Komentari

diarydiduino.blog.hr

Dodaj komentar (19)

Marketing

  • emocija

    Dragoj Sandri hvala na pomoći i suradnji; dozvoli uporabe teksta i slanju fotografije. V.

    avatar

    01.07.2008. (16:22)    -   -   -   -  

  • Mama

    Vesnice moja mila, na grobu mojeg dečkića gori svijeća i za tvoju Unu, a jedna gori u stanu, pored svijeće za mog sina...
    Drži se danas... Stravični su ovi datumi, strašan je svaki dan ali na ove datume se čovjek zapita-kako je već toliko prošlo a da ih nismo vidjeli, dodirnuli, zagrlili...I to je ono što posebno boli na ovim datumima...
    Grlim te, i mislim na tebe i tvog supruga.... Nadam se da će ti...Neznam što, ono čemu se nadam je neostvarivo i meni, i Sandri, i Mariji, i Andi i tebi, pa te samo grlim i nadam se da ćemo ti makar virtualno uspjeti dati ove mrvice snage koje mi imamo...

    Danira

    avatar

    01.07.2008. (17:07)    -   -   -   -  

  • emocija

    Hvala ti Danira, kad bih barem bila uvjerena, da su kao što je jedna od "naših" napisala da se nada, da su sada na nekom drugom mjestu, sretnijem od ovoga, svi oni, svi ti mladi životi, bilo bi lakše, ali sve ove materijalne, "običajne stvari", sve su one za nas, sudionike ovoga "sada" a za njih.....više spasa nema. Mislila sam još jučer da danas ne može biti gore, ta svaki je dan ista muka, no prevarila sam se. "Seciram" današnji dan prije dvije godine po svaku sekundu, teže je, još je teže........ Mislim danas i na sve vas, na sve nas.

    avatar

    01.07.2008. (17:36)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    grlim te mila moja......samo to ti mogu pružiti.....
    i s tobom suze liti....dok ih ima......
    Sandra

    avatar

    01.07.2008. (19:59)    -   -   -   -  

  • Marija Beljan

    Čemu ta jedina suza?
    Samo mi pogledu smeta.
    U mom je ostala oku
    Od starih, prošlih ljeta.

    Mnoge joj sestrice sjaje
    tako zginuše redom
    zginuše se noć i vjetar
    s radosti mojom i bjedom.

    Zginuše kao i malga
    i plave zvijezdice tako,
    uz koje sam radosno pjevvo
    uz koje sam jednako plako.

    I ljubav, ah, tako moju
    vjetar je sobom uzo!
    Daj se i ti rasplini,
    stara, samotna suzo!

    Još jedna svijeća za Unu gori na grobu moga sina, a vama samo misli šaljem....

    avatar

    01.07.2008. (20:04)    -   -   -   -  

  • milicza

    Mila moja Vesnice,cijeli dan sa tobom u mislima na ovaj pretužan dan,grlim te mislima....svijeća gori na stolu u mojoj blagavaoni..

    avatar

    01.07.2008. (20:09)    -   -   -   -  

  • Obitelj Bistrovic

    dugo vremena pratim ovaj blog,citam rijeci slomljenih majki i ja sam sama majka i glavom i uvijek prolazi misao nedaj Boze da se dogodi ono najgore,prosla sam skoro kaj i vi svi ali neko je bio uz nas neko je ipak dao mome sinu da nastavi zivjeti,neko nas je toga dana cuvao sa neba kada je on onako maleni meni a rukama prestao disati od soka kaj je dozivio dok su dva ogromna psa zalajala pored njega jedan na drugoga,drage majke s vama sam uvijek u mislima i molitvi i molim se za sve te mlade duse za svu tu predivnu vasu djecicu..........veliki pozdrav od Kristine........

