Moja Vesna kako slici ocu.Prekrasna je...Nestalo je sve Vesna....pa i ta zivost svakodnevnog okupljanja za stolom. Dolazio bi mi zadihan iz skole i sa vrata bih ga odmah cula:Danas jedna 5...ili tri...(kako kad je odgovarao u skoli)."Mama umirem od gladi.Gotovo je?" Kako ne bi bilo gotovo kad samo rucak pomjerili u vrijeme vecere(njegovog dolaska iz skole).Samo da mu sve bude toplo.A ja bih sva sretna iznosila jelo na stol,gledala ih kako sve tamane ...i slusala o zbivanjima u skoli...koju djevojku je sreo...koja mu se dopada...kad ima utakmicu...izlazi li vani ili ne...ide li s autom...pa citave zucne rasprave oko iznosa novca.Borio se ko lav za veci derarac, nekad kroz salu,a nekad ozbiljno i glasno kao da se radi o zivotnoj vaznosti....muk poslije govora...i uvijek bi slijedio njegov "tuzan" pogled uperen prema nama dvoma samo da vidi je li upalilo,a onda bi prasnuli u smijeh.Bili smo tako ponosni na njegove uspjehe. Bili smo tako slabi na njega.Uvijek neka trka,zbrka,uvijek je nekud zurio,kao da nikad nije imao vremena za sve sto treba uraditi."Sjedni,lijepo jedi.Sve ces stici:" toliko puta sam izgovorila.O kako mi fali njegov mangupski smijeh za stolom,njegove upadice... zadovoljan pogled"super je bilo". A sad...I kod mene je grobna tisina za stolom,oboje u svojim mislima sa praznim pogledima.Cak i ne kuham,ne mogu,nemam volje.Nema topline,sve je tako hladno,nevazno.Sto ce mi i jelo bez mog Antonina!?Igor nam donese nesto gotovo,na brzaka se pojede i svako na svoju stranu sa svojim bolom.Prazno mjesto za stolom,prazne nase duse!
24.07.2008. (15:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Još jedno mjesto je prazno, njegovo mjesto za šankom gdje je uvijek ručao, njegova omiljena barska stolica, a na šanku gori jedna mala svijeća. Nas dvoje svako na svom mjestu, a svijeća na njegovom. Nikad više ručak nije ono što je bio, jedemo ali više ne sa istim žarom. Ima jela koja još uvijek nisam skuhala od 5.8.07. Nitko nije tako volio šmarn sa orasima, nitko nije toliko uživao u pomfriju sa vegetom, nitko nije volio popećke, a tek pravljene pljeskavice i domaće hambije.... Za nas dvoje sigurno nitko nikada neće zauzeti Josipovo mjesto. Ostale su samo uspomene i ništa više. I posljednja Josipova slika danas je stara godinu dana. To je strašno... godina je dugo... dugo dugo... Žalosno je koliko nas ima nesretnih i koliko je puno nenadoknadivih trenutaka.
24.07.2008. (15:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prvo Andi: tvoje riječi: "Bili smo tako ponosni na njegove uspjehe. Bili smo tako slabi na njega." su preslikane moje (naše) riječi i osjećaji. Ljudi su lijepi ili manje lijepi, to je ionako vezano uz neke stereotipe koji se mijenjaju, a nije pritom nevažno reči da je svako dijete za svojeg roditelja lijepo. Međutim čak mi i ta sitnica nedostaje, njezina ljepota, slika njene ljepote; finoća i boja njezine kože, njezine priljubljene male uške, pune usne ( a i zubi s aparatićem, eh..), safirna boja njezinih očiju ( tu je boju nasljedila od Zlatkovog tate jer ni Z. ni ja nemamo plave)...ali ono što je važnije a tu su sad tvoje riječi, fali ona njezina osobnost, ono na što smo oboje bili ponosni i slabi na sve njezine mane.Ovo što prepričavaš u svezi s džeparcem, ista scena kao kod nas. Nije joj nikad bila dosta ( jesu li svi jedinci takvi?) a zapravo se snalazila uvijek s time što je imala i usput učila raspoređivanju sredstava. I uvijek ta žurba, mladost....žustrina....upijali smo je do svake žilice svog tijela. Ja sam bila slaba na nju i njezine prohtjeve (a koji su ipak imali granice), ali sam znala reći: ne, no njezin otac...... znala ga je noću probuditi ili nekoliko sati prije odlaska na posao da treba po nju doći u Rijeku jer joj je pogodan bus zbrisao a njoj se nije dalo čekati. Mrnđao je i već uzimao ključeve auta. Bili su isti i likom (vidiš im taj isti nos i svod čela?) a bome i karakterom, zato su se stalno i "grizli". Meni pak nije bilo teško vuči od posla do kuće "tone" one nezdrave coca cole ili čokoladica za nju. Sladoled okusa koji njoj odgovara, ručak na način kako njoj odgavara, nije mi bilo ništa spremiti samo za nju poseban dio....ona, ona, i samo ona, kao i tvoja maza tebi, vama. Zato toliko patimo, mi koji smo ih planirano ( ili neplanirano) dočekali i koji smo ih "guštali" kao najslađu tortu. Podredili svoj život njima. Zato ne da smo ostali bez dijela svog tijela već smo ostali bez ičega.
