Komentari

irida.blog.hr

Dodaj komentar (109)

Marketing

  • p i g m a l i o n

    ..što je ovo?...... istina ili priča? .... ako je istina... čija je to istina?..... ako je prilča... suviše je bolna da se dva puta pročita.........

    avatar

    21.04.2008. (10:13)    -   -   -   -  

  • smisaozivota42

    Ajme Irida.. ova priča mi tjera suze na oči, ne zato što je tako napisana, jer nije, nego jer je to sve tako gotovo uobičajeno i najgore vjerujem što može biti je kada želiš pružiti nešto i ne zbog sebe, jednostavno nisi u mogućnosti. Ne znam što da se učini

    avatar

    21.04.2008. (10:22)    -   -   -   -  

  • lobotomya

    Draga Irida , više je nego tužno to što si napisala...ali na žalost istinito. Sjećam se da sam i ja u svojim studenskim danima imala puno, ouno više novca nego dana s iako bi trebalo biti obrnuto... Danas grcam , ronim u dugovima , rintam za crkavicu od koje ne mogu živjeti .....kreditno sam nesposobna , osjećam se kao da ne postojim.... osim kad me sustižu ( prečesto ) sudske tužbe, prijetnje, ovrhe.....što da kažem ? I ja želim svome sinu bolju budućnost ali u nju čisto sumnjam, ovdje kod nas.
    Pozdrav !

    avatar

    21.04.2008. (10:31)    -   -   -   -  

  • Koraljka

    Nisam u djetinjstvu i mladosti prošla teško kao ti, svaka ti čast, no tražim isto što i ti, pravedniji svijet, svijet u kojem će svako biće imati svoju šansu za dostojan život.

    avatar

    21.04.2008. (10:47)    -   -   -   -  

  • Dream_Maker

    Mila moja,
    život nas ne mazi prečesto je toliko grub da jedva ostajemo na nogama.
    Ali i pored sve težine puta koji je prošla "djevojčica s ljubičicama" je na
    njemu, na tom životnom putu ubrala i spoznaju koliko vrijedi ono što je
    cijelim putem nosila u sebi, njena nutrina.
    Veliki su ljudi oni koji s ljubavlju čine korak naprijed i kada su im stopala
    olovno teška od briga, a ti si jedna od velikih.

    Grlim te

    R.

    avatar

    21.04.2008. (10:56)    -   -   -   -  

  • Dream_Maker

    Ovo su riječi koje sam ostavila na blogu gdje se piše
    "Pjesma nad pjesmama"
    Posvećujem ga tebi, draga Irida.

    Djevojčici s ljubičicama govorim
    kako u svojim koracima pronašla je sebe
    i da živjeti vrijedilo je za to,
    a vraća mi se kao jeka
    kako ja Put sam bez povratka,
    izgubljena vizija razdjevičenih snova;
    iz sutona usahlih ljubavi
    kao jabuke prezrele što padaju
    ispirem zlato predvečernjeg svjetla.

    Hridima obala slapovima tečem neznajući
    na kojoj izrasti će glas sav od svitanja
    i koja mjesta ispisati će početak istine
    u tisuće godina starim krošnjama platana
    nad dolinom u kojoj se rađam.

    R.

    avatar

    21.04.2008. (11:31)    -   -   -   -  

  • saraja azra

    vrlo dopro ispisana životna priča
    ako si je sama napisala predlažem ali zaista da je proslijediš na najtječaj večernjakova priča jer je bolja od svih koje sam tamo pročitala
    ako je i istinita onda je zapravo vrijeme da razmišliš o par opcija npr. stan prodati kupiti manji a za razliku rješiti te dugove ....često su po istom savjetu umirovljenici-moji poznanici nažalost pokrpali rupu npr od dvosobnog odu u jednosoban ako je to moguće
    lijepi pozdrav s otoka

    avatar

    21.04.2008. (11:39)    -   -   -   -  

  • triesduja

    E da... u književn vode! :-)

