Kada bi barem imali odgovor na ta pitanja... Kada bi barem znali da naša dječica postoje u BILO KAKVOM obliku sada, da znamo da postoji makar mala nada da ćemo ih jednom vidjeti, zagrliti, dodirnuti, osjetiti, lakše bi se podnosio dan, ovaj ''život''... Voljela bi i tebi i Sandri i svim drugim majkama dati neku snagu, neku utjehu i nadu, ali sam sama u istoj situaciji, u toliko ''boljoj'' od tebe jer imam Rina, drugi dio svog srca i jedini smisao mog života sada...Ali koliko god u lakšim danima bilo tada lakše izdržavati upravo zbog njega, svejedno u težim danima koji su brojniji me muči što je on tu, što kad je najteže moram se boriti za život za NJEGA, što se mora gurati dalje, ostala sam mu samo ja, i samo on je ostao meni... Želim ti snagu za što brže ''podizanje'' iz ovog stanja, znam da je teško, Sandra i ti znate još i bolje jer su vaše tragedije bile ranije, a meni je ovo sve još nevjerica, iako mislim da smo sve 3-jer samo vas i znam- u istoj nočnoj mori od onog dana kada smo ih izgubili...
Prepoznajem u sebi svaku tvoju riječ, i para mi se srce, voljela bih pomoći ali baš zato što znam kako ti je, baš zato znam da pomoći nema... Jedino što mogu je biti virtualno ovdje, i pokušati biti makar nekakav oslonac, ako želiš možemo se i preko e-maila čuti, samo znaj da sam makar ovako virtualno ovdje, uz tebe...
Zagrljaje ''utjehe'' šaljem...
D.
26.05.2008. (21:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pa jedino mi, koji smo ovo doživjeli možemo jedni druge shvatiti i koliko - toliko pomoći, možda baš samo zato. Oni drugi, koji još nisu ili nikad neće imati taj pakao, zapravo ne znaju. Ima ih koji pokušavaju shvatiti i pružiti toliko potreban dodir a i onih koji jednostavno NE mogu shvatiti. Ovi su mi trenuci jako teški, ali to će biti tako. Nekad manje, nekad više, a sve zajedno previše, osobe smo krhke. I bez obzira kad se i kako se desilo, uvijek će biti teško. Čini mi se dapače, još teže. ispočetka je to bio šok... a sada je latentno stanje depresije, anksioznosti....ne znam, ne vidim "svjetlo na kraju tunela". Čujemo se (ovako virtualno, ali nam znači, zar ne?) opet.
26.05.2008. (22:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ja ponekad te krikove pustim iz sebe van, kad sam sama doma, kad me nitko ne čuje, osim možda mojih susjeda...Nakon toga sam prazna......danima me boli grlo, ali u duši nije ništa lakše. Glava je teška, u nogama olovo....a Svijet je postao bezbojan... Ovo nije život. Ja ovo doživljavam kao da mi se život ceri u lice.....kao da nisam drugo ni zaslužila.....već vječnu patnju... kako se mogu zaboraviti vesele oči svog djeteta, čijeg sjaja više nema....kako se nakon toga bilo čemu veseliti.... znam da pokušavš, jer si borac, i ja se trudim, dižem samu sebe, ali.......dokle...
Sandra - te razumije, čuva, tu sam stalno.....trebamo si jako, barem je meni tako.
27.05.2008. (01:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Ja se pridružujem ovom Sandrinom-trebamo si jako...Neznam kako bih izdržavala dane da uz Rina nemam i vas, sa vašim tragedijama, blogovima, i lijepim riječima. Tko bi to mogao razumjeti osim nas majki sa ovim užasnim događajem? Koliko god ja živjela za Rina, držala se zbog njega jedina je činjenica da sam onog dana ja umrla sa svojim sinom, neznam kako dalje, ''život'' se sastoji od loših i gorih dana kako je to jednom rekla Sandra, nema života više u meni, nema ni u mojim očima, nemam kako ni psihićki tako ni fizički snage, samo kopnim... Kako i nebi, i same znate, kada imamo svoje voljeno dijete zakopano u crnu zemljicu, kada ta zemlja na kojoj se nekada igralo, hodalo, trčalo, skakalo, sjedilo, je sada njihov dom, kada do dana dok ne umremo nećemo biti uz njih, leči uz njih i samo uživati u tom divnom trenutku kada je naše dijete uz nas, kada npr. skupa s našim milenim djetešcetom sjedimo u dnevnom i gledamo tv, i osječamo prisutnost našeg voljene mrvice, osječamo njezin miris, blizinu, dobrotu, i osjetimo onu toplinu oko srca od silne ljubavi... Toliko se pitam-zašto baš on? Zašto je morao umrijeti? Kako sam ga mogla spasiti? Zašto mu nekada ljubav nisam pokazivala više? Toliko ZAŠTO mi se mota u glavi stalno, uspomene i pitanja nedaju živjeti ni spavati, svaki dah je stravičan pritisak jer planina cijela stišče pluča, utrobu, razdire... Oprosti na ovako dugom komentaru, jednostavno sam slomljena, ovdje govorim objema i jedino se u razgovoru s vama mogu i smijem otvoriti i onda pretjeram sa komentarom... Neznam kako dalje...Neznam....