    avatar

    02.07.2008. (13:06)    -   -   -   -  

  • emocija

    @KRISTINA - A meni je logično ovo:
    " Iz nekog razloga u koji se uopće ne smije sumnjati, Bog je dopustio da mi se utopi sestra i ubio mojeg prijatelja na tako jeziv način. Nema smisla imati takve bogove, osim ako Bog uopće ne postoji, jer onda sve ima smisla. Sve ovisi o sudbini. Neki ljudi imaju sreće, neki ne, no ne postoji nitko tko nas vodi, bdije nad nama i brine se za nas. Naši životi nisu ništa važniji od života mrava. Nema veze koliko se važnim smatraš, sreća te može iznevjeriti u sekundi." (John Dunning: «Dva ujutro, ljetno ratno vrijeme»).
    Isto tako zbori i Bela Hamvas, pisac i filozof.
    Zašto bi naime, taj NETKO s visina (neba) odlučio da poštedi npr. Vašega sina a moju kćer ubije kao mrava? Zašto neke poštedjeti a neke kazniti? Koji bi to "božji" plan bio i zarad čega? Neki ljudi tijekom života i nekoliko puta budu u situaciji da se "izvuku" iz nesreće i žive (sretno) do kraja života. Neki stradaju u dječjoj dobi, nekima se ne pruži par prilika da prežive već stradaju odmah, neki..... dakle ima bezbroj mogućnosti. Vidjela sam skršene automobile koji su izgledali kao da je preko njih prešao tenk a ljudi su preživjeli. Neki čak s lakšim ozljedima. Vidjela sam i automobile koji bi nakon sudara komotno mogli proći tehnički a ljudi su u njima smrtno stradali. Netko padne s 4. kata i preživi a netko se posklizne na prvoj stepenici do tla i pogine? To su slučajevi. To je stvarnost. A moja bi nedoumica i pitanje glasilo: po čemu su ti slučajevi, ovi ili oni, dio božjeg plana? Ako se radi o kažnjavanju, moja kćer nije ničim zaslužila kaznu koju bi morala životom platiti. Nije stigla ništa takvoga zgriješiti. A onda, čemu poznati grešnici hodaju tlom zemaljskim bez kazne? Nema logike, zar ne? Ali ima, ako boga nema. Onda je to pitanje sreće ili nesreće.

    avatar

    02.07.2008. (16:54)    -   -   -   -  

  • Obitelj Bistrovic

    ocito se nismo dobro sporazumili ja sam napisala..citiram:"ali netko je bio uz nas" a s tim sam bas suprotno ne mislila na Boga, nego na nekoga koga ja smatram nasim andelomm cuvarom.jer ja osobno nevjerujem da Bog postoji da bi on uzimao tako mlade zivote,koji su moze se reci tek poceli zivjeti,jer da Boga ima svijet bi bio puno drukciji,nadam se da se neljutite i da vas nisam nicime povrijedila.....pozdrav i u mislima s vama a Vasa kcerka je u mojim molitvama........

    avatar

    02.07.2008. (22:25)    -   -   -   -  

  • emocija

    KRISTINA - Oprostite mi, jasno da je krivo shvaćeno. Znate, uvijek sam bila uvjerena da je daleko gore u nešto (ma bilo što, čak i u KP - neki) vjerovati pa prestati vjerovati. Taj pad je daleko gori u odnosu na one koji ne vjeruju. I ja sam pala. Najednom nemate nit, nemate spas, nemate ništa. Možda je vjera najpotrebija u ovim momentima, a nemate je. Najednom izgubite - sve, a to je strašno. Ne ljutim se, kako bih se mogla ljutiti, ja sam Vam ionako daleko spremnija na polemiku kod suprostavljenih stavova, nego "lupetati po svom". Drago mi je da se slažemo s ovim razmišljanjima da pod uvjetom da postoji Bog, da isti ne bi ni smio ni trebao činiti to strašno djelo. Zbog te nelogičnosti ja sam se odmetnula. Nije mi lakše, nikako, ali barem se ne uljujkujem u besmisleno. Hvala Vam na podršci, na mislima, to znači jako puno.

