kao da i sama hodam s tobom po toj sobi, sobi u kojoj je tvoja sreća bila....mogu osjetiti tvoju bol......mogu....točno znam kako izgleda, kako se manifestira to ludilo, taj očaj, kad gledaš stvari svoje Une, stvari koje je dirala, koje je nosila, koje je voljela.... vidiš ju na krevetu..... sjećaš se a svaka žilica iz mozga vrišti i popušta pod pritiskom.....joj kako boli.....kako boli njihovo nepostojanje Vesna....... strašno boli....
16.07.2008. (20:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mama
samo da vam se svima javim, drugom prilikom ću na poštu odgovarati, samo neka se sve malo smiri... loše mi je jako, i prenaporno biti uz računalo, pisati,disati,postojati...ali tu sam negdje,i u ovo vrijeme...grlim vas i nadam se da makar vi osjetite malo ''bolji'' dan, mile moje majčice... nemogu više živjeti bez njega...
16.07.2008. (20:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nema boljih, svi su loši, loši i samo loši, drage moje i ja nažalost znam šta osjećate, kada god vam se javim javljam se iz Josipove sobe... za njegovim stolom sjedim i kuckam, tu pričam s njim, tu provodim sate, samo sada sama... a tu smo zajedno pričali, zezali se i učila od njega kako iza ekrana postoje samo neki drugi ljudi... ljudi s kojima se on dopisivao... tu teku suze umjesto smjeha... i tu je ono neće doći...
16.07.2008. (21:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
´titanik2
Draga Vesna....s tobom sam u mislima bila...zao mi je ,nisam ti se mogla javiti,ali i na mom stolu je gorjela svijeca za tvoju Unu ,svaki dan sam s tobom, sa svima vama......lose mi je ,bas lose...ne mogu zaspati ... ...citam i placem...samo sjecanja?Moze li covjek zivjeti samo od sjecanja? Oko mene su drugi ljudi...drugo mjesto...a bol ista... setam stazama svog sina,zaklopim oci i cujem njegovo mangupsko "cao bella", ljutito "mile ti si puk´o", njegov nestasan smijeh ...u meni sve odzvanja...nocima sanjam isti san... vidim ga ,trcim prema njemu iz sve snage...i grlim ga ,stiscem jako, a meni ruke pune draga Vesna...grca mi u suzama ...u ocima mu tolika tuga, privijam ga uz sebe,umirujuci ga zagrljajem kao dobro je, samo nek si tu ljubavi moja ...nista drugo mi nije vazno,osjecam on mi je u zagrljaju...guse sjecanja ..ne mogu disati...guse me sni ...o mila moja ponekad su tako stvarni...mislim da ludim...grlim vas sve...Danira... znam sve blize je... pakao je ...mila drzi se....
17.07.2008. (02:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nedostaje mi dodir njen. Zbog toga me privlače mirisi njene odjeće, stvari što ih je držala, samo da mi dodir vrate. Od sjećanja se ne živi, sjećanja nas ubijaju. Svako sjećanje nova bol, svaka bol povratak na njezin početak. Koliko boli čovjek može podnijeti dok ne izgubi razum?
17.07.2008. (19:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
´titanik2
Znam draga moja,dodir.U snu su mi "pune ruke".Na tren osjetim kao da je stvarno tu,da ga grlim.Osjetim svu onu milinu oko srca.Osjetim dodir.Razumijem te. A sjecanja ma kako mi bolna bila su jedino sto mi je ostalo ....da ubijaju nas....ali ja sad disem od sjecanja, ispunjavaju mi svaku sekundu...to je moja jedina veza s njim,...dokle ne znam..kako sa ovolikom boli...ne znam...znam samo da boli ,strasno boli...na trenutke se uplasim da gubim razum...
18.07.2008. (02:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Titanik sretna si što sanjaš svoga sina, jer ja svoga nisam još vidjela od kada je otišao. Kao da se oprostio kad sam ga ispratila. Kopa me to toliko puta zašto sam ga pustila u smrt, zar nisam mogla spriječiti, zar ga nisam mogla zadržati. Slažem se s tobom da su uspomene ostala jedina veza sa našom djecom. Ali Emocija slažem se i s tobom, i jako dobro znam da tražim onu puninu dodira, nadam se da će se vratiti i da ću ga zagrliti....
19.07.2008. (20:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Niti ja je nisam nikada sanjala; ponekad mislim da bi obratno bilo bolje, dalo bi mi ..... privid života barem tijekom sna, da je sve kao nekad, da se nije desilo... ali kakvo bi onda buđenje bilo? A s druge strane, sve što imam je njen lik, njena projekcija u mom umu danju, dok je noć ionako košmar kojeg se ne mogu ni sjetiti ujutro ( nisam nikada ni mogla). Što je bolje, što je gore? Na kraju krajeva najgora je stvarnost.
19.07.2008. (22:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
I mene muči: sanjati ili ne sanjati. Bi li bilo lakše barem jedan dan živjeti od tog "susreta"......ili ne bi...... A kao da uopće mogu odlučivati o tom hoću li ju sanjati ili ne. Sjećam se samo dva puta da sam ju sanjala. Nakon prvog puta sam i u bolnici završila jer sam mom Silviu govorila da me Stela zove....da me zove i da mi govori kako je sama i da me već dugo čeka i da kad ću doći...... Danima nisam došla k sebi. U bolnici sam dva sata ležala na raznoraznim pretragama, onim brzinskim......ništa.......dijagnoza TUGA. A drugi put je u snu bila u komi nakon nesreće koju je preživjela, mi smo stalno bili uz nju i čekali da se probudi, tome se strašno nadali ....... i je......probudila se, otvorila svoje lijepe okice i pitala nas što se dogodilo.... Bila je živa.......u mom snu.......zamislite buđenje nakon takvog sna...