27.05.2008. (20:21)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
To je ono najgore Danira, ne znam niti ja, kako dalje. Ovo do sada je, ponavljam po milijuntni put, pakao. Dakle, moja vječnost. Kad me nešto u onom mom prijašnjem životu boljelo, bilo fizički bilo psihički, svemu se tome nazirao kraj. Nekakav, ali svakako i izlazak iz tog stanja. A ovo sada nema kraja. Pa tko NORMALAN to može izdržati?Jasno, ima težih dana i kako si jednom rekla, malo manje teških, ali su svi teški.Ja se tako i osjećam, nenormalno. I ne znam kako to izdržavati, kako to podnositi, kako, kad nema izlaska. Što se tiče vas dvije u ovom slučaju i kao u dosta drugih, gdje je roditelju/roditeljima ostalo drugo dijete, sjetite se samo filma "Sofijin izbor" sa izvrsnom M. Streep. Kako se odlučiti između dvoje djece, kad ih jednako voliš? Nekad to može biti više sklonost jednom djetetu, ne znam, karakternih crta radi, ili već nečeg drugog, ali i ne mora biti, u konačnici djeca su, a naročito u majčinom srcu jedna cjelina. I najednom se ta cjelina razbila. Kako sljepiti krhotine kad nema polovice? I nemoj se mučiti sa pitanjima, zašto si mu možda nešto uskraćivala, ili da mu možda nisi dovoljno iskazivala ljubav, mada su ta pitanja i mene mučila. Ja sam naime bila od onih energičnih mama, koja je svoje dijete poticala na samostalnost, možda ponekad bila i gruba ali u cilju te samostalnosti, no zaparavo sam poput kobca stajala nad njome i pratila svaki korak, neraskidivo povezana, opijena njome. Jednostavno, nismo znale. Nismo mogle znati da će se to desiti, da će im život biti prekratak, jer da jesmo....bile bismo poput roditelja čija su djeca neizlječivo bolesna, pate od kakve progresivne bolesti i tada je ta ljubav silna. Bila je ( i jest, i bit će) i naša ljubav a ove misli izbaci iz glave, ničemu ne služe jer znaš da si ga voljela i da je to i on znao. Una i ja smo se znale svađati kao dvije piljarice pa opet to nije umanjivalo moju ljubav ili njenu prema meni. Da, dobro je da se družimo, trebaju nam riječi, znate to i same kao i ja.
27.05.2008. (22:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
A pitanja su uvjek tu, nekada više,nekada manje... I drago mi je da makar u virtualnom svijetu nismo same... Opet mi je psiha udarila na zdravlje, tako da sada ponovno osim psihičkih muka trebam podnositi još i fizičke-još jače nego ''normalne''... Kako je tebi sada? Dali su se gori dani malo ''smirili''?