    avatar

    02.07.2008. (22:52)    -   -   -   -  

  • enika36

    Ostavljam jedan topli pozdrav, često posjetim i vaše tužne stranice koje je ispisao ovaj nepravedni život. jadranka

    avatar

    02.07.2008. (23:16)    -   -   -   -  

  • pavloska

    Cesto navracam na ovim stranicama... htela bih mnogo toga reci ali me tuga savlada pa sve izgubi smisla. Jedino sto mogu reci je da jedan djelic vase tuge nosim u mom srcu... Pozdrav :)

    avatar

    03.07.2008. (17:43)    -   -   -   -  

  • emocija

    Draga J., sada znam da dolaziš, jer na ovoj maloj karti lijevo stoji da se netko javlja iz Bitole, jedino baš nisam bila sigurna tko. Sada znam. A znaš i ti da je tek ovo (ovaj blog) moj pravi, istinski život. Naša Coolinarika mi predstavlja svakodnevno pribježište, bijeg od stvarnosti jer ne mogu, još uvijek ne mogu (hoću li ikada?) prihvatiti je. Drago mi je da si se javila, svojim riječima, samom sobom.

    avatar

    03.07.2008. (18:52)    -   -   -   -  

  • enika36

    Draga moja izgleda da je neka greška ja ti se javljam iz blizine Čakovca tu sad živim inače sam iz Opatije i jako sam ostala vezana za ovaj naš kraj Istru i Primorje. A nisam do sada ostavljala komentare jer nekad je stvarno riječima teško opisati ono što bi htjela,pa radje prešutim ali često mislim na vas . Puno te puno pozdravljam , i šaljem vam mislima barem dijelić snage da ovo izdržite ..Jadranka

    avatar

    03.07.2008. (19:46)    -   -   -   -  

  • emocija

    Draga Jadranka, ovo je bila upućeno Pavloskoj, Julijani s kojom se znadem sa stranica Coolinarike. Ona je iz spomenutog grada. Znam da ti se teško odlučiti na kakav tekst (komentar) jer zapravo se tu malo toga može dodati. Riječi utjehe ne postoje, odnosno ni jedna riječ ne pogađa svoj cilj jer cilj, ja, i mi (koje i koji smo izgubili sve u životu) smo samo jedna ogromna praznina.Nazvala sam ovaj blog emocijom jer sam u vrijeme stvaranja ovog kutka bila u jednom ogromnom bolu, u jednoj jedinoj emociji, uz svu silinu ljubavi i čežnje spram Une. Ali riječ odnosno pojam emocija sadrži i mnoštvo drugih emocija, za koje sam utvrdila da više u meni ne postoji. Jedna od njih, bojazan ili čak možda strah od bolesti ili gore, smrti (moje vlastite) pretvorila se u neku vrst stoicizma, čak bih mogla reći i očekivanja jer ovom stanju, ovakvom teškom stanju ne nazirem kraj. Nestala je i emocija brižnosti ( mislim na skrb, brigu ne na ono "naše" brižno - jadno) i ostala samo ravnodušnost kao neka ravna crta . A kako može čovjek uopće živjeti bez emocija, kakav je to čovjek, i kakav je to život?

    avatar

    03.07.2008. (20:32)    -   -   -   -  

  • ali kolegica

    Bog draga,
    nisam ti nikada rekla da mi je jedna sestra umrla sa šest godina, ja sam imala tri godine i živo se sjaćam atmosfere u kući, moje majke koja kao da je prestala disati, i mislim da nikada više ni nije disala do kraja. Tijekom godina pričala nam je o boli zbog patnje njezine kćerke Maje.
    Mislila sam da to prolazi, da ima nas "rezervu", govorila nam je da nema rezerve, svatko od nas je jedinstven, NEZAMJENJIV- to se moglo iščitati iz kuta njezinih usana, pogleda u nigdje, teških uzdaha...
    Usprkos boli moja mama je bila vesela, optimistična žena, borac.
    A sada se pitam, koliko joj je snage trebalo da nastavi živjeti, da je ne prevlada bol, znala bi se vratiti s dežurstva (bila je medicinska sastra) i ljutiti se na nepravdu života koji je dozvolio da djeca toliko pate, umiru. Naime, radila je na plastičnoj kirurgiji i često je njegovala teško opećenu djecu i s njima nanovo proživljavala smrt svoje kćerke. Kada bi o tome pričala sva je bila slomivena, ali je djecu opisivala kao Anđele, i kao anđeli su s njom razgovarali, uvijek je govorila kako djeca znaju i osjete gdje idu, da su joj pričala o Raju...

