Ne mogu se oteti dojmu da su stvari u ovom tekstu iz temelja krivo postavljene. Jer, ono što je "labirintično" u blogosferi ne pripada području kreacije - radi se tek o umnažanju kloniranih i osiromašenih komunikacijskih modusa, relativizaciji i neutralizaciji jezika; osnovna svrha tog umnažanja jest histerična komunikacija koja je i te kako podložna komercijalizaciji - dakako, ne onakvoj na kakvu cilja autor teksta, nego posvemašnjoj komercijalizaciji u smislu rasprodaje ono malo integriteta i dostojanstva što je čovjeku još preostalo, i to trgovanjem dronjcima intime i inim metodama svojstvenim lovcima na petnaest minuta slave i reality show-ovima. Uostalom, da parafraziram nekoga: kakva to monstruozna ideja tjera ljude da potčine jezik komunikaciji? Jezik nisu samo moderne krpice za privlačenje pažnje, za fashion statement, za izražavanje svog stava o ovome ili onome: jezik je ronilačka oprema, batiskaf, raketa, jebeni Enterprise; komunikacija je tek popratna pojava jezika, nipošto nužna, često upravo pogubna. Blogosfera je gadljiv teritorij, močvarno groblje ideja, područje bez vjetra: najviše što bloger može napraviti jest ugasiti svoj blog.
17.05.2008. (21:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dobro moj dottore, vi ste naprosto nepopravljivo čangrizavi, ali, teška srca priznajem, jednako takvo duhoviti. I, naravno, nažalost počesto u pravu! No, vidite, vi ste i anakron! Recimo u ovom slučaju: koriti ovakav tekst u diluvijalnoj Hrvatskoj, u kojoj vodeći književni umovi poput Jergovića ili Šimprage o blogu misle što i engleski seljaci o pojavi parnoga stroja, naprosto je ravno demontaži liberalizma u feudalnoj Rusiji! Jamrati suprotivu multikulturalnosti na Sohou i na Palama nije ista stvar, da skratim! Inače, savršeno ste točno naslutili da nešto s temeljnom tezom ne valja, ali, mislim da to možemo kazati jednostavnije, ne posežući za spektakularnom opaskom o potčinjavanju jezika komunikaciji (prekjučer sam o tome razgovarao s Halter, nevjerojatno, ali istinito). Mislim naime na prekomjerno oduševljenje manipulativnim moćima suvremenih medija: tvrditi da se cybertektst razlikuje od tradicionalnog teksta time što je čitatelj upisan u sam tekst procesom čitanja: differentia specifica je "prije svaka organizacija informacija koja uključuje povratnu spregu, a koja čitatelju daje mogućnost da utječe, ili čak orkestrira proizvodnju teksta kroz proces čitanja. " Uf! U jednom davnašnjem posto vođen je na Vaseljeni razgovor u kojemu je Baka beskrajno pametno poentirala opaskom: "Sasvim se slažem, Bozzo je svjestan učinka svojeg pisanja: da čitajući knjigu, sam piše njezino čitanje i time postaje pisac, kojeg se potom čita. Pisanje čitanjem, dakle, bezdano se prolongira. Riječ je o metatekstualnoj strukturi mise en abyme." Ta struktura, spomenuta najčešće povodom Borgesa, priziva u pamet njegovu opasku o čitanje kao smirenijen, uglađenijem i produhovljenijem od pisanja (predgovor prvom izdanju 'Opće povijesti gadosti').