29.05.2008. (19:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ma kakvi, sada se ovoj psihičkoj "torturi" pridružila i nesanica, već tri četiri dana uzastopno. Kao, spava mi se, malo nešto pročitam i kad ugasim svjetlo, oči kao kod sove. I tako se gnjavim do 1, pola 2 pa sam ujutro a bome i cijeli dan za ništa. A radim. Nešto je tome i vrijeme krivo, sparina je nalegla, ovdje u Umagu je i velika vlažnost u zraku i koliko god živim ovdje, još uvijek se ponašam kao kontinntalac i teško mi pada ta prašumska klima. Znaš, ide 1. srpanj, teško je sve, nema nekakve znatne razlike između vremena u vrijeme zime ili kad se primiče taj datum, pa onda i sve slike oko toga događaja. Ono čega ću se uvijek sjećati kao neke "prethodnice" tom užasu je i sjećanje na neki od lipanjskih dana te 2006. godine kada sam stajala na balkonu i čuvši o teškoj bolesti jedne svoje kolegice, razmišljala kako mi se ništa strašnoga zapravo nije dogodilo u životu i da sam sretna zbog toga. Da, umrli su mi dragi ljudi, moja baka koja nas je ( sestru i mene) odgajala a onda i tata, s kojim sam jako bila vezana, ali je moj štit prema svemu tome bila moja mala obitelj.... A onda, za nekih 10-tak dana, ako i toliko, moj se život raspao. Kakva sreća? Ljeto je samo po sebi, valjda radi klime, godišnjih odmora, žive muzike, ovdje i najezde turista, veselo doba, a u meni led, a u meni još uvijek, bijes, nagomilan kao Himalaja, jad... sve, sve negativno, i nikakva drugačija budućnost. teško se s time nositi i biti normalan, i biti drugačiji. Da, to što spominješ lošije fizičko stanje je normalno jer je povezano sa psihom, bilo i bit će. Ne postoji bez veze ona stara poslovica "Mens sana in corpore sano" ( U zdravom tijelu zdrav duh, ali može i obratno). Sve je to povezano, slabi nam imunitet i potrebno je daleko više vremena da se čovjek koliko-toliko skrpa, nego ranije.
29.05.2008. (22:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Da, ljeto bi trebalo biti veselo vrijeme, i svima je-mladima završava škola, stariji idu na godišnje odmore sa obiteljima, a nama obitelji više NEMA! I pritom se i meni kao i tebi približava srpanj, u kojem će biti 1godina od kada je stradao moj mili sinčić... Pritisak u prsima me nenormalno guši, steže, razdire, a pritom me trbuh još boli i mučno mi je stalno, od suza bole oči ali bolje je i to nego kada niti suze niti vrisak iz mene ne izlaze od prevelikog šoka spoznaje da on više nije među živima... I ja sam puno mislila-kako ovdje u nas ima posebno ljeti jako puno tragedija, niti u posljednjih mjesec dana prije njegove smrti moji dečki bi odlazili na pogrebe redom mladih ljudi koji su stradali u nesrečama... Ja bi, kada bi mi dečkići rekli što se dogodilo uvjek ostala tužna jer su svi ti mladi ljudi dolazili kod nas doma a sada ih više nema... I pomisao na njih, na njihove roditelje, na moje dečkiće bi me rastuživala, ali bih ujedno bila najzahvalnija osoba na svijetu jer ja iako sam supruga izgubila imam svoja dva divna sina živa i zdrava... I onda vijest-jednog od tvoja 2 smisla života više nema... Tada sam počela vrištati u sebi a nekada se srušim na koljena i zavrištim od boli na sav glas, isprva malo smanji pritisak ali sve ostaje isto... Ovaj život sada je samo užasno bolno vegetiranje... I nemogu vjerovati-ovih 10mjeseci koliko ga nema, po razini tuge i šoka kao da je prošla sekunda a po razini toga koliko ga nisam vidjela i koliko ga želim zagrliti-kao da je prošlo 1000 godina, bol se ne smanjuje, užas i šok ne prolaze, ali nedostajanje raste i raste... I još gora bol me preplavi kad mislim da još nisam toliko stara i da imam još dosta života pred sobom, ali života bez mog dragog sinčića... Osim ako me, kada mi se drugi sin u potpunosti osamostali i stvori SVOJ život ne preplavi psiha, ne dostigne ovo od čega sada bježim samo zbog njega...
Drži se koliko možeš, čujemo se još ovdje... Uz tebe sam, makar virtualno, zagrljaje šaljem...
D.
30.05.2008. (12:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
E to, te godine života preda mnom, pred tobom.....O tome sam i pisala na postu o svom rođendanu, to, kako se prije toga činilo da mi godine lete, a sada se vuku. Koliko još treba trajati ova praznina, ova pustinja, ovaj led, ova muka, ovaj pakao do trenutka ponovnog sjedinjenja ( po meni u ništavilu ali i takav mi je kraj prihvatljiviji, logičniji od ovoga sad, ovoga "nazovi života") nečega ili ničega? Koliko još?
