Mada je nesporno da ovo ras-trojstvo suvremene akademske filosofije ima veze s različitim tradicijama prijenosa znanja (pa time i različitim nacijama), ipak, ''objasnimo'' li gore navedenu podjelu jednostavno time da se radi o razlici između anglo-američke, njemačke i francuske filosofije, bojim se da time nije objašnjeno ništa. Jer tad nam preostaje za razumjeti nešto tako nejasno kao što je ''bit pojedine nacije'' ili ''bit pojedinog jezika'', iz čega bismo tek možda mogli početi razumjevati takvo ''objašnjenje''. Ja bih se radije pokušao orijentirati prema mom omiljenom pojmu reda (koji je, čini mi se, dovoljno temeljan da se na njemu može nešto izgraditi). Pa bih različitost tih triju pristupa o kojima se govori u gornjim tekstovima ocrtao ovako:
Analitička filosofija jasno razlikuje red i nered – i to prvenstveno unutar jezika. Sve što je iskazano može imati neki red (odnosno, biti jasno, biti smisleno) ili nemati nikakav red (naime biti nejasno, besmisleno). Zadaća analitičkog filosofa je razdvajati red od nereda, jasno od nejasnoga, smisleno od besmislenoga. I to ne samo u jeziku. U svemu onome što se naziva znanjem valja razdvojiti ono što je doista znanje (a to je zapravo jedino znanost) od onoga što je tek tradicijom predana prazna priča. U najrazličitijim praksama se taj pristup svodi na prvenstveno poštovanje eksperata naspram raznoraznih šarlatana, i tako dalje. Dakle, prvenstvena gesta analitičkog filosofa je razdvajanje reda od nereda.
Društveno-kritička filosofija svaki red smatra puko ljudskom ideološkom tvorevinom. Zadaća filosofa je raskrivati ideološku i društvenu uvjetovanost svakog reda, i time oslobađati ljude od tih uvjetovanosti. Prvenstvena je gesta an-arhistička, revolucionarna, provokativna: rušiti u svrhu oslobođenja.
Hermeneutička filosofija polazi od toga da je baš u svemu neki red. Svaki nered je tek neprepoznati red. Zadaća filosofa je prepoznati taj (skriveni) red i raskriti ga, izlagati ga. Naravno, pri tome mora zadržati priličnu skromnost – jer je svaki ljudski izloženi red konačan, dok je red svega (očito) beskonačan. S tog polazišta je razumljiv pozitivan odnos spram tradicije: tradicija znači neki poviješću prokušani red. Naravno, ne smije se pritom zaboraviti ona skromnost: red tradicije nije ''red svega''.
O mom stavu spram analitičke filosofe više ovdje. Što se tiče kritičkih teorija: čini mi se da svaka od njih, ako je dovoljno iskrena, mora prije ili kasnije okrenuti oštricu svoje kritike spram same sebe. U takvoj neizbježnoj negaciji negacije, čini mi se, nužno dolazi do onoga do čega dođe svaki dosljedni skeptik, naime do skeptičnosti spram skepticizma. Tako da ja vjerujem da preostaje ona pozicija koju u suvremenosti najčešće nazivaju hermeneutičkom, a za koju se meni čini da je oduvijek filosofsko polazište naprosto.
02.06.2008. (16:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neka ta tri velika filozofska stajališta: TUMAČE, neka sistematiziraju PRAVILA, neka učine DEKONSTRUKCIJU prihvaćenih činjenica našeg modernog doba, ali one bazične vrijednosti koje su nam demistificirale povijest ljudske misli (Nietzsche, Freud, Marx, Einstein) neka ostaju u nama.
ISTINA, DOBROTA i LJEPOTA su univerzalna mjera svih odnosa da jesu ili nisu i da čovjek ostane u centru jer mjera je svih stvari. Povijest nije nužnost, ona je mogućnost da čovjek bude čovjek. Prihvatili smo što je Kant rekao: divim se beskrajnoj savršenosti neba iznad mene i moralnom zakonu u sebi. Ima smisla. Čovjek nije stvorio svemir, ali je stvorio moralnog sebe i van moralnog okvira život nema vrijednosti.
