Vidjela sam i čula o vama i vašoj tragediji preko Sandre, i otišla pogledati,pročitati vaš blog... I sama sam izgubila sina, uz njega i supruga, ostao mi je samo jedan divni anđeo-moje drugo dijete, mlađi sin...I nekako je ''lakše'' iako sada više ne postoji ''lakše'' ili ''teže'' stalno duša krvari, stalno iz dana u dan umirem od jada, ali kada vidim vas, da tolike godine živite, i uz svu bol-tu ste, da strašno patite ali se i dalje nosite s njim date mi makar neku snagu da nastavim sa svojom kalvarijom, pogotovo što sam vas otkrila danas, u jednom od onih težih dana... Držite se, i nedajte se... Ima tu,na internetu,toliko tužnih roditelja da je to jezivo-koliko mladeži nam gubi živote...
Neću više pisati, nakon 5neprospavanih noći psihički nemam nikakve snage za to,ali eto,znajte da ću vas pratiti tu,na blogu...
Pozdrav, D.
08.08.2008. (11:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ivana
Vidjela sam vaš komentar na Sandrinom blogu... JEDNOSTAVNO SAM MORALA DOĆ NA VAŠ BLOG. Jako mi je žao zbog vašeg sina. Vjerujem da vam je teško i da je stalno u vašim mislima, pred vašim očima... Sigurno je teško slušati savjete tipa, kreni ispočetka, riješi se njegovih stvari bit će ti lakše i hrpa drugih gluposti... Možda bi uistinu bilo lakše, ali kako imati srca i snage to učiniti? Ljudi to ne razumiju. Lako je drugom solit pamet dok nisi u njegovoj koži... Ja imam 16 godina i sigurno nisam pozvana da tu dijelim nekom savjete... Bio je stariji godinu dana od mene... Nije trebo umrijet. Život je bio pred njim, kao što je i pred menom... Samo ja to ne znam cijenit... Ja tjeram život od sebe pokušavajući napraviti gluposti, a mnogi životi su se ugasili protiv volje onih koji su ih živjeli... Koji nisu zaslužili umrijeti. Gdje je tu pravda, kako se pomirit s tim? Uistinu ne znam i vjerujem da vam je jako teško... adresa mog bloga : bistranka.blogspot.com
09.08.2008. (00:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Gastarbeiter
Neka vam bog da snage.HVALA VAM sto postoite, Silvio ce uvjek zivjeti s nama i nasom dijecom .....I nikada ga necemo zaboraviti.
VOLE VAS VASI MALI I VELIKI
09.08.2008. (18:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
I ja sam mati jednog ubijenog mladića. Dobro znam što znači izgubiti voljeno djete, i što znače prazne riječi koje puno više vrijeđaju, nego što tješe. Puno puta mislila sam bolje da šute nego što pričaju gluposti, koje su njima samo fraza, jer oni svoje drage imaju pored sebe. Jedna meni draga osoba jednom prilikom je rekla slijedeće: Vi imate više djece, ali vaša bol i naša koji smo imali samo jedno, je jednaka isto je 100%, samo je razlika u tome što vi koji imate još koje djete imate se kome vratiti kući, a mi koji smo imali jednica, više nemamo nikoga. " Pozdrav od Marije Beljan
09.08.2008. (19:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Vidjela sam i čula o vama i vašoj tragediji preko Sandre, i otišla pogledati,pročitati vaš blog...
I sama sam izgubila sina, uz njega i supruga, ostao mi je samo jedan divni anđeo-moje drugo dijete, mlađi sin...I nekako je ''lakše'' iako sada više ne postoji ''lakše'' ili ''teže'' stalno duša krvari, stalno iz dana u dan umirem od jada, ali kada vidim vas, da tolike godine živite, i uz svu bol-tu ste, da strašno patite ali se i dalje nosite s njim date mi makar neku snagu da nastavim sa svojom kalvarijom, pogotovo što sam vas otkrila danas, u jednom od onih težih dana...
Držite se, i nedajte se...
Ima tu,na internetu,toliko tužnih roditelja da je to jezivo-koliko mladeži nam gubi živote...
Neću više pisati, nakon 5neprospavanih noći psihički nemam nikakve snage za to,ali eto,znajte da ću vas pratiti tu,na blogu...
Pozdrav,
D.
08.08.2008. (11:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ivana
Vidjela sam vaš komentar na Sandrinom blogu... JEDNOSTAVNO SAM MORALA DOĆ NA VAŠ BLOG. Jako mi je žao zbog vašeg sina. Vjerujem da vam je teško i da je stalno u vašim mislima, pred vašim očima... Sigurno je teško slušati savjete tipa, kreni ispočetka, riješi se njegovih stvari bit će ti lakše i hrpa drugih gluposti... Možda bi uistinu bilo lakše, ali kako imati srca i snage to učiniti? Ljudi to ne razumiju. Lako je drugom solit pamet dok nisi u njegovoj koži... Ja imam 16 godina i sigurno nisam pozvana da tu dijelim nekom savjete... Bio je stariji godinu dana od mene... Nije trebo umrijet. Život je bio pred njim, kao što je i pred menom... Samo ja to ne znam cijenit... Ja tjeram život od sebe pokušavajući napraviti gluposti, a mnogi životi su se ugasili protiv volje onih koji su ih živjeli... Koji nisu zaslužili umrijeti. Gdje je tu pravda, kako se pomirit s tim? Uistinu ne znam i vjerujem da vam je jako teško...
adresa mog bloga : bistranka.blogspot.com
09.08.2008. (00:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Gastarbeiter
Neka vam bog da snage.HVALA VAM sto postoite, Silvio ce uvjek zivjeti s nama i nasom dijecom .....I nikada ga necemo zaboraviti.
VOLE VAS VASI MALI I VELIKI
09.08.2008. (18:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
I ja sam mati jednog ubijenog mladića. Dobro znam što znači izgubiti voljeno djete, i što znače prazne riječi koje puno više vrijeđaju, nego što tješe. Puno puta mislila sam bolje da šute nego što pričaju gluposti, koje su njima samo fraza, jer oni svoje drage imaju pored sebe.
Jedna meni draga osoba jednom prilikom je rekla slijedeće:
Vi imate više djece, ali vaša bol i naša koji smo imali samo jedno, je jednaka isto je 100%, samo je razlika u tome što vi koji imate još koje djete imate se kome vratiti kući, a mi koji smo imali jednica, više nemamo nikoga. " Pozdrav od Marije Beljan
09.08.2008. (19:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...