I da, kao što kaže Vesna, najgora je stvarnost.
20.07.2008. (21:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
titanik2
Budjenja su zaista strasna,ali tu mi je bar u snu,mada i u snu podsvjesno znam da mi ga nema......ali mene muci i tuga mog sina u tim snovima.Grca u suzama. Doslovno grca u suzama.Sanjala sam ga pet puta i u svakom mom snu place....a u ocima takva tuga da mi srce puca.I u snovima drugih ljudi moj Antonino place.Moja ljubav place.Sto ako mi pokusava nesto reci ,a ja ne razumijem?Znam da vam moze zvucati praznovjerno, i meni bi ...ali...muci me... strasno... Dan prije njegove pogibije sanjala sam kako jedem zemlju i zube,tumacenje sna u sanovniku je bilo smrt bliske osobe u kuci(od zezancije mi je prijateljica pogledala u sanovnik).Istina pomislile smo tada na blisku ,ali staru osobu...A desetak dana prije nazvala me je prijateljica pitajuci me prestravljeno da li je kod mene sve u redu,jer me je sanjala izbezumljenu i slomljenu od bola...bas onakvom kakva sam bila kad sam cula...Tad sam joj se stvarno bila od srca nasmijala. Ko je mogao pomisliti....???Slucajnost ili... Cesto razmisljam o ova dva zlosutna sna!I meni bi se prije cinilo besmisleno,ma kakvi snovi...ali sad su me ova dva natjerala da bar pomislim da su mi bili neko upozorenje.Iskreno köpka me kako je to moguce...nemam realno objasnjenje...a tako me bole suze mog sina...
21.07.2008. (03:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ne bih se složila da se radi o praznovjernosti, na kraju krajeva, stručnjaci iz područja proučavanja mozga složni su u mišljenju da čovjek (današnji) koristi tek nekih 20-tak% sposobnosti tog (pre)važnog organa. Dan Brown ( pisac) kaže: Međutim, u emotivnim situacijama /fizičke traume, pretjerana radost ili strah, stanje duboke meditacije/ potiče brži rad neurona u mozgu. Za gurue to je viša razina svijesti, za biologe- drugo stanje, za psihologe- nad-znanost a za kršćane- odgovor na molitvu. Ponekad božansko otkrivenje jednostavno znači prilagoditi mozak tako da možeš čuti ono što u srcu već ionako znaš" Nije loše objašnjenje nekih nama (još uvijek) nepoznanica. Snovi su zauzimali visoko mjesto u smislu tumačenja budućih i objašnjenja prošlih događaja kod nekadašnjih civilizacija, a pitanje je kad će se otkriti nešto više. Meni je vidiš kolegica s faxa, Melita K. iz S. Broda davnih godina gatala i rekla da vidi smrt djeteta. Kasnije sam to u životu povezala s pobačajem a evo, desilo se upravo to. I još jedna "uspomena". Kad je Una imala možda nekih 3 - 4 godine sanjala sam grozan i tako "živ" san da se utopila. I sad je vidim kako pluta u svojoj crvenoj haljinici na površini mora/bazena/vode. Ne moram ti ni reči kako sam se osjećala ujutro, kad si nakon teškog sna ni simo ni tamo, a kolika je bila moja sreća kad sam shvatila da je bio samo san. A možda je bio nagovještaj nesretne smrti? Upozorenje? Nikad nisam vjerovala niti u snove, niti u gatanja niti u ništa. Možda iz straha?Svejedno, nekako više mislim da ti u svojoj silnoj ljubavi spram njega želiš neki znak veze, neku budućnost ma kako se ona manifestirala i zbog toga njegove suze kao znak kontakta.Bila bih mirna poput stijene da imam mrvicu vjere da ćemo se naći u bilo kojem obliku, ali moja je vjera u suprotno tolika da izaziva još goru patnju, upravo zbog toga.
21.07.2008. (22:14)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
titanik2
A ja sam vjerovala cijeli zivot u Boga.Nisam bila od onih sto vise u crkvi,ali nisam legla da nisam zavrsila molitvu ,svaku noc ,sa:"Boze cuvaj mog Nina!"Ne mogu ti opisati kolika je bila moja snaga vjere.Vjerovala sam iz dna duse:da mi ga On cuva,da mi ga On vodi.,da mi je SVE dao u mom sinu.On odozgo,ja ovdje... pored takva dva zastitnika sto mu moze cijeli svijet...... A onda nezamisliva izdaja od nekoga kome sam cijeli zivot bezrezervno vjerovala.Pa On je taj koji SVE zna!A ako zna kako mi je mogao ovo napraviti?Ljubav,dobro,zastita.TO je bio Bog.U onom bolu ,izgubljenosti razmisljala sam cak da me mozda nije krivo razumio... mozda je za njega "OVO "cuvanje.....o koliko mojih naivnih,glupih pitanja ...odgovora....Draga Vesna nestala je sva silna snaga moje vjere.Nestala je moja vjera. A covjek puno lakse gazi kroz zivot s vjerom,i u radosti i u zalosti...e da bar postoji mrva vjere da se covjek ima za sta uhvatiti.
