezvoljno turobno depresivno
Kakav ritam, kakav vatromet osjećaja! Ovdje sam doživio ushit, čak sam pomislio povikati Imamo Hrvatsku!, ali sam se onda sjetio da je to već netko rekao i kosi se s mojim uvjerenjima. Zamislio sam tog barda kako sjedi na tavanu dok žiletom urezuje ove stihove u svoju ruku uzvikujući: "Ars poetica!". Ovakvo mallarmeovsko ništenje prizemnog smisla (mislim da smo se šutke predali baš kukavički) pa sve do lautreamontovskog cinizma kojim opjevava destrukciju samu (vjetar donosi zvonjavu, turobno, depresivno) dugo nije viđeno na ovim prostorima.
nećeš mi vjerovati ali otkad se sjećam to je tako; glupan koji se bojao živjeti glupan koji nema hrabrosti prestati pisati
I, konačno, ovdje dolazimo do spornog momenta u cijeloj drko-poetici. Nakon uvodnih majstorstava, jezičnih manipulacija, čuvstvenih eksplozija, Drkljačić (koji za sebe tvrdi da je pederčina, glupan) sublimira naslov i posljednje riječi u jednu nejasnu misao. Usporedimo naslov sa zadnjom rečenicom:
Pederčino, ni za to nemaš jaja! vs. glupan koji nema hrabrosti prestati pisati
Možda bi stvarno bilo bolje da je pjesnik imao muda?
Na primjeru ovog otužnog dječaka, koji se naziva poetom, želio sam vam pokazati da je situacija u našem pjesništvu krajnje alarmantna. Nakon što nije uspio prodati niti jednu knjigu, u potpunosti se povukao na internet gdje je "skriven iza lažnih imena" pokušao vratiti izgubljeno dostojanstvo. Naposljetku je počeo govoriti nekom odvratnom, patvorenom inačicom srpskoga jezika kad je shvatio da je turbofolk danas "in" i da bi si tako mogao pribaviti nešto za snošaj. Gospodine ministre, krajnje je vrijeme da nešto učinite, a ako vi nećete novi poredak sigurno hoće.
Srdačno,
Markiz de ga Sad
Truliks, 2007.
13.08.2008. (21:43)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sjajno Markiže, sećam se živo te tvoje plodne analize! Jesam li tad štogod dopisao o Tadijanoviću? Elem, načuo sam od Čadeža da će sledeća pesnikinja koju će da napastvuje na ovom belom bojnom polju Nemanjinom biti Branka Maleš.
13.08.2008. (21:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
staramajka je tuzna ne stoga sto je sin - jedini u svojoj nezauzdivoj uobrazilji, pesnik; ona je to zapravo samo u percepciji patetichnog pesnika blefa, percepciji verbalnog shibicara nedokuchivo tuzna - pa i nevina, iako O`Neilovska zena (na shta nam ukazuje belina snezne noci): sin je za sve kriv, i izjashanjava se spremnim da taj samosklepani krst i ponese: da je pesnik znao zasto je majka tuzna, bio bi pesnik: to je kurac koji njega jebe ! On vidi samo Odnos - samo sebe dakle, dok beskraj neobuhvatljivo promiche u rafaelicanski belim oblacima. mislite li da bi pesnik mogao znati za majchinsku tugu? ne, nikako: then, he whose mothers' sorrow peva 'O sorrow mio', dok mu smrknutim, pognutim likom hotimichno hladno i beskrupulozno servira vecheru, u osamljenosti gradiranoj snegom i idilom zavejane seoske kuce - on, kojem bejaSHE da bude kako jeste, ne moze biti Pesnik - pesnicima trebaju roditelji koji razmishljaju kao polubogovi - ili barem jedan (pa iako nije tu), sto zivi k'o burzuj.
On je polako digao ruku (ili ti kuru) - namah je zamro chitav breg, a kolona partizana vukla se polako dok je tiho padao prvi sneg...
(mala modifikacija treceg stiha nikada nije na odmet odmetnicima, ne?)
13.08.2008. (22:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kaže spiker HTV-ova dnevnika da je u Dalmaciji danas izgorjelo "četrdeset hektora". Odjeven je u belo džez odelo i crvenu kravatu. Zamišljam ga u oklopu, golih potkoljenica, pod nepodnošljivo vrelim suncem ponad Biokova..
13.08.2008. (23:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lepa jezikoslovka, štoviše pametna. Da ne bi bilo zabune, kad sam referisao o Tadiji u svezi prideva, mislio sam na pravilo koje je dama Kawai iznela pod točkom osmom:
"Neodređeni pridjev obavezno dolazi kao dio predikata.
Postao je srdit. (kakav?) (ne: Postao je srditi.)
Auto je prljav. (kakav?) (ne: Auto je prljavi.)
Ali iduća rečenica može glasiti:
Prljavi auto stajao ispred zgrade. (koji auto? -> onaj iz prethodne rečenice.)"
Po toj točki ispada da je Tadija u pravu a ne ja koji ga, tobože s visoka, voštim. Jer on "pognuti lik" spominje pošto nas je već upoznao s njim u prethodnoj rečenici. Dakle to je ona, pognuta. Ali on nije htio reći da je taj lik već uočio, zato je to činjenje i odvojio točkom, nego da ga sad vidi prvi put, to kako je taj lik pognut!¨Kao da je prvi put uočio njegovu pogrbljenost, to je htio reći! Dakle, htio je reći jedno a rekao je drugo, što je naoko ispravno, pravopisno, a posve drugoznačno, promašeno u planiranoj semantici pjesme.
14.08.2008. (00:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
24 jezična savjeta među kojima je i onaj što učiniti u trenutku sudbinskog izbora između određenog i neodređenog oblika pridjeva. shto chiniti: lizati, lizati i samo lizati! naravno da je za devojchice, devojke i zene, kao bagami i za tetke, babe i prababe odredjeno i sa gracioznom sigurnoshcu odradjeno lizanje the lizanje - sigurno lizanje pola je place, ali kada toga jezika nema, dobar je i neodredjeni lizach oblika, koji tu i tamo nabode da bi se kasnije neskromno hvalisao:' Ja nabod, ona chorba.'