24.07.2008. (15:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Danira draga,nemoj, nemoj se uništavati još i krivo izgovorenim riječima, odnosno onima koje su povrijedile tvoju ljubav, tvog sina koji je, na sreću tvoju živ. Ja znam što si mislila, i ti znaš a i on će doći do istine. No i njemu je teško i on svoj užas proživljava kao i ti, a nije majka da si misli: moje je mjesto biti mrtvom uz mrtvog sina. Oboje ste zgromljeni ovom tragedijom kao i nastavkom života - bez njega. Oboje osjećate pustoš okoline i boli vas oboje.A u toj boli, i u toj nemoći da se stanje vrati prožima vas bijes spram života i nepravde, nemajući na koga se obrušiti naiđete jedno na drugo i tu počinje.... I iza mene stoje grube riječi upućene mom suprugu a onoliko koliko je on kriv, kriva sam i ja i oboje se kinjimo i služimo kaznu. I dok se mi tako mučimo, onaj treći, pa bio to i sam život, zla kob...smiju nam se u lice jer im ne možemo ništa. Taman kad bismo i ubili jedno drugo ništa se ne bi promijenilo. Una i ja smo se isto znale posvađati "na mrtvo ime", svašta si izgovoriti, gadni temeramenat nas nije mimoišao niti jednu ni drugu, bile smo jezičave i jedna i druga, i koliko je puta moglo ovo najgore biti tada, neposredno nakon svađe.Toga se dana nismo svađale, naprotiv.... a eto, desilo se najgore. I ništa se manje ne krivim nego ti, iako ste se rastali u ljutnji...nazovi prijatelje sina znaju li gdje je, poruči im preko njih da ga voliš beskrajno... svi će biti od pomoći jer znaju kako vam je.
24.07.2008. (16:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vjerujem ti Marija, niti ja od onda, u naredne dvije a mislim da neću nikad više, nisam ni spremala niti jela njezine omiljene njoke. Na njihovu finoću ju je ( kao i nas ostale) naučila njena draga nona Slavica (Zlatkova mama) i njeni su bili najbolji. I jesu. Ja sam se učila pa i naučila raditi ih..ali nisu bili nonini. No kako ću ih spremati kad bih plakala cijelo vrijeme prisjećajući se kako mi ih je sirove "krala". Dok bih ih ja rezala nožem i stavljala na pult, ona bi dojurila i odnijela sobom u svoju sobu punu šaku dok bih ja (kao) jurila za njom. Za koga ću i ja spremati pomes frites kad bi ga ona jela i nacrtanog? Za koga ću spremati (neću nikad) princes krafne kad ih je ona jedina pojela. Plačem sada i pitam samo jedno: kako, kako si mi to mogao učiniti prokleti živote?
24.07.2008. (16:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ja sam vas prvo sve danas ispročitala, zatim isplakala......pa to je nevjerojatno kako su sve majke iste.... kako nas svaki dan muče ti naši detalji nekadašnjeg života.... i onda se sjetim onog glupog psihijatra koji je rekao kako treba sve stvari što prije maknuti, pa i slike......glupan...kako da ih iz glave izbacimo.....KAKO? Stelica je imala samo sedam i pol godina, a najdraže jelo joj je bila juha. Uvijek smo svi strpljivo čekali da ona polako pojede svoj drugi tanjur juhe, ponekad i treći, da bi stavili ostatak ručka na stol.... i jako je voljela krpice sa zeljem........pa koje to dijete maleno voli.....ja sam to zavoljela tek kad sam si sama naučila kuhati.... Uvijek se motala oko mene kad sam kuhala, sve ju je zanimalo, i kada sam pekla kolače pogotovo štrudlu morala sam joj odvojiti malo tijesta da i ona napravi svoj kolačić....
A proklet li si proklet moj živote.......sve se to trebalo nastaviti, ja sam njezine štrudlice trebala probati.....jednog dana... a UŽAS.