22.07.2008. (02:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
U potpunosti te razumijem. U nekoj od tona knjiga koje sam pročitala (poslije) opisan je slučaj čovjeka kojega je napustilo jedino biće kojega je istinski i duboko volio. U tim je trenucima izgubio vjeru i kaže pisac izgubio ju je kad mu je bila najpotrebnija. Velike kušnje stoje na vjernicima. Bezrezervno vjerovati u boga, ali i zazirati od njegovih odluka ( jer je božje, jer nije stvar čovjeka ulaziti u svrsishodnost božjega) je vrlo teško. Prirodno u čovjeku je postojanje sumnje, pogotovo je sumnja vezana uz današnjeg čovjeka, čovjeka znanosti i velikih dostignuća. Kad su američki Indijanci prvi puta vidjeli vatromet kojeg su im pokazali doseljenici, kolonisti Francuzi, popadali su na tlo vjerujući da se prikazuje sam bog . Danas je vatromet obična igrarija i tajna je probijena kao i mnoštvo drugih zabluda čovječanstva. Ali je čovjek i duhovno biće, samo i krhko i treba mu potpora. Pa se onda ta potreba i ta sumnja sukobljavaju jer je teško samo tako, dogmatski vjerovati. Negdje sam dolje napisala kako sam toga dana ubila Boga ( s velikim "B") ali je istina da sam u tim trenucima shvatila da bog kao takav ne postoji. Onda sve ima logiku, sve te pogibije, sva ta nestala mladost, siromaštva, ratovi, bijeda, pohlepa, ..... nitko ne UPRAVLJA time i vuče konce pa će nas onda, kasnije kazniti ili nagraditi. A što bi onda bio ovaj život, ove zemaljske kazne i nagrade? Nismo bedasti i znamo da je Crkvi (kao instituciji) bila itekako potrebna slijepa vjera njene pastve jer su na taj način grabili moć, položaje, novac, posjede. I koristili boga obilato u tim grabežima. Podmetali ga kao glavnog suca a u isto vrijeme sami nisu strepili za svoju nebesku budućnost. Kako to vjernik, običan čovjek nije vidio? Čitala sam poslije svakojakih knjiga, naročito onih s područja indijske filozofije, tražeći ma i nagovještaj kasnijeg susreta s njome. Ništa me nije zadovoljilo, sve je to MOŽDA, AKO, VIDJET ĆEMO. I zato sam tu gdje jesam. Bez vjere i bez nade. Teško mi je, ali ako (možda, vidjet ćemo) sam u krivu, što mi se ljepše može desiti?
22.07.2008. (10:28)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ja ga čak nisam ni ubila u sebi, nisam čak ni izgubila vjeru onog trena kad sam bez Stele ostala. Nisam nikada ni vjerovala. Jer mi jednostavno ne dozvoljava zdrav razum. I ne znam jesam li u krivu ili u pravu, i ne marim zbog tog, samo znam da tu utjehu ne mogu naći pogotovo sada kada mi je najteže i najgore u životu.... Što bi ja sada boga molila? Da meni da mir u duši???? Kako bi to bilo sebično. Ja pa ja!!! Ne treba meni ništa osim mog djeteta. ŽIVOG, materijaliziranog djeteta.
22.07.2008. (14:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ni meni. Ali dobro znamo da se to neće niti može desiti. Jedan mi je poznanik (inače vjeroučitelj, bivši) rekao (to je bila šala, možda sa natruhom vjerovanja u istinu s njegove strane) kako je ljudima dobro tamo gdje jesu nakon smrti jer se još nitko nije vratio. Ali nije se vratio niti da potvrdi da mu je sasvim OK. Ljudi su stvornja prirode i čovjek može već promatrajući biljke i životinje koje venu ili ugibaju jednostavno pratiti kako se materijalno vraća materijalnom te da se elementi, plinovi, voda....vraćaju odakle su i došli.Drugo je duhovnost, svijest...teško je shvatiti da to može zauvijek nestati. To što tebe čini Sandrom a mene Vesnom. Međutim čini mi se da su prirodni ciklusi neupitni, sve se u prirodi rađa i umire. I među biljkama i među životinjama pa onda i među ljudima ima uvijek nekih koje uvenu,uginu, umru mladi. Pate li roditelji biljke, pate li roditelji životinje, kao što pati čovjek? Vjerujem da da, opet svatko na svojoj razini. I među samim ljudima ne pate svi jednako, o ne, nikako! Dakle (mislim ja) sve je prirodno, sukladno prirodi,usuglašeno sa zakonima prirode, pa sad svakom čovjeku predstoji da u takvim teškim trenucima to prihvati, ne zato jer je moralo tako biti (to bi već bio usud, sudba, namjera, cilj nečiji) , već zato što se desilo a ne može se promijeniti niti vratiti. Shvatiti da čovjek ima samo ovaj život i da ga može proživjeti kako god hoće, radujući mu se ili plačući (opet se ništa ne može promijeniti) i da vrijedi samo SADA. Može to sve i ne prihvatiti ( kao mi) ali što ćemo onda s time, kako živjeti? To sve nas muči, nas koje smo se okupile u ovu jadnu hrpicu.
22.07.2008. (14:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
I duhovnost i svijest umire s čovjekom onog trena kada umre organ u kojem se nalaze ti naši centri koji nam omogućuju da se razlikujemo od drugih živih bića na zemlji. MOZAK. Sve je u njemu. Ali to je samo moje vjerovanje, ne mora se svatko s tim slagati. Ja jednostavno ne mogu drugačije razmišljati. Nisam dijete....ne trebam više iskustva....čitala sam i ja puno.... i ne ide drugačije. To je ono u što vjerujem. S rođenjem život počinje, sa smrću završava. I tako već milijunima godina.... I nisam se nikada bojala svoje vlastite smrti, jer sam ju prihvaćala kao normalan slijed. I ne vidim nikakav viši smisao našeg ljudskog postojanja osim da to malo godinica što imamo svjesno provedemo što bolje znamo i možemo. Ja sam svoj smisao pronašla u toj bezgraničnoj ljubavi prema svojim djevojčicama. Ali doslovno tada. To je bilo ono što vrijedi mog života. To je bio moj život. Nakon totalno aspurdnog načina na koji je moja Stela izgubila život, svoj život koji je trebala proživjeti ja sam apsolutno izgubljena, totalno slomljena, i to baš zato što uspijevam živjeti dalje. Znam šta me tjera na to, znam, ali i dalje se čudim kako mogu? Samo taj jedan život imamo i svi ga želimo proživjeti što duže po mogućnosti, ali nakon ovako nečega ja se pitam zašto to još uvijek želim... ma ne očekujem odgovor....to su ona pitanja bez odgovora.......znam ih......ali....teško je...
a tebe volim puno......jer i ti mene dižeš i daješ mi snage......ova naša druženja i okupljanja i razmjenjivanja naših i misli i osjećaja su jedan od razloga što lakše prođe svaki novi dan.. Kad se samo sjetim prvih mjeseci kako sam bila usamljena....tražila očajnički nekoga tko će me razumijeti........