    avatar

    21.04.2008. (12:07)    -   -   -   -  

  • safiris

    Ovo je životna priča večine građana ove naše zemlje, barem starije generacije...i mene je moja majka učila poštenju i radišnosti,od toga nemam neke izvanjske i materijalne koristi, ali sam ipak sretno biće jer mogu na glas reći ono što mislim i pri tome gledati čovjeka u oči, te izgrađene vrijednosti u nama nemaju cijenu, i ma koliko se ovaj svijet čini crnim, ipak ljudi sa dušom sličnoj tvojoj obasjavaju ga i čine ga svjetlijim mjestom ...uspjeh je ostati takav i na svojem putu, posebno u u današnje vrijeme,još kada vidim kako nesebićno dijeliš svoje spoznaje i znanje sa svima nama,poželim te čvrsto zagrliti i utješiti , barem na kratko da osjetiš koliko te volim...znaj da nisi sama,grlim te svjetlosnim zagrljajem draga Irida:)

    avatar

    21.04.2008. (12:28)    -   -   -   -  

  • Irnan - NPZ

    O kako te dobro razumijem i osjećam, Irida! I priča mojih roditelja i moja je veoma slična tvojoj (iako ti moram priznati, da te ne mogu nadmašiti po broju poslova koje si radila :)))))!
    I sada, ne znam jesam li ja "bolesni" optimist ili se samo zavaravam, ali ja još uvijek ne odustajem vjerovati, kako će mom djetetu biti bolje. Mislim, ako samo pomislim da će se obiteljsko kolo i dalje vrtjeti u krug, vjerovatno bih već odustala od mnogo čega. Ovako se ipak potiho nadam i trudim se da ne potonem...
    Veoma si potresno ovo ispričala. Hvala ti na ovoj dirljivoj i toploj priči. Od srca.

    avatar

    21.04.2008. (13:11)    -   -   -   -  

  • ludlud

    Jednom kad je ispričana - svaka je priča istinita. ;)

    avatar

    21.04.2008. (13:52)    -   -   -   -  

  • žubor vode

    Naslovom si sve rekla...Žao mi je što je tako,ni sama ne živim puno bolje ali...nadam se da će mojoj djeci ipak biti bolje...

    avatar

    21.04.2008. (14:11)    -   -   -   -  

  • uglavnombezopasna

    Jako me potresla tvoja prica,svatko ima svoj kriz u zivotu.Samo se nekad pitam kako
    ljudi imaju jako srce za podnjeti njegovu tezinu...
    Ponekad kada gledam tudju muku,shvacam kako neki ljudi postanu sto se kaze "nista" u zivotu,
    nema svatko poput tebe snage podnjeti takvu muku i tezinu u zivotu.
    Netko poklekne pri prvoj prepreci,netko nakan puno,puno prepreka,a netko se poput tebe
    bori cijeli zivot za sebe.
    Najbitnije da si izabrala pravi put i nikada nisi skrenula sa njega...Da nije spleta nesretnih
    okolnosti i da si uspjela postici nesto vise u materijalnom smislu,znam da se ne bi
    morala postidjeti.Jer si posteno zaradila svoj novac.
    Ali ipak si postigla nesto najvrijednije u zivotu IZVELA SI I SVOJU DJECU NA PRAVI PUT,a
    to je najbitnije iako i oni sada prolaze tvoju muku,nikada u zivotu se nece posramiti...
    Da je vise takvih poput tebe i tvoje djece,ne bi bilo ovih grabezljivaca...

    Doci ce i tvoje vrijeme,sigurna sam Irida,vratit ce ti se tvoja dobrota visestruko...

    Ugodan dan ti zelim...

    avatar

    21.04.2008. (14:56)    -   -   -   -  

  • Invisible kid

    Žao mi je što je tako. Pozdrav

    avatar

    21.04.2008. (15:04)    -   -   -   -  

  • Duliba

    Hvala što si podijelila dio svog života,
    Jesi li sretna to samo ti znaš jer to
    ne ovisi o vanjskim stvarima..... :)))

    avatar

    21.04.2008. (15:12)    -   -   -   -  

  • DJ Da Force

    Kažu da je u radu spas, al u radu je samo muka.

    avatar

    21.04.2008. (15:17)    -   -   -   -  

  • Viola (sul palco)

    kazu da novac nije sve u zivotu, ali ako ga ima premalo onda je itekako vazan. ocito, pravde nema,

    avatar

    21.04.2008. (16:38)    -   -   -   -  

  • Irida

    DA, ovo je istinita...., moja osobna priča...

    avatar

    21.04.2008. (17:37)    -   -   -   -  

  • svismoisti

    naletila na ovaj blog, pročitala ga, čitaću ga i dalje. za sad toliko. ne treba odustati, niti se prepustiti. "život je borba" govorila je moja mama, a njoj zaista nije bilo lako. meni je ipak lakše, i tvojoj će djeci biti, to ti želim.