24.07.2008. (22:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
titanik2
Nasa djeca.Nas ponos.Nasa ljepota.Svakoj majci nema od njenog djeteta ni ljepseg,ni pametnijeg...Takve smo mi majke. To je prirodno.A mladost ko mladost.Svi su oni tu negdje, Una,Branimir, Josip...moj Antonino.Zele i vise i bolje,htjenja im razlikuju samo godine.Moj Antonino je bio jedinac,kao i Una,Josip...ali bez obzira na to nije bio razmazen(iskreno toga sam se bojala).Uspjela sam mu usaditi osjecaj odgovornosti,sto moze sto ne.Istina on se borio,svadjao,pronalazio nacine da ostvari svoje naume pod devizom"ako prodje prodje". Znali smo da nas vrti oko malog prsta,ali smo mu popustali svjesno.Kako da mu nesto iskvarimo kad je u svemu bio najbolji ili medju najboljim.Ugadjali smo mu zbog njegovog truda i rezultata.Htjeli samo da bude sretan.Sto bih dala za onaj njegov izraz srece na licu?Kako se lavovski borio za dzeparac tako se borio za sve.Moj veliki borac. O...kojim sam sve sitnicama pridavala vaznost...pazi kako razgovaras...cvrsto stisni ruku i gledaj sugovornika u oci...ispravi se...ne stavljaj puno parfema kao "francuska frajla",bavi se sportom,...uci njemacki...uci engleski... spari boje...Ucila sam ga ako daje sebe u nesto nek to bude zdusno,ne polovicno.Sve ili nista.Upijao je sve kao spuzva.Kockica po kockica, sitnica po sitnica,dan za danom...Zeljela sam mu prenijeti sve sto znam,olaksati korake kroz zivot.Bila sam uz njega,pazila kad padne da manje boli,dizala ga i hrabrila na preprekama,kruzila iznad njega ko soko...Nevjerovatno je to kako smo se razumijeli. Dovoljan nam je bio samo jedan pogled.Nedostaje mi njegov zastitnicki stav .Stavljao mi je do znanja da je on tu da mi pomogne,da me zastiti,da mogu na njega racunati.Pa on je muskarac brate mili,a kao vidi mene kako se ponasam.Bili smo prijatelji,ne majka i sin.Kad pogledam sve,bio mi je predobar da bi bio stvaran.Sad sam to shvatila kad sam ga izgubila.Nekako mi je prije sve bilo normalno.Pa kakav bi trebao biti?Kakav bi trebao biti Moj Antonino? I bas kad sam pomislila u kakvog je dobrog covjeka i zgodnog muskarca izrastao...kad sam pomislila da sam uspjela,kad sam mogla stati na sred ulice i od srece vikati ;"Ljudi to je moj sin!",ode...izgubih ga zauvijek.I sad vicem:"Mile moje tooo je moooj siiiiin!"Tako mi treba zivot moj,sunce moje!Zelim vam reci sve i sad trudeci se da kazem sto vise ,da nesto ne zaboravim kao kad nabujala rijeka provali branu i nagrne svom silinom ruseci sve pred sobom.Zar ce sve ono sto je bio prekriti zaborav?Zar cu samo ja znati kakav je bio?Tako jednostavno "bio jednom jedan Antonino?"Ubi me ovo"BIO".Vi me jedino stvarno cujete,moju osamljenost razumijete.Vise nista nemam.Niceg vise.NE POSTOJIM BEZ NJEGA...sto bi rekao Pablo Neruda " BITI BEZ TEBE ZNACI NE BITI".I neemaaaa meeee......Grlim vas............
25.07.2008. (14:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ajme meni, ajme meni.....mislila sam dugo da sam samo ja takva mama, ne radi ekskluzive majčinstva, već radi posljedica. A poslije tragedije mi je na um pala i takva pomisao: "To je zbog toga što si bila preponosna na nju, jedino si nju vidjela, jedino si nju uzdizala... ona je bila tvoj bog, i oltar, i svemir... a ništa takvoga nema šanse da bude.." Zar nije bilo šanse? I kakve veze ima to što sam bila ponosna? Ako imam zbog čega, valjda to nije kažnjivo djelo? Ili je? Iako, taj osjećaj je bio samo u meni, nadam se, vjerujem, znam da nisam bila od onih glupača i prepotentnih bezobobraznjaka koja bi uspjeh svoga djeteta vješala na nos svakome koga bih susrela. Nisam ispitivala svoje kolegice kakav im uspjeh djeca imaju na fakultetima, jesu li dali godinu u roku ili su pali; uvijek sam im govorila ali i mislila, da fax nije škola, da tu caruje i sreća i učenje i snalažljivost sve u istim omjerima, ali i to, da nije smak svijeta odluka djeteta da napusti studiranje. U ovoj zemlji nije naobrazba ta koja diktira uspjeh, no u srcu, u srcu tek...kliktalo je sve moje: da mi je kćer jako uspješna studentica, davala je godinu za godinom, oslobodila se visokim ocjenama plaćanja, davala je instrukcije njemačkog jezika učenicima ( gdje ih jesamo pronašla), sama se snalazila u stranim gradovima i rješavala probleme "svojih" putnika. U njezinim godinama bila sam još uvijek ovisna o roditeljima i to me jednostavno ushićivalo. I onda Anda mislim kao ti:" Pa zar sve TO nije garancija za nagradu u životu, zar je zavrijedila samo sjećanje ( a pitam se koliko ih uopće i misli na nju), ne mogu niti ja prihvatiti prošlo vrijeme, ne mogu, neću, neću nikada. A onda me istina dohvati i ubija, ubija bez milosti, bez nade... prepoznajem sebe u tebi draga moja sestrice, znam kako ubija misao da je sve bilo.....prekratko?...ne, već uzalud.