Blisko mi je vjerovati da se znanost 20. stoljeća svodi na: - teoriju relativnosti, - kvantnu mehaniku i - kaos…i da li se uz kaos može ugurati napredak tehnike, koja nas je zapljusnula informacijom (bukom svega i svačega!)?
U toj buci smo se izgubili, unazadili, i odjednom mi smo dio svega i sve je dio nas. I sve politike, i svi ratovi, i sve gladi i SVE…. Sve je postalo potrošnja. Od silne poplave IMATI, BITI se povukao i sakrio. Nije izgubio mjesto, već vrijeme. Naprosto za njega nema cajta! A čeka nas. Do kada?
Veliš da su filozofi najavili da nema više mogućnosti „velikih priča“. Možda ekologija uspije ujediniti ovaj svjetski jad u veliku zajedničku priču, zbog svijesti da bi mogla biti istinita ona u filmu Leonarda Dicapria „Sat prije“: Priroda ima sve vrijeme svijeta, a čovjek ne“
Tvoj post „Thymos“ mi je veoma važan. Toliko da sam ga noticama zapisala u rokovnik. Sve važno što ne želim zaboraviti ili se tome želim kasnije dublje vratiti, zapisujem. (pazi sad mene? imam 6 popunjenih rokovnika, pa još dva do pola, pa još dva za blogove, ha!)
Moj miljenik Wilhelm Reich rekao je: Spontano uživanje u radu i sposobnost za ljubav je biološka jezgra građe čovjekova karaktera. Tvoj post „Thymos“ mi se uklapa što razrađuje temu još od Platona. POŽUDA, UM, THYMOS: sve je tu prepoznatljivo. Thymos – težnja za priznanjem svoje vrijednosti! Dobro navodiš na zaključak da sve zlo svijeta dolazi iz pomanjkanja samopoštovanja i samopouzdanja. (zanemarit ću ono što thymos čini dobro i neophodno, bez čega ne bi imali osjećaj za vrijednost).
Ističeš temeljni stav grčke filozofijske psihologije po kojoj se duša ne izražava samo u erosu i njegovim sklonostima, nego i u thymosu i njegovim mogućnostima. I jedno i drugo mora imati svoju mjeru koja nas zadržava u okviru gdje smo subjekt. Današnje vrijeme nekontroliranih informacija, medija koji nam oduzimaju sjećanje, vrijeme potrošnje, kupovanje stvari koje nam oduzimaju prostor i nenadoknadivo vrijeme, sve to koristi lepršave efekte estetskih (i erotskih) slika bez etičke osnove. To je kič koji nas oblikuje, neprimjetno. Opiremo se i nekako jedinu zaštitu koju nazirem imat ćemo u bijegu u kemiju. Kod naslova „Platon umjesto prozaka“, imenice će morati zamijeniti mjesta!
Moram citirati tvoj tekst jer je sveobuhvatan: „Čovjek je puki konzument, onaj koji ne poznaje i ne treba poznavati više nikakve druge požude osim onih koje, po Platonu, proizlaze iz EROTIČKOG ili ŽUDNOG „dijele duše“. Nije slučajno instrumentaliziranje golotinje najistaknutiji simptom potrošačke kulture budući da je golotinja uvijek vezana uz napad na žudnju.“
Čovjek sve svoje vrijeme utroši: na rad jer mora zaraditi novac, zatim mora kupovati za svoje osnovne potrebe, pa želi kupovati stvari, onda treba i vrijeme za zadovoljavanje erotske žudnje i …..ne ostaje mu vremena za ništa drugo….. Pojednostavila sam. Tu još imamo vrijeme za svakodnevnicu, vođenje domaćinstva, nogomet, politika, TV…. Zaista nedostaje vrijeme za biti čovjek!
Eto o tome razmišljam zadnje vrijeme…..
