Kuglica......mrvica......točkica.........lutkica mala.. joj, kako ih sve ne zovemo iz ljubavi...... ribice male........
kako silno nedostaju..
21.06.2008. (20:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Divna curica, koja je kasnije izrasla u prelijepu mladu ženu.. Ali nama uvjek naše bebice, mrvice... Voljela bih znati dali zaista postoji još nešto,samo da znam da ću ga ponovno vidjeti... Mila naša dječica...
Danas je obljetnica, mjesec više bez njega, i danas se zaista pitam-kako sam mogla ostati živa ovoliko vremena bez njega...Pitam se,odgovora nigdje,jednostavno to sada tako ide... Ono-sekunda po sekunda gomila se vječnost, vrijeme se još nikad nije vuklo tako sporo(ili nekako slično ide,ali poanta je ista...) samo se zapanjujem koliko ga već nema...I suze idu...A njega nema...
21.06.2008. (20:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Danira, mi smo naše mališane ipak "izguštale" za razliku od Sandre kojoj nije pružena mogućnost niti sreća da vidi Stelu kako se pretvara iz pupoljčića u cvijet, nije joj pružena šansa da se svađa, onako majčinsko-kćerinski kad bi Stela bila u pubertetu, da odabiru zajedno malo-maturalne haljine kao za Tinu, da UŽIVA, UŽIVA, sto puta UŽIVA u svakoj fazi rasta svoga djeteta. Jučer se u 12 sati, u podne, pod vrelim suncem vraćam sa groblja, prolazim kroz redove, u glavi mi se muti od sunca i težine misli, i vjerujete mi obje, da sam okrenula lice put neba (beskraja) i proklinjala onoga-onu-one-svakoga-nikoga za to što Una nije imala šansu živjeti. Teške su bile moje riječi, još teže moje boli i suze. Patim kao životinja (tako se kaže) ali što je ta patnja spram istine da jednoj mladoj ženi nije omogućeno da živi, da se smije, da plače, da radi, da planduje, da uživa u ljubavi, da uživa u svom majčinstvu....da živi. Samo to. I kako onda mogu biti vjernik, kako bih se mogla ugibati nekome jer to je volja njegova. Ne znam čija je, i je li ičija (volja) i zato sam proklinjala jer ne znam drugo, jer se s drugim ne mogu i neću nositi. Sandra...odgovaram ti. Duže. Volim vas obje.
22.06.2008. (14:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ali kolegica
Bog Vesna, da ja sam D. Drago mi je što si me prepoznala , ne po stilu već po onom "zajedničko". Istina je što kažeš o GUBITKU, ostaje samo očaj koji ti i tvoj suprug proživljavate. Ja uvijek živim u strahu, na rubu, stoga sam i razvila mogućnost da te razumijem, da često u tvojim besanim noćima mislim na tebe i trgam se, kako ti olakšati, da možeš svakodnevno proživljavati. Razgovarajući s tobom tijekom svih ovih godina, upoznala sam te kao POSEBNU, jedinu koja je razvila višu osjećajnu dimenziju, (kao što si sama rekla zato toliko boli..), ali si zato obdarena da si toliko voljela, da toliko voliš i voljet ćeš vječno. Imaš sjećanja, divna sjećanja na na ljubav majke i kćerke, nemoj ih zaustaviti....tada ne ostaje ništa. Život u takvoj boli i nije život, sjećanja i ta užasna bol daju život i smisao onima kojih više nema.
Pozdrav draga i nemoj mi zamjeriti na mojem promišljanju, izlazi iz dna duše. D.
22.06.2008. (19:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Istina je, mi smo makar nešto vidjele iako kada razmišljaš-nema ovdje težiš ili lakših okolnosti, onih koji su ''bolje'' prošli...Svatko ima nešto zbog čega mu je ''teže'' a zbog čega ''lakše'' tako da ostajemo svi na istome-potpunom očaju i životu prepunom boli,patnje...
