Užasno je loš ovaj tekst: zbrzan, plitak, jeftin: par prskalica poput Platona i Fenomenologije, i već smo pri kraju, gdje zapravo počinju problemi: što se mora dogoditi uglavnom prirodno moralnom - stravičan je taj Žižek! - čovjeku pa da ubije drugog čovjeka, jednako prirodno moralnog? No, iako je na dobrom putu, Žižek ne nazire odgovor: ono što spaja vjeru i etičku pripadnost, kao motivatore rata, osobna je žrtva: U ratu poginule cijene i bogovi i ljudi., veli Heraklit. Popper to naziva tribalističkom, romantičnom etikom Slave i Sudbine. Ne volim Poppera ali ovaj put ima pravo. Žrtva za domovinu ima nešto religijsko, transcedentno: ne zove se Oltar Domovine badava oltarom, i ne obogotvoruje se vlast u svojoj retorici već stoljećima uzalud! Ponuditi sebe kao žrtvu (za slobodu Domovine), neshvatljiv je čin iz perspektive normalnog čovjeka: ponuditi ljudsku žrtvu, i tu žrtvu osvijestiti kao samožrtvovanje, prilično je iracionalno, nije li? No, ni postupci Abrahama na Moriji nisu sasvim uravnoteženi, pa u Abrahamu vidimo praoca vjere.
03.08.2008. (19:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Žižekov tekst je glup i opasan. Tome zacijelo nije kriv samo Žižek: vjerojatno je idiotska redakcija Jutarnjeg skratila taj tekst. Svejedno: Žižekove premise i zaključci glupi su i opasni koliko samo mogu biti. Naime, Karadžić uistinu nije pjesnik: on je nacionalist, a nemoguće je istovremeno biti pjesnik i nacionalist (nacionalizam je zatrovao pismo mnogih pjesnika - dobar primjer je Dubravko Horvatić). Karadžić je shvatio da mu je poezija najgori neprijatelj, pa se po sistemu "klin se klinom izbija" koristi nasilno sklepanim jezičnim tvorevinama koje proglašava poetskima da ostvari privid autoriteta na tom području, da unaprijed onemogući subverzivno djelovanje poezije - što je, dakako, neostvarivo, ali riječ je o opasnom, zavodljivom prividu, starom štosu na koji je Žižek olako nasjeo. A kad jedan tako ugledan i popularan mudroser proglasi upravo poeziju glavnim pokretačem užasâ Miloševićevoga režima, i to bez ikakvih argumenata osim upiranja prstom u Handkea i ovlašnog pozivanja na Platona (Platon je, doduše, u pravu: pjesnici su uistinu štetni za ideju države, jer istinska poezija je progresivna, ona poništava granice, ona ne opjevava, nego se upjevava u nove krajolike duha; ona je batiskaf, svemirski brod, neusporedivo bitnija od prizemnih državni(čki)h pitanja) - dakle, kad Žižek ovako neoprezno oplete, doista se neupućenom i lakovjernom promatraču može učiniti da je poezija neprijateljska sila i da je se valja riješiti. Poeziju se ne može staviti u službu nekog sistema društvene organizacije: to uvijek rezultira krahom: pogledajte samo agitatorske pjesme Majakovskog: formalno inventivne, svježe, ali sadržajno toliko promašene, trule, da nimalo ne čudi što je (pokoj mu duši) počinio samoubojstvo: shvatio je da je izdao poeziju, da je počinio strahovitu glupost stavivši je u službu propagandne mašinerije. To su svojedobno napravili i srpski nadrealisti (pa i pokoji francuski, npr. Aragon i Eluard, na sreću blagovremeno izopćeni iz nadrealističkog kruga): o tome je Radovan Ivšić napisao sjajan tekst kojeg ću večeras ili sutra prepisati, ekskluzivno za Vaseljenu.
04.08.2008. (14:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Doktore, a mogu li ja kupiti jednu vašu knjigu? Želio bi je baš kupiti, mislim da je to jedino moralno, kad je već riječ o samizdatu. Ivšića ću rado objaviti - pošaljite na mail.