    avatar

    21.04.2008. (18:03)    -   -   -   -  

  • More ljubavi

    Tužno je kada čovjek dođe u godine kada bi zapravo trebao uživati plodove čitavoživotnog rada umjesto da se pita kako preživjeti. Raditi čitav život i onda se pitati kuda su godine otišle.
    I ja sam svoj novac zarađivao u Omladinskoj zadruzi a na faksu na Studentskom. Kao i tebi da mi je upisati godine rada na studentskom lijepo bi se nakupilo staža. I mene sram reči kolika mi je mirovina. Na sreću uvijek sam kreditima okretao leđa pa barem nemam tih obveza za vratom.
    U svakom je sistemu, u svakom vremenu bilo onih koji su čitav život radili a da svojim radom nisu ništa stekli. Isto tako uvijek je bilo onih kojima se lova lijepila za prste makar ni ne izvadili ruke iz džepova. Na žalost život je takav. Znaš kako se kaže: I vrag sere na gomilu!
    Pozdrav u ime oboje

    avatar

    21.04.2008. (18:12)    -   -   -   -  

  • Vivias

    Draga,Irida, navratih konačno kod tebe.Ne znam zašto...očekivala sam vedrinu.Još jedan dokaz da su očekivanja suvišna.Dirnuta sam tvojim postom.Možda zato što u njemu prepoznajem sebe i velike dijelova svog života. Ali...nekako u srcu vjerujem da će priča završiti sretno :)Osmijeh tebi :)

    avatar

    21.04.2008. (18:13)    -   -   -   -  

  • pametni zub

    huh, potresla me tvoja ispovijest. i ja radim koliko radim i otplaćujem kredit u vječnost, ali daleko je to od ovog tvojeg.... jebi ga. barem stan nekako rješi

    avatar

    21.04.2008. (18:50)    -   -   -   -  

  • sewen2

    Materijalna strana naših života je - moram biti prost - jebena!
    Samo nastavljam tvoj tekst draga Irida. Ta besparica, koja boli kao kurije oko (kod mene) stvara veliku psihičku krizu. Ne mogu želje mojih anđela ni dodirnuti.
    I moja kreativnost je upitna, s vremena na vrijeme, a sve češće.....
    Da ne upadnem u PRE KOMU, neću više o ovome!
    .....
    I ugledah prije neki dan ljubice. Prve ove godine. Žive i žilave, kako izbijaju i mirišu. I sjetih se Iride. Sjetih se njene mame, koja ih je tako voljela.
    Sad imam jedno sjećanje više. I jednu usporedbu više. Jer ljubice me odmah sjete na - TEBE.

    avatar

    21.04.2008. (18:54)    -   -   -   -  

  • THC mind

    da..suvise je bolna i istinita da se dva puta procita...
    mislim da ne mogu nista konstruktivno rec...
    doci ce i njihovo vrijeme...dobri ljudi ispastaju ali im se ispalti, netko gore se pobrine za nas/njih
    nadam se

    avatar

    21.04.2008. (19:04)    -   -   -   -  

  • Majstorica s mora

    Ja sam živjela s majkom, koja je uz svoj posao prevodila i držala sate talijanskog da bismo pristojno živjele, nekad smo imale malo, a nekad puno novaca, ali smo se uvijek ponašale isto. Iako nisam morala, radila aam kao studentica, jer mi se dopadalo da zaradim neki dinar. Danas kad vidim da moji studenti rade oduševim se, jer znam da će od njih nešto biti, a da ne čekaju da im sve roditelji priušte. Nažalost, većina su djeca liječnika, pa su im već sad roditelji pokupovali sjajne automobile, ne znam što će ih jednog dana obradovati, osim da imaju i avion. S druge strane, stvarno je žalosno da netko mora grcati u novčanim problemima nakon cijeloživotnog truda, iskreno mi i nije jasno kako ljudi izlaze na kraj s novcima, jer nas dvoje imamo dvije plaće i stalno smo u nekim minusima...tim prije sam iznenađena kad gledam oko sebe kola koja voze klinci, jahte u marini i slično, jer ne znam kako se na pošten način mogu u našoj zemlji toliki novci zaraditi. A dokaz da ne može čovjek računati ni na sreću je moj zubar, koji je užasno bogat, a dobije još mercedes na LEDO sladoledu...

    avatar

    21.04.2008. (19:07)    -   -   -   -  

učitavam...