30.05.2008. (16:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Želim vas sve tri zagrliti...plačem kad vidim koliko vas boli.....Učinila bih sve da maknem tu bol,no znam da sam nemoćna....želim vam samo pošaljem malo snage,malo ljubavi,poljubac i pozdrav...znam,možda neće puno pomoći,ali možda dobro dođe....
05.06.2008. (18:19)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
I ovdje šaljem pjesmu, eto, kod tebe i Sandre riječ je o kčerima, ali kao da je sad bitno u kojem spolu je pjesma napisana, ovdje vidim svoje misli i osječaje- The Day My Son Died
The doctor came to tell us that he had died I thought it was just for that day, so I went to bed early and slept well.
But the next morning I heard them talking downstairs; apparently he had still died (even though the doctor wasn’t calling to tell us today).
So it’s gonna be a few days, I figured; we might as well have a funeral. We drove hundreds of miles in dozens of cars finding and losing the way ‘round and ‘round standing ‘round and ‘round, crying, listening, crying listening standing and standing around.
But when it was over he had still died so there was nothing to do but drive home. It took hours and then the refrigerator had broken down. We soon fixed it but he had still died.
And every night after that I slept as long as I could to give him a chance to not have died.
But in the morning they were always downstairs and when I asked if he had still died the answer was always, "Yes."
And so it went into a week and then it went into two weeks. Eventually it went into months.
And it kept going.
It wouldn’t stop.
It kept on having happened.
No matter what I did, it refused to not have happened.
Even if I wrote in my diary about it
Even if a wrote a poem about it
Even if I forgot about it,
IT didn’t forget about it.
Not for a second was it caught off guard.
It was as stubborn as the music of the spheres.
It just wouldn’t let bygones be bygones.
To this day it has happened.
It insists on having happened.
It will never tire of having happened.
Nothing will distract it from having happened.
It was more than one day. It was more than one week.
It was more than months. It was more than years.
And it knew it – ALL the time.
Drži se, nadam se da si ''dobro''? Dugo te nisam čula, zabrinuta sam za tebe... Zagrljaje šaljem
D.
07.06.2008. (19:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Kada bi barem imali odgovor na ta pitanja...
Kada bi barem znali da naša dječica postoje u BILO KAKVOM obliku sada, da znamo da postoji makar mala nada da ćemo ih jednom vidjeti, zagrliti, dodirnuti, osjetiti, lakše bi se podnosio dan, ovaj ''život''...
Voljela bi i tebi i Sandri i svim drugim majkama dati neku snagu, neku utjehu i nadu, ali sam sama u istoj situaciji, u toliko ''boljoj'' od tebe jer imam Rina, drugi dio svog srca i jedini smisao mog života sada...Ali koliko god u lakšim danima bilo tada lakše izdržavati upravo zbog njega, svejedno u težim danima koji su brojniji me muči što je on tu, što kad je najteže moram se boriti za život za NJEGA, što se mora gurati dalje, ostala sam mu samo ja, i samo on je ostao meni...
Želim ti snagu za što brže ''podizanje'' iz ovog stanja, znam da je teško, Sandra i ti znate još i bolje jer su vaše tragedije bile ranije, a meni je ovo sve još nevjerica, iako mislim da smo sve 3-jer samo vas i znam- u istoj nočnoj mori od onog dana kada smo ih izgubili...
Prepoznajem u sebi svaku tvoju riječ, i para mi se srce, voljela bih pomoći ali baš zato što znam kako ti je, baš zato znam da pomoći nema...
Jedino što mogu je biti virtualno ovdje, i pokušati biti makar nekakav oslonac, ako želiš možemo se i preko e-maila čuti, samo znaj da sam makar ovako virtualno ovdje, uz tebe...
Zagrljaje ''utjehe'' šaljem...
D.
26.05.2008. (21:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Pa jedino mi, koji smo ovo doživjeli možemo jedni druge shvatiti i koliko - toliko pomoći, možda baš samo zato. Oni drugi, koji još nisu ili nikad neće imati taj pakao, zapravo ne znaju. Ima ih koji pokušavaju shvatiti i pružiti toliko potreban dodir a i onih koji jednostavno NE mogu shvatiti. Ovi su mi trenuci jako teški, ali to će biti tako. Nekad manje, nekad više, a sve zajedno previše, osobe smo krhke. I bez obzira kad se i kako se desilo, uvijek će biti teško. Čini mi se dapače, još teže. ispočetka je to bio šok... a sada je latentno stanje depresije, anksioznosti....ne znam, ne vidim "svjetlo na kraju tunela". Čujemo se (ovako virtualno, ali nam znači, zar ne?) opet.