14.08.2008. (01:16)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Slatka je mala, malko je žrtva mladalačkog prokletstva: gdje nema invencije, ima intencije, te je iz rečenice u rečenicu prezauzeta perifrazama, ali gotovo da i nema posta bez punch-linea; vidi:
O vremenskoj prognozi: ...zato što je predviđanje vremena posljednji ostatak ritualne svijesti u suvremenom svijetu...
O imperiji: Empirija je uzvratila udarac i pokazala...
O peristaltici: ...politika glasnosti od mene traži da priznam kako je današnji niz bilateralnih sastanaka s Kletom Stolicom na kojima u grču iznosim tekuća pitanja ipak vjerojatno izazvalo sinoćnje uživanje sumnjivih mesnih prerađevina.
Trebalo bi je nagraditi za jezični savjet. Evo Lucine pjesmice:
Na seminaru u dvokrevetnoj sobi
Gole grudi žene ispred mene pravi se da spava miriše na hotelski sapun cijela je noć pred nama vidim da me gleda kroz poluzatvorene oči i gotovo neprimjetno širi noge ali ja vidim da se povećava razmak između dva kraka slova V ruku je , kao slučajno, stavila između nogu osjećam njenu vrelu kap u svom grlu sve teže gutam, dišem na rate čeka da joj priđem, da kleknem kraj nje prekrasne da joj nježnom kretnjom kažiprsta odmaknem gaćice malo nalijevo ili nadesno i da je poljubim među nogama tamo gdje volim da mene ljube i da mi topli dah ostavljaju u zalog želi me žena
Volim gledati gola ženska tijela velike čvrste grudi guzice pičke obrijane neobrijane gracioznost ženskih nogu i trbuha bilo bi vjerojatno zanimljivo i uzbudljivo da joj ipak priđem da kapituliram i dam joj i uzmem sebi da njezinu želju unovčim bilo bi vjerojatno zanimljivo i uzbudljivo bilo bi definitivno toplije i slađe
Sve je toplije i slađe od ove glupe, prizemne, nimalo egzotične, nesalomljive želje da me ti nabiješ na kurac standardno naslonjenu na perilicu za suđe
14.08.2008. (01:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
when the rooks were laid in the piles by the sides of the road, they were crashing into the aerials, hanging from the laundry lines. and, gathered in a field, they were burned in a feathering pyre, with their cold, black eyes.
when the swallows fell from the eaves, and the gulls from the spires, the starlings, in millions, would feed on the ground where they lie. and the ambulance men said "there's nowhere to flee for your life," so we stay inside, and we'll sleep until the world of man is paralyzed.
oh, the falconer awakes to the sound of the bells. overhead, and northbound, they are leaving his life. and each empty cage just rings in his heart like a bell, underneath these cold stars, in their trembling light. and he cries "amen, let their kingdom come tonight. let this dream be realized."
Otkazujem vaterpolo s Germaniom. Idem po MX 5, stavit ću Shearwater u CD, spustiti krov, i voziti se praznim gradom. The night is still young. A Rooks je magična stvar.
14.08.2008. (03:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Evo me...kreteni preskaču kozlić; prisjećam se Izganikove genijalne metafore o preskakanju života kao kozlića na satu tjelesnog, iz teksta u kojem se govori o onoj zdravoj hrani koju kuha njegova majka. No, nije to važno. Evo i moj obol hermeneutičkim naporima Patobloga; klasik:
Iz Lolline sveske
Pročitajmo sada lento tih par uvodnih rečenica štiva koje klizi smoothly, yet non troppo, kao Orljava:
Neobično volim šumu. I sve šumsko. O gljivama ništa ne znam osim da ih volim. Jednako kao šumu i gljive, volim i porculan no to je jedna sasvim druga priča. U pletenu košaricu slagah gljive. Volim ih zbog mirisa. Ni zbog čeg drugog. Uskoro je prepuna mekih gljiva. Pitam se jesu li jestive. Pitam se ali zapravo me nije briga. Lijepo je što mirišu na vlagu i šumu. Na meku paprat i žilav bršljan. Ponekoj zdrobim klobuk koji se otapa pod mojim prstima. Ni sama neznam zašto ih drobim.Godi mi propadanje jagodica prstiju u meko tkivo gljive. Zabavljena drobljnjem mekih klobuka sudarim se sa golemim hrastom.
O.K., možete otići po čips i napitke, give me bre a break, pa prionimo poslu.
Sad kad smo se udobno smjestili, pogledajmo što nam to Lolla pokušava reći. Već u prvoj rečenici, dakle, apodiktički tvrdi da ona voli šumu. Druga rečenica, zanimljivo, usprkos prvoj donosi novost: Lolla voli i sve šumsko! Ma jebem ti mater, tko bi rekao!? Zbilja sintetički sud apriori! Pa zar i mahovinu? Treća rečenica Lollin je forte: iako s gljivama ima blind date, unaprijed ih vole! Ona jednostavno gljivama daje carte blanche: ne znam ništa o tebi, ali te Muharko volem! Jer ti je stas golem, a i sam taki čo'ek. Cijeli ovaj pasus Lolla finalizira podsjećanjem - takva joj je čitalačka publika - da voli: šumu i gljive, ne nužno tim redom, ali i porculan, što je druga priča za koju se ipak nadamo da je nikada ne ćemo čuti! U nastavku ovog spornog teksta saznajemo da once upon u time ona, Lolla, u košaricu slagaše gljive. Kakva je bila košarica? Jasno - pletene! A zašto ih je Lolla slagala u pletenu košaricu? Pa zato jer ih voli! Zašto ih voli? Iako je još koliko u prvom pasusu tvrdila da ih voli neopterećena predrasudama ili predznanjem, sada tvrdi suprotno: voli ih zbog mirisa! Da ne bismo pomislili kako je Lolla iz drugog pasusa navela razlog svoje ljubavi spram gljiva iz nehata, neprisiljenom grješkom, dodat će: Ni zbog