Komentari

diarydiduino.blog.hr

Dodaj komentar (16)

Marketing

  • emocija

    Nije to izdaja Sandra, i ja volim muziku ( i pjesmu jako dobro znam), i ja je slušam. Možda mi je ukus krenuo u druge vode, sada se zatičem u fadu, odgovara mi ta vrsta muzike i onaj osjećaj, poseban osjećaj, možda asocijacija na bol, iako ne razumijem portugalski (ali često pročitam tekst sa CD-a) tako zvuči. Opet blues kao nekada, opet isti razlog. Muzika opušta a i plakati se može uz nju.

    avatar

    26.06.2008. (23:14)    -   -   -   -  

  • Mama

    Drage moje, danas mi baš trebate, stravično je ovo stanje uma... Nemogu više,nemogu...
    Iz dana u dan sam sve gore, toliko o onoj izjavi-vrijeme liječi sve rane!! Ma ovo nije rana, rana nemože ni nastati, nema više gdje kada ja ne postojim...
    Ovaj kaos koji me obuzeo, da nočima ne spavam, da me lijekovi ne ''smiruju'' niti toliko malo da dobijem makar sekundu mira,samo prokletu sekundu... Samo sekundu spoznaje da je živ!!!!
    Nemogu više živjeti bez njega, nemogu... Zaludu borba kada mi ga neće vratiti, kada se nema za što boriti... Drage moje, kako dalje? Zašto dalje? Na rubu sam, plutam između života i smrti i molim se za smrt, jer ovako više ne ide... I ova obljetnica, odvratna,odvratna obljetnica!! Čekati godišnjicu smrti cijele obitelji... Godišnjicu smrti djeteta, mog dečkića koji još nije ni počeo živjeti kako treba!!! Proklet bio motor koji mi te uzeo, sine moj, proklet bio... Kajem se zbog popuštanja za nabavku motora, kajem... Možeš li mi ikada oprostiti sine moj??
    Još jedna besana noć je ispred mene, već vidim... Neznam, drage moje, kako bih izdržavala ovo bez vas... Volim vas... Hvala vam... Jadne moje,tužne majčice...

    Nikada više neću čuti njegov glas, vidjeti ga, osjetiti ga, čuti njegov mili glasić kako me zove mama... Čemu onda vrijedi život? Ja mu smisao ne vidim... Nemogu dalje, nemogu...
    I opet psujem, i opet kunem, sve, sve što me okružuje... Svako jutro započinjem sa molitvom ŽIVOTU da mi se smiluje, da kada otvorim vrata sobe ugledam njega, i svako jutro život me zajebe!! Oprostite mi na izrazu, ali moram... Moram... Muka mi je od svega...

    avatar

    27.06.2008. (20:45)    -   -   -   -  

  • emocija

    A ja? A moja krivnja? A zašto sam JA dopustila samoj sebi toga jutra da ne budem energičnija, da pod svaku cijenu nađem supruga kako bi Una uzela naš ( i svoj ) auto, onaj kojeg poznaje i kojeg je dobro poznavala? Zašto sam bila tako ...mlitava toga jutra, zašto nisam vjerovala tom glasu intuicije koji se počeo javljati od tih trenutaka? Zašto, zašto, zašto........ zašto JA nisam prestala postojati, aaah, sve, sve bih učinila samo da je ona na životu, dala bih sebe bez ikakvog žaljenja za NJU.
    I ja se osjećam loše, nisam mogla zaspati do pred jutro, a morala sam na posao. U glavi totalna zbrka, stručnjaci kažu, zaspat ćete lakše ako mislite na nešto lijepo, na kojeg to đavola mogu misliti, kad mi se pred očima vrte slike toga dana i dana iza, i onog iza, i onog - ispred. Kakvo je to moje ispred?
    Može li postojati takva nepravda, može li svijet postojati dalje bez nje? Moj se srušio, moga nema, za mene ne postoji ni vanjski svijet, pa kako ću dalje takva?
    Tu sam, i slušam te Danira. Osjećam tvoju bol kroz svoju, ali ne mogu ni sebi ni tebi pomoći.
    Ja ne molim, nemam koga, ne vjerujem više takvome, nadam se samo da neću sve ovo moći izdržati, pa onda tamo, s druge strane, kako kaže Tolstoj, ili ću saznati ili ću (se) konačno prestati pitati.

