Vesna draga, mislim da je sve nas, roditelje, stresla ova priča koja se odvija u Hrvatskoj, nešto je trulo u ovoj zemlji, nešto opasno ne štima a nitko se ne zamara s tim stvarima... Znam taj osječaj agonije kada znaš da se nešto dogodilo tvoj djetešcu a nitko ti ne vjeruje... Sandri sam nedavno ispričala taj dan kada je moj sin poginuo, kako je cijeli grad znao za tragediju prije nas, svi su već plakali i bili slomljeni samo mi nismo znali a ja sam osječala...
Jeziv osječaj me obuzeo ali nemoguće je roditelju prihvatiti strašnu istinu, čak je drugi sin dobio poruku u kojoj je izraženo saučešče a mi nismo znali što se dogodilo, sve do groznih donosioca vijesti...
Ali tih par sati agonije, nikad neću zaboraviti, dok sam živa, meni je agonija trajala 4sata tebi 12sati, a ti sati su prolazili kao stoljeća...
Život nam je svima stao, zauvjek, a iz dana u dan drugim ljudima se događa ovo isto... Kako to spriječiti? Neznam, voljela bih da znam...
Samo ti mogu reći da ima još roditelja u ovoj situaciji, istina, to ništa ne pomaže ali makar da znaš da postoje ljudi kojima se možeš izjadati, iako,opet, što nam sada to jadanje pomaže? Dovraga i ovaj život...
Zagrljaje šalje, D.
23.05.2008. (19:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Draga Danira, trulo jest sigurno, ali kao što nikoga ovdje ne interesira ništa, tako si mogla iščitati iz moga posta da situacija nije niti drugdje znatno drugačija. Ne vjerujem da, ama baš nitko nešto nije vidio ili čuo, vidio barem neki odbljesak, ali se nitko nije potrudio javiti odgovornima. Tijekom postupka istrage ipak se utvrdilo da ima svjedoka, ne neposrednih, tko ih zna, ali bilo ih je koji su čuli udarac ali i ti nisu reagirali. Jednostavno, okrenuli su se svome poslu.S druge strane, većina ljudi ide na auto trke baš zbog mogućnosti neke senzacije pa makar ta značila i zlu kob za nekoga. Sve se okrenulo naopačke, svi vide samo svoj interes, tek ako se desi neka velika nesreća, nesebični se ljudi solidariziraju, pomažu. Ovaj slučaj kojeg sam navela, od prije nekoliko dana, toliko sličan mojem, našem, njenom, samo je pokazatelj kako netko ne radi svoj posao kako treba, kako su mogući očevici bešćutni u svojim sitnim interesima okrenutim isključivo spram sebe, a za nekoga to istodobno znači ono najgore, a onda i za njegove najbliže. A ta intuicija... to je užasno. Slutnja se toga jutra uvukla u mene rano, prerano, kao da sam znala....a onda i tjeskoba, jednostavno nikada do tada nisam upoznala takav osjećaj. I bila je istina. Hvala ti na lijepim riječima, na posjetama, na dodiru emocija... sada smo još sami mi ovdje, da pričamo o njima, da se ne zaborave... a možda i zato jer još uvijek ne vjerujemo, ne možemo..ne smijemo..
23.05.2008. (22:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Sigurno je netko vidio ali tragedija ovog svijeta je da je ljudima stalo samo do sebe, kada se nešto loše dogodi nitko ne misli- ajme, pa to je nečije dijete,majka, otac, brat, sestra, misli se samo o tome kako bi kasnije bilo naporno davati razna izvješča policiji, i kako će kasniti i možda se zarpljati ako nekome pomognu... Ma sebičan je ovaj svijet,stravično... Gadi mi se zadnjih 10mjeseci još više jer za mene na ovome svijetu dobrota više ne postoji, izgubila sam svog voljenog sinčića i kako da igdje više vidim smisao? Dobrotu? Ljepotu? Znam da me razumiješ, nažalost, mi roditelji se najbolje razumijemo, mi majke, sestre po boli... Drago mi je da moje riječi smatraš lijepima, pišem uvjek iz srca, ono što mislim i osječam, nekada to nije povezano, najčešće su besmislene hrpe izjava, emocija, teško je to sve usustaviti...Teško je misliti uopče o ikakvom govoru i pisanju, samo mi je moj sin u glavi... Posjete ćeš stalno imati, jedino na Sandrinom i tvom blogu vidim da nisam sama, da nažalost ima još pretužnih majki, ali kad već okolnosti nemožemo mjenjati barem da komuniciramo, držimo se skupa, a želim da i Sandra i ti znate da niste same, da ima još ljudi koji razumiju, koji su u istoj situaciji...Kao što kažeš-samo smo mi još tu, samo kroz nas još žive...
O koliko mi nedostaje, koliko ga volim...Zlato mamino, u crnoj zemlji mi leži... Proklet bio ovaj život... Ovaj svijet...
Drži se, koliko možeš,koliko nam sada um dopušta...
Mi,druge majke, druge sestre po boli smo tu... Ne pomaže previše ali makar se držimo skupa i razumijemo...
24.05.2008. (13:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Vesna draga,
mislim da je sve nas, roditelje, stresla ova priča koja se odvija u Hrvatskoj, nešto je trulo u ovoj zemlji, nešto opasno ne štima a nitko se ne zamara s tim stvarima...