Ujedno-nema veće boli od gubitka djeteta, bez obzira na godine i okolnosti, ostaje samo ono-svaka uspomena,svaka emocija,sve proživljeno zauvjek je izgubljeno.
Međutim,uz svu bol, svu tugu, očaj, bijes svejedno smo tu, mi pretužne majke držimo se skupa...
To je jedino što si sada možemo pružiti... Razgovori sa tobom i Sandrom su jedino što mi omogučuje koliko-toliko ''olakšanje'' da mogu dočekati sljedeći dan...
Volim vas obje,također....
D.
22.06.2008. (20:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@ ali kolegica (D.) Kažeš: "Imaš sjećanja, divna sjećanja na na ljubav majke i kćerke, nemoj ih zaustaviti....tada ne ostaje ništa. Život u takvoj boli i nije život, sjećanja i ta užasna bol daju život i smisao onima kojih više nema." Kad mi je umrla baka , bilo mi je užasno, teško mi je pala smrt osobe koja me zapravo odgojila. Živjeli smo naime svi u istoj obitelji, i za sve što sam naučila, zaslužna je ta osoba. Moja draga baka. Imala je 88 godina i svoj je život proživjela. Nakon prvih bolnih trenutaka ostala su sjećanja i prelijepe uspomene. Sve bih predbožićne blagdane provela u mislima na nju jer me to blagdansko vrijeme vraćalo k njoj, mirisu kolača, njenom izgledu, njezinoj dragoj i voljenoj osobi. Kad mi je tata umro, bilo mi je još teže, jer sam tada shvatila da sam potpuno odvojena od roditeljskog doma i da sam samostalan čovjek. Do tada je on bio i predstavljao moj stup sigurnosti. Ako bi bilo što zaštekalo on je bio tu, i njemu bih se utjecala. I na njega me podsjeća niz stvari, uspomena, i on je ostao u mom srcu. Ali na dijete...vlastito dijete ne mogu postojati tek uspomene i sjećanja. Dijete je ne samo dio tebe, dijete je važnije od tebe, dijete je tvoj imperativ, tvoj cilj, cilj tvoga postojanja. Kad je sve u redu, kad prirodno teku događaji, kad to dijete odrasta i napušta te u potrazi i nalaženju svoga mjesta na ovom svijetu, ti nastavljaš živjeti i ispunjavati svoje ciljeve, svoje daljnje svrhe. Ali kad se desi ovo, kad se desi ova neprirodnost, onda za tvoje daljnje postojanje nedostaje postojanje tvog djeteta. Najednom se nađeš pred zidom, prirodno se pretvorilo u neprirodno, tvoj um se spotiče. Situacija u kojoj se nađeš najednom tvoj um baca u dilemu: možeš li natrag, ili natrag ne možeš, jer priroda je drugačije uslovila a naprijed nemaš zašto. Nije doduše za svakoga ista dilema, različiti smo ljudi, mene je priroda (karakter, geni, što li?) obdarila izrazitom emocionalnošću, osjećaji ljubavi su izraženiji ali i osjećaji bola, patnje.Treba živjeti s tim određenjem dalje u životu a ja sam nesposobna. Za mene je zid previsok, i za mene je taj zid moj sadašnji cilj. Došla sam do njega, stala i stojim. Do kada?
23.06.2008. (17:58)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Danira, tvoje riječi: "Ujedno-nema veće boli od gubitka djeteta, bez obzira na godine i okolnosti, ostaje samo ono-svaka uspomena,svaka emocija,sve proživljeno zauvjek je izgubljeno., su i moje. Tako i ja osjećam. Zauvjek izgubljeno ono što je bilo i biti neće NIKADA VIŠE. To me ubilo, uništilo me u potpunosti. Sve dok moj um nešto čeka, snatri, daje naslutiti neku promjenu, ja postojim, a kad moj um konačno shvati i objavi da je to nikada - stvarnost, tada ću znati što da činim.
23.06.2008. (18:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Kuglica......mrvica......točkica.........lutkica mala..
joj, kako ih sve ne zovemo iz ljubavi......
ribice male........
kako silno nedostaju..