22.07.2008. (15:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
I ja Sandra. I ja. Otvorila sam ovaj blog, sama se prijavljujući ( ja sam starija generacija, znaš kakva je razlika između mladih, pa i djece i nas u nekim godinama, barem što se tiče informatike). Sliku nisam znala postaviti, pa sam čitala i printala sa blog. foruma ono što klinci savjetuju jedni drugima i pomalo uspijevala. Gradila sam izgleda oltar svojoj kćeri. Možda je to stvarno istina, naime, u kući je ostalo premalo njenih stvari koje su mi vraćene a da bih stvorila pravi oltar. Vraćena mi je roba i pokoja sitnica, knjige, a ostalo....tada mi nije trebalo ništa osim nje pa iako mi i sad ne treba, ipak je razlika, tada sam još (podsvjesno, nesvjesno) očekivala čudo (šok!) a danas ga ne očekujem. A možda to i nije oltar, jer željela sam vrisnuti na sav glas a nisam mogla i fizički to izvršiti. Vrisak je bio blog, kojega ispočetka nitko nije posjećivao, odnosno nitko se nije zaustavljao, odnosno nitko nije komentirao. Bilo mi je teško tako gledati te svoje riječi, iako su predstavljale i određeni dnevnik, pa mi nije trebala publika, no onda si došla ti, i Danira, i Marija pa Anda. Vi ste mi trebale, ja sam vam trebala. Da na određenim mjestima, gledajući fotografije svoje djece, čitajući riječi jedna drugoj plačemo glasno dok nas druge "miluju svojom tugom". Sada mi je to mjesto prijeka potreba, moram izmijeniti riječi s vama, reći vam i čuti vaše riječi o onom što nam treba ili ne treba u životu poslije jer uvidjela sam to brzo nakon nesreće, nitko te drugi za ozbiljno ne sluša. Toliko si sam u svojem bolu i užasu da je već opipljivo. A onda čitam Andine riječi opisa njenih vriskova, Danirine riječi opisa fizičke patnje, tvoja razmišljanja i uvjerenja o svršenosti...sve ono što mi treba. Vi ste mi oslonac. Kakav-takav, jadan kao ja ali oslonac smo jedne drugima. Život je zapravo čudesan (ili čudan samo) kad nas razbaca kojekuda, prijateljujemo s drugim osobama a negdje čeka prilika, dobra ili zla, da ti otvori vidike i upozna te s ljudima s kojima si blizak do nutrine duše.Da nije ovoga nikad se ne bi upoznale ( i bolje da nismo nikad ni imale priliku pod tim uvjetom) ali sada, u bolu i jadu, vi ste moje bogatstvo.
22.07.2008. (16:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
titanik2
Razumijevanje!Nekoga ko tocno zna sto osjecam!Nekoga ko me cuje!To sam i ja nasla u vama.U svom jadu,poslije nesrece sam doslovno "basala"po sinovom laptopu trazeci njegovu muziku,njegove slike.Uvijek mi se smijao kako sam informaticki nepismena,inzistirao da mi pokaze,a ja jednostavno nisam imala vremena.Ni danas ne znam kako sam se nasla na Sandrinom i tvom blogu Vesna.Odjednom sam gledala lice djevojcice Stele.....pa djevojke Une...pa Branimira..Josipa... Danas osjecam takvu bliskost kao da su neko MOJ.Znam samo da me svaka vasa rijec dira u srce,da sam danima citala vase postove,vasu bol.Pisale ste o onom sto osjecam.A bila sam tako sama,nemocna da kazem sto osjecam.I ko zna koliko ih ima da citaju,a ne javljaju se...ne daju komentare...a citaju,znam da citaju.Draga Vesna poslije tvojih rijeci covjek zanijemi...Citajuci tvoje postove prolazili bi me trnci od jasnoce svakog izraza.Da to je bas to,to osjecam,pomislila bih svaki put.Rekla sam ti da tocno pretaces ovu bol u rijeci.E drage moje ... sve sestre...Pisuci o svojoj boli niste ni svjesne koliko pomazete drugima.Ja sam pronalazila odgovore na mnoga svoja pitanja ,i stanja ocaja, izgubljenosti, usamljenosti, bijesa na ökolinu...i bilo mi je nekako lakse.Sjecam se kad sam na Sandrinom blogu procitala "kako se ponasati prema ozaloscenima". ..Doslo mi je da to isprintam i stavim na vrata.Sve ste vi to prosle.Bas sve.O svim svojim fazama bola sam citala na vasim blogovima.Citala sam i plakala zajedno s vama,upoznavala tebe,Sandru ,Daniru,Mariju...i osjecala se s vama bliskije nego sa ljudima s kojima sam sav zivot. Znam da me razumijete kao sto ja vas razumijem cijelim svojim bicem.Volim vas....mile moje....
24.07.2008. (02:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Antonija
Samo ću kazati da sam uz Vas i da ste mi svakodnevno u mislima...
Želim Vam snage mila gospođo...,a topli zagrljaj Vam ostavljam...
Antonija
16.07.2008. (14:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Hvala ti dušo na lijepim riječima.