    avatar

    27.06.2008. (22:05)    -   -   -   -  

  • Mama

    Jučer sam imala nama majkama toliko poznati potpun slom živaca...
    Još jedna neprospavana noć, ova na korak do injekcije-za koju se nisam dala odvesti doktoru sa mojim sinom i njegovim prijateljem...
    Vesna, znam to prokleto pitanje, tako dobro znam-zašto smo im dopustili?? Uz svu bol, još i ta pitanja muče... I nemogu, boli previše... Nemože se nama pomoći ali jedna za drugu smo tu, moja svijetla točka u životu su sada moje pretužne majčice-vi,majke sa interneta,moje sestre po boli...
    Isto to nespavanje, taj raskorak u spoznavanju između srca i mozga... Mozak govori-nema ti ga...Srce ne priznaje to...
    A još je tebi, Vesnice, odvratna ta obljetnica na vratima... Znam kako ti je strašno teško, znamo sve mi majke... A sada prolazimo kroz isto... Krajnji očaj...
    Svaki prokleti dan se nadam ili spoznaji-živ je! Ili da se ni neću probuditi...
    I također se svaki dan pitam-pa kako svijet još može postojati bez njega? Doslovno se to pitam, jer ja to nemogu shvatiti, ako mog sina nema, kako išta može postojati? Kako?
    I opet jedan vrisak se prolama iz mene...Oooo živote, šta si nam uradio!!!!!

    avatar

    28.06.2008. (12:37)    -   -   -   -  

  • titanik2

    Jadna sam....tako smo sve jadne!Zabijam glavu u jastuk da me susjedi ne čuju i jaučem iz sveg glasa . Vrištim i ja :
    Zaštooooo?Kako sam mogla biti tako neoprezna?Zašto nisam poslušala intuiciju?!
    Zaštoooo?.......Zaštooo?
    Čujem tebe Danira,Vesnu,Sandru...kako da pomognem mile moje... osim prisustva ...kako... bespomoćno i ja pružam ruke.....Uvijek sam mislila da je budućnost u mojim rukama,u mom srcu.Koliko dam,toliko ću dobiti! A sad sam tako nemoćna!Nemam što dati,nemam što dobiti.Nema više ničega...nema mog sina....sjedeći zatvorena između ova četiri zida razmišljam o besmislu života....mrzim ga i želim kraj!
    Po čemu se razlikuju romani,filmovi od života?Romani uvijek imaju početak,sredinu,kraj. Zaplet i rasplet.Gdje je početak života?Gdje sredina?Gdje kraj? U romanu uvijek tražiš uzrok-posljedicu.Što je u životu uzrok,a što posljedica? Jesam li ja uzrok,a moj sin posljedica?
    O mile moje....gušim se....draga Vesna mislim na tebe i na 1.07....Grlim te ....grlim vas ..

    avatar

    28.06.2008. (15:17)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    E da, to je taj potpuni slom.....kada shvatiš da zapravo nema smisla života.....jer jedini smisao je taj što postojimo kroz našu djecu....što onog trena kad ih doneseš na ovaj svijet tvoj život više nije tvoj, on pripada tom malenom biću i samo želiš vidjeti kako tvoja ljubav od njega stvara čovjeka, na kojeg si ponosan....pa kasnije u tom uživati i u miru i prirodnom redu čekati svoj kraj....to je smisao.......a ovako....
    Draga mama Anda, nema pomoći....nema je....ali ovako je lakše izdržati dane....budi tu s nama..i mi smo s tobom...
    Sandra

    avatar

    28.06.2008. (15:39)    -   -   -   -  

  • Mama

    Da,Vesna, još ti se bliži 1.7,meni 21.7.... Andi 29.8, Sandri 31.10... Neznam kako ćemo sve to podnjeti? Ja već danima vrištim, a jučer sam se raspala, a danas to što vodi to raspada počinje još jačim intenzitetom i ne razumijem kako? zašto? Jedino što možemo je biti skupa, držati se, vritualno se grliti i slušati se međusobno...
    To je sve što je ostalo...Ovo više nije život, ovo je neka morbidna šala života... Jer ovo što nam se dogodilo nemože biti morbidna istina nego morbidna šala... Nemogu podnjeti ovo...

