M. je oprao svoj raskrvavljeni čmar, napunio debelo crijevo melemom, umio lice. Voda se borila s povratnom spregom u cijevi, šištanje slavine umnažalo se u umivaoniku koji je iz odvoda ispuštao tanan vonj truleži. Ogledalo nije prikazivalo zjenice njegovih očiju: blijedo plavetnilo šarenica razlilo se preko njihovih rubova, preplavilo crne rupe. Njegovo lice zastrto raščupanom bradom, usne skrite u gustišu zamršena brka. "Ja", rekao je, ali lice je ostalo nepomično: govorio je netko drugi, onaj iza, glasom prituljenim, tuđim. M. uzme sapun mirisa ruža u drhtave ruke. "Svinjska ruža", zakrulji u njemu blijeda slika od jutarnje gladi oslabljene mučninom. Nasapuna lice: brada mu pojede pola pločice sapuna; ostatak mu isklizne kroz prste na pod prekriven tepihom njegove ošišane kose. Glasno se nasmije, dohvati britvu, prisloni oštricu uz korijenje prvih dlaka na jagodičnoj kosti i polako je povuče prema dolje. Sa svakim potezom britve zjenice su se sve jasnije nazirale iza plavetnila šarenica. Ruka drugog koji se oslobađao postajala je sve drhtavija i nestrpljivija, zanemarujući akne i linije kostiju, parajući kožu. Krv je curila s lica u dlakav slivnik, kapala po penisu koji je rastao šljapkajući po mokroj keramici umivaonika. Lice se naposljetku ukazalo, golo, porođeno u krvi; zjenice su izronile iz plavetnila, razlile se preko šarenica, potamnile ih. "Ja", rekao je I., a lice se pomaknulo. Nasmijao se: kako se samo nasmijao! "Sad ću vas jebati!", arlauknuo je, dograbio pretvrdli penis i stao ga snažno stiskati i natezati, sve dok sukrvava sperma nije šiknula po ogledalu.
21.05.2008. (10:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Cveba, tačnije u severnoj centralnoj Africi. Po geografskim i logičkim spisima centar Afrike je Centralnoafrička Republika, kako joj i samo ime zbori, sve ostalo more da bidne izvan intravaginalnog položaja, toga nam (ljudima) prvog kontinenta.
21.05.2008. (13:12)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
krasan kuropis! najuspeliji pasazi svetske literature su oni iz kojih na nas vreba iskreno zanimanje autora: situacije koje autor nije imao prilike da u empiriji dozivi (bezobzira iz kojih razloga) pa ih baca na papir; markiz je, dodushe, ovu prichu(?) - ili njezin uchinak, isto mogao da baci na ubrus. ali, srecom, odluchio se za vaseljenski papir. preporucham se.
21.05.2008. (21:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dragi Preacher, otkud mi znamo da autor nije iskusio ovaj sjajno opisani muški seksualni triangl? Pa, to je tako verodostojno prikazano (malopre sam dala jednom gej paru na čitanje, i oni su se toliko seksualno uzbudili, da su u nedostatku pravog trećeg zatražili kontakt autora, koji im ja nisam htela ustupiti). Mada, kad malo bolje razmislim, snaga muške mašte i priželjkivanja pokatkad prevazilazi puku faktografiju. Vidim i ti si se...
21.05.2008. (22:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ako sam se uopshte uzbudio, onda iskljuchivo stoga shto ne shvatam tu vrstu skuchenosti, u kojoj je biti homic zlo i naopako, neshto vredno prigovora ili optuzbe... eto, moji najbolji online friendovi su svi skupa pederashi: pa shta? nema veze. vazno je da smo mi zivi i zdravi. pedej je okej. odoh da smandrljam 'manderlay'.
21.05.2008. (22:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
a to shto si ti 'zagolicana' samo govori u prilog Ottovoj tezi da su zene, sve do jedne, konachno i absolutno, robinje falusa (ili ideje o falusu): otuda je svejedno radi li se homo-penisu, konjskom, ili shta ti ja znam: vazno je da je nabrekao i da zna da boli, i prichinjava zadovoljstvo u isto vreme.
21.05.2008. (22:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Plirabelle, magarice, stvarno si me razočarala, i to gore nego Kristina! Pa zar jedna učena devojka ne razlikuje autora od naratora? Tko kaže da autor ima išta s time o čemu narator govori? Uostalom, kao da je u ovom tekstu iskustvo turoperatora presudan dokaz koincidencije pripovedača i autora priče! A šta je s Beogradom? Ju, to smo zaboravili!? Kiza nije bio ni u Beogradu, a kamoli nečijem dupetu, pa opet o tome piše! U konačnici, svi ste me razočarali, prokleti realisti: gotovo ste svi bivši studenti filosofije, a niko da se seti one presudne Hegelove: Tim gore po činjenice! Kakav pozitivizam u književnosti, kakvi bakrači! Karl May jednoga dana nije video Amerike, pa Winetua deca čitaju nadušak: vide ga kako jezdi prerijom tako zorno, tako plastično, da teško Americi, Apačima i cowboysima ako ne odgovaraju toj predodžbi! Zar ćete svojim rezigniranim kriterijima decu da nam deziluzionirate, bre? Evo jedne davanašnje lekcije o narativnim instancama, pa da naučiš gradivo jednom za svagda:
Kad sam već Jevremu preporučio da se primi prve stranice 'Dvora', evo da s prve stranice 'Glorije' pročitamo Jergovića. U eseju 'U obranu Bouvarda et Pecucheta', Borges navodi da je Henri Ceard već par mjeseci po izlasku te Flaubertove knjige napisao da je riječ o 'nekoj vrsti Fausta u dvije osobe'; Faguet tezu sažima epigramom: 'Bouvard et Pecuchet priča je o Faustu koji je istodobno i slaboumnik'. U svojim napomenama uz 'Ime ruže' Umbero Eco kaže da je problem onoga tko govori kanio riješiti glasom nekoga 'tko preko događaja prelazi, svi ih bilježi fotografskom vjernošću adolsecenta, ali ih ne razumije'; kanio je 'postići da se sve razumije iz riječi nekoga tko ne razumije ništa'. Osamdesetogodišnji Adson pripovijeda o onome što je doživio kao osamnaestgodišnjak. Tko dakle govori, jedan ili drugi Adson, stari ili mladi: obojica, kaže Eco. Odmah na početku 'Glorije', Jergović ovaj problem narativnih instanci rješava vrlo pametno: kaže da o požaru u samostanu govori fra Marjan, 'riječima dijelom izgovorenim a dijelom i napisanim': ako fra Marjan govori riječima napisanim, riječ je dakle o kronici; ali, kako govori i riječima dijelom izgovorenim, očito je da uz fra Marjana govori još netko – da je dakle riječ o dvoglasu, priči koju priča narator onako kako je fra Marjan govorio, i onako kako bi fra Marjan govorio. Da čovjek ne povjeruje: odmah na početku 'Glorije in excelsis', u jednoj jedinoj rečenici Miljenko Jergović apsolvira problem složene fokalizacije na nevjerojatno ekonomičan i efektan način, čineći pritom od suhoparnog književnoteorijskog toposa pristojnu poetsku legitimaciju: evo, poput Andrića, posegnuo sam za starim bosanskim crkvenim dokumentima i kronikama, čiji ću glas pokadšto oponašati, a kadkad ću mu u priči izravno prepustiti riječ. Dakle, Jergović nije bedak, štoviše, pametan je to tip! Ali, da