Žao mi je, Vesna. Iako se dugo nisam javljala, nije prošao dan da nisam mislila kako ti je. Mislila sam o tebi, a kroz tebe na sve majke koje su ostale bez djece. Vesna, imaš pravo na svoju bol. Oduzevši ti tvoju Unu, tvoj smisao života, oduzeto ti je sve. Ostala je samo bol. Bol ti ne može nitko oduzeti. Svi govore da će se vremenom ona smanjivati. Ja ne vjerujem. Mislim da će sve više rasti. Što više vrijeme prolazi, ljubav, čežnja, želja za onim koga smo najviše voljeli, za koga smo živjeli, samo raste, raste i pretvara se u u očajnu bol. Mislim da bi svi oni koji nemaju razumijevanja, ili misle da to postaje patološka bol, a iskreno ti žele dobro, trebaju znati da sve dok osjećaš bol, ti živiš, postojiš. Najgore što se može dogoditi je ravnodušnost.
24.04.2008. (21:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
O da, imaš potpuno pravo. Znam da nikada, dok god dišem, neću biti ravnodušna, ali strepim da ne zaboravim i jednog trena. Čitam neki dan u prilogu Jutarnjeg lista savjete Psiha, kako oni koji imaju problema s depresivnošću, koji su bilo iz kojeg razloga izgubili smisao postojanja, dadu sebi u zadatak ostvarenje nekog dnevnog cilja. Kraki koraci ali vode ka većim. I ja sam čovjek i ja sam sazdana od spleta živaca i osjećaja. Osjetim u nekom trenutku radost, neka kap prodre mi u mozak, a onda osjetim sram i pitam se, zar išta postoji što bi me i sekundu odvojilo od misli o njoj.S jedne strane nisam u pravu jer ako sam odabrala daljnje postojanje onda imam prava i na ono što život nosi sobom, pa i na radost trenutka, a onda s druge strane, ta spona koja me s njom povezuje, zategne se i podsjeti da nisam slobodna, ne zato što moram, već zato što želim.....
24.04.2008. (22:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dadi
Vesna, koliko imaš pravo na bol, toliko imaš pravo i na sve druge osjećaje. Osjećaje mi ne biramo, oni dolaze iz nas. I da ih hoćemo sputati, ne možemo. Ti to najbolje znaš. Raduje me što na trenutak probije zrnce sreće. Nemoj, molim te, dopuštati sebi da u tom trenutku osjećaš , kako ti kažeš, sram. Zašto kažnjavaš samu sebe? Zar nisi dovoljno kažnjena? Pomisli samo kako bi se Una osjećala da te tad vidi. Kao što ti voliš nju, i ona voli istom ljubavlju tebe. Kakvu bi majku željela Una? Što bi ti rekla, što bi je rastužilo? Tvoja tuga, trenutak sreće, kažnjavanje same sebe? Ti to najbolje znaš. A ja znam da je kao majka ne smiješ razočarati. I kad se smiješ i kad plačeš, sve dok dišeš, ti si s njom i ona s tobom.
24.04.2008. (23:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
I sama sam doživjela nešto slično. U jednom velikom dućanu. Bili smo suprug i ja u kupnji, i na blagajni nas ugleda jedna žena iz naselja koju nismo vidjeli već dugo, pogledala nas i široko se nasmijala: o susjedi gdje ste, kako su vam cure......... JA sam ju samo tiho pozdravila sa dobar dan, a ona je supruga pitala: mene se gospođa ne sjeća? Sjeća se, rekao joj je. I to je bilo sve. Nismo joj imali snage ništa govoriti. O kako je to bolno.
A par mjeseci nakon što nam je Stelica nastradala zvali su nas njezini ortopedi da bi joj ove godine trebali novi ulošci............mi smo rekli da ne bi.
25.04.2008. (10:16)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
3 dana nakon što mi je sin poginuo stigla mi je njegova kazna za prebrzu vožnju.... Tjedan kasnije njegova kazna za nepropisno parkiranje auta... I onda dosta dokumentacije sa faxa što se tiče plačanja i tih stvari... Dosta ljudi je znalo zvati na telefon i tražiti njega, pa bi im rekla da ga više nema... Onda šok,nevjerica,suze,neugodnosti s njihove strane,a meni samo muka. Nekada bi čak rekla da nije kod kuče da ne opravdavam-sin mi je poginuo...
Zatim- u jednom navratu sam čula jednog ''divnog mladića'' koji je govorio kako mu je drago što se mom sinu ovo dogodilo(da sada ne navodim cijelu izjavu(previše je bolna)...Koliko zlobe i ljubomore u ljudima može biti,strašni nešto...
Onda prokleto slanje obavijesti o smrti na fax da nam vrate dokumente(kako je punoljetan on je trebao doči osobno)
Ma tek u nevolji čovjek shvati kako je ova naša zemlja prokleta i bezosječajna!
25.04.2008. (22:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Točno znam kako se osjećate. I ja sam izgubila sina jedinca. Ubijen je u prometu na svojoj strani ceste, i te posljednje trenutke bio je svega svjestan. Toliko me muči da li se patio, iako me uvjeravaju u suprotno. Ako je već morao umrijeti da bar nije trpio velike boli. I ja isto pričam s njim, ili sa uspomenama. Žao mi je što i drugi trpe iste boli.