25.07.2008. (16:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Draga Anda, i sve moje...... Kad sam ja tako pisala na svom blogu od jedne žene sam doživjela da mi kaže kako sam nestabilna osoba i da si potražim psihijatra. (Naravno nije pročitala cijeli blog jer bi znala da sam ja to davno učinila, no nema od njega pomoći). Ali ove vriskove u nama, ovu očajnu tugu i bol koju nosimo svaku sekundu koju živimo bez voljene i obožavane djece mogu zaista razumijeti oni koji su to doživjeli. Gledam svog kolegu na poslu danas, pitam ga: "Ti pišeš s lijevom rukom?" On kaže: "Ma ne, sve radim s lijevom rukom, samo pišem s desnom jer su me tjerali kad sam bio mali." I eto ti okidača za momentalnu depresiju..........i kažem mu: "Moja je Stelica bila ljevak.." A on ništa, ni riječi... Strašno je teško kad vidiš da ljudi namjerno izbjegavaju izgovoriti ime tvog djeteta, znam da im je to neugodna situacija, vjerojatno se boje moje reakcije, da ne bih počela plakati ili pričati....ne znam....znam samo da me boli..
Još sam se sjetila kako je drugom blogeru koji ju je pošpotao da je pregruba rekla da ona ima prijatelja koji je nešto slično doživio, ali ne gleda na to tako tragično kao ja.....zamislite to...
25.07.2008. (16:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zato Sandra samo na našim blogovima i u kontaktu s vama pričam o njoj. S drugima sam - prestala. Svatko od tih mojih, žao mi je što to moram javno reči, prijatelja-kolega-pa -čak -i -rodbine, se ponudio/la po događaju da će mi između ostalog, po mojoj potrebi, biti rame za plakanje. Samo, ta su ramena vrlo brzo zbacila (tuđi) teret a ja postavši vrlo istančanog sluha sam to shvatila i okrenula se u sebe samu. Više me nije briga je li to njima preteško (a nama?) ili se boje da nećemo početi plakati ( a smijeh bi valjda prošao kao normala?) ili se boje da ćemo početi pričati o njima (imaju drugog posla). Same smo žene drage, mi, naši muževi, sestre i braća njihova uz još ponekog bliskog i senzibilnog rođaka ili prijatelja. Ja sam s time načistu, neće pričati, OK, neću ih ni daviti, imam dovoljno veliku nutrinu da moja kćer bude u meni a sada i u vama kao i vi sve i vaša djeca u meni.
25.07.2008. (17:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Drage moje sestre, čitam Titanik, čitam Emociju, čitam Sandru i onda se vraćam i pitam da li je to moguće. Da li je moguće da smo sve radile isto, na isti način odgajale našu djecu, učili ih odgovornosti i čarima života ? Da li nam je nagrada za to ovo što sad imamo. Često mi se mota po glavi da je možda poginuo samo zato što sam ga učila da bude odgovoran, da zna da za svoje postupke on mora odgovarati. Možda sam zato kažnjena. Kad pogledam oko sebe vidim da oni po mome manje odgovorni su živi, luduju ali žive. Učila sam ga da jednog dana nas neće biti ali da će on živjeti i imati svoju obitelj. Mora znati da će doći i teški trenuci, ali da mora znati da se ne može imati sve što hoćeš, i da se zbog toga vene ne režu. Mora poštivati svoju obitelj, i da mu je vaćna svaka sitnica jer će te ponijeti iz svog doma. A šta sad sve je odnio u grob. Zar je moguće da mi je to nagrada za sve, ili sam možda toliko zbriješila kad mi kažu da je Bog tako htio. Zašto, Zašto, Zašto? Zašto ne mogu shvatiti?
25.07.2008. (23:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
I danas, sada, polako čitam sve naše misli, riječ po riječ, srce mi se kida, praznina me zarobila, a bol me kao bič udara. Ničeg više nema bez njih, kako, kako ćemo dalje? Kažu da je život bogatstvo, dar, ali kakav je to život, je li to život uopće.....poludjet ću....
26.07.2008. (15:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
I ja sam tu. Stalno se vraćam i čitam.....kao da se grlim s vama..... Sati su dugi, prazni i besmiseni.... Danas sam nakon dugo vremena pogledala malo svoje videe na blogu... onaj gde priča o nekom frajeru koji je bio jako zločest, ali ga je samo trebalo zagrliti i sve je bilo u redu......mislim da je imala oko tri godine..... i sad se sjećam da sam, dok sam ju snimala, razmišljala kako će se smijati ovome jednog dana kad bude velika...... O Vesna.....kako ćemo izdržati...
Stelice moja....
26.07.2008. (17:22)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Izjalovljeni planovi, ništa više. I mene kao da nešto vuče da čitam ispočetka svoje riječi a to me baca u onu svježu šok situaciju. I ja doista ne znam kako ću? I zašto ću? Čini mi se da su ove dvije godine, poslije, podijeljene: prva godina šoka za koju mi se čini da je čak bilo lakše, mislim da nisam mogla povjerovati i da sam još uvijek očekivala čudo, da se probudim. Druga je bila okrenuta ka suočavanju s istinom, stvarnošću, bila je teža jer čudo se nije dogodilo i shvatila sam što je stvarnost. A ova koja je započela, čini mi se najtežom, jer sad znam što je i znam kako mi je, i znam da tako ne mogu.