Štoviše, objasnio je, pišući o Pierreu Menardu, što smatra svojim osobnim doprinosom povijesti književnosti: Menard (perhaps without wishing to) has enriched, by means of a new technique, the hesitant and rudimentary art of reading: the technique is one of deliberate anachronism and erroneous attributions. This technique, with its infinite applications, urges us to run through the Odyssey as if it were written after the Aeneid, and to read Le jardin du Centaure by Madame Henri Bachelier as if it were by Madame Henri Bachelier. This technique would fill the dullest books with adventure. Would not the attributing of The Imitation of Christ to Louis Ferdinand Celine or James Joyce be a sufficient renovation of its tenous spiritual counsels? Neka se drugi hvale napisanim stranicama; / ja se ponosim onim pročitanim, kaže na početku jedne svoje pjesme. U prologu zbirke Za šest žica kazat će doslovno da: "Svako čitanje zahtijeva suradnju i gotovo sudioništvo." I što onda u tom svijetlu znače riječi: “Ideja cyberteksta usmjerava se na mehaničku organizaciju teksta, tako što zamršenost toga medija postulira kao integralni dio književne razmjene. Ona također pozornost usredotočuje na konzumenta, to jest korisnika teksta, kao figuru čiju integriranost ističe više negoli bilo koji teoretičar recepcije... Tijekom cybertekstualnog procesa, korisnik će ostvariti semiotički niz, a taj je selektivni pomak djelo fizičke konstrukcije koju ne objašnjavaju različite koncepcije ‘čitanja’. “ ili "Čak je i nasumična nelinearnost Uliksa zapravo linearna. Postoji samo jedan smjer u kojemu se roman čita, od početka prema kraju, a tekst je završen kad čitatelj od jedne korice dođe do druge."? Blažena jednostavnost! Tekst je završen kad čitatelj stigne od jedne korice od druge! Kakva fatalna pogreška, kakva mladalačka predrasuda, kakva preokupiranost fizičkim aspektom čina čitanja, uostalom, čak i tom smislu sasvim naivna, kao što bi posvjedočio Hazarski rečnik, ili bilo koja druga knjiga na čiji bi se početak, na nekoj od kasnijih stranica, potaknuti nekom aluzijom, čak i fizički vratili! Usudio bih se bezobrazno osporiti svaku novatoriju cyberteksta podsjećanjem na najdugovječniji tekst zapadnje uljudbe, na ono njegovo mjesto koje nas vraća na početak: riječ je, preciznije, o dva mjesta: prvo je vidljivije, ono znamenito mjesto 2,4 kojime počinje Drugo izvješće o stvaranju - unutar naracije o Genezi, biblijski će pisac kronologiju događaja zaustaviti da bi čitatelja vratio na početak čovječanstva: na stvranje čovijeka. Ono skrovitije mjesto jest sam početak Postanka: "1U početku stvori Bog nebo i zemlju. 2 Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. 3 I reče Bog: "Neka bude svjetlost!" I bi svjetlost." Tu tu smo gotovo neopazice vraćeni na početak, ali za spiralu više: nakon stvaranja neba i zemlje, degeneracije stvorenog u pustoš i prazninu - tohu va bohu - nastupa regeneracija: fiat lux, ili grčki: genetheto phos . Ta iluminacija koja razgoni mrak, obnova je prvotnog stvorenja. I što sad kazati nestrpljivom čitatelju koji previđa ove babuške? Povratak na početak u vraćanju početnom činu stvaranja.
17.05.2008. (22:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
BTW, rečenica: ...osnovna svrha tog umnažanja jest histerična komunikacija koja je i te kako podložna komercijalizaciji - dakako, ne onakvoj na kakvu cilja autor teksta, nego posvemašnjoj komercijalizaciji u smislu rasprodaje ono malo integriteta i dostojanstva što je čovjeku još preostalo, i to trgovanjem dronjcima intime i inim metodama svojstvenim lovcima na petnaest minuta slave i reality show-ovima., je upravo senzacionalna.