stvar bude još gora, Jergović je i nadaren književnik: desetak redaka niže, opisujući širenje kuge, Jergović veli: 'Išla je kuga po redu, od jame i željezne rude u njoj, sve do kose, potkovice i eksera...". Briljantno: kao ona pomisao da je željezo dragi Bog stvorio samo zbog čavala na Golgoti! Kvragu, sad ispada da je Jergović i pametan i talentiran! Da, jest, to nitko nije osporavao, ali, on je nažalost i više od toga, a taj prokleti suvišak, Jergovićev je najveći manjak: on je narposto amoralan, jer je kalkulant! Kalkulira s efektima svoje literature, računa unaprijed što bi pojedina knjiga za njegovu karijeru mogla značiti, i u svakom detalju te knjige, nažalost, o tome daje do znanja! Prije ove nesumljivo briljantne slike zaraze, Jergović govori: 'Ubrzo je bolost zaimalo i naše, počev od najgore sirotinje, rupara i njihovih familija, da bi malo kasnije stigla do dimača i mejdandžija, a nakon njih polegoše i pločari, otucači, klinčari i pokovci." Što je sad tu amoralno? Jergović se očigledno trudi, neke besane noći dvijetisućeineke, oko jezika fra Marijana, oko jezika kronika, ili oko svoga jezika koji bi rekonstruirao 17. stoljeće fra Marijana. Kao što Krleža izmišlja jezik Balada, ako se malo smije usporediti s velikim, tako sada Jergović pobraja i popisuje stanovništvo, cijelu njegovu arbitrarnu hijerarhiju: tucači, pločari, muzgenlije, handžačari, otucači, janjičari, klinčari, basramaci, i još stotine i stotine drugih od kojih su većna njih, poput imena kineskih careva, sasvim fikcionalni likovi! Trudi se Miljenko ostaviti dojam, drugim riječima. Iako na raspolaganju ima svoj nesumnjivi talent, dobro bi bilo biti pravim klasikom, a to zahtjeva eruditivni dokaz! U ovom mom gornjem popisu sasvim je jasno da basramaci i još poneki nikada nisu zemljicom Bosnom ni jezdili ni pezdili, jer sam ih ja upravo izmislio, baš kao što Pervan u onom genijalnom skeču izmišlja instrumente kolinja. Čemu to izmišljanje i parodija?
22.05.2008. (05:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pa parodija se uvijek nameće sama od sebe tamo gdje je riječ o usiljenosti: sva ta kavalkada klinčara, pločara i otucača Miljenku je tu dokazom marljivosti, magisterija, i sada, nakon fascinacije doslovnom veličinom Franzenovih 'Korekcija', Miljenko kreće u golemim razmjerima neophodnima na ulasku u Akademiju: eto, to je Jergovićevo kalkulantstvo, tu je on račundžija i u velikom i, metonimijski, u literarnoj minijaturi: dokazuje se Jergović bez ikakve potrebe i razloga, evidentno i dokazano i pametan i nadaren, i nakon 20 litara mlijeka, nažalost, mora on sve to proliti! Možda ćete kazati da cjepidlačim, da pretjerujem i da ga jednostavno ne volim - ali ne! Ja jednostavno mislim da iz stranice u stranicu takav detalj (jebiga, Lacan je tu najzahvalinij: takav 'clue' kao suvišak manjka) odaje tu sasvim transeutnu, vanliterarnu ambiciju: sve te riječi nisu tu kao integralni tekst kronike 17. stoljeća, niti čine svijet toga vremena ili Jergovićeva dijela, nego su one upućene da se svide, da koketiraju, da zavedu, da dokažu Miljenkovu marljivu spremu, dapače spremnost za Parnas! (Vjerojatno će LEB to sumirati bolje i kraće, poslovično, kao u onoj: legalizacija banalnosti). Ti detalji Jergovićeve literature, koji iz njegova teksta strše i poprimaju najrazličitija kontekstualna značenja, u rasponu od opisanog namigivanja Povijesti pa do kurentnih ideološkopolitičkih obračuna na ljevici (recimo, reći će Miljeniko da logornik 'Skorvatzy ne spušta samokres'; ha, ha, sjajno, kakav stegovni korienski hrvatski!: Jergović bi trebao pročitati Perinčićevu 'Liepu Plavku' pa da se okani barem oružja, ako ne jezika kao oružja), denunciraju Jergovića kao kalkulanta. Njegova je kalkulacija dvostruka: s jedne strane tipično se bosanski bavi specifičnim trafficingom mrtvih u svijet živih, pod pretpostavkom da se živi vječno zgražaju nad tragičnom žrtvom mrtvih, koji su nažalost i opet tipično bosanski redovito u tisućama mrtvi uglavnom zbog živih, dakle: bavi se komercijalizacijom žrtve, dok s druge strane ni ne mrči pera ako nije nakanio napisati Richarda IV, jer prvih je tri sjajno prošlo kako kod publike, tako i na dvoru! Jergović je u svojoj projekciji Notar Historije, Ivo Andrić drugi, po mogućnošću s drugom Nobelovom za šeširom, koji nakon odlaska prvoga zbraja što se još po Bosni od zuluma zbrojiti ima, a ima se hvala Bogu uvijek dosta, jer, ako usfali, već će se oni poklati iz estetskih potreba! U tom smislu, najupečatljiviji simbol Jergovićeve sudbine je srušeni Mostarski most: most koji nedostaje, SRUŠENI most, čista je sublimacija svih estetskih težnji Miljenka Jergovića: moroderska esetetika ratišta poslije bitke: proljetne trave orošene krvlju, urešenih handžara, uzaludnih života, vojski, sultana i raje, i vječnih bosanskih kroničara koji mimogred gledaju nekako sve to notirati, sve te pločare i druge popisati, uredno uvezati najbolje u travniku kroniku, i onda ispručiti Zapadu, koji voli svoj Balkan kao vlastito kolektivno nesvjesno, iskreno i iracionalno, pružitimu mu još jedan dokaz ovdašnjeg generičkog ludila, i, zauzvrat, molim, za to dobiti i adekvatnu nagradu: a ona se, za ljudska prava, filantropiju i galanteriju, redovito dodjeljuje Pjesniku potlačenih! Pa, računa Miljac, i njega će neka dopasti, nakon klinčara i drugih. Dobro računa! Jednoga će dana, vrlo skoro, Miljenko Jergović biti klasik, jer imat će stranu čitabu! I nitko mu više od suvremenika ne će moći ništa: ni logornik sa samokresom, ni rosna dupeta, ni kurac ni palac! A njegove će kronike čitati u ulici Cvijića neki novi klinci. Kao obaveznu (ne više obveznu) lektiru. Da, i...? Kao da će zbog toga bilo tko na ovome svijetu ma i jednome trenutku pomisliti da to ima veze s onom čuvenom kravom Mukom (po kojoj, nažalost, Valent nije dobio ime)! Ili s danima šarenih oblaka rođenih iz morske pjene? Ili s vrhom jezika koji kreće na put niz nepce a bi na tri...? Ili s purpurnim plaštem prokuratora Judeje? Ili s bilo čim zaista velikim u literaturi stoljeća u kojemu je i Miljenko Jergović mrčio pero!? Ima li? Na kraju, ona uvodna napomena o Flaubertu i Ecu poprima sasvim novi smisao: umjesto primjera koji svojim značajem sasvim zasigurno ide Jergoviću u prilog, problem narativne instance koja se udvaja u genija/idiota (uostalom, taj motiv je imanentan povijesti romana; vidi: Cervantes!) prije počinje bivati problemom psihologije stvaralaštva. Štoviše, izgleda da tako shvaćen, problem uopće više nije opći, teorijski, nego je sasvim privatan, Jergovićev problem. Pa, neka ga on riješi sam sa sobom.