26.07.2008. (18:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
titanik2
Moja Vesna kako slici ocu.Prekrasna je...Nestalo je sve Vesna....pa i ta zivost svakodnevnog okupljanja za stolom.
Dolazio bi mi zadihan iz skole i sa vrata bih ga odmah cula:Danas jedna 5...ili tri...(kako kad je odgovarao u skoli)."Mama umirem od gladi.Gotovo je?" Kako ne bi bilo gotovo kad samo rucak pomjerili u vrijeme vecere(njegovog dolaska iz skole).Samo da mu sve bude toplo.A ja bih sva sretna iznosila jelo na stol,gledala ih kako sve tamane ...i slusala o zbivanjima u skoli...koju djevojku je sreo...koja mu se dopada...kad ima utakmicu...izlazi li vani ili ne...ide li s autom...pa citave zucne rasprave oko iznosa novca.Borio se ko lav za veci derarac, nekad kroz salu,a nekad ozbiljno i glasno kao da se radi o zivotnoj vaznosti....muk poslije govora...i uvijek bi slijedio njegov "tuzan" pogled uperen prema nama dvoma samo da vidi je li upalilo,a onda bi prasnuli u smijeh.Bili smo tako ponosni na njegove uspjehe. Bili smo tako slabi na njega.Uvijek neka trka,zbrka,uvijek je nekud zurio,kao da nikad nije imao vremena za sve sto treba uraditi."Sjedni,lijepo jedi.Sve ces stici:" toliko puta sam izgovorila.O kako mi fali njegov mangupski smijeh za stolom,njegove upadice... zadovoljan pogled"super je bilo". A sad...I kod mene je grobna tisina za stolom,oboje u svojim mislima sa praznim pogledima.Cak i ne kuham,ne mogu,nemam volje.Nema topline,sve je tako hladno,nevazno.Sto ce mi i jelo bez mog Antonina!?Igor nam donese nesto gotovo,na brzaka se pojede i svako na svoju stranu sa svojim bolom.Prazno mjesto za stolom,prazne nase duse!
24.07.2008. (15:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
Još jedno mjesto je prazno, njegovo mjesto za šankom gdje je uvijek ručao, njegova omiljena barska stolica, a na šanku gori jedna mala svijeća. Nas dvoje svako na svom mjestu, a svijeća na njegovom. Nikad više ručak nije ono što je bio, jedemo ali više ne sa istim žarom. Ima jela koja još uvijek nisam skuhala od 5.8.07. Nitko nije tako volio šmarn sa orasima, nitko nije toliko uživao u pomfriju sa vegetom, nitko nije volio popećke, a tek pravljene pljeskavice i domaće hambije.... Za nas dvoje sigurno nitko nikada neće zauzeti Josipovo mjesto. Ostale su samo uspomene i ništa više. I posljednja Josipova slika danas je stara godinu dana. To je strašno... godina je dugo... dugo dugo... Žalosno je koliko nas ima nesretnih i koliko je puno nenadoknadivih trenutaka.
24.07.2008. (15:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Prvo Andi: tvoje riječi: "Bili smo tako ponosni na njegove uspjehe. Bili smo tako slabi na njega." su preslikane moje (naše) riječi i osjećaji. Ljudi su lijepi ili manje lijepi, to je ionako vezano uz neke stereotipe koji se mijenjaju, a nije pritom nevažno reči da je svako dijete za svojeg roditelja lijepo. Međutim čak mi i ta sitnica nedostaje, njezina ljepota, slika njene ljepote; finoća i boja njezine kože, njezine priljubljene male uške, pune usne ( a i zubi s aparatićem, eh..), safirna boja njezinih očiju ( tu je boju nasljedila od Zlatkovog tate jer ni Z. ni ja nemamo plave)...ali ono što je važnije a tu su sad tvoje riječi, fali ona njezina osobnost, ono na što smo oboje bili ponosni i slabi na sve njezine mane.Ovo što prepričavaš u svezi s džeparcem, ista scena kao kod nas. Nije joj nikad bila dosta ( jesu li svi jedinci takvi?) a zapravo se snalazila uvijek s time što je imala i usput učila raspoređivanju sredstava. I uvijek ta žurba, mladost....žustrina....upijali smo je do svake žilice svog tijela. Ja sam bila slaba na nju i njezine prohtjeve (a koji su ipak imali granice), ali sam znala reći: ne, no njezin otac...... znala ga je noću probuditi ili nekoliko sati prije odlaska na posao da treba po nju doći u Rijeku jer joj je pogodan bus zbrisao a njoj se nije dalo čekati. Mrnđao je i već uzimao ključeve auta. Bili su isti i likom (vidiš im taj isti nos i svod čela?) a bome i karakterom, zato su se stalno i "grizli". Meni pak nije bilo teško vuči od posla do kuće "tone" one nezdrave coca cole ili čokoladica za nju. Sladoled okusa koji njoj odgovara, ručak na način kako njoj odgavara, nije mi bilo ništa spremiti samo za nju poseban dio....ona, ona, i samo ona, kao i tvoja maza tebi, vama. Zato toliko patimo, mi koji smo ih planirano ( ili neplanirano) dočekali i koji smo ih "guštali" kao najslađu tortu. Podredili svoj život njima. Zato ne da smo ostali bez dijela svog tijela već smo ostali bez ičega.