čeg drugog! Sada je već sasvim lako predvidjeti kraj. Priče. Uskoro je (košarica) prepuna mekih gljiva. Lolla se pita jesu li jestive. Pita se, ali zapravo je nije briga. Jer, ako su i otrovne, što joj se može dogoditi? Gore od ovoga ne može biti, zato je zapravo i nije briga. Ona naime gljive ne voli jesti, nego drobiti prstima. To Lollu relaksira. Do te mjere da se drobeći prstima gljive sudari s hrastom. Što šumom luta. Lolla, vrijeme je da podsjetimo, voli šumu i gljive. Kao i porculan, što je druga priča. Neki put se sudari s hrastom, drobeći gljive patrljcima, mada ih voli iako o njima ništa ne zna: zna samo da ih voli zbog mirisa i ni zbog čega drugog. Kod gljiva je najljepše što mirišu na vlagu i, zamislite!, na šumu! Lijepo je to. Mirišu na paprat koja je meka, dočim je bršljan žilav. (Isuse, ne mogu više, kakav idiotizam - Lolla, ti mirišeš na vlagu i šumu: ti si zaista idiot!) Zato jer gljive voli, Lolla ih drobi: ponekoj zdrobi klobuk koji se otapa pod njenim prstima: ne nečijim tuđim, nego, zanimljivo, njenim. Ni sama ne zna zašto ih drobi, iako se bojimo da opis ne potraje i da se ne ispostavi da ih drobi zbog mirisa. Ali, evo nas na kraju: "Godi mi propadanje jagodica prstiju u meko tkivo gljive." Što o tome misli njezin psihijatar, ostaje za vidjeti; možda bi Pooka mogao nakapati Haldol i Lolli, tek da i ovdje predupredi bilokaciju. Napokon, kao što sam najavio, zabavljena drobljenjem mekih klobuka, Lolla se sudara golemim hrastom. Naravno, gljive mirišu na vlagu, tkivo je gljive meko (kao i paprat), bršljan je žilav, a hrast je - jebiga, ali golem! Nevjerojatna je ta moć Lolline poetske imaginacije! Ovdje je čak bogohulno citirati Kiševu opasku o stupnju banalnosti asocijacija kao kriteriju kitscha! Ovdje nije riječ o tome, i ostavimo takve kriterije i prigovore na miru. Ovo je čisti, nepatvoreni, meki a žilavi idiotizam! Biti nesposoban i neartikuliran do te mjere da hrast ne možeš drukčije opisati nego kao golem, a paprat kao meku, zaista je svojstvo subinteligentnih bića.
14.08.2008. (06:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neda mi se. Nekad nisam radio e da bi se mogao posvetiti pjesništvu, a sad ne radim jer mi se jednostavno neda. Stara mi je vitalna, solidno zarađuje i kuha tu zdravu hranu. Čak se možda mislim vratit živjet kod nje kad dam otkaz. Želim nanovo u svojoj dječačkoj sobi čitat 'Petlju' Pavla Pavličića, navečer izać na klupicu na pivo, a onda do ponoći usnut uz kakav film na HTV-u, osluškujući kako mama tako živo diše u onoj drugoj sobi i daje mi dojam da ćemo i dalje tako beskonačno i mirno živjeti. Onda dolazi nedjelja i patkica i mlinci, i zvuk usisavača, pa će doći zima, a mama će praviti zimnicu, a ja ću šetati po nasipu malo sniježnom i tako, proći će život, a da ću ga preskočit kao osnovškolac kozlića na fiskulturi.
IZGNANIK 24.04.2007. 17:30
14.08.2008. (08:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Korinicu već dugo čitam i ne mogu joj pronaći manu - lijepa je i pametna. Fakat mi ide nakurac. Nego, kad se već prisjećamo zlatnog doba Patologije na drugom računalu imam klasično nedjelo Literarnog ptičara "Opsjednut" u kojem analizira roman jedne mlade spisateljice. Poslijepodne ću ga podijeliti s vama.
14.08.2008. (09:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dugo u noć, u zimsku gluhu noć Moja mati bijelo platno tka.
Njen pognuti lik i prosjede njene kose Odavna je već zališe suzama.
Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem Po snijegu što vani pada U tišini bez kraja, u tišini bez kraja: Anđeli s neba, nježnim rukama, Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju Pazeć da ne bi zlato moje probudili.
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć Moja mati bijelo platno tka.
O mati žalosna! kaži, što sja U tvojim očima
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?
Evo, razdijelimo pjesmu u kitice, kako ju je i autor zapisao. Sad je moja analiza još jasnija.
14.08.2008. (12:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
..ja se recimo spominjam kak je to bil peval Buco, ne znam ko je stvar uglazbio, a i nareceni pevec je posle zavrsil u nekom od berlinskih barova. Dubrovacka posla.
14.08.2008. (13:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Evo još jedne, Kizi drage interpretacije, ovaj put poezije:
Price: Let oko kukavičjeg gnijezda kruženje je oko ničega! Nekoć davno, Vanja Sutlić je kazao da bi cijeli svoj opus dao za Cesarićevu pjesmu "Poludjela ptica". Vanju ili nisu shvaćali - njegovu filozofiju - ili ga nisu shvaćali ozbiljno - poklič: Indijanci dolaze! - a u ovoj je opasci o Cesariću, koja je ostala do dan danas neshvaćena, sažet sav njegov filozofijski i misaoni i životni napor: tko se u 'Biti i suvremenosti' (Vanjina inačica Sein und Zeit) poduhvati Bewusstseina, ubrzo će doći na metaforu Poludjele ptice:
Kakvi to glasi čuju se u mraku, Nad noćnim poljem, visoko u zraku? Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica: Jedna u letu poludjela ptica.
Nadlijece sebe i oblake trome, S vjetrom se igra i pjeva o tome. Svu svoju vjeru u krilima noseći, Kuda to leti, sto bi htela doseći?
Nije li vrijeme da gnijezdo vije? Kad bude hladno, da se u njem grije. Ko li te posla pjevati u tminu? Sleti u nizu, u bolju sudbinu.