Znam taj osječaj agonije kada znaš da se nešto dogodilo tvoj djetešcu a nitko ti ne vjeruje...
Sandri sam nedavno ispričala taj dan kada je moj sin poginuo, kako je cijeli grad znao za tragediju prije nas, svi su već plakali i bili slomljeni samo mi nismo znali a ja sam osječala...
Jeziv osječaj me obuzeo ali nemoguće je roditelju prihvatiti strašnu istinu, čak je drugi sin dobio poruku u kojoj je izraženo saučešče a mi nismo znali što se dogodilo, sve do groznih donosioca vijesti...
Ali tih par sati agonije, nikad neću zaboraviti, dok sam živa, meni je agonija trajala 4sata tebi 12sati, a ti sati su prolazili kao stoljeća...
Život nam je svima stao, zauvjek, a iz dana u dan drugim ljudima se događa ovo isto...
Kako to spriječiti? Neznam, voljela bih da znam...
Samo ti mogu reći da ima još roditelja u ovoj situaciji, istina, to ništa ne pomaže ali makar da znaš da postoje ljudi kojima se možeš izjadati, iako,opet, što nam sada to jadanje pomaže? Dovraga i ovaj život...
Zagrljaje šalje,
D.
23.05.2008. (19:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Draga Danira, trulo jest sigurno, ali kao što nikoga ovdje ne interesira ništa, tako si mogla iščitati iz moga posta da situacija nije niti drugdje znatno drugačija. Ne vjerujem da, ama baš nitko nešto nije vidio ili čuo, vidio barem neki odbljesak, ali se nitko nije potrudio javiti odgovornima. Tijekom postupka istrage ipak se utvrdilo da ima svjedoka, ne neposrednih, tko ih zna, ali bilo ih je koji su čuli udarac ali i ti nisu reagirali. Jednostavno, okrenuli su se svome poslu.S druge strane, većina ljudi ide na auto trke baš zbog mogućnosti neke senzacije pa makar ta značila i zlu kob za nekoga. Sve se okrenulo naopačke, svi vide samo svoj interes, tek ako se desi neka velika nesreća, nesebični se ljudi solidariziraju, pomažu. Ovaj slučaj kojeg sam navela, od prije nekoliko dana, toliko sličan mojem, našem, njenom, samo je pokazatelj kako netko ne radi svoj posao kako treba, kako su mogući očevici bešćutni u svojim sitnim interesima okrenutim isključivo spram sebe, a za nekoga to istodobno znači ono najgore, a onda i za njegove najbliže.
A ta intuicija... to je užasno. Slutnja se toga jutra uvukla u mene rano, prerano, kao da sam znala....a onda i tjeskoba, jednostavno nikada do tada nisam upoznala takav osjećaj. I bila je istina.
Hvala ti na lijepim riječima, na posjetama, na dodiru emocija... sada smo još sami mi ovdje, da pričamo o njima, da se ne zaborave... a možda i zato jer još uvijek ne vjerujemo, ne možemo..ne smijemo..
23.05.2008. (22:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Sigurno je netko vidio ali tragedija ovog svijeta je da je ljudima stalo samo do sebe, kada se nešto loše dogodi nitko ne misli- ajme, pa to je nečije dijete,majka, otac, brat, sestra, misli se samo o tome kako bi kasnije bilo naporno davati razna izvješča policiji, i kako će kasniti i možda se zarpljati ako nekome pomognu...
Ma sebičan je ovaj svijet,stravično... Gadi mi se zadnjih 10mjeseci još više jer za mene na ovome svijetu dobrota više ne postoji, izgubila sam svog voljenog sinčića i kako da igdje više vidim smisao? Dobrotu? Ljepotu?
Znam da me razumiješ, nažalost, mi roditelji se najbolje razumijemo, mi majke, sestre po boli...
Drago mi je da moje riječi smatraš lijepima, pišem uvjek iz srca, ono što mislim i osječam, nekada to nije povezano, najčešće su besmislene hrpe izjava, emocija, teško je to sve usustaviti...Teško je misliti uopče o ikakvom govoru i pisanju, samo mi je moj sin u glavi...
Posjete ćeš stalno imati, jedino na Sandrinom i tvom blogu vidim da nisam sama, da nažalost ima još pretužnih majki, ali kad već okolnosti nemožemo mjenjati barem da komuniciramo, držimo se skupa, a želim da i Sandra i ti znate da niste same, da ima još ljudi koji razumiju, koji su u istoj situaciji...Kao što kažeš-samo smo mi još tu, samo kroz nas još žive...
O koliko mi nedostaje, koliko ga volim...Zlato mamino, u crnoj zemlji mi leži... Proklet bio ovaj život... Ovaj svijet...
Drži se, koliko možeš,koliko nam sada um dopušta...
Mi,druge majke, druge sestre po boli smo tu... Ne pomaže previše ali makar se držimo skupa i razumijemo...
24.05.2008. (13:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Samo da ti zagrljaj pošaljem.....nemam snage za ništa više...
24.05.2008. (22:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
milicza
Ostavljam ti pozdrav,zagrljaj i toplu prijateljsku misao.....
25.05.2008. (11:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...