    avatar

    28.06.2008. (16:55)    -   -   -   -  

  • emocija

    "Morbidna šala života". Prave riječi. U tom nesmislu stalno povlačim paralele između takvih događaja koji su se desili nekim drugim ljudima, nekim drugim majkama, u neka druga vremena i - sad. Ljudi su uvijek jednako patili, to je sigurno, i ona Turkinja kojoj je potres sredinom prošlog stoljeća odnio svo sedmoro djece, a ona je pjevala tužaljku nad njihovim tijelima, i svi oni kojima su djeca umrla, prije kraja njihova života. No, možda ih je spašavao jak utjecaj vjere, sigurnost (ne znam je li riječ adekvatna?) da će se svi naći jednog dana na jednom mjestu. Znanost i tehnologija donijeli su nam napredak ali smo u većini izgubili pravu vjeru, uhvatili se samo spoznajnog i empiričkog i zato je, barem meni, tako jezovito teško. Sigurna sam da je to - kraj, da nema - tamo, da postoji - nikad više, da postoji - vječno tako, ovako do kraja moga života. Ubija me to. Ništa joj još nisam stigla reći, nisam je uspjela do kraja poučiti, ostalo je puno toga što je trebalo napraviti, reči, čuti. I kraj je, nema više, nema nikada više. Zato sam danima na razmeđi, trebalo mi je dvije godine da "shvatim" da to nije roman (kako je rekla Anda) i da je kraj, ovako ispisan, istinit. Nema drugog. Pisac je život, morbidno se našalio i ostavio me da se pečem i pržim na krivnji, na smutnji, na bijesu, na boli, takvoj razdirućoj boli, da sam neki dan pišući po tipkovnici stavila glavu skoro do poda , presavinuvši se od jačine tog bola. Ugrizla usne da cijeli svijet od tog krika ne prestane postojati, a trebalo bi biti tako. Ali barem me vi čujete. Sad opet proživljavam dane koji su prethodili 1.srpnju 2006. točno se sjećam što sam radila, što mislila i pitam se: pa kako nisam osjećala tog 28.06.2006. da je kraj blizu. Ništa, ništa. Smijala se, probavala novu odjeću.... gledala utakmice sa Svjetskog nogometnog prvenstva....tek možda onog dana 29.06.06. u Poreču (išla sam na neki pregled) kad sam hodala cestom prema gradu, najednom pod onim sunčevim bljeskom osjetila sam neku težinu, mislila sam od vrućine, ali puno sam puta to analizirala, ne, bio je to neki srh nagovještaja. Da sam znala, da sam predvidjela...... mogla sam izbjeći ovu sudbinu. Možda.

    avatar

    28.06.2008. (18:00)    -   -   -   -  

  • milicza

    Svaki dan mislim na tebe...i dođem puno puta ovdje,a srce mi se stegne od tolike količine boli i smo nijemo odem...jer što god da napišem,znam da neće pomoći...bliži se godišnjica i ja stalno u mislima imam tebe i nju...Sandru i Stelu...i još puno majki i njihve djece koje više nema,a koje srećem po vašim blogovima....divim vam se svima,vidim da je svaki dan borba...ja samo želim biti svjesna svega toga,samo to,ne želim zaboraviti.Šaljem ti moju snagu i pozitivnu energiju,nadam se da će bar dio mojih misli i molitvi doći do tebe,trebat će ti u predstojećim danima.

    avatar

    28.06.2008. (18:03)    -   -   -   -  

  • Mama

    I ja sam mnogo puta se iznova i iznova pitala-dali sam to jutro bila toliko nervozna i napeta, u nekom iščekivanju upravo zbog tog nagovještaja, ali ja sam svoju nervozu iskalila na glupoj sitnici i posvađala se sa njime... Da nije bio ljut na mene, da se nismo posvađali i tako povečai adrenalin možda nebi završio ovako... A da sam tu nervozu i napetost uspjela nekako protumačiti kao upozorenje-bio bi živ... Bio bi tu...
    Rekla bih ti da ne kriviš sebe, ali nemogu, jer i ja sebe krivim, iz trena u tren dolazi mi novo, sretno rješenje toga dana, i mog sina živoga... A toliko se pitam ZAŠTO?!?!
    Opet pišem besmisleno, zavrzlama na papiru kakva je i u glavi, lom, totalni kaos... Jednostavno-sve je gotovo... Sve...
    A ti budi puno uz nas, mi te čujemo, razumijemo, i u ovom groznom neživotu smo uz tebe, makar da ovako slušamo se i razgovaramo, jedino što možemo, a i jedino što nas ne uništava dodatno... Drži se,blizu je godišnjica, a vidim kako je meni jer se približava naša... Uništena sam do kraja, još gore nego svakodnevno, i znam kako ti je... Proklet bio ovaj život...Neznam, mila moja, drži se, i javljaj nam se... Koliko boli sve ovo...

