vesna Razgovarale smo telefonom, a sa drugoga kraja sobe zvao me je moj mladji sincic. Pozivao je sa jasnim mama, mama. Cuvsi njegov glas upitala me je koliko je star. 9 mjeseci odgovorila sam. Nasmijala se veselim smijehom I dodala, znaci mogu ocekivati, da ce me u toj dobi I moja beba zvati me MAMA. To je bilo davno. Danas je moj necak star 29 godina. "Velika beba" koja nikada nije pozvala svoju mamu. Cesto se moje misle gube u vrtlozima pitanja, cemu, zasto…Odgovora nema. Umorna od razmisljanja klonem uz rijec SUDBINA. I prolazimo tako kroz vrijeme zvano zivot svaki sa svojom sudbinom. Sudbinom nazivam ona stanja koja su se desila bez obzira na nasa htijenja I zelje. Sudbina moze biti I dobra. Nje obicno nismo ni svijesni kako bi u njoj uzivali kao u danom poklonu, a kad je sudbina losa, bol na dusi ispinjava svaki nas dan. Primozu su se rodile jos dvije sestrice. Zdrave, krasne djevojcice. Tesko je njegovati bolesno dijete. Primozeva mama je vecinu svoje paznje I ogromu energiju posvetila svome sinu. Sve dok je to mogla. I onda se SUDBINA ponovo desila. Mama vise nije mogla. SRECA, sta je to sreca? Zgoditak u novcu? Ispunjenje zelje? Spas? Sreca se zove SONCEK. SONCEK je udruga drustava za cerebralnu paralizu Slovenije. To je neprofitna, nevladina I nepoliticka – nacionalna invalidska organizacija. Udruga se brine, izmedju ostalog, za izvrsavanje zajednickih interesa invalidnih osoba I provodjenja zakonom osiguranih prava, uskladjivanjem misljenja I stajalista te radi medjusobne pomoci i organiziranju usluga. Udruga djeluje u javnom interesu na socialnom podrucju, na podrucju zdravstva u programima za osobe sa cerebralnom paralizom I drugim vrstama invalidnosti. Moj necak zivi u zakupljenom, dvosobnom, prizemnom stanu sa vrtom zajedno sa jos tri invalidne osobe. Jutra provode ujednoj radionici koja uposljava invalidne osobe, a "poslije posla" u njihovom domu SONCEKU ceka ih sva briga I njega osoblja koje im posvecuje svu potrebnu paznju I toplinu. I to je SRECA, velika sreca da postoje takve ustanove, da jos ima takvih ljudi koji su voljni I spremni pomoci drugima u nevolji. Moja sestra je sada barem u toliko mirna, da kada vise ne moze sama brinuti o svojem nemocnom djetetu tu ima netko koji njoj daje sigurnost I mir u dusi, jer tu ima netko , tu je SONCEK.
04.07.2008. (16:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borut
vesna
Razgovarale smo telefonom, a sa drugoga kraja sobe zvao me je moj mladji sincic. Pozivao je sa jasnim mama, mama. Cuvsi njegov glas upitala me je koliko je star. 9 mjeseci odgovorila sam. Nasmijala se veselim smijehom I dodala, znaci mogu ocekivati, da ce me u toj dobi I moja beba zvati me MAMA.
To je bilo davno. Danas je moj necak star 29 godina. "Velika beba" koja nikada nije pozvala svoju mamu.
Cesto se moje misle gube u vrtlozima pitanja, cemu, zasto…Odgovora nema. Umorna od razmisljanja klonem uz rijec SUDBINA.
I prolazimo tako kroz vrijeme zvano zivot svaki sa svojom sudbinom. Sudbinom nazivam ona stanja koja su se desila bez obzira na nasa htijenja I zelje. Sudbina moze biti I dobra. Nje obicno nismo ni svijesni kako bi u njoj uzivali kao u danom poklonu, a kad je sudbina losa, bol na dusi ispinjava svaki nas dan.
Primozu su se rodile jos dvije sestrice. Zdrave, krasne djevojcice. Tesko je njegovati bolesno dijete. Primozeva mama je vecinu svoje paznje I ogromu energiju posvetila svome sinu.
Sve dok je to mogla. I onda se SUDBINA ponovo desila. Mama vise nije mogla.
SRECA, sta je to sreca? Zgoditak u novcu? Ispunjenje zelje? Spas?
Sreca se zove SONCEK.
SONCEK je udruga drustava za cerebralnu paralizu Slovenije. To je neprofitna, nevladina I nepoliticka – nacionalna invalidska organizacija.
Udruga se brine, izmedju ostalog, za izvrsavanje zajednickih interesa invalidnih osoba I provodjenja zakonom osiguranih prava, uskladjivanjem misljenja I stajalista te radi medjusobne pomoci i organiziranju usluga. Udruga djeluje u javnom interesu na socialnom podrucju, na podrucju zdravstva u programima za osobe sa cerebralnom paralizom I drugim vrstama invalidnosti.
Moj necak zivi u zakupljenom, dvosobnom, prizemnom stanu sa vrtom zajedno sa jos tri invalidne osobe. Jutra provode ujednoj radionici koja uposljava invalidne osobe, a "poslije posla" u njihovom domu SONCEKU ceka ih sva briga I njega osoblja koje im posvecuje svu potrebnu paznju I toplinu.
I to je SRECA, velika sreca da postoje takve ustanove, da jos ima takvih ljudi koji su voljni I spremni pomoci drugima u nevolji.
Moja sestra je sada barem u toliko mirna, da kada vise ne moze sama brinuti o svojem nemocnom djetetu tu ima netko koji njoj daje sigurnost I mir u dusi, jer tu ima netko , tu je SONCEK.
04.07.2008. (16:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...