22.05.2008. (05:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nemanja, mnogo ste tvrdoglavi u svom inzistiranju na nužnosti distinkcije autora i naratora! Usprkos strukturalistima, univerzum diskursa ne valja ograđivati bodljikavom žicom, stražariti na njegovim vratima: tako misle još samo oni koji se smatraju književnicima, pače piscima, i to profesionalnima, dakle posvećenima (kao da se tu radi o tajnama kakvih masonskih loža, a ne o nečem imanentnom čovjeku kao što mu je imanentno i osjetilo vida) ili oni koji im vjeruju. To je i opasno: tek nas korak dijeli od izdvajanja prostora književnosti kao zasebnog teritorija do prenamjene prostora snova u ropotarnicu jave. P.S. Nevjerojatno je kako ste se vi i onaj koji melje obrecnuli na Plurabelle: opaliste po njoj silnim razjašnjavanjima, kao da u markiževom tekstu postoji nešto što treba pravdati. Upali ste u zamku, zeznula vas je!
22.05.2008. (14:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ubio si ga iz milosti: sada moze ponovo da bude rodjen, samo ako prochita svoju smrt: ti si zapravo monstruozni filantrop.
doktore, ako pazljivije prochitate nasha izvorna dva komentara (Plurabelin i moj), videcete da su gotovo identichna u svojoj nakani. ono sto sledi - cudjenje nad sexualnim afektom - samo je shala (mada, ima tu i krajnje ozbiljnosti). tako da se moze reci da ste vi upali u zamku - da ste se zeznuli! ali to je sasvim u redu.
22.05.2008. (14:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Gej je O.K. Priča je sjajna. To je sve što treba reći. Ja sam doduše potpuno zanemarila ono što je Miloš pomenuo - pokušaj diskreditovanja ličnosti na osnovu seksualne orijentacije, stvarne ili fiktivne, jer ne poznajem ni delo ni osobu koja je ovde često na tapetu. Eto vam GA. O talentu autora ili, ako hoćete - pripovedača sve NAJNAJ.
22.05.2008. (16:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Varate se, velečasni: moja opaska o tome da markižev tekst ne treba opravdavati je uzgredna, dok je kod vas ta problematika istaknuta u prvi plan: vi markiza opravdavate (u tome je zamka), ističući odvojenost njegovog teksta od iskustvene spoznaje koja se odnosi na pederastiju, kao da je upravo to najbitniji aspekt te pripovjetke (koja, po mom sudu - i iznova uzgred - spada među najslabije markiževe uratke, tj. izraz je onih njegovih interesa koje osobno smatram jalovima, a tiču se nacionalističke patologije narodâ ovih prostora).
22.05.2008. (17:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ne znam za markižev tekst, dottore, jer o njemu ništa ne tvrdim, nego govorim o razlici autora i naratora, te o narativnim instancama. Što se tiče vaše trajne i postojane borbe za čistoću umjetničkog izraza i djela, ona je zamjetna, hvalevrijedna i herojska, ali već gotovo fanatična, fundamentalistička: ne morate braniti umjetničku vrijednost Patologije od nas, Patologa! Uzgred, gdje vi vidite nacionalističku patologiju u ovoj priči? To što se radnja priče odvija u Beogradu, prilično je irelevantno, ako ne uvažite moguću univerzalističku poruku: vodimo ljubav, a ne rat, pa makar ta ljubav većini bila (fizički ili moralno) neprihvatljiva! Kako duboko humanistička, kako genijalna poruka, ovako shvaćena, moj dottore, nije li?!
22.05.2008. (17:43)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nemanja, divim se tvojoj sposobnosti mijenjanja bioritma. Trebao bi raditi neki jebeno plaćeni posao , koji se sastoji od svakodnevnog mijenjanja vremenskih zona.
22.05.2008. (17:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ej, Nemanja, dajte me zaustavite! Nego, ozbiljno: čemu isticanje te distinkcije? Za koga? Za onoga koji bi me mogao optužiti za ubojstvo ako pročita moj opis fiktivnog ubojstva? O čemu uopće govorimo? Što se tiče Blade Runnera: Ridley Scott nije jedini autor tog filma: tu je i scenarist, pa autor predloška ("Sanjaju li androidi električne ovce"), pa glumci, montažeri itd. - tako da se može govoriti ne o više naratora, nego o naratoru koji sadrži sve koji su ga oživotvorili, a Ridley Scott svakako jest jedan od njih. I molit ću lijepo: narator priče "Izlet u Beograd - doba nevinosti" jest upravo Markiz: Markiz pod maskom fiktivnoga lika koji se odaziva na ime Miljac, a utemeljen je na liku Miljenka Jergovića. Kako vam se to čini? Nije li ipak upravo Pessoa taj koji progovara kroz stihove Alvara de Camposa? Čemu mistifikacija (ili demistifikacija, kako vam paše) naše sposobnosti, tj, naše osobine da se maskiramo? Kad na karnevalu vidite Miljca maskiranog u zvončara, vi imate izbor: gledat ćete ga kao Miljca maskiranog u zvončara ili ćete apstrahirati činjenicu da je to upravo on, Miljac, te ćete ga promatrati isključivo kao jednog od zvončara. Ali taj zvončar svakako sadrži Miljca: to je Miljčev zvončar, drukčiji od svih ostalih zvončara; to je maskirani Miljac, ni manje ni više.
