Draga Vesna, žao mi je zbog mace, mada osim ribica nismo nikada imali kućnog ljubimca znam da boli rastank s jednim od njih. Moje cure kada smo znale doći k didi u Zadar najradije ne bi išle na kupanje već se igrale s njegovim dvjema mačkama, nekoliko kornjača i psom. Puno veselja mogu pružiti te drage životinje.
A ja sam ti danas isto u novinama pročitala maleni razgovor novinara s obitelji nesretne Kristine Šušnjare. Njihova je kćerka mučki ubijena. Ali baš mučki i zvjerski. I zamisli što ta nesretna majka kaže (ako je to istina, a ne neka novinarska interpretacija):
"Ni samoj mi nije jasno kako i zašto, no nikad ga nisam proklela, niti mu zlo poželjela – kaže majka."
E, pa ja to ne razumijem. Ne razumijem i gotovo. Nije mi jasno. Što je to? Kako to može uopće izgovoriti? Kako njemu ne poželiš zlo? Pa makar onako u sebi? Ili ipak poželi? Ne znam, ali ako je ovo izgovorila meni to, oprosti, nije normalno. I gotovo. Ma dok živim ja, živjeti će i moja mržnja prema krvniku mog djeteta. I baš me briga što on to nije htio. To je njegova karama.
14.04.2008. (20:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sandra, jesi li vidjela moj komentar na tvome (Stelinom) zadnjem postu? To JA mislim i želim onome koji je moje jedino dijete doveo u situaciju da juri ( jer se njemu žurilo, jer je on bio u cajtnotu), da je zove milijun puta na mobitel i da je pošalje kao mladog i neiskusnog vozača u svojem (njoj nepoznatom) automobilu.Svejedno mi je tko i što misli ali moje srce želi da mu se to isto desi. I dijelim apsolutno tvoje mišljenje i osjećaj spram onoga koji je Steli uskratio budućnost a vama, njezinim roditeljima i sestri, radost svog života.Dvostruko mi patimo: zbog njih kojima je oduzeto pravo na život i nas, jer ovo što živimo je pakao.
14.04.2008. (21:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ja sam već kod prvog pročitanog posta na tvom blogu osjetila da smo jako slične, barem u ovom gledanju na život i smrt. Puno mi je značilo da ima još netko tko se ne boji reći istinu. I svoje iskreno mišljenje. O Bogu, o životu i o smrti. Ovo jest pakao. Nevjerojatan pakao. Sve što smo stvarale godinama, sve u čemu smo nalazile ono istinsko zadovoljstvo, gledati svoje dijete koje raste, razvija se, koje mi svojim postupcima oblikujemo, usađujemo vrijednosti, uživamo u njima, gledajući kako postaju jedinke sa svojim mišljenjem, sa svojim stavovima - nestane sa lica zemlje..... Majko mila, ne i ne. To jednostavno nije moguće. I onda kada znaš da nije tako trebalo biti......NIJE.... Ne znam Vesna moja kako uopće ovo proživljavamo.