16.07.2008. (15:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
kao da i sama hodam s tobom po toj sobi, sobi u kojoj je tvoja sreća bila....mogu osjetiti tvoju bol......mogu....točno znam kako izgleda, kako se manifestira to ludilo, taj očaj, kad gledaš stvari svoje Une, stvari koje je dirala, koje je nosila, koje je voljela.... vidiš ju na krevetu..... sjećaš se a svaka žilica iz mozga vrišti i popušta pod pritiskom.....joj kako boli.....kako boli njihovo nepostojanje Vesna....... strašno boli....
16.07.2008. (20:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mama
samo da vam se svima javim, drugom prilikom ću na poštu odgovarati, samo neka se sve malo smiri... loše mi je jako, i prenaporno biti uz računalo, pisati,disati,postojati...ali tu sam negdje,i u ovo vrijeme...grlim vas i nadam se da makar vi osjetite malo ''bolji'' dan, mile moje majčice...
nemogu više živjeti bez njega...
16.07.2008. (20:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Ne osjećamo Danira, vjeruj mi.Niti jedna od nas. Besmislenost me zgrabila ovih zadnjih 10-tak dana da pomišljam da ću poludjeti.
16.07.2008. (20:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
Nema boljih, svi su loši, loši i samo loši, drage moje i ja nažalost znam šta osjećate, kada god vam se javim javljam se iz Josipove sobe... za njegovim stolom sjedim i kuckam, tu pričam s njim, tu provodim sate, samo sada sama... a tu smo zajedno pričali, zezali se i učila od njega kako iza ekrana postoje samo neki drugi ljudi... ljudi s kojima se on dopisivao... tu teku suze umjesto smjeha... i tu je ono neće doći...
16.07.2008. (21:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
´titanik2
Draga Vesna....s tobom sam u mislima bila...zao mi je ,nisam ti se mogla javiti,ali i na mom stolu je gorjela svijeca za tvoju Unu ,svaki dan sam s tobom, sa svima vama......lose mi je ,bas lose...ne mogu zaspati ...
...citam i placem...samo sjecanja?Moze li covjek zivjeti samo od sjecanja?
Oko mene su drugi ljudi...drugo mjesto...a bol ista... setam stazama svog sina,zaklopim oci i cujem njegovo mangupsko "cao bella", ljutito "mile ti si puk´o", njegov nestasan smijeh ...u meni sve odzvanja...nocima sanjam isti san... vidim ga ,trcim prema njemu iz sve snage...i grlim ga ,stiscem jako, a meni ruke pune draga Vesna...grca mi u suzama ...u ocima mu tolika tuga, privijam ga uz sebe,umirujuci ga zagrljajem kao dobro je, samo nek si tu ljubavi
moja ...nista drugo mi nije vazno,osjecam on mi je u zagrljaju...guse sjecanja ..ne mogu disati...guse me sni ...o mila moja ponekad su tako stvarni...mislim da ludim...grlim vas sve...Danira... znam sve blize je... pakao je ...mila drzi se....
17.07.2008. (02:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Nedostaje mi dodir njen. Zbog toga me privlače mirisi njene odjeće, stvari što ih je držala, samo da mi dodir vrate. Od sjećanja se ne živi, sjećanja nas ubijaju. Svako sjećanje nova bol, svaka bol povratak na njezin početak. Koliko boli čovjek može podnijeti dok ne izgubi razum?
17.07.2008. (19:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
´titanik2
Znam draga moja,dodir.U snu su mi "pune ruke".Na tren osjetim kao da je stvarno tu,da ga grlim.Osjetim svu onu milinu oko srca.Osjetim dodir.Razumijem te. A sjecanja ma kako mi bolna bila su jedino sto mi je ostalo ....da ubijaju nas....ali ja sad disem od sjecanja, ispunjavaju mi svaku sekundu...to je moja jedina veza s njim,...dokle ne znam..kako sa ovolikom boli...ne znam...znam samo da boli ,strasno boli...na trenutke se uplasim da gubim razum...
18.07.2008. (02:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
Titanik sretna si što sanjaš svoga sina, jer ja svoga nisam još vidjela od kada je otišao. Kao da se oprostio kad sam ga ispratila. Kopa me to toliko puta zašto sam ga pustila u smrt, zar nisam mogla spriječiti, zar ga nisam mogla zadržati. Slažem se s tobom da su uspomene ostala jedina veza sa našom djecom.
Ali Emocija slažem se i s tobom, i jako dobro znam da tražim onu puninu dodira, nadam se da će se vratiti i da ću ga zagrliti....
19.07.2008. (20:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Niti ja je nisam nikada sanjala; ponekad mislim da bi obratno bilo bolje, dalo bi mi ..... privid života barem tijekom sna, da je sve kao nekad, da se nije desilo... ali kakvo bi onda buđenje bilo? A s druge strane, sve što imam je njen lik, njena projekcija u mom umu danju, dok je noć ionako košmar kojeg se ne mogu ni sjetiti ujutro ( nisam nikada ni mogla). Što je bolje, što je gore? Na kraju krajeva najgora je stvarnost.
19.07.2008. (22:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
I mene muči: sanjati ili ne sanjati. Bi li bilo lakše barem jedan dan živjeti od tog "susreta"......ili ne bi...... A kao da uopće mogu odlučivati o tom hoću li ju sanjati ili ne. Sjećam se samo dva puta da sam ju sanjala. Nakon prvog puta sam i u bolnici završila jer sam mom Silviu govorila da me Stela zove....da me zove i da mi govori kako je sama i da me već dugo čeka i da kad ću doći...... Danima nisam došla k sebi. U bolnici sam dva sata ležala na raznoraznim pretragama, onim brzinskim......ništa.......dijagnoza TUGA. A drugi put je u snu bila u komi nakon nesreće koju je preživjela, mi smo stalno bili uz nju i čekali da se probudi, tome se strašno nadali ....... i je......probudila se, otvorila svoje lijepe okice i pitala nas što se dogodilo.... Bila je živa.......u mom snu.......zamislite buđenje nakon takvog sna...