21.06.2008. (20:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Divna curica, koja je kasnije izrasla u prelijepu mladu ženu..
Ali nama uvjek naše bebice, mrvice... Voljela bih znati dali zaista postoji još nešto,samo da znam da ću ga ponovno vidjeti...
Mila naša dječica...
Danas je obljetnica, mjesec više bez njega, i danas se zaista pitam-kako sam mogla ostati živa ovoliko vremena bez njega...Pitam se,odgovora nigdje,jednostavno to sada tako ide...
Ono-sekunda po sekunda gomila se vječnost, vrijeme se još nikad nije vuklo tako sporo(ili nekako slično ide,ali poanta je ista...) samo se zapanjujem koliko ga već nema...I suze idu...A njega nema...
21.06.2008. (20:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Zvončica mala.......švrćo...........pikulica.......
..........anđele mali.........
Vesnice......neće san na oči......
22.06.2008. (01:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Danira, mi smo naše mališane ipak "izguštale" za razliku od Sandre kojoj nije pružena mogućnost niti sreća da vidi Stelu kako se pretvara iz pupoljčića u cvijet, nije joj pružena šansa da se svađa, onako majčinsko-kćerinski kad bi Stela bila u pubertetu, da odabiru zajedno malo-maturalne haljine kao za Tinu, da UŽIVA, UŽIVA, sto puta UŽIVA u svakoj fazi rasta svoga djeteta.
Jučer se u 12 sati, u podne, pod vrelim suncem vraćam sa groblja, prolazim kroz redove, u glavi mi se muti od sunca i težine misli, i vjerujete mi obje, da sam okrenula lice put neba (beskraja) i proklinjala onoga-onu-one-svakoga-nikoga za to što Una nije imala šansu živjeti. Teške su bile moje riječi, još teže moje boli i suze. Patim kao životinja (tako se kaže) ali što je ta patnja spram istine da jednoj mladoj ženi nije omogućeno da živi, da se smije, da plače, da radi, da planduje, da uživa u ljubavi, da uživa u svom majčinstvu....da živi. Samo to. I kako onda mogu biti vjernik, kako bih se mogla ugibati nekome jer to je volja njegova. Ne znam čija je, i je li ičija (volja) i zato sam proklinjala jer ne znam drugo, jer se s drugim ne mogu i neću nositi.
Sandra...odgovaram ti. Duže.
Volim vas obje.
22.06.2008. (14:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ali kolegica
Bog Vesna,
da ja sam D. Drago mi je što si me prepoznala , ne po stilu već po onom "zajedničko". Istina je što kažeš o GUBITKU, ostaje samo očaj koji ti i tvoj suprug proživljavate. Ja uvijek živim u strahu, na rubu, stoga sam i razvila mogućnost da te razumijem, da često u tvojim besanim noćima mislim na tebe i trgam se, kako ti olakšati, da možeš svakodnevno proživljavati. Razgovarajući s tobom tijekom svih ovih godina, upoznala sam te kao POSEBNU, jedinu koja je razvila višu osjećajnu dimenziju, (kao što si sama rekla zato toliko boli..), ali si zato obdarena da si toliko voljela, da toliko voliš i voljet ćeš vječno.
Imaš sjećanja, divna sjećanja na na ljubav majke i kćerke, nemoj ih zaustaviti....tada ne ostaje ništa.
Život u takvoj boli i nije život, sjećanja i ta užasna bol daju život i smisao onima kojih više nema.
Pozdrav draga i nemoj mi zamjeriti na mojem promišljanju, izlazi iz dna duše.
D.
22.06.2008. (19:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Istina je, mi smo makar nešto vidjele iako kada razmišljaš-nema ovdje težiš ili lakših okolnosti, onih koji su ''bolje'' prošli...Svatko ima nešto zbog čega mu je ''teže'' a zbog čega ''lakše'' tako da ostajemo svi na istome-potpunom očaju i životu prepunom boli,patnje...