17.05.2008. (23:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Jesam, čangrizav sam; priznat ću i da donekle uživam u tome: u određenim slučajevima cijeli se uvlačim u riječ "ne": to je moj kontrolirani amok kojeg, ma koliko pretenciozno to zvučalo, na neki način dugujem samome sebi. Opasku o anakronosti komentirao bih u "trulom svjetlu" spomena Jergovića i Šimprage: naime, njihova pogreška u mišljenju i doživljavanju blogosfere ne temelji se na njihovoj anakronosti (držim da u takozvanom postmodernom svijetu zapravo ništa nije anakrono), nego na ograničenosti i bahatosti: beskrajno zabrinuti za vlastite pozicije u svijetu iskonstruiranom jednako nespretno i nasilno kao i njihove titule "vodeći književni umovi" koje nose na glavama poput golemih nezgrapnih kruna od govana, oni se tek smiješno gegaju kroz svijet, pazeći da netko u blizini ne povuče vodu. Moj prijatelj (koji me navukao na Vaseljenu i Patologiju, a od milja me zove 'majmune' i 'idiote') nedavno mi je posudio knjigu "Kriza modernog svijeta" Renéa Guénona iz koje ću nešto prepisati, potaknut ovom vašom (senzacionalnom, da vam vratim milo za drago) rečenicom: "Usudio bih se bezobrazno osporiti svaku novatoriju cyberteksta podsjećanjem na najdugovječniji tekst zapadnje uljudbe, na ono njegovo mjesto koje nas vraća na početak"; dakle, isječak iz prvog poglavlja naslovljenog "Mračno doba" (kali-yuga): "Ali, zacijelo ćete se pitati zašto se ciklički razvoj mora ostvarivati silaznom putanjom, od višega prema nižemu, što je, kao što je lako uočiti, sama negacija ideje 'napretka' kako ga moderni razumiju. Odgovor je u činjenici da razvoj svake manifestacije nužno podrazumijeva njezino sve veće udaljavanje od načela iz kojeg je proizašla: polazeći od najviše točke, ona mora težiti prema dolje, kao što tijelo zbog vlastite težine nužno sve brže pada, dok konačno ne dospije do točke na kojoj se zaustavlja. Takav bismo pad mogli odrediti kao progresivnu materijalizaciju, jer načelo može naći svoj izraz jedino u čistoj duhovnosti. Kažemo izraz, a ne sâmo načelo, jer se ono ne može odrediti nijednim drugim pojmom koji bi označavao bilo kakvu antitezu, s obzirom da je princip iznad svake suprotnosti. Uostalom, pojmovi poput 'duha' i 'materije', koje ovdje preuzimamo iz zapadnog jezika samo radi lakšeg razumijevanja, za nas imaju jedino simboličnu vrijednost; oni, naime, mogu doista odgovarati onome o čemu je ovdje riječ jedino pod uvjetom da ih oslobodimo njihovih posebnih tumačenja kakva im pripisuje moderna filozofija, jer su 'duh' i 'materija', prema našem mišljenju, tek komplementarni oblici koji jedan drugoga obuhvaćaju i zanemarivi su za nekoga tko se želi uzdići iznad takvih kontingentnih stajališta."
17.05.2008. (23:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vi ste doktore zasigurno zapazili može protežiranje gospođe Katherine N. Hayles - više sam puta citirao, i napokon na blogu objavio (nakon što mi ga je osobno poslala!) esej gospođe Hayles o 'Hazarskom rečniku'. U međuvremenu, ta je pametna žena gostovala u Hrvatskoj. Iz intervjua s Katherine Hyles izdvajam vam sljedeću preporuku:
U svojim studijama čitate cyberpunk romane kao što su oni Philipa K. Dicka ili Williama Gibsona kao pripovijetke koje nam mogu pomoći da razumijemo posthumanističko gledište. Možete li izdvojiti nekoliko romana koje smatrate zanimljivim za čitanje u novom tisućljeću?
– A History of Portraiture Stevea Tomasule je zaigrano, prekrasno djelo koje istražuje povijest predstavljanja, od izuma pisma do suvremenog svijeta baza podataka i RFID etiketa. Accelerando Charlesa Strossa detaljno je istraživanje postkapitalističke ekonomije u kojoj protagonist zarađuje za život davajući ideje. Distraction Brucea Sterlinga predivno je zabavan i proročki pogled u budućnost čovječanstva koju odlikuju osnažena spoznaja i inteligentne oživljene okoline. Greg Egan ostaje jedan od naših najinteligentnijih, najdalekovidnijih i najinventivnijih pisaca koji proučavaju što ljudi mogu postati u bližoj i daljoj budućnosti. I, konačno, za zadovoljavanje estetskog iskustva, toplo preporučam roman Richarda Powersa, nagrađen s National Book Award, The Echo Maker, koji istražuje krhkost i grubost ljudskog uma i svijesti.