I da, kao što kaže Vesna, najgora je stvarnost.
20.07.2008. (21:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
titanik2
Budjenja su zaista strasna,ali tu mi je bar u snu,mada i u snu podsvjesno znam da mi ga nema......ali mene muci i tuga mog sina u tim snovima.Grca u suzama. Doslovno grca u suzama.Sanjala sam ga pet puta i u svakom mom snu place....a u ocima takva tuga da mi srce puca.I u snovima drugih ljudi moj Antonino place.Moja ljubav place.Sto ako mi pokusava nesto reci ,a ja ne razumijem?Znam da vam moze zvucati praznovjerno, i meni bi ...ali...muci me... strasno...
Dan prije njegove pogibije sanjala sam kako jedem zemlju i zube,tumacenje sna u sanovniku je bilo smrt bliske osobe u kuci(od zezancije mi je prijateljica pogledala u sanovnik).Istina pomislile smo tada na blisku ,ali staru osobu...A desetak dana prije nazvala me je prijateljica pitajuci me prestravljeno da li je kod mene sve u redu,jer me je sanjala izbezumljenu i slomljenu od bola...bas onakvom kakva sam bila kad sam cula...Tad sam joj se stvarno bila od srca nasmijala.
Ko je mogao pomisliti....???Slucajnost ili...
Cesto razmisljam o ova dva zlosutna sna!I meni bi se prije cinilo besmisleno,ma kakvi snovi...ali sad su me ova dva natjerala da bar pomislim da su mi bili neko upozorenje.Iskreno köpka me kako je to moguce...nemam realno objasnjenje...a tako me bole suze mog sina...
21.07.2008. (03:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Ne bih se složila da se radi o praznovjernosti, na kraju krajeva, stručnjaci iz područja proučavanja mozga složni su u mišljenju da čovjek (današnji) koristi tek nekih 20-tak% sposobnosti tog (pre)važnog organa.
Dan Brown ( pisac) kaže: Međutim, u emotivnim situacijama /fizičke traume, pretjerana radost ili strah, stanje duboke meditacije/ potiče brži rad neurona u mozgu. Za gurue to je viša razina svijesti, za biologe- drugo stanje, za psihologe- nad-znanost a za kršćane- odgovor na molitvu. Ponekad božansko otkrivenje jednostavno znači prilagoditi mozak tako da možeš čuti ono što u srcu već ionako znaš"
Nije loše objašnjenje nekih nama (još uvijek) nepoznanica. Snovi su zauzimali visoko mjesto u smislu tumačenja budućih i objašnjenja prošlih događaja kod nekadašnjih civilizacija, a pitanje je kad će se otkriti nešto više. Meni je vidiš kolegica s faxa, Melita K. iz S. Broda davnih godina gatala i rekla da vidi smrt djeteta. Kasnije sam to u životu povezala s pobačajem a evo, desilo se upravo to. I još jedna "uspomena". Kad je Una imala možda nekih 3 - 4 godine sanjala sam grozan i tako "živ" san da se utopila. I sad je vidim kako pluta u svojoj crvenoj haljinici na površini mora/bazena/vode. Ne moram ti ni reči kako sam se osjećala ujutro, kad si nakon teškog sna ni simo ni tamo, a kolika je bila moja sreća kad sam shvatila da je bio samo san. A možda je bio nagovještaj nesretne smrti? Upozorenje? Nikad nisam vjerovala niti u snove, niti u gatanja niti u ništa. Možda iz straha?Svejedno, nekako više mislim da ti u svojoj silnoj ljubavi spram njega želiš neki znak veze, neku budućnost ma kako se ona manifestirala i zbog toga njegove suze kao znak kontakta.Bila bih mirna poput stijene da imam mrvicu vjere da ćemo se naći u bilo kojem obliku, ali moja je vjera u suprotno tolika da izaziva još goru patnju, upravo zbog toga.
21.07.2008. (22:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
titanik2
A ja sam vjerovala cijeli zivot u Boga.Nisam bila od onih sto vise u crkvi,ali nisam legla da nisam zavrsila molitvu ,svaku noc ,sa:"Boze cuvaj mog Nina!"Ne mogu ti opisati kolika je bila moja snaga vjere.Vjerovala sam iz dna duse:da mi ga On cuva,da mi ga On vodi.,da mi je SVE dao u mom sinu.On odozgo,ja ovdje... pored takva dva zastitnika sto mu moze cijeli svijet......
A onda nezamisliva izdaja od nekoga kome sam cijeli zivot bezrezervno vjerovala.Pa On je taj koji SVE zna!A ako zna kako mi je mogao ovo napraviti?Ljubav,dobro,zastita.TO je bio Bog.U onom bolu ,izgubljenosti razmisljala sam cak da me mozda nije krivo razumio... mozda je za njega "OVO "cuvanje.....o koliko mojih naivnih,glupih pitanja ...odgovora....Draga Vesna nestala je sva silna snaga moje vjere.Nestala je moja vjera. A covjek puno lakse gazi kroz zivot s vjerom,i u radosti i u zalosti...e da bar postoji mrva vjere da se covjek ima za sta uhvatiti.