07.07.2008. (19:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ovo o zaokruživanju ima jednu kvaku. Ako se radi s općim konceptima, onda se količina materijala bitno reducira, a i to s čime se radi ionako služi samo misaonim pokusima. Filozofija od koje se znanost odcijepila u neku ruku pokušava sviejt sintetizirati dočim analizu ostavlja eksperimentatorima. I sad, došavši do nekakvog zamišljenog kraja, počne upadati u oči da je sve između zapravo suvišno (na stranu sad što ja nisam prošao tim putem, već samo ispitujem njegov tok) i da bi se iz općih koncepata sad trebalo nazad dobiti sve poznato. I to tek ako smo dobro posložili te koncepte. Zato mi nije skroz jasno (a to je opet plod neznanja) kako to da u svakom dijelu povijesti nije bilo filozofa koji su došli do kraja i bili sposobni svaku pojavu podvesti pod neki opći zakon. Druga stvar (koja bi usput mogla požderati onu prvu) je očuvanje spoznaja. Recimo da imamo nekoga tko je do tog kraja došao i sad misli da ne bi bilo zgorega da i drugima olakša put. Vjerojatno taj već zna da se nitko neće dati vući, već će tek tu i tamo pružati ruku kad na nekoj stepenici izgubi ravnotežu. Pa onda ispada da je širenje te (zamišljene) konačne ideje naporan posao koji lako može i ne završiti, a ideja može ostati zaboravljena (to o žderanju). A treća bi stvar imala pojesti drugu. Ako je konačan sklop dostupan razumu, onda zaista nije bitno čuva li se ili ne. Ako je očuvan, vjerojatno će biti lakše doći do njega, ali opet će većina mislioca razviti neke miskoncepcije i kvariti sklad svojim nerazumijevanjem. Ako pak nije, opet imamo taj potencijal da se netko nakon puno vremena domisli i vrati ideju u život.
Tako da mi na kraju nije jasno zašto bi filozofija kraja (ili možda zaokruživanja) bila stvar moderne filozofije. :)
09.07.2008. (11:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Da, lucija, to očuvanje zahtjeva za istinitošću i univerzalnošću je ono na čemu insistira i Badiou (na kraju gornjeg navoda), a nasuprot današnjim općim tendencijama u filosofiji, o kojima govori ranije. U suglasnosti smo i po pitanju mogućnosti, ili čak nužnosti, jedne velike priče koja bi omogućila bolju uklopljenost čovjeka u prirodu, ili uopće preživljavanje ljudi na Zemlji. (Na pitanja o thymosu ću se vratiti za koji dan (da ne bude kao kod Milje ;) Pozdrav i njemu, i ja čekam nestrpljivo poput tebe)). propheta nemo, uistinu su mnogi raniji filosofi smatrali da su ''došli do kraja'' sa svojim sistemima, i da se više nema tome baš što dodati - barem Aristotel, sv. Toma Akvinski (katolička crkva stoji i danas na tom stajalištu), Hegel. Ali, kao što kažeš, povijest je zasnovana na konačnosti i smrtnosti ljudi i njihovih djela. Sam Aristotel je još onda iznio neku takvu tezu da su prije njega možda neki došli do istoga do čega i on, ali da je to izgubljeno, a da se isto može dogoditi opet i njegovoj filosofiji. I stoga ovo treće što govoriš - a to je temelj onoga stajališta koje se naziva philosophia perennis (a koje svakako zavrjeđuje zaseban post na ovom Uvodu, jednom).
11.07.2008. (13:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
E, da, zaboravih odgovoriti na pitanje: dakle, motiv ''kraja'' u suvremenoj filosofiji nema smisao dovršetka nekog zbivanja, nego odustajanja od tog zbivanja (naime, od ''metafizike'') kao nedovršivog i zapravo uvelike iluzornog. Utoliko je taj motiv ''kraja'' oprečan onome dovršetku o kome govore Aristotel/Toma/Hegel...
12.07.2008. (15:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mudroljub
Ispričavam se na izlasku iz teme; zanima me zašto kažete filosofija umjesto filozofija? Postoji razlika? Hvala.