Ne mari za to poludjela ptica. Pjeva o vjetru, što je svu golica. A kad je umor jednom bude shrvo, Nece za odmor nać nijedno drvo
Dragi moj Price, to je Let iznad kukavičjeg gnijezda: nemoj se ljutiti, ali s tvojom dušom nije problem njena bolest, nego, kako veli Heraklit, badava ljudima i oči i uši, kad imaju barbarske duše: ti si u svom nasilništvu pomislio da je poanta u kukavičluku, a riječ je o tome da kukavice nemaju svoja gnijezda, da je let iznad kukavičjeg gnijezda nadlijetanje sebe, vrtoglavo oblijetanje oko Ničega! Tko pokuša posredovati Svijest i Bitak, uskoro će se naći u sličnom kovitlacu, znao je Vanja Sutlić! Vjerojatno stoga lavovski dio knjige posvećuje Ničemu. Veliki Vanja Sutlić: u samo jednom jedinom djelu stigao je iskusiti sve što se uopćem može misliti! Mi smo zaista svinje: umire Cipra, i jedva da će itko za njega i znati, a napisao je čitavu jednu Filozofiju, a ne Metamorfoze metafizike! Bio jednom jedan Sutlić, ali koga to u ovoj geačkoj zemlji zanima. I Pejovića je Heidegger zvao 'bistro zrno s Balkana', ali evo, to zna par nas, Parnas. Umjesto da ih čitaju, današnji Gaju i Kangrgu i onog velikog Grlića ogovaraju; sitne duše. Kako bi Eco kazao: možda smo mi i gore: ljudi bez duše! Zato i imamo ložu: jer za nas ne vrijedi psihologija, nego para-psihologija.
Ljudi bez duše! NEMANJA 12.02.2007. 01:51
Svaki čovjek na svakom mjestu u svako vrijeme ima pravo na raspadanje! Mi smo naprosto dekadenti, ali to ne iscrpljuje našu definiciju: mi mislimo da je i sama Priroda dekadentna, smrtonosna i usmrćujuća, jer ako je nešto navlastito naravno, onda je to izvjesna smrt i rasapadanje, te je tako naša dekadenca sasvim prirodna: mi se raspadamo u sudelovanju z naravo! Raditi u skladu s prirodom znači surađivati na svojoj propasti! Ovaj stav nije ciničan, moderan, pače je kiničan, arhajski: starodrevan, krepak stav neposrednog uvida u neskrivenu bit fizisa: priroda je čedomorka: umirati počinjemo pri rađanju! Ponavljam: takva prirodna dekadenca shvaćena kao dekadentnost prirode per se ni izbliza ne iscrpljuje delikatnost naše osebujnosti: mi smo maniristički ljudi, duše u kojima djeluje deus ex machina te stoga umjesto psihologije posjeduju parapsihologiju: ljudi bez duše, ukratko, bića koja se pravdaju s onim neumitnim, melodramatična bića infinitezimalnog odgađanja neminovnog - kraja, naime. Mi bismo da produžimo život ad infinitum, i odatle to mučaljivo raspadanje kao simptom života onkraj prirodnoga roka trajanja. Većina nas odavno bi umrla (od dosade) da nije suvremene farmakopeje, konzervansa! Samo nas (al)kemija drži na životu. U tom smislu mi smo Inner Sanctum vrlog novog svijeta: njegovi Magi! Naša je magija tehnika, a naše osnovno oruđe RC: mi sve, nadasve političke procese, ravnamo uz pomoć daljinskog upravljača. Tradicionalno je shvaćanje morala ovdje anakrono i neprimjereno: promijeniti u trenu program neke partije ili televizije, nama je čas posla, tek nježan pritisak na dugme. I naša Finalna Solucija računa na jedno jedino dugme - ono na Doomsday Machine. Zbiljska mogućnost konačnoga kraja svijeta, ultimativna je potencija i krajnja stvarnost našega naraštaja. Mi možda ne možemo baš sve stvoriti, ali već sada možemo sve razoriti. Bez skurpula, bez žaljenja, bez kajanja: bezbrižno! Apocalipse now! Kužni je scirocco vjetar Venecije i mi jedrima punim južine brodimo prema konačnom brodolomu, protiv struje, prema Izvoru. Ali, ni tu nema nikakve izvjesnosti: One short sleep past, we wake eternally, And Death shall be no more ; Death, thou shalt die. Drugim riječima, a što ako je smrtno ozbiljni Donne u pravu? Što ako raspadanja nema, ili, kako bi to prokleti Augustin smislio, ako je ono vječno?
15.08.2008. (01:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
"Eco's last novel, 'The Island of the Day Before' (1994), is literally about the lack of a centre. It tells about the 17th century after the scientific discovery that the earth is not centre of the universe and before the modern invention, not least by the novel, of the human being as the centre of everything. In 'The Island of the Day Before' there is no longer a centre in the universe and not yet a centre in man, whether in his individuality, reason or psychology. The novel's very last words state about its 17th century people that "It was people without a soul", and for Eco this is obviously not a loss."
Psihologija ovdje ne igra nikakvu ulogu: na blogu Osoba nema psihologiju, jer u njenoj duši djeluje deus ex machina: na djelu je maniristički sudden choice, te s punim pravom govorimo da Osoba ima para-psihologiju, kako već na Patologiji i pristoji: ta, riječ je o utvarama. Deus ex machina što djeluje u duši Nicka zaigrana je samovolja Autora koji progovara ex PC/machina. Osobe kao da imaju psihu.
Iz posta: Delicious Solitude
15.08.2008. (01:14)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NF
taj lik kojeg je država nazivala zbog njegovih godina pjesnikom se u mladosti sukobljavao s pravim pjesnicima poput ivana gorana npr..no ostavio je mnogo manje posljedica nego mrki, Mr.Kr., vjećni hrvatina.
p.s.
rekoh i za vijeke vjekova spasih dušu svoju :P,amen
13.08.2008. (21:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NF
vječni naravno, da md opet ne bi jebali za pravopis, tipkam u polumraku
13.08.2008. (21:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
markiz
Smario Drkljačić
PEDERČINO, NI ZA TO NEMAŠ JAJA!
vidiš, trideset sedma nam je
i kad se ogledaš oko sebe
sjedeći u ovoj sobi
shvaćaš da se stvari nisu posložile
onako kako smo mislili da hoće;
Autor nas ovdje izvješćuje o svojoj dobi, o tomu da sjedi u sobi i razmišlja kako mu se nisu posložile sve kockice, kako u glavi, tako i u životu. Vjerujem da je ovdje uistinu riječ o osviještenosti gdje pjesnik koristi poeziju u genezi moderniteta tako da prebacuje težište pjesničkog postupka na odnos jezika i predmetnog svijeta. Smario nas poziva da se zajedno s njim stavimo na stranu stvari koje obuhvaćaju predmet s mrežom analogija i metafora.