22.07.2008. (02:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
U potpunosti te razumijem. U nekoj od tona knjiga koje sam pročitala (poslije) opisan je slučaj čovjeka kojega je napustilo jedino biće kojega je istinski i duboko volio. U tim je trenucima izgubio vjeru i kaže pisac izgubio ju je kad mu je bila najpotrebnija. Velike kušnje stoje na vjernicima. Bezrezervno vjerovati u boga, ali i zazirati od njegovih odluka ( jer je božje, jer nije stvar čovjeka ulaziti u svrsishodnost božjega) je vrlo teško. Prirodno u čovjeku je postojanje sumnje, pogotovo je sumnja vezana uz današnjeg čovjeka, čovjeka znanosti i velikih dostignuća. Kad su američki Indijanci prvi puta vidjeli vatromet kojeg su im pokazali doseljenici, kolonisti Francuzi, popadali su na tlo vjerujući da se prikazuje sam bog . Danas je vatromet obična igrarija i tajna je probijena kao i mnoštvo drugih zabluda čovječanstva. Ali je čovjek i duhovno biće, samo i krhko i treba mu potpora. Pa se onda ta potreba i ta sumnja sukobljavaju jer je teško samo tako, dogmatski vjerovati. Negdje sam dolje napisala kako sam toga dana ubila Boga ( s velikim "B") ali je istina da sam u tim trenucima shvatila da bog kao takav ne postoji. Onda sve ima logiku, sve te pogibije, sva ta nestala mladost, siromaštva, ratovi, bijeda, pohlepa, ..... nitko ne UPRAVLJA time i vuče konce pa će nas onda, kasnije kazniti ili nagraditi. A što bi onda bio ovaj život, ove zemaljske kazne i nagrade?
Nismo bedasti i znamo da je Crkvi (kao instituciji) bila itekako potrebna slijepa vjera njene pastve jer su na taj način grabili moć, položaje, novac, posjede. I koristili boga obilato u tim grabežima. Podmetali ga kao glavnog suca a u isto vrijeme sami nisu strepili za svoju nebesku budućnost. Kako to vjernik, običan čovjek nije vidio? Čitala sam poslije svakojakih knjiga, naročito onih s područja indijske filozofije, tražeći ma i nagovještaj kasnijeg susreta s njome. Ništa me nije zadovoljilo, sve je to MOŽDA, AKO, VIDJET ĆEMO. I zato sam tu gdje jesam. Bez vjere i bez nade. Teško mi je, ali ako (možda, vidjet ćemo) sam u krivu, što mi se ljepše može desiti?
22.07.2008. (10:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Potpisujem svaku tvoju riječ Vesna.
Ja ga čak nisam ni ubila u sebi, nisam čak ni izgubila vjeru onog trena kad sam bez Stele ostala. Nisam nikada ni vjerovala. Jer mi jednostavno ne dozvoljava zdrav razum. I ne znam jesam li u krivu ili u pravu, i ne marim zbog tog, samo znam da tu utjehu ne mogu naći pogotovo sada kada mi je najteže i najgore u životu.... Što bi ja sada boga molila? Da meni da mir u duši???? Kako bi to bilo sebično. Ja pa ja!!! Ne treba meni ništa osim mog djeteta. ŽIVOG, materijaliziranog djeteta.
22.07.2008. (14:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Ni meni. Ali dobro znamo da se to neće niti može desiti. Jedan mi je poznanik (inače vjeroučitelj, bivši) rekao (to je bila šala, možda sa natruhom vjerovanja u istinu s njegove strane) kako je ljudima dobro tamo gdje jesu nakon smrti jer se još nitko nije vratio. Ali nije se vratio niti da potvrdi da mu je sasvim OK. Ljudi su stvornja prirode i čovjek može već promatrajući biljke i životinje koje venu ili ugibaju jednostavno pratiti kako se materijalno vraća materijalnom te da se elementi, plinovi, voda....vraćaju odakle su i došli.Drugo je duhovnost, svijest...teško je shvatiti da to može zauvijek nestati. To što tebe čini Sandrom a mene Vesnom. Međutim čini mi se da su prirodni ciklusi neupitni, sve se u prirodi rađa i umire. I među biljkama i među životinjama pa onda i među ljudima ima uvijek nekih koje uvenu,uginu, umru mladi. Pate li roditelji biljke, pate li roditelji životinje, kao što pati čovjek? Vjerujem da da, opet svatko na svojoj razini. I među samim ljudima ne pate svi jednako, o ne, nikako! Dakle (mislim ja) sve je prirodno, sukladno prirodi,usuglašeno sa zakonima prirode, pa sad svakom čovjeku predstoji da u takvim teškim trenucima to prihvati, ne zato jer je moralo tako biti (to bi već bio usud, sudba, namjera, cilj nečiji) , već zato što se desilo a ne može se promijeniti niti vratiti. Shvatiti da čovjek ima samo ovaj život i da ga može proživjeti kako god hoće, radujući mu se ili plačući (opet se ništa ne može promijeniti) i da vrijedi samo SADA. Može to sve i ne prihvatiti ( kao mi) ali što ćemo onda s time, kako živjeti? To sve nas muči, nas koje smo se okupile u ovu jadnu hrpicu.
22.07.2008. (14:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
I duhovnost i svijest umire s čovjekom onog trena kada umre organ u kojem se nalaze ti naši centri koji nam omogućuju da se razlikujemo od drugih živih bića na zemlji. MOZAK. Sve je u njemu.
Ali to je samo moje vjerovanje, ne mora se svatko s tim slagati.
