Komentari

vaseljena.blog.hr

Dodaj komentar (12)

Marketing

  • lijecenikatolik

    Gdje je tu Šimpraga a gdje Vlado Bulić? Što ti, Nemnajo, misliš, kako bismo termin najbolje preveli na hrvatski: histerični realizam ne zvuči baš najbolje? Nevezano uz temu, jesi li, Nemanjo, napokon pročitao Jergovićevu zbirku "Inšallah, Madona, Inšalah"?

    avatar

    11.08.2008. (13:59)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    U Hrvatskoj nema sumnje da će najbolje proći termin maksimalizam. U Srbiji pak recherché postmodernizam. Vidiš ti kako se duh naroda ogleda u jeziku!
    Nisam još, pratim Olimpijadu.

    avatar

    11.08.2008. (14:04)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Ukazao bih ovde na jedan čudesan fenomen. Što je zanimljivije, svako može da ga za potrebe eksperimenta sam oproba i iskuša.
    Upišite u Google doslovno dve reči: rukometaši, gey.
    Ne gay, i, molim, stavite zarez između pojmova.
    Potom kliknite na slike.
    I, šta vidite u donjem desnom uglu ekrana?
    Jasno, ilustraciju s Vaseljene, i potpis: TOMISLAV ČADEŽ!
    E, pa stvarno čovek svašta mora preko krsta da prevali pre no što u groba legne!

    avatar

    11.08.2008. (14:35)    -   -   -   -  

  • lijecenikatolik

    Nego, Nemanjo, kad već pratiš Olimpijadu, napiši koju o sportistima i o sportskom duhu. Tko je u pravu, Pierre de Couberten, koji je ustvrdio da je važno sudjelovati ili Tomislav Židak koji tvrdi da je važna jpobjeda?
    Claude Levi-Straus opisuje u svojoj glasovitoj Strukturalnoj antropologiji, u poglavlju o kulturnom diskontinuitetu i ekonomskom i društvenom razvoju, kako su urođenici s Nove Gvineje naučili od misionara igrati nogomet: "No, umjesto da svaka strana teži pobjedi, oni igraju sve dotle dok broj pobjeda i poraza ne bude posve jednak na obje strane. Nasuprot onome što se događa u nas, igra ne završava kad se znade pobjednik, već kad je jasno da više nema poraženog".
    Nisu li sportaši tek realizirane metafore naše vlastite ispraznosti? Registriram izjave naših olimpijaca na HTV-u. Možda sam nepravedan, ali stekao sam dojam da su oni iz kolektivnih sportova ponešto življeg duha, inteligentniji. Ovi individualci su prave trupine, opredmećene statue ispraznosti, kao onaj što gađa glinene golubove. Taj se, među ostalim, rado služi frazom da je "napravio toliko i toliko golubova". Nije ih, jebote, napravio nego ih je rasturio u paramparčad paramparčadastu. Ona gimnastičarka doima se kao nasmijana lutka za koprcanje, prekobicavanje i zajebanciju, vrtićko pomagalo za nenadarenu djecu, ona pak streljačica kao blagajnica u zatucanoj biljnoj apoteci. Balić, povrijeđeni rukometaš, je pak elegantno, ljupko neobrazovan, on nema što reći ali vidiš da barem smišljadječje šale i da je dobrodušno otvoren. Onaj umirovljeni Kaleb je pak mozak u rangu Šukerova: taj hvali i podvali istodobno. Mogao bi biti šef uprave omanje banke. Košarkaški trener Repeša doima se kao uspješna replika Ivice Mudrinića a vaterpolski trener Rudić lako bi dogurao do pomoćnog mehaničara u zemaljskoj ekipi Voyagera. Doduše, njegovi puleni baš ne emitiraju znatniju inteligenciju. Svi su pustili brkove, kao da i bez njih nisu dovoljno međusobno nalik pod onim smiješnim kapicama.
    Individualci non-stop mjere i broje, stotinke, metre, golubove, kurce, palce, a kad podbace toliko su unezvjereni da prosto osjetiš kako raste očaj u njihovoj jednostavnoj duši. Onaj plivač Strahija je, splasnut kao kurton, objašnjavao da mu je u kostim "ušlo nekoliko litara vode" i da je zato sporije plivao. Još se dvaput obrušio na taj prokleti kostim koji je dobio svega dan uoči natjecanja pa ga nije stigao isprobati. Dakle, krivac je kostim a ne onaj koji mu ga je uvalio pošto je on kao tuljan preplivao stotine kilometara da bi uopće stekao čast da uvede svoju nervoznu njušku u pekinšku vodenu kocku. I sad kostim. Pih.
    Nije li se građaninu zapadnome najlakše identificirati upravo s tom uzaludnom željom za pobjedom, koja, ako i stigne, ne donosi nikakvo olakšanje nego otvara ambiciju prema novim pobjedama? Kakav je to natjecateljski duh koji mu se sviđa a sam ga ni u čemu ne može realizirati osim, eventualno, kao patološku manifestaciju: postat će rekorder u pijanstvu, žderanju, premlaćivanju slabijih, bolovanju, sudovanju ili žalovanju. Um caruje, Dundo Maroje!
    P. S. Počeo sam s nogometom, pa ću i završiti. Šaljem ti mailom, jer ovdje ne stane, članak koji je 1996. objavio Mario Vargas llosa, glasovit protivnik sporta i sjajan pisac.