14.04.2008. (22:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Kratko sam došla, javiti se objema na blog, da vidim kako ste (bože,kakvo je to uopče pitanje s moje strane...) Znam kako se osječate bez vaše dječice, ali ovu mržnju koju vi osječate prema krvnicima vaših curica, ja osječam prema sebi... Svom sinu sam pustila imati motor, sam ga je platio, ali ja sam mu dopustila, nisam ga zaštitila onaj dan i njegovo malo srce je prestalo kucati, ja kao majka nisam ispunila obavezu prema njemu da ću ga štitit i pazit, zakazala sam kao majka, i moje dijete je u crnoj zemlji, po ružnom i ''lijepom'' vremenu (meni više nikakvo vrijeme nije lijepo, samo kiša, gromovi, crnilo zbog moje duše, ali opet su onda pitanja u glavi- dali je mom sinu hladno?) Toliko želim, drage moje sestre po tugi, da ga oživim, ili makar legnem u crnu zemlju stisnuta uz njega, da ga čuvam od svega makar u zemlji kad nisam uspjela na njoj... Sanjala sam prošlu noć da ga vidim u lijesu, i vidjela sam one stravične slike iz raznih CSI-a, strašno stanje, i nisam mogla vjerovati da od mog sina tako nešto ostane, od one ljepote da ostane nešto takvo... Nestvarno je ovo, računala sam, eto, 300 dana da njega nema ovdje... Jučer smo ja i drugi sin naišli na jednu snimku sa njihovim prijateljima, i dečkići pričaju i gledaju tv, igraju igrice na računalu, i moj sin mene pita- gdje mi je brat? -ja najnormalnije odgovaram- brat ti je vani... Dovraga, nikad više takvih pitanja... Nedostaje mi užasno, jako, moje dijete... Moje sve... Kako živjeti kada izgubiš sve? Kako? Meni je to nemoguče naprosto...
Što se tiče Kristinine majke, znaš, ovo je ipak mjesto koje je, a i žena je pod strašnim šokom još uvjek... A i obitelj je strogo krščanska... Ja to pripisujem tome... Ali kada šok prođe, kada počne suđenje, osjetit će i ona mržnju znaj, onda će sve kočnice i šokovi popustit... Nije žena loša, nemojmo ju krivit, samo niti sama nezna što ju je snašlo (pričale smo...)
Grli vas i voli vaša D.
15.04.2008. (19:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Draga Danira, ja razmišljam i funkcioniram na sljedeći način: iako sam član ove velike ljudske zajednice, samim time što sam čovjek, ja sam i posebna individua, posebna jedinka, koju od drugih odvaja moj način života, razmišljanja, zaključivanja i sl. Različiti smo, iako pripadnici istoga. Ono što me formiralo su, prvo, godine života, a time i iskustvo a onda i ova strašna i moja osobna tragedija. Ona se desila meni, mojoj obitelji. Kao i tebi i drugima. Sve nas pogađa bol, ali upravo zato što smo različiti, omeđeni između ostalog i svojim kulturnim i životnim miljeom, različito i reagiramo. Da sam na razini manje zahtijevnih osoba, možda bih to prihvatila na drugačiji način, pokušala prvenstveno to PRIHVATITI i nastaviti živjeti s onim što mi je preostalo. Ne "ubijati se" s tom pustinjom u sebi već se posvetiti manjim, možda u početku, dnevnim ciljevima pa onda i zahtijevnijim. Uzimam si za pravo okrivljavati osobu koja je posredno (svakako posredno, no ipak) usmjeravajući moju kćer SVOJIM prioritetima, dovela do toga da Une nema iako je sama bila u vozilu. Krivim ja i sebe, o da, teško se krivim. Iz istog razloga kao i ti; što sam ZAKAZALA kao roditelj jer je nisam mogla zaštiti, jer sam vjerovala riječima njezinog poslodavca, da ako je talijanska policija nije pronašla da se samim time nije niti desila nesreća. A već se desila nesreća i moje dijete je bilo samo i život je istjecao iz nje. Jesam li trebala biti tamo da joj pomognem? Ja sam sigurna da jesam, jesam li je mogla pronaći na tom (skrivenom) mjestu, jest, trebala sam.... i tako svakodnevno, s tim mislima ustajem, s tim mislima liježem. Ali dok ja svoju krivnju ( možda je i nema, ali ja je nosim) ispaštam svakodnevno, onaj drugi se time ne zaokuplja, i to mi nameće takve misli, takve želje, takva htijenja. I sigurna sam, da sam u pravu. A ono kršćansko i biblijsko: "Tko tebe kamenom ti njega kruhom" kod mene nema značenja. No, kažem, različiti smo i svatko je (za sebe) u pravu.