22.05.2008. (18:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ménage a trois u Beogradu čiji su protagonisti Miljenko Jergović (Miljac), Ivo Sanader (Jovan) i njegov ljubavnik RATko: eto gdje ja vidim nacionalističku patologiju; ona je u cijeloj priči; ona i jest priča.
22.05.2008. (18:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dokotre Jatogen, da, zaustavit ću vas: ja znam da je ignorancija univerzalna osobina mladosti, ali u kasnijoj je životnoj dobi možemo tolerirati tek do neke mjere: mjere dobrog odgoja, naravno. Vidite, vi ste tu mjeru opasno prevršili. Ne zato jer mene, na Vaseljeni, pozivate da vas zaustavim, nego stoga jer naprosto, po ne znam koji put, i ne znam zašto, ignorirate ona znanja koja su izvan diskusije, a ako pak vam se ipak i o njima raspravlja jer i u njih sumnjate, ja vam onda najsrdačnije predlažem da zašiljite olovku, i ispišete papir, dva rasprave o izlišnosti distinkcije autora i naratora. Nemojte me s tim gnjaviti. Pa zar sada očekujete da s vama o tome rapravljam? Vidite u kakve, oprostite ali idiotske, banalnosti upadate, jer nemate što kazati: isprva kao djete plazite jezik, ulovi me, ulovi me, kupit ću ti novine, a onda lupetate: RS nije jedini autor filma, tu su scenarist itd.itd.itd.! Bože sveti, pa zar smo dotle došli? Vi biste, pretpostavljam, na prvoj godini odustali od studija komparativne književnosti, objašnjavajući to roditeljima i djevojci iditizmom profesora i arbitrarnošću same znanosti o književnosti. Razumijem ja to. I patologija je, ona koja se studira na medicini, jednako arbitrarna, vjerujte mi ili sami promislite. Dapače, kad bi tjerali mak na konac, mogli bismo osporiti i matematiku. Ali, ipak da vam na jedno pitanje odgovorim, koliko god bilo banalno: ne, ta distinkcija nije tu da bi vas spasila od optužbe za ubojstvo počinjeno u vašem romanu, iako je Krystian Bala, da podsjetim, osuđen na 25 godina zatvora za ubojstvo poljskog biznismena koje je opisao u svome romanu. Vidite kako je čak i mjereno vašim aršinom dobro urazličiti autora i naratora, a, zanimljivo je vidjeti i to da se književnim tekstom ne bave samo teoretičari književnosti! Distinkcija je tu iz rafiniranijeg razloga, također: vidite, ne tako rijetko na Vaseljeni sam govorio o tom famoznom umetanju brojnih pripovjednih instanci-posrednika između čitatelja i teksta: recimo, "Hazarski rečnik" fascinantno varira taj topos, koji je kudikamo stariji no što se misli: ako netko misli da je riječ o postmodernoj ideji palimpsesta, samo je djelomično u pravu, jer ta postmodernost seže do Sv.Pavla! U svakom slučaju, valja se dakle pitati odakle taj topos i koji mu je smisao, koja svrha. Nije riječ samo o tome da se izvornik ne može uspostaviti, pa je stoga svako čitanje izvorno, kako bi glasilo klasično obrazloženje. Riječ je o tome da umanžanje narativnih instanci, pa i prekid toga niza ili njegova infinitezimalnost, postaju alegorijom jedne druge ideje: one o čitatelju kao konačnom izvoru teksta! Umnažanje pripovjednih instanci i nemogućnost dopiranja do prateksta znači tek jedno: izvor nije izvan čitatelja, u fizičkom svijetu, nego je u čitatelju: izvor je knjige/priče u čitatelju, jer u knjizi pronalazimo samo ono što jesmo, tj. ono smo što čitamo! Izvor neke knjige, uhrtekst, nije u svijetu, nego u nama: mi se u knjizi prepoznajemo, kroz knjigu spoznajemo, u njoj vidimo (samo) ono što u nju stavljamo/učitavamo! Izvor nije pisac, nego čitatelj! Kao što vidite samo vas moja bezgranična blagonaklonst spašava od vaše mladalačke brbljavosti!
22.05.2008. (18:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Velim ja: Izvor neke knjige, uhrtekst, nije u svijetu, nego u nama: mi se u knjizi prepoznajemo, kroz knjigu spoznajemo, u njoj vidimo (samo) ono što u nju stavljamo/učitavamo! Izvor nije pisac, nego čitatelj! Eto što ste vi tu učitali:" Ménage a trois u Beogradu čiji su protagonisti Miljenko Jergović (Miljac), Ivo Sanader (Jovan) i njegov ljubavnik RATko: eto gdje ja vidim nacionalističku patologiju; ona je u cijeloj priči; ona i jest priča!" Bože, kako ste zlonamjerni. Ali, sve da i jest tako, zašto je to nacionalistička patologija? Konačno, zašto je gej ménage a trois patologija? Što se tiče zvončara, to je davno apsolvirano, pa i na Patologiji:
Za Patologiju je VB manje važan no Markiz de ga Sad! Markiz putuje s robom Onanom, Markiz piše o robu Onanu: ne V, nego Markiz de ga Sad! Dopustite površnu usporedbu: na sceni gledamo Hamleta; igra ga Rade Šerbedžija; nakon predstave, Rade odlazi doma, i....Što Rade radi doma to nikoga ne zanima; kakav je Rade Šerbedžija u ulozi Hamleta, to je već vrlo važno; kakav je sam Hamlet, to je ono bitno! Markiz koji putuje s Onanom, to je Hamlet; Markiz koji piše o tim putovanjima - jer Markizov se autorski glas razlikuje od glasa VB-a - prispodobni je glumac Rade; VB/Šerbedžija je van scene. Čovjek, glumac, uloga. Vjeko, Kizo, Markiz. Znati da je Kizo Vjeko, Bože, kako je to nevažno! Tko je Markiz, oh, da mi je to znati!
22.05.2008. (18:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marole
Kizo je ovo tako lepo opisao, da sam proživeo svaki paramparčad, ove ćaknute putešestvije
21.05.2008. (10:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marole
Srpski narod je tekom okupacije severne Afrike, Nđamenu, poslao u paramparČad.