09.05.2008. (21:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dadi
Žao mi je, Vesna. Iako se dugo nisam javljala, nije prošao dan da nisam mislila kako ti je. Mislila sam o tebi, a kroz tebe na sve majke koje su ostale bez djece. Vesna, imaš pravo na svoju bol. Oduzevši ti tvoju Unu, tvoj smisao života, oduzeto ti je sve. Ostala je samo bol. Bol ti ne može nitko oduzeti. Svi govore da će se vremenom ona smanjivati. Ja ne vjerujem. Mislim da će sve više rasti. Što više vrijeme prolazi, ljubav, čežnja, želja za onim koga smo najviše voljeli, za koga smo živjeli, samo raste, raste i pretvara se u u očajnu bol. Mislim da bi svi oni koji nemaju razumijevanja, ili misle da to postaje patološka bol, a iskreno ti žele dobro, trebaju znati da sve dok osjećaš bol, ti živiš, postojiš. Najgore što se može dogoditi je ravnodušnost.
24.04.2008. (21:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
O da, imaš potpuno pravo. Znam da nikada, dok god dišem, neću biti ravnodušna, ali strepim da ne zaboravim i jednog trena. Čitam neki dan u prilogu Jutarnjeg lista savjete Psiha, kako oni koji imaju problema s depresivnošću, koji su bilo iz kojeg razloga izgubili smisao postojanja, dadu sebi u zadatak ostvarenje nekog dnevnog cilja. Kraki koraci ali vode ka većim. I ja sam čovjek i ja sam sazdana od spleta živaca i osjećaja. Osjetim u nekom trenutku radost, neka kap prodre mi u mozak, a onda osjetim sram i pitam se, zar išta postoji što bi me i sekundu odvojilo od misli o njoj.S jedne strane nisam u pravu jer ako sam odabrala daljnje postojanje onda imam prava i na ono što život nosi sobom, pa i na radost trenutka, a onda s druge strane, ta spona koja me s njom povezuje, zategne se i podsjeti da nisam slobodna, ne zato što moram, već zato što želim.....
24.04.2008. (22:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dadi
Vesna, koliko imaš pravo na bol, toliko imaš pravo i na sve druge osjećaje. Osjećaje mi ne biramo, oni dolaze iz nas. I da ih hoćemo sputati, ne možemo. Ti to najbolje znaš. Raduje me što na trenutak probije zrnce sreće. Nemoj, molim te, dopuštati sebi da u tom trenutku osjećaš , kako ti kažeš, sram. Zašto kažnjavaš samu sebe? Zar nisi dovoljno kažnjena? Pomisli samo kako bi se Una osjećala da te tad vidi. Kao što ti voliš nju, i ona voli istom ljubavlju tebe. Kakvu bi majku željela Una? Što bi ti rekla, što bi je rastužilo? Tvoja tuga, trenutak sreće, kažnjavanje same sebe? Ti to najbolje znaš. A ja znam da je kao majka ne smiješ razočarati. I kad se smiješ i kad plačeš, sve dok dišeš, ti si s njom i ona s tobom.
24.04.2008. (23:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
I sama sam doživjela nešto slično. U jednom velikom dućanu. Bili smo suprug i ja u kupnji, i na blagajni nas ugleda jedna žena iz naselja koju nismo vidjeli već dugo, pogledala nas i široko se nasmijala: o susjedi gdje ste, kako su vam cure.........
JA sam ju samo tiho pozdravila sa dobar dan, a ona je supruga pitala: mene se gospođa ne sjeća?
Sjeća se, rekao joj je. I to je bilo sve. Nismo joj imali snage ništa govoriti.
O kako je to bolno.
A par mjeseci nakon što nam je Stelica nastradala zvali su nas njezini ortopedi da bi joj ove godine trebali novi ulošci............mi smo rekli da ne bi.
25.04.2008. (10:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
3 dana nakon što mi je sin poginuo stigla mi je njegova kazna za prebrzu vožnju....
Tjedan kasnije njegova kazna za nepropisno parkiranje auta...
I onda dosta dokumentacije sa faxa što se tiče plačanja i tih stvari...
Dosta ljudi je znalo zvati na telefon i tražiti njega, pa bi im rekla da ga više nema... Onda šok,nevjerica,suze,neugodnosti s njihove strane,a meni samo muka.
Nekada bi čak rekla da nije kod kuče da ne opravdavam-sin mi je poginuo...
Zatim- u jednom navratu sam čula jednog ''divnog mladića'' koji je govorio kako mu je drago što se mom sinu ovo dogodilo(da sada ne navodim cijelu izjavu(previše je bolna)...Koliko zlobe i ljubomore u ljudima može biti,strašni nešto...
Onda prokleto slanje obavijesti o smrti na fax da nam vrate dokumente(kako je punoljetan on je trebao doči osobno)
Ma tek u nevolji čovjek shvati kako je ova naša zemlja prokleta i bezosječajna!
25.04.2008. (22:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
Točno znam kako se osjećate. I ja sam izgubila sina jedinca. Ubijen je u prometu na svojoj strani ceste, i te posljednje trenutke bio je svega svjestan. Toliko me muči da li se patio, iako me uvjeravaju u suprotno. Ako je već morao umrijeti da bar nije trpio velike boli. I ja isto pričam s njim, ili sa uspomenama. Žao mi je što i drugi trpe iste boli.
09.05.2008. (21:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...