sami, bez ičega
čak i bez djece
ti ležiš i čitaš knjigu
ja zurim u elektroničku bjelinu
ne piše mi se zapravo
ne izlazi mi se van
(vani je još gore, barem tako osjećam)
Ovo je naprosto ingeniozan odsječak gdje virtuoznost pjesničkog izričaja doseže svoj vrhunac. Poeta ovdje definitivno kida okove jezika sa sebe, on mu nije podčinjen i ispituje prekoračivost njegovih smislenih granica. Oh, kako Drkljačić svojom "elektroničkom bjelinom" kirurški precizno izlazi iz stvarnosti (pjesme, trenutka) i ulazi u jednu novu, virtualnu stvarnost gdje ga čeka nadrealna tabula rasa u koju će utisnuti svoje briljantne misli. Prevertovski približava poeziju čovjeku samom s pomoću govornih oblika pjesničkog kazivanja i razglašava je običnom puku putem jednog novog, internetskog medija.
mislim da smo se šutke predali
baš kukavički
skriveni tu i sami
u ovo nedjeljno jutro
dok vani rominja kiša i krošnje pjevaju
vjetar donosi zvonjavu
bezvoljno
turobno
depresivno
Kakav ritam, kakav vatromet osjećaja! Ovdje sam doživio ushit, čak sam pomislio povikati Imamo Hrvatsku!, ali sam se onda sjetio da je to već netko rekao i kosi se s mojim uvjerenjima. Zamislio sam tog barda kako sjedi na tavanu dok žiletom urezuje ove stihove u svoju ruku uzvikujući: "Ars poetica!". Ovakvo mallarmeovsko ništenje prizemnog smisla (mislim da smo se šutke predali baš kukavički) pa sve do lautreamontovskog cinizma kojim opjevava destrukciju samu (vjetar donosi zvonjavu, turobno, depresivno) dugo nije viđeno na ovim prostorima.
nećeš mi vjerovati ali
otkad se sjećam to je tako;
glupan koji se bojao živjeti
glupan koji nema hrabrosti prestati pisati
I, konačno, ovdje dolazimo do spornog momenta u cijeloj drko-poetici. Nakon uvodnih majstorstava, jezičnih manipulacija, čuvstvenih eksplozija, Drkljačić (koji za sebe tvrdi da je pederčina, glupan) sublimira naslov i posljednje riječi u jednu nejasnu misao. Usporedimo naslov sa zadnjom rečenicom:
Pederčino, ni za to nemaš jaja! vs. glupan koji nema hrabrosti prestati pisati
Možda bi stvarno bilo bolje da je pjesnik imao muda?
Na primjeru ovog otužnog dječaka, koji se naziva poetom, želio sam vam pokazati da je situacija u našem pjesništvu krajnje alarmantna. Nakon što nije uspio prodati niti jednu knjigu, u potpunosti se povukao na internet gdje je "skriven iza lažnih imena" pokušao vratiti izgubljeno dostojanstvo. Naposljetku je počeo govoriti nekom odvratnom, patvorenom inačicom srpskoga jezika kad je shvatio da je turbofolk danas "in" i da bi si tako mogao pribaviti nešto za snošaj. Gospodine ministre, krajnje je vrijeme da nešto učinite, a ako vi nećete novi poredak sigurno hoće.
Srdačno,
Markiz de ga Sad
Truliks, 2007.
13.08.2008. (21:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
Sjajno Markiže, sećam se živo te tvoje plodne analize! Jesam li tad štogod dopisao o Tadijanoviću? Elem, načuo sam od Čadeža da će sledeća pesnikinja koju će da napastvuje na ovom belom bojnom polju Nemanjinom biti Branka Maleš.
13.08.2008. (21:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
staramajka je tuzna ne stoga sto je sin - jedini u svojoj nezauzdivoj uobrazilji, pesnik; ona je to zapravo samo u percepciji patetichnog pesnika blefa, percepciji verbalnog shibicara nedokuchivo tuzna - pa i nevina, iako O`Neilovska zena (na shta nam ukazuje belina snezne noci): sin je za sve kriv, i izjashanjava se spremnim da taj samosklepani krst i ponese: da je pesnik znao zasto je majka tuzna, bio bi pesnik: to je kurac koji njega jebe ! On vidi samo Odnos - samo sebe dakle, dok beskraj neobuhvatljivo promiche u rafaelicanski belim oblacima.
mislite li da bi pesnik mogao znati za majchinsku tugu? ne, nikako: then, he whose mothers' sorrow peva 'O sorrow mio', dok mu smrknutim, pognutim likom hotimichno hladno i beskrupulozno servira vecheru, u osamljenosti gradiranoj snegom i idilom zavejane seoske kuce - on, kojem bejaSHE da bude kako jeste, ne moze biti Pesnik - pesnicima trebaju roditelji koji razmishljaju kao polubogovi - ili barem jedan (pa iako nije tu), sto zivi k'o burzuj.
On je polako digao ruku (ili ti kuru) -
namah je zamro chitav breg,
a kolona partizana vukla se polako
dok je tiho padao prvi sneg...
(mala modifikacija treceg stiha nikada nije na odmet odmetnicima, ne?)
13.08.2008. (22:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
Kaže spiker HTV-ova dnevnika da je u Dalmaciji danas izgorjelo "četrdeset hektora". Odjeven je u belo džez odelo i crvenu kravatu. Zamišljam ga u oklopu, golih potkoljenica, pod nepodnošljivo vrelim suncem ponad Biokova..
13.08.2008. (23:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
Lepa jezikoslovka, štoviše pametna. Da ne bi bilo zabune, kad sam referisao o Tadiji u svezi prideva, mislio sam na pravilo koje je dama Kawai iznela pod točkom osmom:
"Neodređeni pridjev obavezno dolazi kao dio predikata.
Postao je srdit. (kakav?)
(ne: Postao je srditi.)
Auto je prljav. (kakav?)
(ne: Auto je prljavi.)
Ali iduća rečenica može glasiti:
Prljavi auto stajao ispred zgrade.
(koji auto? -> onaj iz prethodne rečenice.)"
Po toj točki ispada da je Tadija u pravu a ne ja koji ga, tobože s visoka, voštim. Jer on "pognuti lik" spominje pošto nas je već upoznao s njim u prethodnoj rečenici. Dakle to je ona, pognuta. Ali on nije htio reći da je taj lik već uočio, zato je to činjenje i odvojio točkom, nego da ga sad vidi prvi put, to kako je taj lik pognut!¨Kao da je prvi put uočio njegovu pogrbljenost, to je htio reći! Dakle, htio je reći jedno a rekao je drugo, što je naoko ispravno, pravopisno, a posve drugoznačno, promašeno u planiranoj semantici pjesme.