    avatar

    11.08.2008. (15:59)    -   -   -   -  

  • lijecenikatolik

    U članku koji sam ti poslao llosa naoko hvali nogomet, a zapravo govori isto što i ja: da je nogač bezazlena zabava sve dok ga budale ne shvate ozbiljno. Je li i Olimpijada bezazlena zabava?

    avatar

    11.08.2008. (16:43)    -   -   -   -  

  • cveba

    ...jest darling, bezazlena je koliko i djevojcice, en distance.

    avatar

    11.08.2008. (20:01)    -   -   -   -  

  • Marole

    Baš me dojmila ova Žižekova rečenica:

    Potajno mislim da stvarnost postoji samo zato da bismo je mogli analizirati.

    avatar

    11.08.2008. (20:36)    -   -   -   -  

  • doktor Jatogen

    Lečeni, u potpunosti se slažem s tobom u pogledu sporta i sportaša. No, zaboravio si spomenuti po mom sudu najzanimljivijeg individualnog hrvatskog sportaša (kojega mnogi preskaču, iako je visok impozantnih 208 centimetara) Ivu Karlovića i njegov slučaj. Čovjek je mrtav-hladan otkazao Olimpijske igre SMS porukom. Svaka mu čast.
    Posebno bih ukazao na sušto štetočinstvo onih užasnih, povampirenih imbecila sportskih novinara HTV-a. Prisjednik Mašine Bruno Kovačević je naprosto odvratan u svom histeričnom inzistiranju na prozivanju Karlovića i na maltretiranju paćenika sportaša, tih naivnih žrtava Države, po principu "od vas očekujemo medalje, obećajte nam medalje, dužni ste nam medalje, vi morate bolje".
    Jebo im svima pas mater.
    P.S. Marole, mene ne samo da se ta Žižekova rečenica nije dojmila, nego sve one njegove halapljive odgovore na pitanja tog takozvanog Proustovog upitnika smatram upravo tragičnim nesporazumom i potpunim promašajem u svakom smislu.

    avatar

    11.08.2008. (23:46)    -   -   -   -  

  • lijecenikatolik

    Dobro je, Jatogene, ako se i u čemu složimo. Usput rečeno, Llosa je duhovito pisao protiv sporta i takozvanog sportskog duha u romanu Don Rigobertove bilježnice, koji je preveden u nas.

    avatar

    12.08.2008. (00:43)    -   -   -   -  

  • doktor Jatogen

    Mnogi su pisali protiv sporta, no malo je redaka o tome (za koje znam) britkih poput onih nekoliko iz knjige "Previše zbilje" Annie Le Brun (da mi je ta knjiga pri ruci, prepisao bih ih, iako bi možda izdvajanjem iz svog okruženja u knjizi ponešto izgubili na oštrini).
    P.S. Ne mislim da je a priori dobro ako se u nečemu složimo ili da je a priori loše ako se u nečemu ne složimo.

    avatar

    12.08.2008. (01:48)    -   -   -   -  

  • lijecenikatolik

    Dakako, najbolje je ako se složimo ili ne složimo a posteriori, bolje nego da se a priori složimo da je sve ono a posteriori tek posljedica a priori nesporazuma. Ili da, što je još žalosnije, a posteriori, ustanovimo da je a priori pozicija bila jedina ispravna s obzirom na to da je ionako bila jedina moguća. Barem u ovome, još uvijek mi se čini takvim, kauzalnom svijetu.

    avatar

    12.08.2008. (02:11)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Razgovarate se kao dva čangrizava Komižanina na kraju životnoga puta, od kojih jedan, Tone, drugome, Frani, ni na samrtnoj posteji neće oprostiti što ga je u mladosti pretekao u konkurenciji za mjesto svjetioničara na Palagruži, pa sada, po umirovljenju i povratku u rodni kraj, Frane a posteriori pokušava Toni objasniti da je njegova apriorna samotnjačka čežnja samo romantična zabluda mladosti!

    avatar

    12.08.2008. (02:39)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...