04.08.2008. (14:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Herzog, odgovaram vrlo ozbiljno, bez ironije: Zato jer Popper iz ideoloških razloga diskvalificira Hegela. Konačno, kakva je to misao: sustav=total=totalitarizam. Jebate ćuk, ispada da ako je ono istinito ono cijelo, Hegel bezmalo biva kriv za holokaust! Čak ni oni koji ga rehabilitiraju, uglavnom kao mislioca revolucije, u širokom potezu od Kangrge do Žižeka, Hegela ne mogu misliti kao filozofa cjeline: sustava što od Jednog do Drugog, provodi sve kroz sve! Evo klasičnog mjesta koje pokazuje to današnje oduševljenje za gap: procjep, razmak, diskontinuitet, otvorenost...you name it: "Poput Derride, i Žižek vidi u Hegelu, ispod manifestnog filozofskog diskursa totalnosti, identiteta i apsoluta, najvećeg mislioca diferencije i manjka. To znači da je kod Hegela iz današnje perspektive privlačno samo središe njegove filozofije totaliteta: istina jest cjelina. No, ta je cjelina samo povijesna a put iskustva ničim nije zajamčen. Otud, pojam u apsolutnom znanju nije cio, on ne obuhvaća ono realno, nego samo simbolički intendira cjelinu. Razmak između realnog i simboličke cjeline, koja je uvijek povijesna, jest mjesto subjekta, ili točnije, polje procesa subjektivacije. Drugim riječima, i to je odlučujuće za Žižekov lakanovski pogled na Hegela, procjep u cjelini može ispunjavati samo ona njezina instanca koja je mjesto i razlog nedovršivosti cjeline – rascijepljeni subjekt. Tu napuklinu u pojmu apsoluta ne može ispuniti nikakva intervencija iznutra a da univerzalizacija partikularnog ne odvede u totalitarizam sistema. Političko-teorijski rečeno: antagonizme građanskog društva ne može ukinuti nijedna partikularna instanca društva, bilo proletarijat bilo neoliberalna tehnokracija današnjice, niti pak na to mjesto objedinitelja može stupiti sama država kao opća forma. U tom smislu Hegel bi za Žižeka bio prvi i najznačajniji postmarksist današnjice." B.Mikulić
Osim toga, kao sukreator Patobloškog manifesta i pisac aksioma Patoblogije ne mogu ga ne prezirati:
Politički aspekti patobloškog djelovanja
Ovaj Manifest izravno je konfrontiran onome što devetnaestostoljetna anakrona američka politička misao misli pod pojmom Manifest Destiny: to je samo fraza koja izražava uvjerenje da USA imaju misiju širiti svoju formu demokracije i slobode. Mi općenito osobe uvjerene u vlastitu misiju, kao i kompanije i korporacije, smatramo ili imbecilnima ili ludima; u oba slučaja blagotvorno je djelovati teroristički, čak i preventivno: u tome se jedino slažemo s aktualnom politikom Sjedinjenih Američkih Država. Sloboda ne ume da peva kao što su sužnji pevali o njoj - mi naprosto iz estetskih razloga ne možemo opravdati demokraciju! Samo je neslobodan narod poetičan narod! Naše delovanje ni u jednom jedinom trenutku, pa ni iz nehata, ne mari za opće dobro: jebe se nama za to! Nama je samo do toga da je nama dobro, a dobro nam je jedino pri pogledu na to kako je vama loše! Otuda je jasno da je osnovna svrha naše poetske delatnosti izazivanje Zavisti i Jala! Patoblozi vas žele ne žele učiti, nego mučiti! Nakon nas, poželet ćete da niste rođeni; proklinjat ćete dan kad ste nas sreli. Politika je za nas - hommage manieri - kaos iz državnog rezona. Metežnik, to smo mi. Mi smo izrijekom protiv načela supsidijarnosti: nema tako minornoga posla kojime se mi, kao vrhovna instanca, s vrha, ergo svrhra društvene sinergije, ne bi mogli pozabaviti! Jer, što god vi taknete, zajebete; to je nas uči iskustvo naših djedova! Politika je sasvim autonomna sfera, slobodna od bilo kakve tiranije morala: moraliziraju tetkice, civili i pisci stvarnosne orjentacije: pičkice, ukratko. Naš se društveni angažman sastoji u angažmanu oko našeg društva: oko Patobloga. Za ostale nas boli kurac. Jer su pičkice. Mi propovjedamo kako živjeti u skladu sam sa sobom i s drugima: lake žene i teške droge tu nisu sasvim beskorisne. Tuđe patnje naš su mir: taj sklad nazivamo satisfakcija.