26.05.2008. (22:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Ja ponekad te krikove pustim iz sebe van, kad sam sama doma, kad me nitko ne čuje, osim možda mojih susjeda...Nakon toga sam prazna......danima me boli grlo, ali u duši nije ništa lakše. Glava je teška, u nogama olovo....a Svijet je postao bezbojan...
Ovo nije život. Ja ovo doživljavam kao da mi se život ceri u lice.....kao da nisam drugo ni zaslužila.....već vječnu patnju...
kako se mogu zaboraviti vesele oči svog djeteta, čijeg sjaja više nema....kako se nakon toga bilo čemu veseliti....
znam da pokušavš, jer si borac, i ja se trudim, dižem samu sebe, ali.......dokle...
Sandra - te razumije, čuva, tu sam stalno.....trebamo si jako, barem je meni tako.
27.05.2008. (01:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Ja se pridružujem ovom Sandrinom-trebamo si jako...Neznam kako bih izdržavala dane da uz Rina nemam i vas, sa vašim tragedijama, blogovima, i lijepim riječima. Tko bi to mogao razumjeti osim nas majki sa ovim užasnim događajem?
Koliko god ja živjela za Rina, držala se zbog njega jedina je činjenica da sam onog dana ja umrla sa svojim sinom, neznam kako dalje, ''život'' se sastoji od loših i gorih dana kako je to jednom rekla Sandra, nema života više u meni, nema ni u mojim očima, nemam kako ni psihićki tako ni fizički snage, samo kopnim...
Kako i nebi, i same znate, kada imamo svoje voljeno dijete zakopano u crnu zemljicu, kada ta zemlja na kojoj se nekada igralo, hodalo, trčalo, skakalo, sjedilo, je sada njihov dom, kada do dana dok ne umremo nećemo biti uz njih, leči uz njih i samo uživati u tom divnom trenutku kada je naše dijete uz nas, kada npr. skupa s našim milenim djetešcetom sjedimo u dnevnom i gledamo tv, i osječamo prisutnost našeg voljene mrvice, osječamo njezin miris, blizinu, dobrotu, i osjetimo onu toplinu oko srca od silne ljubavi...
Toliko se pitam-zašto baš on? Zašto je morao umrijeti? Kako sam ga mogla spasiti? Zašto mu nekada ljubav nisam pokazivala više? Toliko ZAŠTO mi se mota u glavi stalno, uspomene i pitanja nedaju živjeti ni spavati, svaki dah je stravičan pritisak jer planina cijela stišče pluča, utrobu, razdire...
Oprosti na ovako dugom komentaru, jednostavno sam slomljena, ovdje govorim objema i jedino se u razgovoru s vama mogu i smijem otvoriti i onda pretjeram sa komentarom...
Neznam kako dalje...Neznam....
27.05.2008. (20:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
To je ono najgore Danira, ne znam niti ja, kako dalje. Ovo do sada je, ponavljam po milijuntni put, pakao. Dakle, moja vječnost. Kad me nešto u onom mom prijašnjem životu boljelo, bilo fizički bilo psihički, svemu se tome nazirao kraj. Nekakav, ali svakako i izlazak iz tog stanja. A ovo sada nema kraja. Pa tko NORMALAN to može izdržati?Jasno, ima težih dana i kako si jednom rekla, malo manje teških, ali su svi teški.Ja se tako i osjećam, nenormalno. I ne znam kako to izdržavati, kako to podnositi, kako, kad nema izlaska.
Što se tiče vas dvije u ovom slučaju i kao u dosta drugih, gdje je roditelju/roditeljima ostalo drugo dijete, sjetite se samo filma "Sofijin izbor" sa izvrsnom M. Streep. Kako se odlučiti između dvoje djece, kad ih jednako voliš? Nekad to može biti više sklonost jednom djetetu, ne znam, karakternih crta radi, ili već nečeg drugog, ali i ne mora biti, u konačnici djeca su, a naročito u majčinom srcu jedna cjelina. I najednom se ta cjelina razbila. Kako sljepiti krhotine kad nema polovice?