15.04.2008. (20:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Krivo si me razumjela, ja sam sigurna da bih ubojicu svog djeteta mrzila, prezirala, neznam koju riječ upotrijebit za to što bih osječala, jer mrzim i ubojicu svog supruga iz dna duše i da me se pusti na samo s njim neznam dali od šoka se nebih mogla maknuti ili bih ga rastrgala kao neka zvijer, nešto od toga dvoje bih napravila. Međutim, za smrt mog djeteta nema krivca, samo loš splet okolnosti, ali sam splet okolnosti meni nije dovoljan jer ima milijun zašto, i samo sam htjela reči da ne razumijem Kristininu majku, ali nemogu je osuđivati zbog njenog nikakvog razmišljanja, ipak se svatko nosi sa tragedijom na njemu prihvatljiv način... Vidim iz mojih i njenih razgovora da njoj nije došlo sve do glave, a i inače je riječ o strogo krščanskoj obitelji (moji dečki su mi pričali još davno) pa možda od silnog šoka ona još uvjerava sebe u praštanje, iako kad joj sve dođe u glavu to će se promjeniti, jer takve smo mi majke... Nisam niti željela reči da ste i ti i Sandra kao majke zakazale, dapače, vi imate krivce za smrt svoje djece iako znam da vas i jednu i drugu stalno muče razna pitanja i teorije kako smo ih mogli spasiti, ali za smrt moga sina nema nikakvog vanjskog posrednog ni neposrednog krivca i zbog toga nemam koga mrziti osim sebe, iako znam-da nije bio njegov motor bio bi tuđi jer su mu bili strast, da mu ja nisam puštala neke stvari(a neke i nisam) več je imao koju godinu (za mene naravno još beba,kao i naša djećica uvjek zar ne?) i radio je sebi po volji... I sada ostaje ovo... Žao mi je ako sam u prošlom komentaru nešto krivo napisala jer zaista kada ja čitam ima smisla i nije ništa loše (jer znam što sam ciljala) ali može se svakako pročitati poruka, a pisala sam u ''afektu'' bez previše čitanja, nisam uopče mislila da se može na negativan način protumačit... Još jednom mi je žao ako je tako ispalo Vesna draga...
15.04.2008. (21:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Ili ipak sada, kada čitam po drugi put, mislim da sam ja tebe krivo shvatila i krivo sročila drugi komentar... Nisam više sigurna, mislim da je vrijeme za tablete pa spavanje, užasno su mi loši ovi dani ali ustajem iz kreveta i onda praktički ''baljezgam'' neznam ni sama što... Toliko sam rastresena i toliko mi je loše ovih dana da mi je sve tako pomješano u glavi (još više nego drugih dana) i zato nisam u stanju sastaviti poruku kako treba jer niti nisam u stanju misli oblikovati u rečenice... Povlačim se sada, dok se ne sredim malo...
Pozdravi...
15.04.2008. (21:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ne, ne Danira, nisam mislila na tebe, uopće ne, nego na te druge, koje praštaju zbog svojih vjerskih ili kulturoloških uvjerenja. Oprosti ti meni, ne bih se tako na tebe, koja si u istoj muci ni mogla, ni htjela ni mislila, obrušiti. Ali općenito, ljudi, okolina i to jasno oni koji nisu u toj situaciji, na sve drugačije gledaju , pa onda i "idu" priče tipa: nitko nije kriv, moralo se desiti jer je tako htjela sudbina, slučaj...što li već. A slučajevi koje sam navela, kad osobe koje su doživjele istu tragediju reagiraju na način da opraštaju jer opet se radilo o usudu, slučaju, ... i td. i td. e te ne shvaćam. Ne mogu ih osuđivati, jer to je njihovo pravo, ali ih ne razumijem. Ova krivnja pak, koju spominjem, a spomenula sam je u kontekstu tvojih riječi o osjećaju vlastite krivnje, je i moj osjećaj i ja je trpim, guši me, ubija me, ispaštam svakodnevno. To je dodatna muka. Tvoj je sin volio motore, vole ih i stotine drugi, ali vidiš, nekom se desi nekom ne. I to ti nameće sijaset pitanja: Zašto? I ja nisam bila za to da moja kćer uopće polaže vozački, ali kako ću to zabranitti punoljetnoj osobi koja je imala ušteđenih sredstava? Ja bih je najradije stavila pod stakleno zvono i držala kao kip, nikom na dohvatu ruke, ali to je nemoguće i nepotrebno. Samo, treba živjeti sa svim tim na duši i još dodatno s prazninom. A to je ...nemoguća misija. Oprosti mi još jednom jer nisam uopće mislila na tebe, dapače, tvoje emocije su toliko slične mojima, kako bih i mogla? Pozdrav i dođi mi opet.