04.08.2008. (15:43)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Što se knjige tiče - o tom možemo po njezinu izlasku (nadam se - uskoro). Poslat ću vam Ivšića. Za ovu priliku, evo par isječaka iz Ivšićeva razgovora s Livijom Kroflin:
Vi stavljate poeziju vrlo visoko, rekla bih na prvo mjesto. Zašto? - Poezija je subverzivna samim tim što je u dubini vezana za ljubav i za slobodu. Branio sam poetsku sliku više od svega, jer je ona jedino mjerilo bezgranične slobode koje nam još ostaje. Htjeti sputati poeziju - što hoće svi totalitarni sistemi - znači htjeti sputati svakoga od nas. Bez potpune slobode poetske slike nema ni drugih sloboda, kao što je sloboda štampe. A zašto je potrebna sloboda štampe, ne moram ni tumačiti, mislim.
Pavelić je dao zaplijeniti vašeg Narcisa... - Moja korska recitacija Narcis, koja nije bila ni utilitarna ni "politička", razbjesnila je Pavelića jer je Narcis samim svojim postojanjem negacija fašističkog ukroćenog jezika i pravopisa kao i fašističke utilitarne "poezije" ("Puška puca, a top riče..."), pa ju je trebalo zaplijeniti. Poezija ima tu moć da vlasti ruši tlo pod nogama.
(...) Vaš umjetnički stav, javni istupi, pa i privatan život odlikuju se izbjegavanjem kompromisa. Što su, po vašem mišljenju, kompromisi u umjetnosti? Ima li u vašem životu kompromisa, bilo koje vrste? - Posredno sam vam već, mislim, odgovorio na pitanje što su, po mom mišljenju, kompromisi u umjetnosti ili u poeziji: neoprostiv je kompromis staviti umjetnost, staviti poeziju u bilo čiju, u bilo kakvu službu. Poezija ne može služiti. Ali ni mi ne možemo biti u službi poezije, jer poezija koja je sloboda, koja je ljubav, čini da je svako služenje nemoguće. Pitate me zatim ima li u mom životu kompromisa. Moj je život dosta javan, dosta otvoren: neka sude drugi. Mislim samo da ni moja poezija, ni moj teatar nisu nikada služili.
04.08.2008. (16:19)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
srdelica
nemanja, tebe da nema ja bi te izmislila :) i zizeka!!!!
03.08.2008. (18:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Užasno je loš ovaj tekst: zbrzan, plitak, jeftin: par prskalica poput Platona i Fenomenologije, i već smo pri kraju, gdje zapravo počinju problemi: što se mora dogoditi uglavnom prirodno moralnom - stravičan je taj Žižek! - čovjeku pa da ubije drugog čovjeka, jednako prirodno moralnog? No, iako je na dobrom putu, Žižek ne nazire odgovor: ono što spaja vjeru i etičku pripadnost, kao motivatore rata, osobna je žrtva: U ratu poginule cijene i bogovi i ljudi., veli Heraklit. Popper to naziva tribalističkom, romantičnom etikom Slave i Sudbine. Ne volim Poppera ali ovaj put ima pravo. Žrtva za domovinu ima nešto religijsko, transcedentno: ne zove se Oltar Domovine badava oltarom, i ne obogotvoruje se vlast u svojoj retorici već stoljećima uzalud! Ponuditi sebe kao žrtvu (za slobodu Domovine), neshvatljiv je čin iz perspektive normalnog čovjeka: ponuditi ljudsku žrtvu, i tu žrtvu osvijestiti kao samožrtvovanje, prilično je iracionalno, nije li? No, ni postupci Abrahama na Moriji nisu sasvim uravnoteženi, pa u Abrahamu vidimo praoca vjere.
03.08.2008. (19:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Herzog
Zasto ne volis Poppera
04.08.2008. (02:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
doktor Jatogen
Žižekov tekst je glup i opasan. Tome zacijelo nije kriv samo Žižek: vjerojatno je idiotska redakcija Jutarnjeg skratila taj tekst. Svejedno: Žižekove premise i zaključci glupi su i opasni koliko samo mogu biti.