04.09.2008. (01:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@mudroljub: u riječi filo-sofija jednako je važna ljubav, koliko i mudrost/znanje. No, ljubav može biti samo slobodna (ili nije ljubav), a škola rijetko uspijeva biti mjesto na kojem su ljudi (i učenici i profesori) zato što vole tu biti. Škola je ipak prije svega pogon, ne mjesto slobode - profesori su tu prvenstveno radi plaćice, učenici su tu prvenstveno radi roditeljskog pritiska. Kaže jedan moj prijatelj (pretpostavljam da ga poznaješ) da je temeljna zajednička stvar profesorima i učenicima to da ne vole školu. Kad bi u školi bilo više slobode - npr. u obliku više izbornih predmeta, da ljudi odabiru ono čemu su skloni - bilo bi i više ljubavi. Ja znam da bih radije predavao onima koji su tu jer ih nešto zanima, nego onima koji su tu jer moraju biti. Ali, više izbornih predmeta znači više profesora, više učionica, ukratko, puno više novca za obrazovanje iz proračuna. No to bi značilo veće poreze, pa bi se poneko morao zadovoljiti jahtom koju već ima a ne bi mogao kupiti veću jahtu od svog poslovnog suparnika, i bio bi nezadovoljan time. A to ne bismo željeli. ;)
12.09.2008. (17:28)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mudroljub
Legendo! :) Ma od početka školovanja je ugrađen krivi stav prema školi među učenicima- jedni drugima ga ugrađujemo; shvaćamo školu kao prisilni rudnik čije čekiće ne možemo izbjeći; a zapravo ima zanimljivih stvari za naučiti... više-manje:) Recimo, meni je prošlu godinu izuzetno uljepšala logika (a nadam se da će i ovu), stalno se iščekivala ta subota kad je dodatna nastava. Mislim da je to ta "ljubav" o kojoj govorimo :D
13.09.2008. (02:22)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Mada je nesporno da ovo ras-trojstvo suvremene akademske filosofije ima veze s različitim tradicijama prijenosa znanja (pa time i različitim nacijama), ipak, ''objasnimo'' li gore navedenu podjelu jednostavno time da se radi o razlici između anglo-američke, njemačke i francuske filosofije, bojim se da time nije objašnjeno ništa. Jer tad nam preostaje za razumjeti nešto tako nejasno kao što je ''bit pojedine nacije'' ili ''bit pojedinog jezika'', iz čega bismo tek možda mogli početi razumjevati takvo ''objašnjenje''.
Ja bih se radije pokušao orijentirati prema mom omiljenom pojmu reda (koji je, čini mi se, dovoljno temeljan da se na njemu može nešto izgraditi). Pa bih različitost tih triju pristupa o kojima se govori u gornjim tekstovima ocrtao ovako:
Analitička filosofija jasno razlikuje red i nered – i to prvenstveno unutar jezika. Sve što je iskazano može imati neki red (odnosno, biti jasno, biti smisleno) ili nemati nikakav red (naime biti nejasno, besmisleno). Zadaća analitičkog filosofa je razdvajati red od nereda, jasno od nejasnoga, smisleno od besmislenoga. I to ne samo u jeziku. U svemu onome što se naziva znanjem valja razdvojiti ono što je doista znanje (a to je zapravo jedino znanost) od onoga što je tek tradicijom predana prazna priča. U najrazličitijim praksama se taj pristup svodi na prvenstveno poštovanje eksperata naspram raznoraznih šarlatana, i tako dalje.
Dakle, prvenstvena gesta analitičkog filosofa je razdvajanje reda od nereda.
Društveno-kritička filosofija svaki red smatra puko ljudskom ideološkom tvorevinom. Zadaća filosofa je raskrivati ideološku i društvenu uvjetovanost svakog reda, i time oslobađati ljude od tih uvjetovanosti.
Prvenstvena je gesta an-arhistička, revolucionarna, provokativna: rušiti u svrhu oslobođenja.