Nđamena
za mene pravi si žena
prava si žena
za mene
Nđamena
I ako ti se svidi Mali (i Bamaku njegov)
Nđamena
za mene nema problema
nema problema
za mene
Nđamena
i Mali će u paramparČad
ostat će jezero i napalma smrad
21.05.2008. (10:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
doktor Jatogen
PREOBRAŽAJ U AMOK-KOMORI (PG-21)
M. je oprao svoj raskrvavljeni čmar, napunio debelo crijevo melemom, umio lice. Voda se borila s povratnom spregom u cijevi, šištanje slavine umnažalo se u umivaoniku koji je iz odvoda ispuštao tanan vonj truleži. Ogledalo nije prikazivalo zjenice njegovih očiju: blijedo plavetnilo šarenica razlilo se preko njihovih rubova, preplavilo crne rupe. Njegovo lice zastrto raščupanom bradom, usne skrite u gustišu zamršena brka. "Ja", rekao je, ali lice je ostalo nepomično: govorio je netko drugi, onaj iza, glasom prituljenim, tuđim. M. uzme sapun mirisa ruža u drhtave ruke. "Svinjska ruža", zakrulji u njemu blijeda slika od jutarnje gladi oslabljene mučninom. Nasapuna lice: brada mu pojede pola pločice sapuna; ostatak mu isklizne kroz prste na pod prekriven tepihom njegove ošišane kose. Glasno se nasmije, dohvati britvu, prisloni oštricu uz korijenje prvih dlaka na jagodičnoj kosti i polako je povuče prema dolje.
Sa svakim potezom britve zjenice su se sve jasnije nazirale iza plavetnila šarenica. Ruka drugog koji se oslobađao postajala je sve drhtavija i nestrpljivija, zanemarujući akne i linije kostiju, parajući kožu. Krv je curila s lica u dlakav slivnik, kapala po penisu koji je rastao šljapkajući po mokroj keramici umivaonika. Lice se naposljetku ukazalo, golo, porođeno u krvi; zjenice su izronile iz plavetnila, razlile se preko šarenica, potamnile ih.
"Ja", rekao je I., a lice se pomaknulo. Nasmijao se: kako se samo nasmijao! "Sad ću vas jebati!", arlauknuo je, dograbio pretvrdli penis i stao ga snažno stiskati i natezati, sve dok sukrvava sperma nije šiknula po ogledalu.
21.05.2008. (10:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
Maro, buduci da ti znas koliko ja volim precizost, notiraj da se N'Djamena nalazi ( skupa s Chadom ) u centralnoj Africi, prosim..:-)
21.05.2008. (12:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marole
Cveba, tačnije u severnoj centralnoj Africi. Po geografskim i logičkim spisima centar Afrike je Centralnoafrička Republika, kako joj i samo ime zbori, sve ostalo more da bidne izvan intravaginalnog položaja, toga nam (ljudima) prvog kontinenta.
21.05.2008. (13:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
krasan kuropis!
najuspeliji pasazi svetske literature su oni iz kojih na nas vreba iskreno zanimanje autora: situacije koje autor nije imao prilike da u empiriji dozivi (bezobzira iz kojih razloga) pa ih baca na papir; markiz je, dodushe, ovu prichu(?) - ili njezin uchinak, isto mogao da baci na ubrus. ali, srecom, odluchio se za vaseljenski papir.
preporucham se.
21.05.2008. (21:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
plurabelle
Dragi Preacher, otkud mi znamo da autor nije iskusio ovaj sjajno opisani muški seksualni triangl? Pa, to je tako verodostojno prikazano (malopre sam dala jednom gej paru na čitanje, i oni su se toliko seksualno uzbudili, da su u nedostatku pravog trećeg zatražili kontakt autora, koji im ja nisam htela ustupiti). Mada, kad malo bolje razmislim, snaga muške mašte i priželjkivanja pokatkad prevazilazi puku faktografiju.
Vidim i ti si se...
21.05.2008. (22:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
ako sam se uopshte uzbudio, onda iskljuchivo stoga shto ne shvatam tu vrstu skuchenosti, u kojoj je biti homic zlo i naopako, neshto vredno prigovora ili optuzbe... eto, moji najbolji online friendovi su svi skupa pederashi: pa shta? nema veze. vazno je da smo mi zivi i zdravi. pedej je okej.
odoh da smandrljam 'manderlay'.
21.05.2008. (22:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
a to shto si ti 'zagolicana' samo govori u prilog Ottovoj tezi da su zene, sve do jedne, konachno i absolutno, robinje falusa (ili ideje o falusu): otuda je svejedno radi li se homo-penisu, konjskom, ili shta ti ja znam: vazno je da je nabrekao i da zna da boli, i prichinjava zadovoljstvo u isto vreme.
21.05.2008. (22:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Plirabelle, magarice, stvarno si me razočarala, i to gore nego Kristina! Pa zar jedna učena devojka ne razlikuje autora od naratora? Tko kaže da autor ima išta s time o čemu narator govori? Uostalom, kao da je u ovom tekstu iskustvo turoperatora presudan dokaz koincidencije pripovedača i autora priče! A šta je s Beogradom? Ju, to smo zaboravili!? Kiza nije bio ni u Beogradu, a kamoli nečijem dupetu, pa opet o tome piše!
U konačnici, svi ste me razočarali, prokleti realisti: gotovo ste svi bivši studenti filosofije, a niko da se seti one presudne Hegelove: Tim gore po činjenice!
Kakav pozitivizam u književnosti, kakvi bakrači! Karl May jednoga dana nije video Amerike, pa Winetua deca čitaju nadušak: vide ga kako jezdi prerijom tako zorno, tako plastično, da teško Americi, Apačima i cowboysima ako ne odgovaraju toj predodžbi!
Zar ćete svojim rezigniranim kriterijima decu da nam deziluzionirate, bre?