Naime, Karadžić uistinu nije pjesnik: on je nacionalist, a nemoguće je istovremeno biti pjesnik i nacionalist (nacionalizam je zatrovao pismo mnogih pjesnika - dobar primjer je Dubravko Horvatić). Karadžić je shvatio da mu je poezija najgori neprijatelj, pa se po sistemu "klin se klinom izbija" koristi nasilno sklepanim jezičnim tvorevinama koje proglašava poetskima da ostvari privid autoriteta na tom području, da unaprijed onemogući subverzivno djelovanje poezije - što je, dakako, neostvarivo, ali riječ je o opasnom, zavodljivom prividu, starom štosu na koji je Žižek olako nasjeo. A kad jedan tako ugledan i popularan mudroser proglasi upravo poeziju glavnim pokretačem užasâ Miloševićevoga režima, i to bez ikakvih argumenata osim upiranja prstom u Handkea i ovlašnog pozivanja na Platona (Platon je, doduše, u pravu: pjesnici su uistinu štetni za ideju države, jer istinska poezija je progresivna, ona poništava granice, ona ne opjevava, nego se upjevava u nove krajolike duha; ona je batiskaf, svemirski brod, neusporedivo bitnija od prizemnih državni(čki)h pitanja) - dakle, kad Žižek ovako neoprezno oplete, doista se neupućenom i lakovjernom promatraču može učiniti da je poezija neprijateljska sila i da je se valja riješiti.
Poeziju se ne može staviti u službu nekog sistema društvene organizacije: to uvijek rezultira krahom: pogledajte samo agitatorske pjesme Majakovskog: formalno inventivne, svježe, ali sadržajno toliko promašene, trule, da nimalo ne čudi što je (pokoj mu duši) počinio samoubojstvo: shvatio je da je izdao poeziju, da je počinio strahovitu glupost stavivši je u službu propagandne mašinerije. To su svojedobno napravili i srpski nadrealisti (pa i pokoji francuski, npr. Aragon i Eluard, na sreću blagovremeno izopćeni iz nadrealističkog kruga): o tome je Radovan Ivšić napisao sjajan tekst kojeg ću večeras ili sutra prepisati, ekskluzivno za Vaseljenu.
04.08.2008. (14:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Doktore, a mogu li ja kupiti jednu vašu knjigu? Želio bi je baš kupiti, mislim da je to jedino moralno, kad je već riječ o samizdatu.
Ivšića ću rado objaviti - pošaljite na mail.
04.08.2008. (14:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Herzog, odgovaram vrlo ozbiljno, bez ironije:
Zato jer Popper iz ideoloških razloga diskvalificira Hegela. Konačno, kakva je to misao: sustav=total=totalitarizam. Jebate ćuk, ispada da ako je ono istinito ono cijelo, Hegel bezmalo biva kriv za holokaust! Čak ni oni koji ga rehabilitiraju, uglavnom kao mislioca revolucije, u širokom potezu od Kangrge do Žižeka, Hegela ne mogu misliti kao filozofa cjeline: sustava što od Jednog do Drugog, provodi sve kroz sve!
Evo klasičnog mjesta koje pokazuje to današnje oduševljenje za gap: procjep, razmak, diskontinuitet, otvorenost...you name it:
"Poput Derride, i Žižek vidi u Hegelu, ispod manifestnog filozofskog diskursa totalnosti, identiteta i apsoluta, najvećeg mislioca diferencije i manjka. To znači da je kod Hegela iz današnje perspektive privlačno samo središe njegove filozofije totaliteta: istina jest cjelina. No, ta je cjelina samo povijesna a put iskustva ničim nije zajamčen. Otud, pojam u apsolutnom znanju nije cio, on ne obuhvaća ono realno, nego samo simbolički intendira cjelinu. Razmak između realnog i simboličke cjeline, koja je uvijek povijesna, jest mjesto subjekta, ili točnije, polje procesa subjektivacije. Drugim riječima, i to je odlučujuće za Žižekov lakanovski pogled na Hegela, procjep u cjelini može ispunjavati samo ona njezina instanca koja je mjesto i razlog nedovršivosti cjeline – rascijepljeni subjekt. Tu napuklinu u pojmu apsoluta ne može ispuniti nikakva intervencija iznutra a da univerzalizacija partikularnog ne odvede u totalitarizam sistema. Političko-teorijski rečeno: antagonizme građanskog društva ne može ukinuti nijedna partikularna instanca društva, bilo proletarijat bilo neoliberalna tehnokracija današnjice, niti pak na to mjesto objedinitelja može stupiti sama država kao opća forma. U tom smislu Hegel bi za Žižeka bio prvi i najznačajniji postmarksist današnjice."
B.Mikulić
Osim toga, kao sukreator Patobloškog manifesta i pisac aksioma Patoblogije ne mogu ga ne prezirati:
Politički aspekti patobloškog djelovanja
Ovaj Manifest izravno je konfrontiran onome što devetnaestostoljetna anakrona američka politička misao misli pod pojmom Manifest Destiny: to je samo fraza koja izražava uvjerenje da USA imaju misiju širiti svoju formu demokracije i slobode.