Ja jednostavno ne mogu drugačije razmišljati. Nisam dijete....ne trebam više iskustva....čitala sam i ja puno.... i ne ide drugačije. To je ono u što vjerujem. S rođenjem život počinje, sa smrću završava. I tako već milijunima godina.... I nisam se nikada bojala svoje vlastite smrti, jer sam ju prihvaćala kao normalan slijed. I ne vidim nikakav viši smisao našeg ljudskog postojanja osim da to malo godinica što imamo svjesno provedemo što bolje znamo i možemo. Ja sam svoj smisao pronašla u toj bezgraničnoj ljubavi prema svojim djevojčicama. Ali doslovno tada. To je bilo ono što vrijedi mog života. To je bio moj život. Nakon totalno aspurdnog načina na koji je moja Stela izgubila život, svoj život koji je trebala proživjeti ja sam apsolutno izgubljena, totalno slomljena, i to baš zato što uspijevam živjeti dalje. Znam šta me tjera na to, znam, ali i dalje se čudim kako mogu? Samo taj jedan život imamo i svi ga želimo proživjeti što duže po mogućnosti, ali nakon ovako nečega ja se pitam zašto to još uvijek želim... ma ne očekujem odgovor....to su ona pitanja bez odgovora.......znam ih......ali....teško je...
a tebe volim puno......jer i ti mene dižeš i daješ mi snage......ova naša druženja i okupljanja i razmjenjivanja naših i misli i osjećaja su jedan od razloga što lakše prođe svaki novi dan..
Kad se samo sjetim prvih mjeseci kako sam bila usamljena....tražila očajnički nekoga tko će me razumijeti........
22.07.2008. (15:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
I ja Sandra. I ja. Otvorila sam ovaj blog, sama se prijavljujući ( ja sam starija generacija, znaš kakva je razlika između mladih, pa i djece i nas u nekim godinama, barem što se tiče informatike). Sliku nisam znala postaviti, pa sam čitala i printala sa blog. foruma ono što klinci savjetuju jedni drugima i pomalo uspijevala. Gradila sam izgleda oltar svojoj kćeri. Možda je to stvarno istina, naime, u kući je ostalo premalo njenih stvari koje su mi vraćene a da bih stvorila pravi oltar. Vraćena mi je roba i pokoja sitnica, knjige, a ostalo....tada mi nije trebalo ništa osim nje pa iako mi i sad ne treba, ipak je razlika, tada sam još (podsvjesno, nesvjesno) očekivala čudo (šok!) a danas ga ne očekujem. A možda to i nije oltar, jer željela sam vrisnuti na sav glas a nisam mogla i fizički to izvršiti. Vrisak je bio blog, kojega ispočetka nitko nije posjećivao, odnosno nitko se nije zaustavljao, odnosno nitko nije komentirao. Bilo mi je teško tako gledati te svoje riječi, iako su predstavljale i određeni dnevnik, pa mi nije trebala publika, no onda si došla ti, i Danira, i Marija pa Anda. Vi ste mi trebale, ja sam vam trebala. Da na određenim mjestima, gledajući fotografije svoje djece, čitajući riječi jedna drugoj plačemo glasno dok nas druge "miluju svojom tugom". Sada mi je to mjesto prijeka potreba, moram izmijeniti riječi s vama, reći vam i čuti vaše riječi o onom što nam treba ili ne treba u životu poslije jer uvidjela sam to brzo nakon nesreće, nitko te drugi za ozbiljno ne sluša. Toliko si sam u svojem bolu i užasu da je već opipljivo. A onda čitam Andine riječi opisa njenih vriskova, Danirine riječi opisa fizičke patnje, tvoja razmišljanja i uvjerenja o svršenosti...sve ono što mi treba. Vi ste mi oslonac. Kakav-takav, jadan kao ja ali oslonac smo jedne drugima. Život je zapravo čudesan (ili čudan samo) kad nas razbaca kojekuda, prijateljujemo s drugim osobama a negdje čeka prilika, dobra ili zla, da ti otvori vidike i upozna te s ljudima s kojima si blizak do nutrine duše.Da nije ovoga nikad se ne bi upoznale ( i bolje da nismo nikad ni imale priliku pod tim uvjetom) ali sada, u bolu i jadu, vi ste moje bogatstvo.
22.07.2008. (16:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
titanik2
Razumijevanje!Nekoga ko tocno zna sto osjecam!Nekoga ko me cuje!To sam i ja nasla u vama.U svom jadu,poslije nesrece sam doslovno "basala"po sinovom laptopu trazeci njegovu muziku,njegove slike.Uvijek mi se smijao kako sam informaticki nepismena,inzistirao da mi pokaze,a ja jednostavno nisam imala vremena.Ni danas ne znam kako sam se nasla na Sandrinom i tvom blogu Vesna.Odjednom sam gledala lice djevojcice Stele.....pa djevojke Une...pa Branimira..Josipa... Danas osjecam takvu bliskost kao da su neko MOJ.Znam samo da me svaka vasa rijec dira u srce,da sam danima citala vase postove,vasu bol.Pisale ste o onom sto osjecam.A bila sam tako sama,nemocna da kazem sto osjecam.I ko zna koliko ih ima da citaju,a ne javljaju se...ne daju komentare...a citaju,znam da citaju.Draga Vesna poslije tvojih rijeci covjek zanijemi...Citajuci tvoje postove prolazili bi me trnci od jasnoce svakog izraza.Da to je bas to,to osjecam,pomislila bih svaki put.Rekla sam ti da tocno pretaces ovu bol u rijeci.E drage moje ... sve sestre...Pisuci o svojoj boli niste ni svjesne koliko pomazete drugima.Ja sam pronalazila odgovore na mnoga svoja pitanja ,i stanja ocaja, izgubljenosti, usamljenosti, bijesa na ökolinu...i bilo mi je nekako lakse.Sjecam se kad sam na Sandrinom blogu procitala "kako se ponasati prema ozaloscenima". ..Doslo mi je da to isprintam i stavim na vrata.Sve ste vi to prosle.Bas sve.O svim svojim fazama bola sam citala na vasim blogovima.Citala sam i plakala zajedno s vama,upoznavala tebe,Sandru ,Daniru,Mariju...i osjecala se s vama bliskije nego sa ljudima s kojima sam sav zivot. Znam da me razumijete kao sto ja vas razumijem cijelim svojim bicem.Volim vas....mile moje....
24.07.2008. (02:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...