Evo jedne davanašnje lekcije o narativnim instancama, pa da naučiš gradivo jednom za svagda:
Kad sam već Jevremu preporučio da se primi prve stranice 'Dvora', evo da s prve stranice 'Glorije' pročitamo Jergovića. U eseju 'U obranu Bouvarda et Pecucheta', Borges navodi da je Henri Ceard već par mjeseci po izlasku te Flaubertove knjige napisao da je riječ o 'nekoj vrsti Fausta u dvije osobe'; Faguet tezu sažima epigramom: 'Bouvard et Pecuchet priča je o Faustu koji je istodobno i slaboumnik'. U svojim napomenama uz 'Ime ruže' Umbero Eco kaže da je problem onoga tko govori kanio riješiti glasom nekoga 'tko preko događaja prelazi, svi ih bilježi fotografskom vjernošću adolsecenta, ali ih ne razumije'; kanio je 'postići da se sve razumije iz riječi nekoga tko ne razumije ništa'. Osamdesetogodišnji Adson pripovijeda o onome što je doživio kao osamnaestgodišnjak. Tko dakle govori, jedan ili drugi Adson, stari ili mladi: obojica, kaže Eco. Odmah na početku 'Glorije', Jergović ovaj problem narativnih instanci rješava vrlo pametno: kaže da o požaru u samostanu govori fra Marjan, 'riječima dijelom izgovorenim a dijelom i napisanim': ako fra Marjan govori riječima napisanim, riječ je dakle o kronici; ali, kako govori i riječima dijelom izgovorenim, očito je da uz fra Marjana govori još netko – da je dakle riječ o dvoglasu, priči koju priča narator onako kako je fra Marjan govorio, i onako kako bi fra Marjan govorio. Da čovjek ne povjeruje: odmah na početku 'Glorije in excelsis', u jednoj jedinoj rečenici Miljenko Jergović apsolvira problem složene fokalizacije na nevjerojatno ekonomičan i efektan način, čineći pritom od suhoparnog književnoteorijskog toposa pristojnu poetsku legitimaciju: evo, poput Andrića, posegnuo sam za starim bosanskim crkvenim dokumentima i kronikama, čiji ću glas pokadšto oponašati, a kadkad ću mu u priči izravno prepustiti riječ. Dakle, Jergović nije bedak, štoviše, pametan je to tip! Ali, da stvar bude još gora, Jergović je i nadaren književnik: desetak redaka niže, opisujući širenje kuge, Jergović veli: 'Išla je kuga po redu, od jame i željezne rude u njoj, sve do kose, potkovice i eksera...". Briljantno: kao ona pomisao da je željezo dragi Bog stvorio samo zbog čavala na Golgoti! Kvragu, sad ispada da je Jergović i pametan i talentiran! Da, jest, to nitko nije osporavao, ali, on je nažalost i više od toga, a taj prokleti suvišak, Jergovićev je najveći manjak: on je narposto amoralan, jer je kalkulant! Kalkulira s efektima svoje literature, računa unaprijed što bi pojedina knjiga za njegovu karijeru mogla značiti, i u svakom detalju te knjige, nažalost, o tome daje do znanja! Prije ove nesumljivo briljantne slike zaraze, Jergović govori: 'Ubrzo je bolost zaimalo i naše, počev od najgore sirotinje, rupara i njihovih familija, da bi malo kasnije stigla do dimača i mejdandžija, a nakon njih polegoše i pločari, otucači, klinčari i pokovci." Što je sad tu amoralno? Jergović se očigledno trudi, neke besane noći dvijetisućeineke, oko jezika fra Marijana, oko jezika kronika, ili oko svoga jezika koji bi rekonstruirao 17. stoljeće fra Marijana. Kao što Krleža izmišlja jezik Balada, ako se malo smije usporediti s velikim, tako sada Jergović pobraja i popisuje stanovništvo, cijelu njegovu arbitrarnu hijerarhiju: tucači, pločari, muzgenlije, handžačari, otucači, janjičari, klinčari, basramaci, i još stotine i stotine drugih od kojih su većna njih, poput imena kineskih careva, sasvim fikcionalni likovi! Trudi se Miljenko ostaviti dojam, drugim riječima. Iako na raspolaganju ima svoj nesumnjivi talent, dobro bi bilo biti pravim klasikom, a to zahtjeva eruditivni dokaz! U ovom mom gornjem popisu sasvim je jasno da basramaci i još poneki nikada nisu zemljicom Bosnom ni jezdili ni pezdili, jer sam ih ja upravo izmislio, baš kao što Pervan u onom genijalnom skeču izmišlja instrumente kolinja. Čemu to izmišljanje i parodija?
22.05.2008. (05:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Pa parodija se uvijek nameće sama od sebe tamo gdje je riječ o usiljenosti: sva ta kavalkada klinčara, pločara i otucača Miljenku je tu dokazom marljivosti, magisterija, i sada, nakon fascinacije doslovnom veličinom Franzenovih 'Korekcija', Miljenko kreće u golemim razmjerima neophodnima na ulasku u Akademiju: eto, to je Jergovićevo kalkulantstvo, tu je on račundžija i u velikom i, metonimijski, u literarnoj minijaturi: dokazuje se Jergović bez ikakve potrebe i razloga, evidentno i dokazano i pametan i nadaren, i nakon 20 litara mlijeka, nažalost, mora on sve to proliti! Možda ćete kazati da cjepidlačim, da pretjerujem i da ga jednostavno ne volim - ali ne! Ja jednostavno mislim da iz stranice u stranicu takav detalj (jebiga, Lacan je tu najzahvalinij: takav 'clue' kao suvišak manjka) odaje tu sasvim transeutnu, vanliterarnu ambiciju: sve te riječi nisu tu kao integralni tekst kronike 17. stoljeća, niti čine svijet toga vremena ili Jergovićeva dijela, nego su one upućene da se svide, da koketiraju, da zavedu, da dokažu Miljenkovu marljivu spremu, dapače spremnost za Parnas! (Vjerojatno će LEB to sumirati bolje i kraće, poslovično, kao u onoj: legalizacija banalnosti). Ti detalji Jergovićeve literature, koji iz njegova teksta strše i poprimaju najrazličitija kontekstualna značenja, u rasponu od opisanog namigivanja Povijesti pa do kurentnih ideološkopolitičkih obračuna na ljevici (recimo, reći će Miljeniko da logornik 'Skorvatzy ne spušta samokres'; ha, ha, sjajno, kakav stegovni korienski hrvatski!: Jergović bi trebao pročitati Perinčićevu 'Liepu Plavku' pa da se okani barem oružja, ako ne jezika kao oružja), denunciraju Jergovića kao kalkulanta. Njegova je kalkulacija dvostruka: s jedne strane tipično se bosanski bavi specifičnim trafficingom mrtvih u svijet živih, pod pretpostavkom da se živi vječno zgražaju nad tragičnom žrtvom mrtvih, koji su nažalost i opet tipično bosanski redovito u tisućama mrtvi uglavnom zbog živih, dakle: bavi se komercijalizacijom žrtve, dok s druge strane ni ne mrči pera ako nije nakanio napisati Richarda IV, jer prvih je tri sjajno prošlo kako kod publike, tako i na dvoru! Jergović je u svojoj projekciji Notar Historije, Ivo Andrić drugi, po mogućnošću s drugom Nobelovom za šeširom, koji nakon odlaska prvoga zbraja što se još po Bosni od zuluma zbrojiti ima, a ima se hvala Bogu uvijek dosta, jer, ako usfali, već će se oni poklati iz estetskih potreba! U tom smislu, najupečatljiviji simbol Jergovićeve sudbine je srušeni Mostarski most: most koji nedostaje, SRUŠENI most, čista je sublimacija svih estetskih težnji Miljenka Jergovića: moroderska esetetika ratišta poslije bitke: proljetne trave orošene krvlju, urešenih handžara, uzaludnih života, vojski, sultana i raje, i vječnih bosanskih kroničara koji mimogred gledaju nekako sve to notirati, sve te pločare i druge popisati, uredno uvezati najbolje u travniku kroniku, i onda ispručiti Zapadu, koji voli svoj Balkan kao vlastito kolektivno nesvjesno, iskreno i iracionalno, pružitimu mu još jedan dokaz ovdašnjeg generičkog ludila, i, zauzvrat, molim, za to dobiti i adekvatnu nagradu: a ona se, za ljudska prava, filantropiju i galanteriju, redovito dodjeljuje Pjesniku potlačenih! Pa, računa Miljac, i njega će neka dopasti, nakon klinčara i drugih. Dobro računa! Jednoga će dana, vrlo skoro, Miljenko Jergović biti klasik, jer imat će stranu čitabu! I nitko mu više od suvremenika ne će moći ništa: ni logornik sa samokresom, ni rosna dupeta, ni kurac ni palac! A njegove će kronike čitati u ulici Cvijića neki novi klinci. Kao obaveznu (ne više obveznu) lektiru. Da, i...? Kao da će zbog toga bilo tko na ovome svijetu ma i jednome trenutku pomisliti da to ima veze s onom čuvenom kravom Mukom (po kojoj, nažalost, Valent nije dobio ime)! Ili s danima šarenih oblaka rođenih iz morske pjene? Ili s vrhom jezika koji kreće na put niz nepce a bi na tri...? Ili s purpurnim plaštem prokuratora Judeje? Ili s bilo čim zaista velikim u literaturi stoljeća u kojemu je i Miljenko Jergović mrčio pero!? Ima li? Na kraju, ona uvodna napomena o Flaubertu i Ecu poprima sasvim novi smisao: umjesto primjera koji svojim značajem sasvim zasigurno ide Jergoviću u prilog, problem narativne instance koja se udvaja u genija/idiota (uostalom, taj motiv je imanentan povijesti romana; vidi: Cervantes!) prije počinje bivati problemom psihologije stvaralaštva. Štoviše, izgleda da tako shvaćen, problem uopće više nije opći, teorijski, nego je sasvim privatan, Jergovićev problem. Pa, neka ga on riješi sam sa sobom.