24.07.2008. (15:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Danira draga,nemoj, nemoj se uništavati još i krivo izgovorenim riječima, odnosno onima koje su povrijedile tvoju ljubav, tvog sina koji je, na sreću tvoju živ. Ja znam što si mislila, i ti znaš a i on će doći do istine. No i njemu je teško i on svoj užas proživljava kao i ti, a nije majka da si misli: moje je mjesto biti mrtvom uz mrtvog sina. Oboje ste zgromljeni ovom tragedijom kao i nastavkom života - bez njega. Oboje osjećate pustoš okoline i boli vas oboje.A u toj boli, i u toj nemoći da se stanje vrati prožima vas bijes spram života i nepravde, nemajući na koga se obrušiti naiđete jedno na drugo i tu počinje.... I iza mene stoje grube riječi upućene mom suprugu a onoliko koliko je on kriv, kriva sam i ja i oboje se kinjimo i služimo kaznu. I dok se mi tako mučimo, onaj treći, pa bio to i sam život, zla kob...smiju nam se u lice jer im ne možemo ništa. Taman kad bismo i ubili jedno drugo ništa se ne bi promijenilo.
Una i ja smo se isto znale posvađati "na mrtvo ime", svašta si izgovoriti, gadni temeramenat nas nije mimoišao niti jednu ni drugu, bile smo jezičave i jedna i druga, i koliko je puta moglo ovo najgore biti tada, neposredno nakon svađe.Toga se dana nismo svađale, naprotiv.... a eto, desilo se najgore. I ništa se manje ne krivim nego ti, iako ste se rastali u ljutnji...nazovi prijatelje sina znaju li gdje je, poruči im preko njih da ga voliš beskrajno... svi će biti od pomoći jer znaju kako vam je.
24.07.2008. (16:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Vjerujem ti Marija, niti ja od onda, u naredne dvije a mislim da neću nikad više, nisam ni spremala niti jela njezine omiljene njoke. Na njihovu finoću ju je ( kao i nas ostale) naučila njena draga nona Slavica (Zlatkova mama) i njeni su bili najbolji. I jesu. Ja sam se učila pa i naučila raditi ih..ali nisu bili nonini. No kako ću ih spremati kad bih plakala cijelo vrijeme prisjećajući se kako mi ih je sirove "krala". Dok bih ih ja rezala nožem i stavljala na pult, ona bi dojurila i odnijela sobom u svoju sobu punu šaku dok bih ja (kao) jurila za njom. Za koga ću i ja spremati pomes frites kad bi ga ona jela i nacrtanog? Za koga ću spremati (neću nikad) princes krafne kad ih je ona jedina pojela. Plačem sada i pitam samo jedno: kako, kako si mi to mogao učiniti prokleti živote?
24.07.2008. (16:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Ja sam vas prvo sve danas ispročitala, zatim isplakala......pa to je nevjerojatno kako su sve majke iste.... kako nas svaki dan muče ti naši detalji nekadašnjeg života.... i onda se sjetim onog glupog psihijatra koji je rekao kako treba sve stvari što prije maknuti, pa i slike......glupan...kako da ih iz glave izbacimo.....KAKO?
Stelica je imala samo sedam i pol godina, a najdraže jelo joj je bila juha. Uvijek smo svi strpljivo čekali da ona polako pojede svoj drugi tanjur juhe, ponekad i treći, da bi stavili ostatak ručka na stol.... i jako je voljela krpice sa zeljem........pa koje to dijete maleno voli.....ja sam to zavoljela tek kad sam si sama naučila kuhati....
Uvijek se motala oko mene kad sam kuhala, sve ju je zanimalo, i kada sam pekla kolače pogotovo štrudlu morala sam joj odvojiti malo tijesta da i ona napravi svoj kolačić....
A proklet li si proklet moj živote.......sve se to trebalo nastaviti, ja sam njezine štrudlice trebala probati.....jednog dana... a UŽAS.
