Uza svu zamršenost života i "tapkanje u mraku" još se javlja i briga za sve vas, sestrice moje; čim se ne javite pojavi se bojazan da nisam kakvom krivom rječju povrijedila nehotice neku od vas, ili pak da u tom stalnom balansiranju između nagonskih potreba i novog životnog odabira "svejedno mi je za sve" nije došlo do kratkog spoja. Život nam je naime postao vrlo krhak.
10.07.2008. (20:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
životni odabir nam je isti, a i tapkanja nam idu, tako da se ne sekiraš još za takve sitnice. Mi se razumijemo i kad nešto krivo kažemo i znamo da nije zloća već momentalni up-down.
10.07.2008. (23:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
draga moja, slažem se i s tobom i s Marijom. Zaista i ja se ponekad preplašim da nisam nešto krivo napravila (sjećaš se sličice) i bude mi teško dok se ponovo ne čujemo, ali isto tako u ovo vrijeme koliko se poznamo (pa makar ovako virtualno) sve mi znamo kako imamo onih trenutaka ludila, kad smo toliko jadne i bijesne da imamo potrebu to negdje izbaciti.......izrigati to ko vatru......a ko će nas bolje razumijeti nego one koje to stanje prepoznaju....koje ga i same doživljavaju.......iz dana u dan... Sandra
13.07.2008. (22:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Od petka je i meni NEZNAM ŠTO MI JE DANAS..... dođe mi da kopiram sve što si napisala, to je nepravedno da jedna od nas našiše nešto, a da i druge osjećaju isto... pa mi smo kilometrima daleko... i neznamo se pravo.... a prokleta sudbina nam je ista....
14.07.2008. (18:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
To ti je Marija, stanje/sudbina kao kod teških bolesnika. Ma koliko zazirali od bolesti, od saznanja o istoj, ma koliko ne željeli primjetiti znakove progresije bolesti, nekako najradije traže blizinu istih. Tek se tamo osjećaju sigurnima (koliko to mogu i žele biti), tek tamo nema zida između njih i onih drugih, zdravih, s druge strane. Braću i sestre po bolesti, kao i sami sebe, najbolje poznaju, nema straha ni nelagode od čuđenja i komentara u stilu : "Ajd sad, drži se, bit će sve dobro." Stvaraju oazu istih, zato im se misli ne razlikuju, zato JESU isti. I mi smo. Pišemo jedna za drugu. Boli svaku jednako, zato se i prepoznajemo. Nisu nam bitna lica, odjeća, obuća ..bilo što one druge, jer svaka od nas je ujedno i ona druga.
14.07.2008. (19:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Svaka ti stoji. Točno to, tražimo blizinu istih jer se razumijemo. Kako da me razumije netko tko nije prošao moju muku. U zadnjih par dana oni "normalni" pitaju me : Jesi zdrava, samo što nikako da se domislim zar tako loše djelujem ili možda ludo djelujem. Kako da budem zdrava kad me srce boli,... Nikada više ja neću biti kao oni, a niti će oni mene moći shvatiti... i zato ovo mogu reći samo nekom tko zna šta je bol...
14.07.2008. (20:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zašto su nam svima ovako ovi zadnji dani nepodnošljivi.......je li ljeto tome krivo..... i ja sam u onoj fazi -ne znam što mi je danas- Samo što traje već danima...
Danas sam srela onu ženu o kojoj sam ti jednom pisala, koju poznajemo iz naselja, a prošlu godinu nas je u jednom dućanu vidjela i pozdravila onako veselo, a kad joj ja nisam na taj način uzvratila pozdrav pitala je mog Silvia jesam li ja nju zaboravila......
Danas je susret bio oči u oči i kaže ona meni: o susjeda, pa što ste se toliko ucrnili....... Taj čas mi je i pred očima bilo crno. I što sad, morala sam joj reći.
Morala sam joj reći: Dijete mi je poginulo....