22.05.2008. (05:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
"Men! Do not fear the punishment of death! The death of man is like the dive which the duck makes".
Ahl-e Haqq
22.05.2008. (08:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
doktor Jatogen
Nemanja, mnogo ste tvrdoglavi u svom inzistiranju na nužnosti distinkcije autora i naratora! Usprkos strukturalistima, univerzum diskursa ne valja ograđivati bodljikavom žicom, stražariti na njegovim vratima: tako misle još samo oni koji se smatraju književnicima, pače piscima, i to profesionalnima, dakle posvećenima (kao da se tu radi o tajnama kakvih masonskih loža, a ne o nečem imanentnom čovjeku kao što mu je imanentno i osjetilo vida) ili oni koji im vjeruju. To je i opasno: tek nas korak dijeli od izdvajanja prostora književnosti kao zasebnog teritorija do prenamjene prostora snova u ropotarnicu jave.
P.S. Nevjerojatno je kako ste se vi i onaj koji melje obrecnuli na Plurabelle: opaliste po njoj silnim razjašnjavanjima, kao da u markiževom tekstu postoji nešto što treba pravdati. Upali ste u zamku, zeznula vas je!
22.05.2008. (14:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
ubio si ga iz milosti: sada moze ponovo da bude rodjen, samo ako prochita svoju smrt: ti si zapravo monstruozni filantrop.
doktore, ako pazljivije prochitate nasha izvorna dva komentara (Plurabelin i moj), videcete da su gotovo identichna u svojoj nakani. ono sto sledi - cudjenje nad sexualnim afektom - samo je shala (mada, ima tu i krajnje ozbiljnosti). tako da se moze reci da ste vi upali u zamku - da ste se zeznuli! ali to je sasvim u redu.
22.05.2008. (14:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
plurabelle
Gej je O.K. Priča je sjajna. To je sve što treba reći. Ja sam doduše potpuno zanemarila ono što je Miloš pomenuo - pokušaj diskreditovanja ličnosti na osnovu seksualne orijentacije, stvarne ili fiktivne, jer ne poznajem ni delo ni osobu koja je ovde često na tapetu. Eto vam GA. O talentu autora ili, ako hoćete - pripovedača sve NAJNAJ.
22.05.2008. (16:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Ej, doktore, dajte se zaustavite! Sad već pričate gluposti. Ridley Scott jest autor, ali nije narator "Blade Runnera".
22.05.2008. (16:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
doktor Jatogen
Varate se, velečasni: moja opaska o tome da markižev tekst ne treba opravdavati je uzgredna, dok je kod vas ta problematika istaknuta u prvi plan: vi markiza opravdavate (u tome je zamka), ističući odvojenost njegovog teksta od iskustvene spoznaje koja se odnosi na pederastiju, kao da je upravo to najbitniji aspekt te pripovjetke (koja, po mom sudu - i iznova uzgred - spada među najslabije markiževe uratke, tj. izraz je onih njegovih interesa koje osobno smatram jalovima, a tiču se nacionalističke patologije narodâ ovih prostora).
22.05.2008. (17:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Ne znam za markižev tekst, dottore, jer o njemu ništa ne tvrdim, nego govorim o razlici autora i naratora, te o narativnim instancama. Što se tiče vaše trajne i postojane borbe za čistoću umjetničkog izraza i djela, ona je zamjetna, hvalevrijedna i herojska, ali već gotovo fanatična, fundamentalistička: ne morate braniti umjetničku vrijednost Patologije od nas, Patologa! Uzgred, gdje vi vidite nacionalističku patologiju u ovoj priči? To što se radnja priče odvija u Beogradu, prilično je irelevantno, ako ne uvažite moguću univerzalističku poruku: vodimo ljubav, a ne rat, pa makar ta ljubav većini bila (fizički ili moralno) neprihvatljiva! Kako duboko humanistička, kako genijalna poruka, ovako shvaćena, moj dottore, nije li?!
22.05.2008. (17:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marole
Nemanja, divim se tvojoj sposobnosti mijenjanja bioritma. Trebao bi raditi neki jebeno plaćeni posao , koji se sastoji od svakodnevnog mijenjanja vremenskih zona.
22.05.2008. (17:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
doktor Jatogen
Ej, Nemanja, dajte me zaustavite! Nego, ozbiljno: čemu isticanje te distinkcije? Za koga? Za onoga koji bi me mogao optužiti za ubojstvo ako pročita moj opis fiktivnog ubojstva? O čemu uopće govorimo?
Što se tiče Blade Runnera: Ridley Scott nije jedini autor tog filma: tu je i scenarist, pa autor predloška ("Sanjaju li androidi električne ovce"), pa glumci, montažeri itd. - tako da se može govoriti ne o više naratora, nego o naratoru koji sadrži sve koji su ga oživotvorili, a Ridley Scott svakako jest jedan od njih. I molit ću lijepo: narator priče "Izlet u Beograd - doba nevinosti" jest upravo Markiz: Markiz pod maskom fiktivnoga lika koji se odaziva na ime Miljac, a utemeljen je na liku Miljenka Jergovića. Kako vam se to čini? Nije li ipak upravo Pessoa taj koji progovara kroz stihove Alvara de Camposa? Čemu mistifikacija (ili demistifikacija, kako vam paše) naše sposobnosti, tj, naše osobine da se maskiramo? Kad na karnevalu vidite Miljca maskiranog u zvončara, vi imate izbor: gledat ćete ga kao Miljca maskiranog u zvončara ili ćete apstrahirati činjenicu da je to upravo on, Miljac, te ćete ga promatrati isključivo kao jednog od zvončara. Ali taj zvončar svakako sadrži Miljca: to je Miljčev zvončar, drukčiji od svih ostalih zvončara; to je maskirani Miljac, ni manje ni više.