18.05.2008. (01:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
doktor Jatogen
Ne mogu se oteti dojmu da su stvari u ovom tekstu iz temelja krivo postavljene. Jer, ono što je "labirintično" u blogosferi ne pripada području kreacije - radi se tek o umnažanju kloniranih i osiromašenih komunikacijskih modusa, relativizaciji i neutralizaciji jezika; osnovna svrha tog umnažanja jest histerična komunikacija koja je i te kako podložna komercijalizaciji - dakako, ne onakvoj na kakvu cilja autor teksta, nego posvemašnjoj komercijalizaciji u smislu rasprodaje ono malo integriteta i dostojanstva što je čovjeku još preostalo, i to trgovanjem dronjcima intime i inim metodama svojstvenim lovcima na petnaest minuta slave i reality show-ovima. Uostalom, da parafraziram nekoga: kakva to monstruozna ideja tjera ljude da potčine jezik komunikaciji? Jezik nisu samo moderne krpice za privlačenje pažnje, za fashion statement, za izražavanje svog stava o ovome ili onome: jezik je ronilačka oprema, batiskaf, raketa, jebeni Enterprise; komunikacija je tek popratna pojava jezika, nipošto nužna, često upravo pogubna.
Blogosfera je gadljiv teritorij, močvarno groblje ideja, područje bez vjetra: najviše što bloger može napraviti jest ugasiti svoj blog.
17.05.2008. (21:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Dobro moj dottore, vi ste naprosto nepopravljivo čangrizavi, ali, teška srca priznajem, jednako takvo duhoviti. I, naravno, nažalost počesto u pravu!
No, vidite, vi ste i anakron! Recimo u ovom slučaju: koriti ovakav tekst u diluvijalnoj Hrvatskoj, u kojoj vodeći književni umovi poput Jergovića ili Šimprage o blogu misle što i engleski seljaci o pojavi parnoga stroja, naprosto je ravno demontaži liberalizma u feudalnoj Rusiji! Jamrati suprotivu multikulturalnosti na Sohou i na Palama nije ista stvar, da skratim!
Inače, savršeno ste točno naslutili da nešto s temeljnom tezom ne valja, ali, mislim da to možemo kazati jednostavnije, ne posežući za spektakularnom opaskom o potčinjavanju jezika komunikaciji (prekjučer sam o tome razgovarao s Halter, nevjerojatno, ali istinito). Mislim naime na prekomjerno oduševljenje manipulativnim moćima suvremenih medija: tvrditi da se cybertektst razlikuje od tradicionalnog teksta time što je čitatelj upisan u sam tekst procesom čitanja: differentia specifica je "prije svaka organizacija informacija koja uključuje povratnu spregu, a koja čitatelju daje mogućnost da utječe, ili čak orkestrira proizvodnju teksta kroz proces čitanja. " Uf! U jednom davnašnjem posto vođen je na Vaseljeni razgovor u kojemu je Baka beskrajno pametno poentirala opaskom: "Sasvim se slažem, Bozzo je svjestan učinka svojeg pisanja: da čitajući knjigu, sam piše njezino čitanje i time postaje pisac, kojeg se potom čita. Pisanje čitanjem, dakle, bezdano se prolongira. Riječ je o metatekstualnoj strukturi mise en abyme."
Ta struktura, spomenuta najčešće povodom Borgesa, priziva u pamet njegovu opasku o čitanje kao smirenijen, uglađenijem i produhovljenijem od pisanja (predgovor prvom izdanju 'Opće povijesti gadosti').Štoviše, objasnio je, pišući o Pierreu Menardu, što smatra svojim osobnim doprinosom povijesti književnosti:
Menard (perhaps without wishing to) has enriched, by means of a new technique, the hesitant and rudimentary art of reading: the technique is one of deliberate anachronism and erroneous attributions. This technique, with its infinite applications, urges us to run through the Odyssey as if it were written after the Aeneid, and to read Le jardin du Centaure by Madame Henri Bachelier as if it were by Madame Henri Bachelier. This technique would fill the dullest books with adventure. Would not the attributing of The Imitation of Christ to Louis Ferdinand Celine or James Joyce be a sufficient renovation of its tenous spiritual counsels?