    Ni ja nešto previše ne vjerujem u Boga, ni moja mama nije , ali je prenjela na mene osjećaj da postoji. Govorila je da Bog nikada nebi dozvolio da mladi, nevini životi stradaju. Ali stradaju, stradaju radi općeg i pojedinačnog ljudskog zla- sebićnosti- pohlepe-oholosti, plus splet okolnosti i nastradaju mladi životi ni krivi ni dužni, plačaju za druge, zato je uvijek znala reči kako je život nepravedan.

    Moja mama je umrla prije 18 godina, nisam stigla s njom dovoljno popričati o sestri Maji, više biti uz nju i njezinu bol, voljela sam je i ona je voljela mene. Na nočnom ormariću imam njezinu sliku i svako jutro kad se probudim pomilujem sliku i kažem: Majčice moja draga Bog ti dao ¨¨pokoj Duši.
    Ako razmišljam na njezin način onda mislim da je našla put kako da dođe do mene, kao što će tvoja Una, Anđeo mili, naći naćin, znak da pogogne svojoj mami
    Kolegica D.

    avatar

    03.07.2008. (21:32)    -   -   -   -  

  • emocija

    @ali kolegica, ne nisam to znala, a i kako bi? Njezine (tvoje mame) riječi koje si navela, kako je svaka od vas bilaza nju i jedinstvena i nezamjenjljiva su istina, iako to nisam iskusila, jer sam imala samo nju ali ti već znaš bolje no ja.Tvoja su ti djeca jednako vrijedna, ali niti L. može zamijeniti S. niti obratno. Možda sav ovaj jad ima veze i u tome što ili koga si čovjek postavi na svoj pijedestal života. Svakakvi smo: nekom je ambicija i/ili karijera na prvom mjestu pa su mu članovi najuže obitelji tek "nus pojava" ( i takve znamo), netko supruga/suprugu, takvi ponekad i nemaju djece jer im to ne predstavlja životno ispunjenje, a ja, nekako otpočetka svog braka nisam patila za djecom, naprotiv, bili smo sami i uživali nekih 5 godina. No onda, kad je na svijet dobrodošla moja kćer, moj se život okrenuo za 180 st. Najednom sam ugledala svoj pijedestal, svoj smisao, i sve što se loše dešavalo oko mene zapravo je gubilo svoju snagu povratkom u moje " malo okruženje". Moja se sreća s njome rodila, u njoj sam prepoznala svoj smisao. I tako je ostalo. Do kraja. Zato je gubitak tako snažan i mislim, nenadoknadiv. U svakom smislu.

    avatar

    03.07.2008. (22:25)    -   -   -   -  

  • Marija Beljan

    Draga Vesna svratila sam da vidim gdje si jel se javljaš i onda pročitam tvoj zadnji komentar. Sva sam se naježila kad sam vidjela ono 5 godina. Pa to jednostavno nije moguće i ja sam svog Josipa jedva rodila poslije 5 godina braka, i bio mi je sav smisao života. Zato sad i djelujem kao da nemam kompas, i ništa mi nije dovoljno dobro da me pokrene. Ne mogu se pomiriti da ga nema više. Nepravedno je da se to dogodila našoj djeci, i nama.

    Evo opet sviraju grozne sirene, opet se nešto loše dogodilo.... izluditi će me

    avatar

    04.07.2008. (18:58)    -   -   -   -  

  • emocija

    Tako je Marija, niti ja nemam kompas, plutam u ovom velikom praznom moru, vrtim se ukrug znajući da je sve uzaludno jer ne vidim kopno, ne vidim spas.

    avatar

    04.07.2008. (19:17)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...