24.07.2008. (22:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
titanik2
Nasa djeca.Nas ponos.Nasa ljepota.Svakoj majci nema od njenog djeteta ni ljepseg,ni pametnijeg...Takve smo mi majke. To je prirodno.A mladost ko mladost.Svi su oni tu negdje, Una,Branimir, Josip...moj Antonino.Zele i vise i bolje,htjenja im razlikuju samo godine.Moj Antonino je bio jedinac,kao i Una,Josip...ali bez obzira na to nije bio razmazen(iskreno toga sam se bojala).Uspjela sam mu usaditi osjecaj odgovornosti,sto moze sto ne.Istina on se borio,svadjao,pronalazio nacine da ostvari svoje naume pod devizom"ako prodje prodje". Znali smo da nas vrti oko malog prsta,ali smo mu popustali svjesno.Kako da mu nesto iskvarimo kad je u svemu bio najbolji ili medju najboljim.Ugadjali smo mu zbog njegovog truda i rezultata.Htjeli samo da bude sretan.Sto bih dala za onaj njegov izraz srece na licu?Kako se lavovski borio za dzeparac tako se borio za sve.Moj veliki borac. O...kojim sam sve sitnicama pridavala vaznost...pazi kako razgovaras...cvrsto stisni ruku i gledaj sugovornika u oci...ispravi se...ne stavljaj puno parfema kao "francuska frajla",bavi se sportom,...uci njemacki...uci engleski... spari boje...Ucila sam ga ako daje sebe u nesto nek to bude zdusno,ne polovicno.Sve ili nista.Upijao je sve kao spuzva.Kockica po kockica, sitnica po sitnica,dan za danom...Zeljela sam mu prenijeti sve sto znam,olaksati korake kroz zivot.Bila sam uz njega,pazila kad padne da manje boli,dizala ga i hrabrila na preprekama,kruzila iznad njega ko soko...Nevjerovatno je to kako smo se razumijeli. Dovoljan nam je bio samo jedan pogled.Nedostaje mi njegov zastitnicki stav .Stavljao mi je do znanja da je on tu da mi pomogne,da me zastiti,da mogu na njega racunati.Pa on je muskarac brate mili,a kao vidi mene kako se ponasam.Bili smo prijatelji,ne majka i sin.Kad pogledam sve,bio mi je predobar da bi bio stvaran.Sad sam to shvatila kad sam ga izgubila.Nekako mi je prije sve bilo normalno.Pa kakav bi trebao biti?Kakav bi trebao biti Moj Antonino? I bas kad sam pomislila u kakvog je dobrog covjeka i zgodnog muskarca izrastao...kad sam pomislila da sam uspjela,kad sam mogla stati na sred ulice i od srece vikati ;"Ljudi to je moj sin!",ode...izgubih ga zauvijek.I sad vicem:"Mile moje tooo je moooj siiiiin!"Tako mi treba zivot moj,sunce moje!Zelim vam reci sve i sad trudeci se da kazem sto vise ,da nesto ne zaboravim kao kad nabujala rijeka provali branu i nagrne svom silinom ruseci sve pred sobom.Zar ce sve ono sto je bio prekriti zaborav?Zar cu samo ja znati kakav je bio?Tako jednostavno "bio jednom jedan Antonino?"Ubi me ovo"BIO".Vi me jedino stvarno cujete,moju osamljenost razumijete.Vise nista nemam.Niceg vise.NE POSTOJIM BEZ NJEGA...sto bi rekao Pablo Neruda " BITI BEZ TEBE ZNACI NE BITI".I neemaaaa meeee......Grlim vas............
25.07.2008. (14:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Ajme meni, ajme meni.....mislila sam dugo da sam samo ja takva mama, ne radi ekskluzive majčinstva, već radi posljedica. A poslije tragedije mi je na um pala i takva pomisao: "To je zbog toga što si bila preponosna na nju, jedino si nju vidjela, jedino si nju uzdizala... ona je bila tvoj bog, i oltar, i svemir... a ništa takvoga nema šanse da bude.." Zar nije bilo šanse? I kakve veze ima to što sam bila ponosna? Ako imam zbog čega, valjda to nije kažnjivo djelo? Ili je? Iako, taj osjećaj je bio samo u meni, nadam se, vjerujem, znam da nisam bila od onih glupača i prepotentnih bezobobraznjaka koja bi uspjeh svoga djeteta vješala na nos svakome koga bih susrela. Nisam ispitivala svoje kolegice kakav im uspjeh djeca imaju na fakultetima, jesu li dali godinu u roku ili su pali; uvijek sam im govorila ali i mislila, da fax nije škola, da tu caruje i sreća i učenje i snalažljivost sve u istim omjerima, ali i to, da nije smak svijeta odluka djeteta da napusti studiranje. U ovoj zemlji nije naobrazba ta koja diktira uspjeh, no u srcu, u srcu tek...kliktalo je sve moje: da mi je kćer jako uspješna studentica, davala je godinu za godinom, oslobodila se visokim ocjenama plaćanja, davala je instrukcije njemačkog jezika učenicima ( gdje ih jesamo pronašla), sama se snalazila u stranim gradovima i rješavala probleme "svojih" putnika. U njezinim godinama bila sam još uvijek ovisna o roditeljima i to me jednostavno ushićivalo.
I onda Anda mislim kao ti:" Pa zar sve TO nije garancija za nagradu u životu, zar je zavrijedila samo sjećanje ( a pitam se koliko ih uopće i misli na nju), ne mogu niti ja prihvatiti prošlo vrijeme, ne mogu, neću, neću nikada. A onda me istina dohvati i ubija, ubija bez milosti, bez nade... prepoznajem sebe u tebi draga moja sestrice, znam kako ubija misao da je sve bilo.....prekratko?...ne, već uzalud.
25.07.2008. (16:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Draga Anda, i sve moje......