Mi općenito osobe uvjerene u vlastitu misiju, kao i kompanije i korporacije, smatramo ili imbecilnima ili ludima; u oba slučaja blagotvorno je djelovati teroristički, čak i preventivno: u tome se jedino slažemo s aktualnom politikom Sjedinjenih Američkih Država.
Sloboda ne ume da peva kao što su sužnji pevali o njoj - mi naprosto iz estetskih razloga ne možemo opravdati demokraciju! Samo je neslobodan narod poetičan narod!
Naše delovanje ni u jednom jedinom trenutku, pa ni iz nehata, ne mari za opće dobro: jebe se nama za to! Nama je samo do toga da je nama dobro, a dobro nam je jedino pri pogledu na to kako je vama loše! Otuda je jasno da je osnovna svrha naše poetske delatnosti izazivanje Zavisti i Jala!
Patoblozi vas žele ne žele učiti, nego mučiti!
Nakon nas, poželet ćete da niste rođeni; proklinjat ćete dan kad ste nas sreli.
Politika je za nas - hommage manieri - kaos iz državnog rezona. Metežnik, to smo mi.
Mi smo izrijekom protiv načela supsidijarnosti: nema tako minornoga posla kojime se mi, kao vrhovna instanca, s vrha, ergo svrhra društvene sinergije, ne bi mogli pozabaviti! Jer, što god vi taknete, zajebete; to je nas uči iskustvo naših djedova!
Politika je sasvim autonomna sfera, slobodna od bilo kakve tiranije morala: moraliziraju tetkice, civili i pisci stvarnosne orjentacije: pičkice, ukratko.
Naš se društveni angažman sastoji u angažmanu oko našeg društva: oko Patobloga. Za ostale nas boli kurac. Jer su pičkice.
Mi propovjedamo kako živjeti u skladu sam sa sobom i s drugima: lake žene i teške droge tu nisu sasvim beskorisne. Tuđe patnje naš su mir: taj sklad nazivamo satisfakcija.
04.08.2008. (15:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
doktor Jatogen
Što se knjige tiče - o tom možemo po njezinu izlasku (nadam se - uskoro).
Poslat ću vam Ivšića. Za ovu priliku, evo par isječaka iz Ivšićeva razgovora s Livijom Kroflin:
Vi stavljate poeziju vrlo visoko, rekla bih na prvo mjesto. Zašto?
- Poezija je subverzivna samim tim što je u dubini vezana za ljubav i za slobodu. Branio sam poetsku sliku više od svega, jer je ona jedino mjerilo bezgranične slobode koje nam još ostaje. Htjeti sputati poeziju - što hoće svi totalitarni sistemi - znači htjeti sputati svakoga od nas. Bez potpune slobode poetske slike nema ni drugih sloboda, kao što je sloboda štampe. A zašto je potrebna sloboda štampe, ne moram ni tumačiti, mislim.
Pavelić je dao zaplijeniti vašeg Narcisa...
- Moja korska recitacija Narcis, koja nije bila ni utilitarna ni "politička", razbjesnila je Pavelića jer je Narcis samim svojim postojanjem negacija fašističkog ukroćenog jezika i pravopisa kao i fašističke utilitarne "poezije" ("Puška puca, a top riče..."), pa ju je trebalo zaplijeniti. Poezija ima tu moć da vlasti ruši tlo pod nogama.
(...)
Vaš umjetnički stav, javni istupi, pa i privatan život odlikuju se izbjegavanjem kompromisa. Što su, po vašem mišljenju, kompromisi u umjetnosti? Ima li u vašem životu kompromisa, bilo koje vrste?
- Posredno sam vam već, mislim, odgovorio na pitanje što su, po mom mišljenju, kompromisi u umjetnosti ili u poeziji: neoprostiv je kompromis staviti umjetnost, staviti poeziju u bilo čiju, u bilo kakvu službu. Poezija ne može služiti. Ali ni mi ne možemo biti u službi poezije, jer poezija koja je sloboda, koja je ljubav, čini da je svako služenje nemoguće. Pitate me zatim ima li u mom životu kompromisa. Moj je život dosta javan, dosta otvoren: neka sude drugi. Mislim samo da ni moja poezija, ni moj teatar nisu nikada služili.
04.08.2008. (16:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...