15.07.2008. (19:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Une nema već dvije godine, tvoje Stele još neko vrijeme pa toliko, ali i dan danas kad sam u toj situaciji da, eto na neki način moram reći to što se desilo, protrnem kao da se sve zbilo jučer, počnem se tresti, srce mi lupa, šumi u ušima, i taj cijeli dan je noćna mora. Ne znam, razmišljam stalno o tome, o tom svom stanju (ne ide, pa ne ide) i sve stvari "izvana" osim radne okoline, opet me potresaju, potresaju ovu ovojnicu u kojoj se nalazim. Znam da nisam našla mir, ali je neki privid mira, i sve što ga takne opet pokrene onu strašnu lavinu strave i očaja. Neke teške riječi tako još ne mogu preko mojih usana, hoće li, ne znam. Ljeto je, čitam još više nego li zimi, pogledam i neki film, seriju, i u svemu se tome dešavaju ovakve stvari. I uvijek je isti komentar, priča, misao pisca, scenarista:..... prestrašno je, preteško je...... a mi smo u tome, našoj se djeci to desilo, a ovakav je život teže živjeti nego li čitati ili gledati tuđi, ma kako strašan bio.
15.07.2008. (21:28)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Emocija, znaj da nisi sama, znaj da nas ima još koji mislimo kao i ti, koji se osjećamo kao i ti, koji znamo što znače ove riječi kao i ti, i isto si ne možemo pomoći kao i ti,
Netko je napisao nekada:
NEKADA NE GRADIŠ ZIDOVE OKO SEBE, NE DA ZABORAVIŠ LJUDE VANI, NEGO DA VIDIŠ KOME JE DOVOLJNO STALO DA IH SRUŠI.
15.07.2008. (21:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sve im je manje stalo jer to je naša muka a ne njihova, ponekad, ponekad se osjećam kao gubavac kao netko tko je kužan jer sve je manje ušiju koje bi željele, htjele, čule, morale čuti da je to prestrašno, da moje Une nema, da je moja Una značila sve mojem životu, da je bila djevojka i pol, da ju je trebao čekati ŽIVOT njen i moj kroz nju, da sam uživala u njoj tako samostalnoj, tako lijepoj, tako mojoj.
15.07.2008. (22:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
Draga moja sestro, samo da znaš da mislim na tebe iako se ne javljam....
10.07.2008. (20:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Uza svu zamršenost života i "tapkanje u mraku" još se javlja i briga za sve vas, sestrice moje; čim se ne javite pojavi se bojazan da nisam kakvom krivom rječju povrijedila nehotice neku od vas, ili pak da u tom stalnom balansiranju između nagonskih potreba i novog životnog odabira "svejedno mi je za sve" nije došlo do kratkog spoja. Život nam je naime postao vrlo krhak.
10.07.2008. (20:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
životni odabir nam je isti, a i tapkanja nam idu, tako da se ne sekiraš još za takve sitnice. Mi se razumijemo i kad nešto krivo kažemo i znamo da nije zloća već momentalni up-down.
10.07.2008. (23:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
draga moja,
slažem se i s tobom i s Marijom.
Zaista i ja se ponekad preplašim da nisam nešto krivo napravila (sjećaš se sličice) i bude mi teško dok se ponovo ne čujemo, ali isto tako u ovo vrijeme koliko se poznamo (pa makar ovako virtualno) sve mi znamo kako imamo onih trenutaka ludila, kad smo toliko jadne i bijesne da imamo potrebu to negdje izbaciti.......izrigati to ko vatru......a ko će nas bolje razumijeti nego one koje to stanje prepoznaju....koje ga i same doživljavaju.......iz dana u dan...
Sandra
13.07.2008. (22:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
Od petka je i meni NEZNAM ŠTO MI JE DANAS..... dođe mi da kopiram sve što si napisala, to je nepravedno da jedna od nas našiše nešto, a da i druge osjećaju isto... pa mi smo kilometrima daleko... i neznamo se pravo.... a prokleta sudbina nam je ista....
14.07.2008. (18:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
To ti je Marija, stanje/sudbina kao kod teških bolesnika. Ma koliko zazirali od bolesti, od saznanja o istoj, ma koliko ne željeli primjetiti znakove progresije bolesti, nekako najradije traže blizinu istih. Tek se tamo osjećaju sigurnima (koliko to mogu i žele biti), tek tamo nema zida između njih i onih drugih, zdravih, s druge strane. Braću i sestre po bolesti, kao i sami sebe, najbolje poznaju, nema straha ni nelagode od čuđenja i komentara u stilu : "Ajd sad, drži se, bit će sve dobro." Stvaraju oazu istih, zato im se misli ne razlikuju, zato JESU isti.