Kad sam ja tako pisala na svom blogu od jedne žene sam doživjela da mi kaže kako sam nestabilna osoba i da si potražim psihijatra. (Naravno nije pročitala cijeli blog jer bi znala da sam ja to davno učinila, no nema od njega pomoći). Ali ove vriskove u nama, ovu očajnu tugu i bol koju nosimo svaku sekundu koju živimo bez voljene i obožavane djece mogu zaista razumijeti oni koji su to doživjeli. Gledam svog kolegu na poslu danas, pitam ga: "Ti pišeš s lijevom rukom?" On kaže: "Ma ne, sve radim s lijevom rukom, samo pišem s desnom jer su me tjerali kad sam bio mali." I eto ti okidača za momentalnu depresiju..........i kažem mu: "Moja je Stelica bila ljevak.." A on ništa, ni riječi...
Strašno je teško kad vidiš da ljudi namjerno izbjegavaju izgovoriti ime tvog djeteta, znam da im je to neugodna situacija, vjerojatno se boje moje reakcije, da ne bih počela plakati ili pričati....ne znam....znam samo da me boli..
Još sam se sjetila kako je drugom blogeru koji ju je pošpotao da je pregruba rekla da ona ima prijatelja koji je nešto slično doživio, ali ne gleda na to tako tragično kao ja.....zamislite to...
25.07.2008. (16:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Zato Sandra samo na našim blogovima i u kontaktu s vama pričam o njoj. S drugima sam - prestala. Svatko od tih mojih, žao mi je što to moram javno reči, prijatelja-kolega-pa -čak -i -rodbine, se ponudio/la po događaju da će mi između ostalog, po mojoj potrebi, biti rame za plakanje. Samo, ta su ramena vrlo brzo zbacila (tuđi) teret a ja postavši vrlo istančanog sluha sam to shvatila i okrenula se u sebe samu. Više me nije briga je li to njima preteško (a nama?) ili se boje da nećemo početi plakati ( a smijeh bi valjda prošao kao normala?) ili se boje da ćemo početi pričati o njima (imaju drugog posla). Same smo žene drage, mi, naši muževi, sestre i braća njihova uz još ponekog bliskog i senzibilnog rođaka ili prijatelja. Ja sam s time načistu, neće pričati, OK, neću ih ni daviti, imam dovoljno veliku nutrinu da moja kćer bude u meni a sada i u vama kao i vi sve i vaša djeca u meni.
25.07.2008. (17:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
Drage moje sestre, čitam Titanik, čitam Emociju, čitam Sandru i onda se vraćam i pitam da li je to moguće. Da li je moguće da smo sve radile isto, na isti način odgajale našu djecu, učili ih odgovornosti i čarima života ? Da li nam je nagrada za to ovo što sad imamo. Često mi se mota po glavi da je možda poginuo samo zato što sam ga učila da bude odgovoran, da zna da za svoje postupke on mora odgovarati. Možda sam zato kažnjena. Kad pogledam oko sebe vidim da oni po mome manje odgovorni su živi, luduju ali žive. Učila sam ga da jednog dana nas neće biti ali da će on živjeti i imati svoju obitelj. Mora znati da će doći i teški trenuci, ali da mora znati da se ne može imati sve što hoćeš, i da se zbog toga vene ne režu. Mora poštivati svoju obitelj, i da mu je vaćna svaka sitnica jer će te ponijeti iz svog doma. A šta sad sve je odnio u grob. Zar je moguće da mi je to nagrada za sve, ili sam možda toliko zbriješila kad mi kažu da je Bog tako htio. Zašto, Zašto, Zašto? Zašto ne mogu shvatiti?
25.07.2008. (23:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
I danas, sada, polako čitam sve naše misli, riječ po riječ, srce mi se kida, praznina me zarobila, a bol me kao bič udara. Ničeg više nema bez njih, kako, kako ćemo dalje? Kažu da je život bogatstvo, dar, ali kakav je to život, je li to život uopće.....poludjet ću....
26.07.2008. (15:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
I ja sam tu.
Stalno se vraćam i čitam.....kao da se grlim s vama.....
Sati su dugi, prazni i besmiseni....
Danas sam nakon dugo vremena pogledala malo svoje videe na blogu...
onaj gde priča o nekom frajeru koji je bio jako zločest, ali ga je samo trebalo zagrliti i sve je bilo u redu......mislim da je imala oko tri godine..... i sad se sjećam da sam, dok sam ju snimala, razmišljala kako će se smijati ovome jednog dana kad bude velika......
O Vesna.....kako ćemo izdržati...
Stelice moja....
26.07.2008. (17:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Izjalovljeni planovi, ništa više. I mene kao da nešto vuče da čitam ispočetka svoje riječi a to me baca u onu svježu šok situaciju. I ja doista ne znam kako ću? I zašto ću? Čini mi se da su ove dvije godine, poslije, podijeljene: prva godina šoka za koju mi se čini da je čak bilo lakše, mislim da nisam mogla povjerovati i da sam još uvijek očekivala čudo, da se probudim. Druga je bila okrenuta ka suočavanju s istinom, stvarnošću, bila je teža jer čudo se nije dogodilo i shvatila sam što je stvarnost. A ova koja je započela, čini mi se najtežom, jer sad znam što je i znam kako mi je, i znam da tako ne mogu.
26.07.2008. (18:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...