15.04.2008. (21:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Draga Vesna,
žao mi je zbog mace, mada osim ribica nismo nikada imali kućnog ljubimca znam da boli rastank s jednim od njih. Moje cure kada smo znale doći k didi u Zadar najradije ne bi išle na kupanje već se igrale s njegovim dvjema mačkama, nekoliko kornjača i psom. Puno veselja mogu pružiti te drage životinje.
A ja sam ti danas isto u novinama pročitala maleni razgovor novinara s obitelji nesretne Kristine Šušnjare. Njihova je kćerka mučki ubijena. Ali baš mučki i zvjerski. I zamisli što ta nesretna majka kaže (ako je to istina, a ne neka novinarska interpretacija):
"Ni samoj mi nije jasno kako i zašto, no nikad ga nisam proklela, niti mu zlo poželjela – kaže majka."
E, pa ja to ne razumijem. Ne razumijem i gotovo. Nije mi jasno. Što je to? Kako to može uopće izgovoriti? Kako njemu ne poželiš zlo? Pa makar onako u sebi? Ili ipak poželi?
Ne znam, ali ako je ovo izgovorila meni to, oprosti, nije normalno. I gotovo.
Ma dok živim ja, živjeti će i moja mržnja prema krvniku mog djeteta.
I baš me briga što on to nije htio.
To je njegova karama.
14.04.2008. (20:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Sandra, jesi li vidjela moj komentar na tvome (Stelinom) zadnjem postu? To JA mislim i želim onome koji je moje jedino dijete doveo u situaciju da juri ( jer se njemu žurilo, jer je on bio u cajtnotu), da je zove milijun puta na mobitel i da je pošalje kao mladog i neiskusnog vozača u svojem (njoj nepoznatom) automobilu.Svejedno mi je tko i što misli ali moje srce želi da mu se to isto desi. I dijelim apsolutno tvoje mišljenje i osjećaj spram onoga koji je Steli uskratio budućnost a vama, njezinim roditeljima i sestri, radost svog života.Dvostruko mi patimo: zbog njih kojima je oduzeto pravo na život i nas, jer ovo što živimo je pakao.
14.04.2008. (21:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Ja sam već kod prvog pročitanog posta na tvom blogu osjetila da smo
jako slične, barem u ovom gledanju na život i smrt. Puno mi je značilo da
ima još netko tko se ne boji reći istinu. I svoje iskreno mišljenje.
O Bogu, o životu i o smrti.
Ovo jest pakao.
Nevjerojatan pakao.
Sve što smo stvarale godinama, sve u čemu smo nalazile ono istinsko
zadovoljstvo, gledati svoje dijete koje raste, razvija se, koje mi svojim postupcima oblikujemo, usađujemo vrijednosti, uživamo u njima, gledajući kako postaju jedinke sa svojim mišljenjem, sa svojim stavovima - nestane sa lica zemlje.....
Majko mila,
ne i ne.
To jednostavno nije moguće.
I onda kada znaš da nije tako trebalo biti......NIJE....
Ne znam Vesna moja kako uopće ovo proživljavamo.