    avatar

    28.06.2008. (18:41)    -   -   -   -  

  • emocija

    Eh Milicze da je tome tako, bilo bi lakše ali svaki je dan 1.srpnja 2006. Apsolutno svaki. Od jutra kad se probudim (ako sam uopće i spavati mogla) počinju mučenja: misli natrag, misli naprijed i tako svakog dana. Ovog 1. srpnja "lupit" će me dodatno slika u in memoriam i kamen se počnje gurati opet uz brdo, do vrha, pa opet dolje .....i tako dok ne okončam. Malene su oaze nekih drugih trenutaka, zapravo mislim da su tek projekcije a ne stvarnost.

    avatar

    28.06.2008. (18:57)    -   -   -   -  

  • Marija Beljan

    Sestre drage, iako vam ne odgovaram na vaša javljanja u Josipovom blogu ne znači da vas ne pratim, već to ne radim namjerno jer znam da drugi prati svaki naš korak, a pogotovo sada kad je sušđenje pa šutim.
    Ne želim vam pametovati već vam prenijeti moja sjećanja, pa možda vam pomogne da vidite da postoji i drugačije, a rezultat je isti, i bol je ista.
    Par dana prije nego što je Josip poginuo, bio je kod nas njegov kolega iz djetinjstva i pohvalio mi se kako je prodao i drugi motor i sad više nema motore. A ja mu na to rekla kako je mama sigurno sada mirnija. Drugi dan me Josip vozi sa posla i ja mu kažem kako sam sretna što on nikad nije žudio za motorom, jer ipak je u automobilu sigurniji i zaštićeniji. A sada vidi ovo, kao da mi je netko htio pokazati da griješim.

    Emocija moja ti si prebaciješ što nisi bila čvršća. Sigurno ti je vodilja bila kao i meni sreća naše djece. Josip je otišao našim automobilom, više njegovim nego našim jer ga je on više vozio. Auto je bio nov kupljen kad je on počeo voziti samo da ima siguran i ispravan auto, čak nikakav bijesan niti skupi, upravo onakav kakav je on birao i kakav je vozio (Hyundai Elantra) . Poznavao ga je u dušu. I vidi ovo, njegov auto njegova smrt. Zar mi je to druga opomena?

    Mama draga ti si prebacuješ višak adrenalina, a vidi mene. Većer prije nego što će poginuti par puta mi je ponovio: Mama, shvati ja sam sretan i zadovoljan. Ja sam se ježila jer on je sjajio od sreće i zadovoljstva. Takav je sigurno bio bar godinu dana unazad. Sve mu je išlo od ruke. I taj dan kao da je ispunio sve što je želio. Veselio se roštiljadi sa svojim prijateljima studentima. Sve sami dobri dečki, čak sam ih nekolicinu i poznavala. Kad je odlazio ja sam ga ispratila i zatvorila vrata za njim i još mu kažem: Sinko pazi kako voziš, pazi na sebe i budale oko sebe. On mi samo odgovorio: Mama budi mirna, znaš da ne divljam kad vozim, mahnuo i otišao. Za 25 minuta bio je mrtav, niti 5 minuta od kuće.

    Isto se pitamo i nas dvoje, muž i ja, da sam ovo ili ono, da smo ovako ili onako, i nikako ne možemo shvatiti zašto baš on. Mislim da nikada neću niti moći shvatiti, a onome tko je kriv nikada zaboraviti, a mislim niti oprostiti.

    Iako vam se svima ne javljam pojedinačno znajte da na svaku vašu godišnjicu, na Josipovom grobu gori svijeća i za vašu djecu, i od srca se nadam da je i on negdje s njima, i da nije usamljen i žalostan.

    Pozdravljam vas sve i na sve vas mislim.

    avatar

    28.06.2008. (21:37)    -   -   -   -  

  • Psiho

    Jučer sam htio pitati mogu li kako pomoći. Danas imam manje hrabrosti, a jučer nije bila prilika. I, naizgled, sve je izgledalo onako "normalno". Šaljem novigradski osmijeh u ovaj dan koji osmijeh baš i ne podrazumijeva. To je jedino što trenutno znam uputiti. U potpisu je nadimak na ovom blog servisu, ali ja pišem kao jedan otac

    avatar

    01.07.2008. (08:49)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...