Komentari

diarydiduino.blog.hr

Dodaj komentar (15)

Marketing

  • titanik2

    Draga gospođo Vesna!

    Toliko puta sam pokušala napisati par riječi,a onda odustanem...Što Vam mogu napisati kad proživljavate istu tragediju kao i ja.Izgubili ste kćer jedinicu,ja sina jedinca.Čitam postove,komentare Vaše ,gospođe Sandre ,Marije,Danire....Što tražim?Suosjećanje,...supatništvo.Čitam o boli koja me razdire!Čitajući Vaše riječi iz mene se prolama krik...ista bol...isti očaj!I poželim samo da Vas čvrsto,sestrinski zagrlim. Boli gospođo Vesna,...osjećam kako boli.....Anda Bralo

    avatar

    26.06.2008. (14:13)    -   -   -   -  

  • emocija

    TITANIK 2 - Sve nas je više, i umjesto da krug ljudi koji se povećava bude krug sretnika, ovo je sve širi krug nesretnika. Nesretnica - majki, mama, ali obuhvaćeni su istodobno i očevi, tate, koji svoju bol manifestiraju na drugi način. Ovo je javni krik, krik, kao što sam dolje negdje napisala, koji se prolama sve do Svemira, toliko je velik, toliko dubok, toliko težak. Ostanite ovdje među nama, koje smo se našle na ovom blogu, kao i na blogovima Sandre, Marije....., stjecajem nesretnih okolnosti, bit će nam, ne lakše ali ćemo barem dijeliti istu bol. Kao što ste i stavili pod znak pitanja, nije to traženje suosjećanja, ta mi smo sve gubitnice, supatništva, da, na neki način, vrištimo kad boli, stavljamo svoje dlanove na čelo one koja u tom trenu pati najviše jer je kriza, pričamo, jer smo shvatile da nam je potrebno i da nam je lakše pričati s onima koji su isto doživjeli, koji isto proživljaju za razliku od onih (sretnika) koji ne mogu shvatiti našu bol, jer nisu krivi što im se tragedija nije desila.Mi smo balans života, netko treba biti i na drugoj strani vage života a ne samo sretnici, ali zašto mi, zašto naša djeca? Zato što po računu vjerojatnosti, ima milijun ili više raznih kombinacija u kojima se moraju posložiti kockice negativnosti, i eto, mi smo dokaz da to tako funkcionira.I dok postoje milijuni kombinacija kako se nešto tragično može desiti postoji samo jedna koja se odnosi na način života roditelja tih mladih i te djece, kojih više nema. I zbog tog istog pakla, pružamo jedna drugoj ruku. Budite s nama, pišite, pričajte, ako smo već osuđene na život POSLIJE NJIH, možda je ovo način trenutačnog bijega iz vlastitog uma.

    avatar

    26.06.2008. (16:22)    -   -   -   -  

  • emocija

    Gđo Marija, zbrka da, da, svakoga dana : ostati, otići, ostati, otići.....moje srce zna, ali glava, um...čeka.

    avatar

    26.06.2008. (16:25)    -   -   -   -  

  • emocija

    Danira, i ja sam spadala u grupu onih koji se boje smrti, bolesti, nesreće...tu sam mislila na sebe, čak sam bila pomalo hipohondričarka, na svoje dijete nisam niti mogla pomisliti, podrazumijevalo se da se to na nju NIJE MOGLO odnositi i sad kad sam s druge strane zida, kad sam u noćnoj mori, u samom središtu, ja ne znam ŠTO uopće učiniti sa sobom i sa svojim životom. O tome mislim 24 sata i čas znam, čas opet ne.
    Kako sam namjerno podijelila svoje dane na sate; kad radim i kad završavam s poslom, problem se javlja nakon tih 8 sati rada i zapravo, kako vrijeme odmiče čini mi se da je sve teže podnositi ovakav život.

    avatar

    26.06.2008. (16:33)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Ovo - sve nas je više - sam i ja pomislila kad sam vidjela komentar mame Bralo (titanik 2)
    I ako već moramo živjeti kao balans u životu, mi na ovoj drugoj strani, ja vas sve doživljavam kao svoju najbližu obitelj......nevjerojatno koliko mi značite.....to međusobno razumijevanje.......ta mogućnost podijeliti s vama svoje najcrnije misli.......i dočekati s druge strane zagrljaje utjehe, razumjevanje.....ne osudu.......ne prodike......ne pokude........drage moje....sve vas volim.....vaša tužna srca grlim....žene moje......... majke.......hvala vam....
    Sandra

    avatar

    26.06.2008. (18:18)    -   -   -   -  

  • titanik2

    Draga gospođo Vesna!

    Da ,..."krik koji se prolama sve do Svemira".Tako točno pretačete ovu bol u riječi.Čitajući Vaše postove pomislila bih uvijek baš to osjećam.I....zanijemim od boli,...nemam što reći ...nemam što napisati,...sve mi se čini tako besmisleno,isprazno.Nema dana da nisam pomislila na sve vas...kako li vama prolaze sati,...koliko snage još imate,...Koliko čovjek može biti u svijesti u ovakvoj boli?Osjećam se bijesno,...otupljeno,bijedno...smjenjuju se sati...crnog nepomičng mora boli,pa divljeg,pobješnjelog, kad imam osjećaj da bih svu sebe iskidala...samo da nestane,...prestane sav ovaj jad,...jasnoća besmisla svakog novog dana...Strašnoooo!Kako mogu disati ,a njega mi nema?Svaki proživljeni dan mi je kao izdaja!Posebno znajući da smo svoj život i cijele sebe posvetile svojoj djeci.Vi svojoj Uni,ja svom Antoninu.Vaš život,moj život! Naši životi!O draga gospođo Vesna... Sve tužne ,crne majke...Kako da vas jačam,čime da vas hrabrim,....osim svog prisustva.....
    Anda

    avatar

    26.06.2008. (22:22)    -   -   -   -  

  • emocija

    Danira, prepisujem mail, pa ćemo i tako. Približava mi se moj 731. dan pakla što ga samo život može smisliti u najgoroj maniri. 1. srpnja dolazi a ja sam sve gore. Ne znam zašto sam, ne znam ni tko sam ni što sam. Glava je moja prava zbrka, rekla je gđa Marija, ali, zbrka tek sada.? Što me tek čeka? KAKO, zaboga dalje? Iskreno, ja ne znam. Ili si ne znam, ili si ne mogu , ili neću pomoći.

    avatar

    26.06.2008. (23:08)    -   -   -   -  

  • tuga i bol

    I ja sam jedna tužna majka, izgubila sam sina jedinca, 13.10.2010.godine, kako da preživim?
    Molim sve majke koje su doživjele tu bol,da mi se jave na e-mail: stefica@net.hr da razgovaramo, da podijelimo ovu bol, koja je neizdžljiva, nepodnošljiva, svaki dan tonem sve dublje, neznam što je gore, dan , jutro ili veče'''''????

    avatar

    01.09.2010. (00:15)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...