I mi smo. Pišemo jedna za drugu. Boli svaku jednako, zato se i prepoznajemo. Nisu nam bitna lica, odjeća, obuća ..bilo što one druge, jer svaka od nas je ujedno i ona druga.
14.07.2008. (19:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
Svaka ti stoji. Točno to, tražimo blizinu istih jer se razumijemo. Kako da me razumije netko tko nije prošao moju muku. U zadnjih par dana oni "normalni" pitaju me : Jesi zdrava, samo što nikako da se domislim zar tako loše djelujem ili možda ludo djelujem. Kako da budem zdrava kad me srce boli,... Nikada više ja neću biti kao oni, a niti će oni mene moći shvatiti... i zato ovo mogu reći samo nekom tko zna šta je bol...
14.07.2008. (20:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Zašto su nam svima ovako ovi zadnji dani nepodnošljivi.......je li ljeto tome krivo.....
i ja sam u onoj fazi -ne znam što mi je danas-
Samo što traje već danima...
Danas sam srela onu ženu o kojoj sam ti jednom pisala, koju poznajemo iz naselja, a prošlu godinu nas je u jednom dućanu vidjela i pozdravila onako veselo, a kad joj ja nisam na taj način uzvratila pozdrav pitala je mog Silvia jesam li ja nju zaboravila......
Danas je susret bio oči u oči i kaže ona meni: o susjeda, pa što ste se toliko ucrnili.......
Taj čas mi je i pred očima bilo crno.
I što sad, morala sam joj reći.
Morala sam joj reći: Dijete mi je poginulo....
15.07.2008. (19:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Une nema već dvije godine, tvoje Stele još neko vrijeme pa toliko, ali i dan danas kad sam u toj situaciji da, eto na neki način moram reći to što se desilo, protrnem kao da se sve zbilo jučer, počnem se tresti, srce mi lupa, šumi u ušima, i taj cijeli dan je noćna mora. Ne znam, razmišljam stalno o tome, o tom svom stanju (ne ide, pa ne ide) i sve stvari "izvana" osim radne okoline, opet me potresaju, potresaju ovu ovojnicu u kojoj se nalazim. Znam da nisam našla mir, ali je neki privid mira, i sve što ga takne opet pokrene onu strašnu lavinu strave i očaja. Neke teške riječi tako još ne mogu preko mojih usana, hoće li, ne znam. Ljeto je, čitam još više nego li zimi, pogledam i neki film, seriju, i u svemu se tome dešavaju ovakve stvari. I uvijek je isti komentar, priča, misao pisca, scenarista:..... prestrašno je, preteško je...... a mi smo u tome, našoj se djeci to desilo, a ovakav je život teže živjeti nego li čitati ili gledati tuđi, ma kako strašan bio.
15.07.2008. (21:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
Emocija, znaj da nisi sama, znaj da nas ima još koji mislimo kao i ti, koji se osjećamo kao i ti, koji znamo što znače ove riječi kao i ti, i isto si ne možemo pomoći kao i ti,
Netko je napisao nekada:
NEKADA NE GRADIŠ ZIDOVE OKO SEBE, NE DA ZABORAVIŠ LJUDE VANI, NEGO DA VIDIŠ KOME JE DOVOLJNO STALO DA IH SRUŠI.
15.07.2008. (21:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Sve im je manje stalo jer to je naša muka a ne njihova, ponekad, ponekad se osjećam kao gubavac kao netko tko je kužan jer sve je manje ušiju koje bi željele, htjele, čule, morale čuti da je to prestrašno, da moje Une nema, da je moja Una značila sve mojem životu, da je bila djevojka i pol, da ju je trebao čekati ŽIVOT njen i moj kroz nju, da sam uživala u njoj tako samostalnoj, tako lijepoj, tako mojoj.
15.07.2008. (22:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...