I nemoj se mučiti sa pitanjima, zašto si mu možda nešto uskraćivala, ili da mu možda nisi dovoljno iskazivala ljubav, mada su ta pitanja i mene mučila. Ja sam naime bila od onih energičnih mama, koja je svoje dijete poticala na samostalnost, možda ponekad bila i gruba ali u cilju te samostalnosti, no zaparavo sam poput kobca stajala nad njome i pratila svaki korak, neraskidivo povezana, opijena njome. Jednostavno, nismo znale. Nismo mogle znati da će se to desiti, da će im život biti prekratak, jer da jesmo....bile bismo poput roditelja čija su djeca neizlječivo bolesna, pate od kakve progresivne bolesti i tada je ta ljubav silna. Bila je ( i jest, i bit će) i naša ljubav a ove misli izbaci iz glave, ničemu ne služe jer znaš da si ga voljela i da je to i on znao. Una i ja smo se znale svađati kao dvije piljarice pa opet to nije umanjivalo moju ljubav ili njenu prema meni.
Da, dobro je da se družimo, trebaju nam riječi, znate to i same kao i ja.
27.05.2008. (22:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
A pitanja su uvjek tu, nekada više,nekada manje...
I drago mi je da makar u virtualnom svijetu nismo same...
Opet mi je psiha udarila na zdravlje, tako da sada ponovno osim psihičkih muka trebam podnositi još i fizičke-još jače nego ''normalne''...
Kako je tebi sada? Dali su se gori dani malo ''smirili''?
29.05.2008. (19:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Ma kakvi, sada se ovoj psihičkoj "torturi" pridružila i nesanica, već tri četiri dana uzastopno. Kao, spava mi se, malo nešto pročitam i kad ugasim svjetlo, oči kao kod sove. I tako se gnjavim do 1, pola 2 pa sam ujutro a bome i cijeli dan za ništa. A radim. Nešto je tome i vrijeme krivo, sparina je nalegla, ovdje u Umagu je i velika vlažnost u zraku i koliko god živim ovdje, još uvijek se ponašam kao kontinntalac i teško mi pada ta prašumska klima. Znaš, ide 1. srpanj, teško je sve, nema nekakve znatne razlike između vremena u vrijeme zime ili kad se primiče taj datum, pa onda i sve slike oko toga događaja. Ono čega ću se uvijek sjećati kao neke "prethodnice" tom užasu je i sjećanje na neki od lipanjskih dana te 2006. godine kada sam stajala na balkonu i čuvši o teškoj bolesti jedne svoje kolegice, razmišljala kako mi se ništa strašnoga zapravo nije dogodilo u životu i da sam sretna zbog toga. Da, umrli su mi dragi ljudi, moja baka koja nas je ( sestru i mene) odgajala a onda i tata, s kojim sam jako bila vezana, ali je moj štit prema svemu tome bila moja mala obitelj.... A onda, za nekih 10-tak dana, ako i toliko, moj se život raspao. Kakva sreća?
Ljeto je samo po sebi, valjda radi klime, godišnjih odmora, žive muzike, ovdje i najezde turista, veselo doba, a u meni led, a u meni još uvijek, bijes, nagomilan kao Himalaja, jad... sve, sve negativno, i nikakva drugačija budućnost. teško se s time nositi i biti normalan, i biti drugačiji.
Da, to što spominješ lošije fizičko stanje je normalno jer je povezano sa psihom, bilo i bit će. Ne postoji bez veze ona stara poslovica "Mens sana in corpore sano" ( U zdravom tijelu zdrav duh, ali može i obratno). Sve je to povezano, slabi nam imunitet i potrebno je daleko više vremena da se čovjek koliko-toliko skrpa, nego ranije.
29.05.2008. (22:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Da, ljeto bi trebalo biti veselo vrijeme, i svima je-mladima završava škola, stariji idu na godišnje odmore sa obiteljima, a nama obitelji više NEMA!
I pritom se i meni kao i tebi približava srpanj, u kojem će biti 1godina od kada je stradao moj mili sinčić...
Pritisak u prsima me nenormalno guši, steže, razdire, a pritom me trbuh još boli i mučno mi je stalno, od suza bole oči ali bolje je i to nego kada niti suze niti vrisak iz mene ne izlaze od prevelikog šoka spoznaje da on više nije među živima...
I ja sam puno mislila-kako ovdje u nas ima posebno ljeti jako puno tragedija, niti u posljednjih mjesec dana prije njegove smrti moji dečki bi odlazili na pogrebe redom mladih ljudi koji su stradali u nesrečama...