Ujedno-nema veće boli od gubitka djeteta, bez obzira na godine i okolnosti, ostaje samo ono-svaka uspomena,svaka emocija,sve proživljeno zauvjek je izgubljeno.
Međutim,uz svu bol, svu tugu, očaj, bijes svejedno smo tu, mi pretužne majke držimo se skupa...
To je jedino što si sada možemo pružiti...
Razgovori sa tobom i Sandrom su jedino što mi omogučuje koliko-toliko ''olakšanje'' da mogu dočekati sljedeći dan...
Volim vas obje,također....
D.
22.06.2008. (20:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
@ ali kolegica (D.) Kažeš: "Imaš sjećanja, divna sjećanja na na ljubav majke i kćerke, nemoj ih zaustaviti....tada ne ostaje ništa.
Život u takvoj boli i nije život, sjećanja i ta užasna bol daju život i smisao onima kojih više nema."
Kad mi je umrla baka , bilo mi je užasno, teško mi je pala smrt osobe koja me zapravo odgojila. Živjeli smo naime svi u istoj obitelji, i za sve što sam naučila, zaslužna je ta osoba. Moja draga baka. Imala je 88 godina i svoj je život proživjela. Nakon prvih bolnih trenutaka ostala su sjećanja i prelijepe uspomene. Sve bih predbožićne blagdane provela u mislima na nju jer me to blagdansko vrijeme vraćalo k njoj, mirisu kolača, njenom izgledu, njezinoj dragoj i voljenoj osobi. Kad mi je tata umro, bilo mi je još teže, jer sam tada shvatila da sam potpuno odvojena od roditeljskog doma i da sam samostalan čovjek. Do tada je on bio i predstavljao moj stup sigurnosti. Ako bi bilo što zaštekalo on je bio tu, i njemu bih se utjecala. I na njega me podsjeća niz stvari, uspomena, i on je ostao u mom srcu. Ali na dijete...vlastito dijete ne mogu postojati tek uspomene i sjećanja. Dijete je ne samo dio tebe, dijete je važnije od tebe, dijete je tvoj imperativ, tvoj cilj, cilj tvoga postojanja. Kad je sve u redu, kad prirodno teku događaji, kad to dijete odrasta i napušta te u potrazi i nalaženju svoga mjesta na ovom svijetu, ti nastavljaš živjeti i ispunjavati svoje ciljeve, svoje daljnje svrhe. Ali kad se desi ovo, kad se desi ova neprirodnost, onda za tvoje daljnje postojanje nedostaje postojanje tvog djeteta. Najednom se nađeš pred zidom, prirodno se pretvorilo u neprirodno, tvoj um se spotiče. Situacija u kojoj se nađeš najednom tvoj um baca u dilemu: možeš li natrag, ili natrag ne možeš, jer priroda je drugačije uslovila a naprijed nemaš zašto. Nije doduše za svakoga ista dilema, različiti smo ljudi, mene je priroda (karakter, geni, što li?) obdarila izrazitom emocionalnošću, osjećaji ljubavi su izraženiji ali i osjećaji bola, patnje.Treba živjeti s tim određenjem dalje u životu a ja sam nesposobna. Za mene je zid previsok, i za mene je taj zid moj sadašnji cilj. Došla sam do njega, stala i stojim. Do kada?
23.06.2008. (17:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Danira, tvoje riječi: "Ujedno-nema veće boli od gubitka djeteta, bez obzira na godine i okolnosti, ostaje samo ono-svaka uspomena,svaka emocija,sve proživljeno zauvjek je izgubljeno., su i moje. Tako i ja osjećam. Zauvjek izgubljeno ono što je bilo i biti neće NIKADA VIŠE. To me ubilo, uništilo me u potpunosti. Sve dok moj um nešto čeka, snatri, daje naslutiti neku promjenu, ja postojim, a kad moj um konačno shvati i objavi da je to nikada - stvarnost, tada ću znati što da činim.
23.06.2008. (18:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...