Neka se drugi hvale napisanim stranicama; / ja se ponosim onim pročitanim, kaže na početku jedne svoje pjesme. U prologu zbirke Za šest žica kazat će doslovno da:
"Svako čitanje zahtijeva suradnju i gotovo sudioništvo."
I što onda u tom svijetlu znače riječi:
“Ideja cyberteksta usmjerava se na mehaničku organizaciju teksta, tako što zamršenost toga medija postulira kao integralni dio književne razmjene. Ona također pozornost usredotočuje na konzumenta, to jest korisnika teksta, kao figuru čiju integriranost ističe više negoli bilo koji teoretičar recepcije... Tijekom cybertekstualnog procesa, korisnik će ostvariti semiotički niz, a taj je selektivni pomak djelo fizičke konstrukcije koju ne objašnjavaju različite koncepcije ‘čitanja’. “
ili
"Čak je i nasumična nelinearnost Uliksa zapravo linearna. Postoji samo jedan smjer u kojemu se roman čita, od početka prema kraju, a tekst je završen kad čitatelj od jedne korice dođe do druge."?
Blažena jednostavnost! Tekst je završen kad čitatelj stigne od jedne korice od druge! Kakva fatalna pogreška, kakva mladalačka predrasuda, kakva preokupiranost fizičkim aspektom čina čitanja, uostalom, čak i tom smislu sasvim naivna, kao što bi posvjedočio Hazarski rečnik, ili bilo koja druga knjiga na čiji bi se početak, na nekoj od kasnijih stranica, potaknuti nekom aluzijom, čak i fizički vratili!
Usudio bih se bezobrazno osporiti svaku novatoriju cyberteksta podsjećanjem na najdugovječniji tekst zapadnje uljudbe, na ono njegovo mjesto koje nas vraća na početak: riječ je, preciznije, o dva mjesta: prvo je vidljivije, ono znamenito mjesto 2,4 kojime počinje Drugo izvješće o stvaranju - unutar naracije o Genezi, biblijski će pisac kronologiju događaja zaustaviti da bi čitatelja vratio na početak čovječanstva: na stvranje čovijeka. Ono skrovitije mjesto jest sam početak Postanka: "1U početku stvori Bog nebo i zemlju. 2 Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. 3 I reče Bog: "Neka bude svjetlost!" I bi svjetlost." Tu tu smo gotovo neopazice vraćeni na početak, ali za spiralu više: nakon stvaranja neba i zemlje, degeneracije stvorenog u pustoš i prazninu - tohu va bohu - nastupa regeneracija: fiat lux, ili grčki: genetheto phos . Ta iluminacija koja razgoni mrak, obnova je prvotnog stvorenja.
I što sad kazati nestrpljivom čitatelju koji previđa ove babuške? Povratak na početak u vraćanju početnom činu stvaranja.
17.05.2008. (22:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
BTW, rečenica: ...osnovna svrha tog umnažanja jest histerična komunikacija koja je i te kako podložna komercijalizaciji - dakako, ne onakvoj na kakvu cilja autor teksta, nego posvemašnjoj komercijalizaciji u smislu rasprodaje ono malo integriteta i dostojanstva što je čovjeku još preostalo, i to trgovanjem dronjcima intime i inim metodama svojstvenim lovcima na petnaest minuta slave i reality show-ovima., je upravo senzacionalna.
17.05.2008. (23:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
doktor Jatogen
Jesam, čangrizav sam; priznat ću i da donekle uživam u tome: u određenim slučajevima cijeli se uvlačim u riječ "ne": to je moj kontrolirani amok kojeg, ma koliko pretenciozno to zvučalo, na neki način dugujem samome sebi.
Opasku o anakronosti komentirao bih u "trulom svjetlu" spomena Jergovića i Šimprage: naime, njihova pogreška u mišljenju i doživljavanju blogosfere ne temelji se na njihovoj anakronosti (držim da u takozvanom postmodernom svijetu zapravo ništa nije anakrono), nego na ograničenosti i bahatosti: beskrajno zabrinuti za vlastite pozicije u svijetu iskonstruiranom jednako nespretno i nasilno kao i njihove titule "vodeći književni umovi" koje nose na glavama poput golemih nezgrapnih kruna od govana, oni se tek smiješno gegaju kroz svijet, pazeći da netko u blizini ne povuče vodu.