Ja bi, kada bi mi dečkići rekli što se dogodilo uvjek ostala tužna jer su svi ti mladi ljudi dolazili kod nas doma a sada ih više nema... I pomisao na njih, na njihove roditelje, na moje dečkiće bi me rastuživala, ali bih ujedno bila najzahvalnija osoba na svijetu jer ja iako sam supruga izgubila imam svoja dva divna sina živa i zdrava...
I onda vijest-jednog od tvoja 2 smisla života više nema...
Tada sam počela vrištati u sebi a nekada se srušim na koljena i zavrištim od boli na sav glas, isprva malo smanji pritisak ali sve ostaje isto...
Ovaj život sada je samo užasno bolno vegetiranje...
I nemogu vjerovati-ovih 10mjeseci koliko ga nema, po razini tuge i šoka kao da je prošla sekunda a po razini toga koliko ga nisam vidjela i koliko ga želim zagrliti-kao da je prošlo 1000 godina, bol se ne smanjuje, užas i šok ne prolaze, ali nedostajanje raste i raste...
I još gora bol me preplavi kad mislim da još nisam toliko stara i da imam još dosta života pred sobom, ali života bez mog dragog sinčića...
Osim ako me, kada mi se drugi sin u potpunosti osamostali i stvori SVOJ život ne preplavi psiha, ne dostigne ovo od čega sada bježim samo zbog njega...
Drži se koliko možeš, čujemo se još ovdje...
Uz tebe sam, makar virtualno,
zagrljaje šaljem...
D.
30.05.2008. (12:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
E to, te godine života preda mnom, pred tobom.....O tome sam i pisala na postu o svom rođendanu, to, kako se prije toga činilo da mi godine lete, a sada se vuku. Koliko još treba trajati ova praznina, ova pustinja, ovaj led, ova muka, ovaj pakao do trenutka ponovnog sjedinjenja ( po meni u ništavilu ali i takav mi je kraj prihvatljiviji, logičniji od ovoga sad, ovoga "nazovi života") nečega ili ničega? Koliko još?
30.05.2008. (16:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Samo sam se došla naluknuti i zagrliti..
S.
02.06.2008. (00:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
milicza
Želim vas sve tri zagrliti...plačem kad vidim koliko vas boli.....Učinila bih sve da maknem tu bol,no znam da sam nemoćna....želim vam samo pošaljem malo snage,malo ljubavi,poljubac i pozdrav...znam,možda neće puno pomoći,ali možda dobro dođe....
05.06.2008. (18:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
I ovdje šaljem pjesmu, eto, kod tebe i Sandre riječ je o kčerima, ali kao da je sad bitno u kojem spolu je pjesma napisana, ovdje vidim svoje misli i osječaje-
The Day My Son Died
The doctor came to tell us that he had died I thought it was just for that day, so I went to bed early and slept well.
But the next morning I heard them talking downstairs; apparently he had still died (even though the doctor wasn’t calling to tell us today).
So it’s gonna be a few days, I figured; we might as well have a funeral. We drove hundreds of miles in dozens of cars finding and losing the way ‘round and ‘round standing ‘round and ‘round, crying, listening, crying listening standing and standing around.
But when it was over he had still died so there was nothing to do but drive home. It took hours and then the refrigerator had broken down. We soon fixed it but he had still died.
And every night after that I slept as long as I could to give him a chance to not have died.
But in the morning they were always downstairs and when I asked if he had still died the answer was always, "Yes."
And so it went into a week and then it went into two weeks. Eventually it went into months.
And it kept going.
It wouldn’t stop.
It kept on having happened.
No matter what I did, it refused to not have happened.
Even if I wrote in my diary about it
Even if a wrote a poem about it
Even if I forgot about it,
IT didn’t forget about it.
Not for a second was it caught off guard.
It was as stubborn as the music of the spheres.
It just wouldn’t let bygones be bygones.
To this day it has happened.
It insists on having happened.
It will never tire of having happened.
Nothing will distract it from having happened.
It was more than one day. It was more than one week.
It was more than months. It was more than years.
And it knew it – ALL the time.
Drži se, nadam se da si ''dobro''? Dugo te nisam čula, zabrinuta sam za tebe...
Zagrljaje šaljem
D.
07.06.2008. (19:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...