Hermeneutička filosofija polazi od toga da je baš u svemu neki red. Svaki nered je tek neprepoznati red. Zadaća filosofa je prepoznati taj (skriveni) red i raskriti ga, izlagati ga. Naravno, pri tome mora zadržati priličnu skromnost – jer je svaki ljudski izloženi red konačan, dok je red svega (očito) beskonačan.
S tog polazišta je razumljiv pozitivan odnos spram tradicije: tradicija znači neki poviješću prokušani red. Naravno, ne smije se pritom zaboraviti ona skromnost: red tradicije nije ''red svega''.
O mom stavu spram analitičke filosofe više ovdje. Što se tiče kritičkih teorija: čini mi se da svaka od njih, ako je dovoljno iskrena, mora prije ili kasnije okrenuti oštricu svoje kritike spram same sebe. U takvoj neizbježnoj negaciji negacije, čini mi se, nužno dolazi do onoga do čega dođe svaki dosljedni skeptik, naime do skeptičnosti spram skepticizma. Tako da ja vjerujem da preostaje ona pozicija koju u suvremenosti najčešće nazivaju hermeneutičkom, a za koju se meni čini da je oduvijek filosofsko polazište naprosto.
02.06.2008. (16:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lucija9
Neka ta tri velika filozofska stajališta: TUMAČE, neka sistematiziraju PRAVILA, neka učine DEKONSTRUKCIJU prihvaćenih činjenica našeg modernog doba, ali one bazične vrijednosti koje su nam demistificirale povijest ljudske misli (Nietzsche, Freud, Marx, Einstein) neka ostaju u nama.
ISTINA, DOBROTA i LJEPOTA su univerzalna mjera svih odnosa da jesu ili nisu i da čovjek ostane u centru jer mjera je svih stvari. Povijest nije nužnost, ona je mogućnost da čovjek bude čovjek.
Prihvatili smo što je Kant rekao: divim se beskrajnoj savršenosti neba iznad mene i moralnom zakonu u sebi. Ima smisla. Čovjek nije stvorio svemir, ali je stvorio moralnog sebe i van moralnog okvira život nema vrijednosti.
Blisko mi je vjerovati da se znanost 20. stoljeća svodi na:
- teoriju relativnosti,
- kvantnu mehaniku i
- kaos…i da li se uz kaos može ugurati napredak tehnike, koja nas je zapljusnula informacijom (bukom svega i svačega!)?
U toj buci smo se izgubili, unazadili, i odjednom mi smo dio svega i sve je dio nas. I sve politike, i svi ratovi, i sve gladi i SVE….
Sve je postalo potrošnja. Od silne poplave IMATI, BITI se povukao i sakrio. Nije izgubio mjesto, već vrijeme. Naprosto za njega nema cajta! A čeka nas. Do kada?
Veliš da su filozofi najavili da nema više mogućnosti „velikih priča“. Možda ekologija uspije ujediniti ovaj svjetski jad u veliku zajedničku priču, zbog svijesti da bi mogla biti istinita ona u filmu Leonarda Dicapria „Sat prije“: Priroda ima sve vrijeme svijeta, a čovjek ne“
Tvoj post „Thymos“ mi je veoma važan. Toliko da sam ga noticama zapisala u rokovnik. Sve važno što ne želim zaboraviti ili se tome želim kasnije dublje vratiti, zapisujem. (pazi sad mene? imam 6 popunjenih rokovnika, pa još dva do pola, pa još dva za blogove, ha!)
Moj miljenik Wilhelm Reich rekao je:
Spontano uživanje u radu i sposobnost za ljubav je biološka jezgra građe čovjekova karaktera.
Tvoj post „Thymos“ mi se uklapa što razrađuje temu još od Platona. POŽUDA, UM, THYMOS: sve je tu prepoznatljivo. Thymos – težnja za priznanjem svoje vrijednosti! Dobro navodiš na zaključak da sve zlo svijeta dolazi iz pomanjkanja samopoštovanja i samopouzdanja. (zanemarit ću ono što thymos čini dobro i neophodno, bez čega ne bi imali osjećaj za vrijednost).