22.05.2008. (18:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
bolje ljubav da vodimo, bolje nego rat,
i poljupce da brojimo, po 300 na sat ...
doktor je u pravu - ova kizina prica je losa: banalna je, jebiga, i plitka, uzgred.
22.05.2008. (18:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marole
Banalna je tematski (za mene), ali odlično ispropovijedana.
22.05.2008. (18:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
doktor Jatogen
Ménage a trois u Beogradu čiji su protagonisti Miljenko Jergović (Miljac), Ivo Sanader (Jovan) i njegov ljubavnik RATko: eto gdje ja vidim nacionalističku patologiju; ona je u cijeloj priči; ona i jest priča.
22.05.2008. (18:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Dokotre Jatogen, da, zaustavit ću vas: ja znam da je ignorancija univerzalna osobina mladosti, ali u kasnijoj je životnoj dobi možemo tolerirati tek do neke mjere: mjere dobrog odgoja, naravno. Vidite, vi ste tu mjeru opasno prevršili. Ne zato jer mene, na Vaseljeni, pozivate da vas zaustavim, nego stoga jer naprosto, po ne znam koji put, i ne znam zašto, ignorirate ona znanja koja su izvan diskusije, a ako pak vam se ipak i o njima raspravlja jer i u njih sumnjate, ja vam onda najsrdačnije predlažem da zašiljite olovku, i ispišete papir, dva rasprave o izlišnosti distinkcije autora i naratora. Nemojte me s tim gnjaviti. Pa zar sada očekujete da s vama o tome rapravljam? Vidite u kakve, oprostite ali idiotske, banalnosti upadate, jer nemate što kazati: isprva kao djete plazite jezik, ulovi me, ulovi me, kupit ću ti novine, a onda lupetate: RS nije jedini autor filma, tu su scenarist itd.itd.itd.! Bože sveti, pa zar smo dotle došli? Vi biste, pretpostavljam, na prvoj godini odustali od studija komparativne književnosti, objašnjavajući to roditeljima i djevojci iditizmom profesora i arbitrarnošću same znanosti o književnosti. Razumijem ja to. I patologija je, ona koja se studira na medicini, jednako arbitrarna, vjerujte mi ili sami promislite. Dapače, kad bi tjerali mak na konac, mogli bismo osporiti i matematiku.
Ali, ipak da vam na jedno pitanje odgovorim, koliko god bilo banalno: ne, ta distinkcija nije tu da bi vas spasila od optužbe za ubojstvo počinjeno u vašem romanu, iako je Krystian Bala, da podsjetim, osuđen na 25 godina zatvora za ubojstvo poljskog biznismena koje je opisao u svome romanu. Vidite kako je čak i mjereno vašim aršinom dobro urazličiti autora i naratora, a, zanimljivo je vidjeti i to da se književnim tekstom ne bave samo teoretičari književnosti! Distinkcija je tu iz rafiniranijeg razloga, također: vidite, ne tako rijetko na Vaseljeni sam govorio o tom famoznom umetanju brojnih pripovjednih instanci-posrednika između čitatelja i teksta: recimo, "Hazarski rečnik" fascinantno varira taj topos, koji je kudikamo stariji no što se misli: ako netko misli da je riječ o postmodernoj ideji palimpsesta, samo je djelomično u pravu, jer ta postmodernost seže do Sv.Pavla! U svakom slučaju, valja se dakle pitati odakle taj topos i koji mu je smisao, koja svrha. Nije riječ samo o tome da se izvornik ne može uspostaviti, pa je stoga svako čitanje izvorno, kako bi glasilo klasično obrazloženje. Riječ je o tome da umanžanje narativnih instanci, pa i prekid toga niza ili njegova infinitezimalnost, postaju alegorijom jedne druge ideje: one o čitatelju kao konačnom izvoru teksta! Umnažanje pripovjednih instanci i nemogućnost dopiranja do prateksta znači tek jedno: izvor nije izvan čitatelja, u fizičkom svijetu, nego je u čitatelju: izvor je knjige/priče u čitatelju, jer u knjizi pronalazimo samo ono što jesmo, tj. ono smo što čitamo! Izvor neke knjige, uhrtekst, nije u svijetu, nego u nama: mi se u knjizi prepoznajemo, kroz knjigu spoznajemo, u njoj vidimo (samo) ono što u nju stavljamo/učitavamo! Izvor nije pisac, nego čitatelj!
Kao što vidite samo vas moja bezgranična blagonaklonst spašava od vaše mladalačke brbljavosti!
22.05.2008. (18:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Velim ja: Izvor neke knjige, uhrtekst, nije u svijetu, nego u nama: mi se u knjizi prepoznajemo, kroz knjigu spoznajemo, u njoj vidimo (samo) ono što u nju stavljamo/učitavamo! Izvor nije pisac, nego čitatelj!
Eto što ste vi tu učitali:" Ménage a trois u Beogradu čiji su protagonisti Miljenko Jergović (Miljac), Ivo Sanader (Jovan) i njegov ljubavnik RATko: eto gdje ja vidim nacionalističku patologiju; ona je u cijeloj priči; ona i jest priča!"
Bože, kako ste zlonamjerni.
Ali, sve da i jest tako, zašto je to nacionalistička patologija?
Konačno, zašto je gej ménage a trois patologija?
Što se tiče zvončara, to je davno apsolvirano, pa i na Patologiji:
Za Patologiju je VB manje važan no Markiz de ga Sad! Markiz putuje s robom Onanom, Markiz piše o robu Onanu: ne V, nego Markiz de ga Sad! Dopustite površnu usporedbu: na sceni gledamo Hamleta; igra ga Rade Šerbedžija; nakon predstave, Rade odlazi doma, i....Što Rade radi doma to nikoga ne zanima; kakav je Rade Šerbedžija u ulozi Hamleta, to je već vrlo važno; kakav je sam Hamlet, to je ono bitno! Markiz koji putuje s Onanom, to je Hamlet; Markiz koji piše o tim putovanjima - jer Markizov se autorski glas razlikuje od glasa VB-a - prispodobni je glumac Rade; VB/Šerbedžija je van scene. Čovjek, glumac, uloga. Vjeko, Kizo, Markiz.
Znati da je Kizo Vjeko, Bože, kako je to nevažno!
Tko je Markiz, oh, da mi je to znati!
22.05.2008. (18:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...