14.08.2008. (00:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
Pijem pivo, prvo u dva tjedna, pa mi popušta koncentracija, dakle: "što je naoko ispravno, GRAMATIČKI, a posve drugoznačno..."
14.08.2008. (00:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
Kako bilo, određeni oblik pridjeva dodatno naglašava nenamjernu besmislenost dvoistiha. Laku noć.
14.08.2008. (00:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
24 jezična savjeta među kojima je i onaj što učiniti u trenutku sudbinskog izbora između određenog i neodređenog oblika pridjeva.
shto chiniti: lizati, lizati i samo lizati! naravno da je za devojchice, devojke i zene, kao bagami i za tetke, babe i prababe odredjeno i sa gracioznom sigurnoshcu odradjeno lizanje the lizanje - sigurno lizanje pola je place, ali kada toga jezika nema, dobar je i neodredjeni lizach oblika, koji tu i tamo nabode da bi se kasnije neskromno hvalisao:' Ja nabod, ona chorba.'
14.08.2008. (01:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Slatka je mala, malko je žrtva mladalačkog prokletstva: gdje nema invencije, ima intencije, te je iz rečenice u rečenicu prezauzeta perifrazama, ali gotovo da i nema posta bez punch-linea; vidi:
O vremenskoj prognozi: ...zato što je predviđanje vremena posljednji ostatak ritualne svijesti u suvremenom svijetu...
O imperiji: Empirija je uzvratila udarac i pokazala...
O peristaltici: ...politika glasnosti od mene traži da priznam kako je današnji niz bilateralnih sastanaka s Kletom Stolicom na kojima u grču iznosim tekuća pitanja ipak vjerojatno izazvalo sinoćnje uživanje sumnjivih mesnih prerađevina.
Trebalo bi je nagraditi za jezični savjet. Evo Lucine pjesmice:
Na seminaru u dvokrevetnoj sobi
Gole grudi žene ispred mene
pravi se da spava
miriše na hotelski sapun
cijela je noć pred nama
vidim da me gleda kroz poluzatvorene oči
i gotovo neprimjetno širi noge
ali ja vidim da se povećava
razmak između dva kraka slova V
ruku je , kao slučajno, stavila između nogu
osjećam njenu vrelu kap u svom grlu
sve teže gutam, dišem na rate
čeka da joj priđem, da kleknem kraj nje
prekrasne
da joj nježnom kretnjom kažiprsta
odmaknem gaćice malo nalijevo ili nadesno
i da je poljubim
među nogama
tamo gdje volim da mene ljube
i da mi topli dah ostavljaju u zalog
želi me
žena
Volim gledati gola ženska tijela
velike čvrste grudi guzice pičke obrijane neobrijane
gracioznost ženskih nogu
i trbuha
bilo bi vjerojatno zanimljivo i uzbudljivo
da joj ipak priđem
da kapituliram
i dam joj i uzmem sebi
da njezinu želju
unovčim
bilo bi vjerojatno zanimljivo i uzbudljivo
bilo bi definitivno toplije i slađe
Sve je toplije i slađe
od ove glupe, prizemne, nimalo egzotične, nesalomljive želje
da me ti nabiješ na kurac
standardno
naslonjenu na perilicu za suđe
14.08.2008. (01:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Shearwater "Rooks"
when the rooks were laid in the piles
by the sides of the road,
they were crashing into the aerials,
hanging from the laundry lines.
and, gathered in a field,
they were burned in a feathering pyre,
with their cold, black eyes.
when the swallows fell from the eaves,
and the gulls from the spires,
the starlings, in millions,
would feed on the ground where they lie.
and the ambulance men said
"there's nowhere to flee for your life,"
so we stay inside,
and we'll sleep until the world of man is paralyzed.
oh, the falconer awakes to the sound of the bells.
overhead, and northbound,
they are leaving his life.
and each empty cage just rings in his heart
like a bell,
underneath these cold stars,
in their trembling light.
and he cries
"amen, let their kingdom come tonight.
let this dream be realized."
Otkazujem vaterpolo s Germaniom. Idem po MX 5, stavit ću Shearwater u CD, spustiti krov, i voziti se praznim gradom. The night is still young. A Rooks je magična stvar.
14.08.2008. (03:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Evo me...kreteni preskaču kozlić; prisjećam se Izganikove genijalne metafore o preskakanju života kao kozlića na satu tjelesnog, iz teksta u kojem se govori o onoj zdravoj hrani koju kuha njegova majka.
No, nije to važno.
Evo i moj obol hermeneutičkim naporima Patobloga; klasik:
Iz Lolline sveske
Pročitajmo sada lento tih par uvodnih rečenica štiva koje klizi smoothly, yet non troppo, kao Orljava:
Neobično volim šumu. I sve šumsko. O gljivama ništa ne znam osim da ih volim. Jednako kao šumu i gljive, volim i porculan no to je jedna sasvim druga priča.
U pletenu košaricu slagah gljive. Volim ih zbog mirisa. Ni zbog čeg drugog. Uskoro je prepuna mekih gljiva. Pitam se jesu li jestive. Pitam se ali zapravo me nije briga. Lijepo je što mirišu na vlagu i šumu. Na meku paprat i žilav bršljan. Ponekoj zdrobim klobuk koji se otapa pod mojim prstima. Ni sama neznam zašto ih drobim.Godi mi propadanje jagodica prstiju u meko tkivo gljive. Zabavljena drobljnjem mekih klobuka sudarim se sa golemim hrastom.
O.K., možete otići po čips i napitke, give me bre a break, pa prionimo poslu.
Sad kad smo se udobno smjestili, pogledajmo što nam to Lolla pokušava reći.
Već u prvoj rečenici, dakle, apodiktički tvrdi da ona voli šumu.
Druga rečenica, zanimljivo, usprkos prvoj donosi novost: Lolla voli i sve šumsko! Ma jebem ti mater, tko bi rekao!? Zbilja sintetički sud apriori! Pa zar i mahovinu?
