Moja Vesna, kolika je tvoja bol. I kamen bi proplakao! Pitam se imam li ti se pravo uopće obraćati. Je li dovoljno suosjećati, razumjeti, plakati dok čitam tvoje riječi, dok gledam slike Une s putovanja, dok opisuješ dan kad si umirala od sraha, dan kada si ostala bez svoje Une. Dajem si za pravo jer znam da bih i ja proživljavala isto, da bi i jedan dio mene umro s mojim djetetom. Možda ne bih bila dovoljno jaka da se nosim s tolikom boli. Molim te i molim se da ti izdržiš.
25.05.2008. (21:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
I ja sam danas i zadnjih nekoliko dana u onom posebno lošem stanju, kada neznam dali imam snage za živjeti dalje... Pitam se i pitam zašto moje dijete, zašto baš on?! Toliko mi nedostaje, ljubljeni dečkić mamin... Voljeno moje zlato, srečica moja... Dani odmiču, život svima ide dalje osim nama, osakačenim obiteljima... Večeras mi je posebno mučno jer mi se njegova slika iz mrtvačnice ne miče ispred očiju... Ležao je, poput Anđela, kao da spava, bio je tako spokojan, niti jednu ozljedu nije imao po sebi, samo je tamo ležao sablasno blijed, zatvorenih okica i smirenog izraza lica, bio je kao nekada samo što sam do neke mjere bila svjesna stravičnosti viđenoga... Nikad ja nisam prihvatila što se dogodilo, nikada niti neću, ali tada sam ipak imala onaj rijedak susret sa stvarnošču i sa užasom događaja koji se dogodio... Dali mi je doprlo do mozga i srca što se dogodilo? Do mozga ponekad dođe, do srca nikada... Uvjek živim s nadom da će doči doma, da će jedno novo buđenje maknuti ovu stravu i vratiti mi sina, da ću saznati da je ovo samo odurna nočna mora...Ali ova mora predugo traje... Ali tko može uništenom majčinom srcu oduzet nadu?
Grlim te...
D.
25.05.2008. (22:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Samo da pustim glas, mile moje.... da sam tu kraj vas...s vama...
25.05.2008. (23:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dadi
Vesna, bojim se, strah me tvoje šutnje. Razmišljam da, dok ti nestaješ u boli za svojim djetetom, postoji dijete koje plače, napušteno od od svih, dijete koje neće doživjeti da netko plače zbog njega... Izdrži zbog njih.
26.05.2008. (01:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Antonija
Nekada su dani poput bijelih golubica slijetali na Vaše dlanove, i Vi ste im radosno okretali svoje mlado lice, a danas ih više ne vidite... Osjećate samo olovnu, tešku kišu koja Vam bije o ramena; od njene hladnoće Vam srce zebe, oko Vas samo magla i mrak... Nema više Vaših bijelih golubica. Gdje su nestale? Kamo su odletjele? Kome sada slijeću na dlanove?
Toliko pitanja a nigdje odgovora!?!
Tako sam tužna zbog Vas..., i zbog mnogo drugih nažalost nesretnih i tužnih roditelja koji su tu s Vama svaki dan,...
Šaljem veliki zagrljaj utjehe, uz Vas Antonija.
26.05.2008. (10:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Svima, ja sam životinja, koju su ranili, izmrcvarili, osakatili i nisu je do kraja ubili, tupa od boli, nemoćna da se osovi na noge, pognute glave, izgubljena pogleda.Duboko u meni, nutrina mi krvari, dok se ugasle oči susreću s ljepotom dana. Koji za mene više ne postoji.
26.05.2008. (16:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dadi
Moja Vesna, kolika je tvoja bol. I kamen bi proplakao! Pitam se imam li ti se pravo uopće obraćati. Je li dovoljno suosjećati, razumjeti, plakati dok čitam tvoje riječi, dok gledam slike Une s putovanja, dok opisuješ dan kad si umirala od sraha, dan kada si ostala bez svoje Une.
Dajem si za pravo jer znam da bih i ja proživljavala isto, da bi i jedan dio mene umro s mojim djetetom. Možda ne bih bila dovoljno jaka da se nosim s tolikom boli. Molim te i molim se da ti izdržiš.
25.05.2008. (21:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
I ja sam danas i zadnjih nekoliko dana u onom posebno lošem stanju,
kada neznam dali imam snage za živjeti dalje...
Pitam se i pitam zašto moje dijete, zašto baš on?!
Toliko mi nedostaje, ljubljeni dečkić mamin... Voljeno moje zlato, srečica moja...
Dani odmiču, život svima ide dalje osim nama, osakačenim obiteljima...
Večeras mi je posebno mučno jer mi se njegova slika iz mrtvačnice ne miče ispred očiju...
Ležao je, poput Anđela, kao da spava, bio je tako spokojan, niti jednu ozljedu nije imao po sebi, samo je tamo ležao sablasno blijed, zatvorenih okica i smirenog izraza lica, bio je kao nekada samo što sam do neke mjere bila svjesna stravičnosti viđenoga...
Nikad ja nisam prihvatila što se dogodilo, nikada niti neću, ali tada sam ipak imala onaj rijedak susret sa stvarnošču i sa užasom događaja koji se dogodio...
Dali mi je doprlo do mozga i srca što se dogodilo? Do mozga ponekad dođe, do srca nikada...
Uvjek živim s nadom da će doči doma, da će jedno novo buđenje maknuti ovu stravu i vratiti mi sina, da ću saznati da je ovo samo odurna nočna mora...Ali ova mora predugo traje...
Ali tko može uništenom majčinom srcu oduzet nadu?
Grlim te...
D.
25.05.2008. (22:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Samo da pustim glas, mile moje....
da sam tu kraj vas...s vama...
25.05.2008. (23:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dadi
Vesna, bojim se, strah me tvoje šutnje. Razmišljam da, dok ti nestaješ u boli za svojim djetetom, postoji dijete koje plače, napušteno od od svih, dijete koje neće doživjeti da netko plače zbog njega... Izdrži zbog njih.
26.05.2008. (01:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Antonija
Nekada su dani poput bijelih golubica slijetali na Vaše dlanove, i Vi ste im radosno okretali svoje mlado lice, a danas ih više ne vidite...
Osjećate samo olovnu, tešku kišu koja Vam bije o ramena; od njene hladnoće Vam srce zebe, oko Vas samo magla i mrak...
Nema više Vaših bijelih golubica. Gdje su nestale? Kamo su odletjele?
Kome sada slijeću na dlanove?
Toliko pitanja a nigdje odgovora!?!
Tako sam tužna zbog Vas...,
i zbog mnogo drugih nažalost nesretnih i tužnih roditelja koji su tu s Vama svaki dan,...
Šaljem veliki zagrljaj utjehe,
uz Vas Antonija.
26.05.2008. (10:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Svima,
ja sam životinja, koju su ranili, izmrcvarili, osakatili i nisu je do kraja ubili, tupa od boli, nemoćna da se osovi na noge, pognute glave, izgubljena pogleda.Duboko u meni, nutrina mi krvari, dok se ugasle oči susreću s ljepotom dana. Koji za mene više ne postoji.
26.05.2008. (16:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...