Ističeš temeljni stav grčke filozofijske psihologije po kojoj se duša ne izražava samo u erosu i njegovim sklonostima, nego i u thymosu i njegovim mogućnostima. I jedno i drugo mora imati svoju mjeru koja nas zadržava u okviru gdje smo subjekt. Današnje vrijeme nekontroliranih informacija, medija koji nam oduzimaju sjećanje, vrijeme potrošnje, kupovanje stvari koje nam oduzimaju prostor i nenadoknadivo vrijeme, sve to koristi lepršave efekte estetskih (i erotskih) slika bez etičke osnove. To je kič koji nas oblikuje, neprimjetno. Opiremo se i nekako jedinu zaštitu koju nazirem imat ćemo u bijegu u kemiju. Kod naslova „Platon umjesto prozaka“, imenice će morati zamijeniti mjesta!
Moram citirati tvoj tekst jer je sveobuhvatan:
„Čovjek je puki konzument, onaj koji ne poznaje i ne treba poznavati više nikakve druge požude osim onih koje, po Platonu, proizlaze iz EROTIČKOG ili ŽUDNOG „dijele duše“. Nije slučajno instrumentaliziranje golotinje najistaknutiji simptom potrošačke kulture budući da je golotinja uvijek vezana uz napad na žudnju.“
Čovjek sve svoje vrijeme utroši: na rad jer mora zaraditi novac, zatim mora kupovati za svoje osnovne potrebe, pa želi kupovati stvari, onda treba i vrijeme za zadovoljavanje erotske žudnje i …..ne ostaje mu vremena za ništa drugo…..
Pojednostavila sam. Tu još imamo vrijeme za svakodnevnicu, vođenje domaćinstva, nogomet, politika, TV…. Zaista nedostaje vrijeme za biti čovjek!
Eto o tome razmišljam zadnje vrijeme…..
07.07.2008. (19:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
propheta nemo
Ovo o zaokruživanju ima jednu kvaku. Ako se radi s općim konceptima, onda se količina materijala bitno reducira, a i to s čime se radi ionako služi samo misaonim pokusima. Filozofija od koje se znanost odcijepila u neku ruku pokušava sviejt sintetizirati dočim analizu ostavlja eksperimentatorima.
I sad, došavši do nekakvog zamišljenog kraja, počne upadati u oči da je sve između zapravo suvišno (na stranu sad što ja nisam prošao tim putem, već samo ispitujem njegov tok) i da bi se iz općih koncepata sad trebalo nazad dobiti sve poznato. I to tek ako smo dobro posložili te koncepte. Zato mi nije skroz jasno (a to je opet plod neznanja) kako to da u svakom dijelu povijesti nije bilo filozofa koji su došli do kraja i bili sposobni svaku pojavu podvesti pod neki opći zakon.
Druga stvar (koja bi usput mogla požderati onu prvu) je očuvanje spoznaja. Recimo da imamo nekoga tko je do tog kraja došao i sad misli da ne bi bilo zgorega da i drugima olakša put. Vjerojatno taj već zna da se nitko neće dati vući, već će tek tu i tamo pružati ruku kad na nekoj stepenici izgubi ravnotežu. Pa onda ispada da je širenje te (zamišljene) konačne ideje naporan posao koji lako može i ne završiti, a ideja može ostati zaboravljena (to o žderanju).
A treća bi stvar imala pojesti drugu. Ako je konačan sklop dostupan razumu, onda zaista nije bitno čuva li se ili ne. Ako je očuvan, vjerojatno će biti lakše doći do njega, ali opet će većina mislioca razviti neke miskoncepcije i kvariti sklad svojim nerazumijevanjem. Ako pak nije, opet imamo taj potencijal da se netko nakon puno vremena domisli i vrati ideju u život.