Treća rečenica Lollin je forte: iako s gljivama ima blind date, unaprijed ih vole! Ona jednostavno gljivama daje carte blanche: ne znam ništa o tebi, ali te Muharko volem! Jer ti je stas golem, a i sam taki čo'ek.
Cijeli ovaj pasus Lolla finalizira podsjećanjem - takva joj je čitalačka publika - da voli: šumu i gljive, ne nužno tim redom, ali i porculan, što je druga priča za koju se ipak nadamo da je nikada ne ćemo čuti!
U nastavku ovog spornog teksta saznajemo da once upon u time ona, Lolla, u košaricu slagaše gljive. Kakva je bila košarica? Jasno - pletene! A zašto ih je Lolla slagala u pletenu košaricu? Pa zato jer ih voli! Zašto ih voli? Iako je još koliko u prvom pasusu tvrdila da ih voli neopterećena predrasudama ili predznanjem, sada tvrdi suprotno: voli ih zbog mirisa! Da ne bismo pomislili kako je Lolla iz drugog pasusa navela razlog svoje ljubavi spram gljiva iz nehata, neprisiljenom grješkom, dodat će: Ni zbog čeg drugog!
Sada je već sasvim lako predvidjeti kraj. Priče.
Uskoro je (košarica) prepuna mekih gljiva. Lolla se pita jesu li jestive. Pita se, ali zapravo je nije briga. Jer, ako su i otrovne, što joj se može dogoditi? Gore od ovoga ne može biti, zato je zapravo i nije briga. Ona naime gljive ne voli jesti, nego drobiti prstima. To Lollu relaksira. Do te mjere da se drobeći prstima gljive sudari s hrastom. Što šumom luta. Lolla, vrijeme je da podsjetimo, voli šumu i gljive. Kao i porculan, što je druga priča. Neki put se sudari s hrastom, drobeći gljive patrljcima, mada ih voli iako o njima ništa ne zna: zna samo da ih voli zbog mirisa i ni zbog čega drugog. Kod gljiva je najljepše što mirišu na vlagu i, zamislite!, na šumu! Lijepo je to. Mirišu na paprat koja je meka, dočim je bršljan žilav. (Isuse, ne mogu više, kakav idiotizam - Lolla, ti mirišeš na vlagu i šumu: ti si zaista idiot!) Zato jer gljive voli, Lolla ih drobi: ponekoj zdrobi klobuk koji se otapa pod njenim prstima: ne nečijim tuđim, nego, zanimljivo, njenim. Ni sama ne zna zašto ih drobi, iako se bojimo da opis ne potraje i da se ne ispostavi da ih drobi zbog mirisa. Ali, evo nas na kraju: "Godi mi propadanje jagodica prstiju u meko tkivo gljive." Što o tome misli njezin psihijatar, ostaje za vidjeti; možda bi Pooka mogao nakapati Haldol i Lolli, tek da i ovdje predupredi bilokaciju.
Napokon, kao što sam najavio, zabavljena drobljenjem mekih klobuka, Lolla se sudara golemim hrastom.
Naravno, gljive mirišu na vlagu, tkivo je gljive meko (kao i paprat), bršljan je žilav, a hrast je - jebiga, ali golem! Nevjerojatna je ta moć Lolline poetske imaginacije! Ovdje je čak bogohulno citirati Kiševu opasku o stupnju banalnosti asocijacija kao kriteriju kitscha! Ovdje nije riječ o tome, i ostavimo takve kriterije i prigovore na miru. Ovo je čisti, nepatvoreni, meki a žilavi idiotizam!
Biti nesposoban i neartikuliran do te mjere da hrast ne možeš drukčije opisati nego kao golem, a paprat kao meku, zaista je svojstvo subinteligentnih bića.
14.08.2008. (06:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
GENIJALNI IZGNANIK: KOZLIĆ NA FISKULTURI
Neda mi se. Nekad nisam radio e da bi se mogao posvetiti pjesništvu, a sad ne radim jer mi se jednostavno neda. Stara mi je vitalna, solidno zarađuje i kuha tu zdravu hranu. Čak se možda mislim vratit živjet kod nje kad dam otkaz. Želim nanovo u svojoj dječačkoj sobi čitat 'Petlju' Pavla Pavličića, navečer izać na klupicu na pivo, a onda do ponoći usnut uz kakav film na HTV-u, osluškujući kako mama tako živo diše u onoj drugoj sobi i daje mi dojam da ćemo i dalje tako beskonačno i mirno živjeti. Onda dolazi nedjelja i patkica i mlinci, i zvuk usisavača, pa će doći zima, a mama će praviti zimnicu, a ja ću šetati po nasipu malo sniježnom i tako, proći će život, a da ću ga preskočit kao osnovškolac kozlića na fiskulturi.
IZGNANIK 24.04.2007. 17:30
14.08.2008. (08:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
inhibitor
Korinicu već dugo čitam i ne mogu joj pronaći manu - lijepa je i pametna. Fakat mi ide nakurac.
Nego, kad se već prisjećamo zlatnog doba Patologije na drugom računalu imam klasično nedjelo Literarnog ptičara "Opsjednut" u kojem analizira roman jedne mlade spisateljice. Poslijepodne ću ga podijeliti s vama.
14.08.2008. (09:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
..hvala ti sto ces nam osvjeziti memoriju, pamet je kratka a pamcenje dubiozno chak .
14.08.2008. (12:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.
Njen pognuti lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.
Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Moja mati bijelo platno tka.
O mati žalosna! kaži, što sja
U tvojim očima
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?
Evo, razdijelimo pjesmu u kitice, kako ju je i autor zapisao. Sad je moja analiza još jasnija.
14.08.2008. (12:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
..ja se recimo spominjam kak je to bil peval Buco, ne znam ko je stvar uglazbio, a i nareceni pevec je posle zavrsil u nekom od berlinskih barova. Dubrovacka posla.
14.08.2008. (13:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Evo još jedne, Kizi drage interpretacije, ovaj put poezije:
Price: Let oko kukavičjeg gnijezda kruženje je oko ničega!