Moj prijatelj (koji me navukao na Vaseljenu i Patologiju, a od milja me zove 'majmune' i 'idiote') nedavno mi je posudio knjigu "Kriza modernog svijeta" Renéa Guénona iz koje ću nešto prepisati, potaknut ovom vašom (senzacionalnom, da vam vratim milo za drago) rečenicom: "Usudio bih se bezobrazno osporiti svaku novatoriju cyberteksta podsjećanjem na najdugovječniji tekst zapadnje uljudbe, na ono njegovo mjesto koje nas vraća na početak";
dakle, isječak iz prvog poglavlja naslovljenog "Mračno doba" (kali-yuga):
"Ali, zacijelo ćete se pitati zašto se ciklički razvoj mora ostvarivati silaznom putanjom, od višega prema nižemu, što je, kao što je lako uočiti, sama negacija ideje 'napretka' kako ga moderni razumiju. Odgovor je u činjenici da razvoj svake manifestacije nužno podrazumijeva njezino sve veće udaljavanje od načela iz kojeg je proizašla: polazeći od najviše točke, ona mora težiti prema dolje, kao što tijelo zbog vlastite težine nužno sve brže pada, dok konačno ne dospije do točke na kojoj se zaustavlja. Takav bismo pad mogli odrediti kao progresivnu materijalizaciju, jer načelo može naći svoj izraz jedino u čistoj duhovnosti. Kažemo izraz, a ne sâmo načelo, jer se ono ne može odrediti nijednim drugim pojmom koji bi označavao bilo kakvu antitezu, s obzirom da je princip iznad svake suprotnosti. Uostalom, pojmovi poput 'duha' i 'materije', koje ovdje preuzimamo iz zapadnog jezika samo radi lakšeg razumijevanja, za nas imaju jedino simboličnu vrijednost; oni, naime, mogu doista odgovarati onome o čemu je ovdje riječ jedino pod uvjetom da ih oslobodimo njihovih posebnih tumačenja kakva im pripisuje moderna filozofija, jer su 'duh' i 'materija', prema našem mišljenju, tek komplementarni oblici koji jedan drugoga obuhvaćaju i zanemarivi su za nekoga tko se želi uzdići iznad takvih kontingentnih stajališta."
17.05.2008. (23:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Vi ste doktore zasigurno zapazili može protežiranje gospođe Katherine N. Hayles - više sam puta citirao, i napokon na blogu objavio (nakon što mi ga je osobno poslala!) esej gospođe Hayles o 'Hazarskom rečniku'. U međuvremenu, ta je pametna žena gostovala u Hrvatskoj. Iz intervjua s Katherine Hyles izdvajam vam sljedeću preporuku:
U svojim studijama čitate cyberpunk romane kao što su oni Philipa K. Dicka ili Williama Gibsona kao pripovijetke koje nam mogu pomoći da razumijemo posthumanističko gledište. Možete li izdvojiti nekoliko romana koje smatrate zanimljivim za čitanje u novom tisućljeću?
– A History of Portraiture Stevea Tomasule je zaigrano, prekrasno djelo koje istražuje povijest predstavljanja, od izuma pisma do suvremenog svijeta baza podataka i RFID etiketa. Accelerando Charlesa Strossa detaljno je istraživanje postkapitalističke ekonomije u kojoj protagonist zarađuje za život davajući ideje. Distraction Brucea Sterlinga predivno je zabavan i proročki pogled u budućnost čovječanstva koju odlikuju osnažena spoznaja i inteligentne oživljene okoline. Greg Egan ostaje jedan od naših najinteligentnijih, najdalekovidnijih i najinventivnijih pisaca koji proučavaju što ljudi mogu postati u bližoj i daljoj budućnosti. I, konačno, za zadovoljavanje estetskog iskustva, toplo preporučam roman Richarda Powersa, nagrađen s National Book Award, The Echo Maker, koji istražuje krhkost i grubost ljudskog uma i svijesti.
18.05.2008. (01:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...