Tako da mi na kraju nije jasno zašto bi filozofija kraja (ili možda zaokruživanja) bila stvar moderne filozofije. :)
09.07.2008. (11:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Da, lucija, to očuvanje zahtjeva za istinitošću i univerzalnošću je ono na čemu insistira i Badiou (na kraju gornjeg navoda), a nasuprot današnjim općim tendencijama u filosofiji, o kojima govori ranije. U suglasnosti smo i po pitanju mogućnosti, ili čak nužnosti, jedne velike priče koja bi omogućila bolju uklopljenost čovjeka u prirodu, ili uopće preživljavanje ljudi na Zemlji. (Na pitanja o thymosu ću se vratiti za koji dan (da ne bude kao kod Milje ;) Pozdrav i njemu, i ja čekam nestrpljivo poput tebe)).
propheta nemo, uistinu su mnogi raniji filosofi smatrali da su ''došli do kraja'' sa svojim sistemima, i da se više nema tome baš što dodati - barem Aristotel, sv. Toma Akvinski (katolička crkva stoji i danas na tom stajalištu), Hegel. Ali, kao što kažeš, povijest je zasnovana na konačnosti i smrtnosti ljudi i njihovih djela. Sam Aristotel je još onda iznio neku takvu tezu da su prije njega možda neki došli do istoga do čega i on, ali da je to izgubljeno, a da se isto može dogoditi opet i njegovoj filosofiji. I stoga ovo treće što govoriš - a to je temelj onoga stajališta koje se naziva philosophia perennis (a koje svakako zavrjeđuje zaseban post na ovom Uvodu, jednom).
11.07.2008. (13:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
E, da, zaboravih odgovoriti na pitanje: dakle, motiv ''kraja'' u suvremenoj filosofiji nema smisao dovršetka nekog zbivanja, nego odustajanja od tog zbivanja (naime, od ''metafizike'') kao nedovršivog i zapravo uvelike iluzornog. Utoliko je taj motiv ''kraja'' oprečan onome dovršetku o kome govore Aristotel/Toma/Hegel...
12.07.2008. (15:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mudroljub
Ispričavam se na izlasku iz teme; zanima me zašto kažete filosofija umjesto filozofija? Postoji razlika? Hvala.
04.09.2008. (01:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
@mudroljub: o tome ovdje.
09.09.2008. (19:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mudroljub
Tako me ne uče u školi :D
Hvala, jasnije mi je, vidimo se! ;)
10.09.2008. (01:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
@mudroljub: u riječi filo-sofija jednako je važna ljubav, koliko i mudrost/znanje. No, ljubav može biti samo slobodna (ili nije ljubav), a škola rijetko uspijeva biti mjesto na kojem su ljudi (i učenici i profesori) zato što vole tu biti. Škola je ipak prije svega pogon, ne mjesto slobode - profesori su tu prvenstveno radi plaćice, učenici su tu prvenstveno radi roditeljskog pritiska. Kaže jedan moj prijatelj (pretpostavljam da ga poznaješ) da je temeljna zajednička stvar profesorima i učenicima to da ne vole školu. Kad bi u školi bilo više slobode - npr. u obliku više izbornih predmeta, da ljudi odabiru ono čemu su skloni - bilo bi i više ljubavi. Ja znam da bih radije predavao onima koji su tu jer ih nešto zanima, nego onima koji su tu jer moraju biti. Ali, više izbornih predmeta znači više profesora, više učionica, ukratko, puno više novca za obrazovanje iz proračuna. No to bi značilo veće poreze, pa bi se poneko morao zadovoljiti jahtom koju već ima a ne bi mogao kupiti veću jahtu od svog poslovnog suparnika, i bio bi nezadovoljan time. A to ne bismo željeli. ;)
12.09.2008. (17:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mudroljub
Legendo! :)
Ma od početka školovanja je ugrađen krivi stav prema školi među učenicima- jedni drugima ga ugrađujemo; shvaćamo školu kao prisilni rudnik čije čekiće ne možemo izbjeći; a zapravo ima zanimljivih stvari za naučiti... više-manje:)
Recimo, meni je prošlu godinu izuzetno uljepšala logika (a nadam se da će i ovu), stalno se iščekivala ta subota kad je dodatna nastava. Mislim da je to ta "ljubav" o kojoj govorimo :D
13.09.2008. (02:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...