Nekoć davno, Vanja Sutlić je kazao da bi cijeli svoj opus dao za Cesarićevu pjesmu "Poludjela ptica". Vanju ili nisu shvaćali - njegovu filozofiju - ili ga nisu shvaćali ozbiljno - poklič: Indijanci dolaze! - a u ovoj je opasci o Cesariću, koja je ostala do dan danas neshvaćena, sažet sav njegov filozofijski i misaoni i životni napor: tko se u 'Biti i suvremenosti' (Vanjina inačica Sein und Zeit) poduhvati Bewusstseina, ubrzo će doći na metaforu Poludjele ptice:
Kakvi to glasi čuju se u mraku,
Nad noćnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.
Nadlijece sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseći,
Kuda to leti, sto bi htela doseći?
Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno, da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu?
Sleti u nizu, u bolju sudbinu.
Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru, što je svu golica.
A kad je umor jednom bude shrvo,
Nece za odmor nać nijedno drvo
Dragi moj Price, to je Let iznad kukavičjeg gnijezda: nemoj se ljutiti, ali s tvojom dušom nije problem njena bolest, nego, kako veli Heraklit, badava ljudima i oči i uši, kad imaju barbarske duše: ti si u svom nasilništvu pomislio da je poanta u kukavičluku, a riječ je o tome da kukavice nemaju svoja gnijezda, da je let iznad kukavičjeg gnijezda nadlijetanje sebe, vrtoglavo oblijetanje oko Ničega!
Tko pokuša posredovati Svijest i Bitak, uskoro će se naći u sličnom kovitlacu, znao je Vanja Sutlić! Vjerojatno stoga lavovski dio knjige posvećuje Ničemu.
Veliki Vanja Sutlić: u samo jednom jedinom djelu stigao je iskusiti sve što se uopćem može misliti!
Mi smo zaista svinje: umire Cipra, i jedva da će itko za njega i znati, a napisao je čitavu jednu Filozofiju, a ne Metamorfoze metafizike!
Bio jednom jedan Sutlić, ali koga to u ovoj geačkoj zemlji zanima.
I Pejovića je Heidegger zvao 'bistro zrno s Balkana', ali evo, to zna par nas, Parnas.
Umjesto da ih čitaju, današnji Gaju i Kangrgu i onog velikog Grlića ogovaraju; sitne duše.
Kako bi Eco kazao: možda smo mi i gore: ljudi bez duše!
Zato i imamo ložu: jer za nas ne vrijedi psihologija, nego para-psihologija.
Ljudi bez duše! NEMANJA 12.02.2007. 01:51
Svaki čovjek na svakom mjestu u svako vrijeme ima pravo na raspadanje!
Mi smo naprosto dekadenti, ali to ne iscrpljuje našu definiciju: mi mislimo da je i sama Priroda dekadentna, smrtonosna i usmrćujuća, jer ako je nešto navlastito naravno, onda je to izvjesna smrt i rasapadanje, te je tako naša dekadenca sasvim prirodna: mi se raspadamo u sudelovanju z naravo! Raditi u skladu s prirodom znači surađivati na svojoj propasti! Ovaj stav nije ciničan, moderan, pače je kiničan, arhajski: starodrevan, krepak stav neposrednog uvida u neskrivenu bit fizisa: priroda je čedomorka: umirati počinjemo pri rađanju!
Ponavljam: takva prirodna dekadenca shvaćena kao dekadentnost prirode per se ni izbliza ne iscrpljuje delikatnost naše osebujnosti: mi smo maniristički ljudi, duše u kojima djeluje deus ex machina te stoga umjesto psihologije posjeduju parapsihologiju: ljudi bez duše, ukratko, bića koja se pravdaju s onim neumitnim, melodramatična bića infinitezimalnog odgađanja neminovnog - kraja, naime. Mi bismo da produžimo život ad infinitum, i odatle to mučaljivo raspadanje kao simptom života onkraj prirodnoga roka trajanja. Većina nas odavno bi umrla (od dosade) da nije suvremene farmakopeje, konzervansa!
Samo nas (al)kemija drži na životu.
U tom smislu mi smo Inner Sanctum vrlog novog svijeta: njegovi Magi!
Naša je magija tehnika, a naše osnovno oruđe RC: mi sve, nadasve političke procese, ravnamo uz pomoć daljinskog upravljača. Tradicionalno je shvaćanje morala ovdje anakrono i neprimjereno: promijeniti u trenu program neke partije ili televizije, nama je čas posla, tek nježan pritisak na dugme. I naša Finalna Solucija računa na jedno jedino dugme - ono na Doomsday Machine. Zbiljska mogućnost konačnoga kraja svijeta, ultimativna je potencija i krajnja stvarnost našega naraštaja. Mi možda ne možemo baš sve stvoriti, ali već sada možemo sve razoriti. Bez skurpula, bez žaljenja, bez kajanja: bezbrižno! Apocalipse now!
Kužni je scirocco vjetar Venecije i mi jedrima punim južine brodimo prema konačnom brodolomu, protiv struje, prema Izvoru.
Ali, ni tu nema nikakve izvjesnosti:
One short sleep past, we wake eternally,
And Death shall be no more ; Death, thou shalt die.
Drugim riječima, a što ako je smrtno ozbiljni Donne u pravu?
Što ako raspadanja nema, ili, kako bi to prokleti Augustin smislio, ako je ono vječno?
15.08.2008. (01:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
"Eco's last novel, 'The Island of the Day Before' (1994), is literally about the lack of a centre. It tells about the 17th century after the scientific discovery that the earth is not centre of the universe and before the modern invention, not least by the novel,
of the human being as the centre of everything. In 'The Island of the Day Before' there is no longer a centre in the universe and not yet a centre in man, whether in his individuality, reason or psychology. The novel's very last words state about its 17th century people that "It was people without a soul", and for Eco this is obviously not a loss."
Psihologija ovdje ne igra nikakvu ulogu: na blogu Osoba nema psihologiju, jer u njenoj duši djeluje deus ex machina: na djelu je maniristički sudden choice, te s punim pravom govorimo da Osoba ima para-psihologiju, kako već na Patologiji i pristoji: ta, riječ je o utvarama.
Deus ex machina što djeluje u duši Nicka zaigrana je samovolja Autora koji progovara ex PC/machina. Osobe kao da imaju psihu.
Iz posta: Delicious Solitude
15.08.2008. (01:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
duh se tek nakon raspada tjelesnog raspadne od kajanja; kajanja, sto je u smrti verovatno drevno.
15.08.2008. (02:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
ili, hocesh reci da nema Duha?
15.08.2008. (02:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...