14.04.2008. (22:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Kratko sam došla,
javiti se objema na blog, da vidim kako ste (bože,kakvo je to uopče pitanje s moje strane...)
Znam kako se osječate bez vaše dječice, ali ovu mržnju koju vi osječate prema krvnicima vaših curica, ja osječam prema sebi... Svom sinu sam pustila imati motor, sam ga je platio, ali ja sam mu dopustila, nisam ga zaštitila onaj dan i njegovo malo srce je prestalo kucati, ja kao majka nisam ispunila obavezu prema njemu da ću ga štitit i pazit, zakazala sam kao majka, i moje dijete je u crnoj zemlji, po ružnom i ''lijepom'' vremenu (meni više nikakvo vrijeme nije lijepo, samo kiša, gromovi, crnilo zbog moje duše, ali opet su onda pitanja u glavi- dali je mom sinu hladno?)
Toliko želim, drage moje sestre po tugi, da ga oživim, ili makar legnem u crnu zemlju stisnuta uz njega, da ga čuvam od svega makar u zemlji kad nisam uspjela na njoj...
Sanjala sam prošlu noć da ga vidim u lijesu, i vidjela sam one stravične slike iz raznih CSI-a, strašno stanje, i nisam mogla vjerovati da od mog sina tako nešto ostane, od one ljepote da ostane nešto takvo... Nestvarno je ovo, računala sam, eto, 300 dana da njega nema ovdje... Jučer smo ja i drugi sin naišli na jednu snimku sa njihovim prijateljima, i dečkići pričaju i gledaju tv, igraju igrice na računalu, i moj sin mene pita- gdje mi je brat? -ja najnormalnije odgovaram- brat ti je vani...
Dovraga, nikad više takvih pitanja... Nedostaje mi užasno, jako, moje dijete... Moje sve...
Kako živjeti kada izgubiš sve? Kako? Meni je to nemoguče naprosto...
Što se tiče Kristinine majke, znaš, ovo je ipak mjesto koje je, a i žena je pod strašnim šokom još uvjek... A i obitelj je strogo krščanska... Ja to pripisujem tome...
Ali kada šok prođe, kada počne suđenje, osjetit će i ona mržnju znaj, onda će sve kočnice i šokovi popustit...
Nije žena loša, nemojmo ju krivit, samo niti sama nezna što ju je snašlo (pričale smo...)
Grli vas i voli vaša
D.
15.04.2008. (19:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Draga Danira, ja razmišljam i funkcioniram na sljedeći način: iako sam član ove velike ljudske zajednice, samim time što sam čovjek, ja sam i posebna individua, posebna jedinka, koju od drugih odvaja moj način života, razmišljanja, zaključivanja i sl. Različiti smo, iako pripadnici istoga. Ono što me formiralo su, prvo, godine života, a time i iskustvo a onda i ova strašna i moja osobna tragedija. Ona se desila meni, mojoj obitelji. Kao i tebi i drugima. Sve nas pogađa bol, ali upravo zato što smo različiti, omeđeni između ostalog i svojim kulturnim i životnim miljeom, različito i reagiramo. Da sam na razini manje zahtijevnih osoba, možda bih to prihvatila na drugačiji način, pokušala prvenstveno to PRIHVATITI i nastaviti živjeti s onim što mi je preostalo. Ne "ubijati se" s tom pustinjom u sebi već se posvetiti manjim, možda u početku, dnevnim ciljevima pa onda i zahtijevnijim. Uzimam si za pravo okrivljavati osobu koja je posredno (svakako posredno, no ipak) usmjeravajući moju kćer SVOJIM prioritetima, dovela do toga da Une nema iako je sama bila u vozilu. Krivim ja i sebe, o da, teško se krivim. Iz istog razloga kao i ti; što sam ZAKAZALA kao roditelj jer je nisam mogla zaštiti, jer sam vjerovala riječima njezinog poslodavca, da ako je talijanska policija nije pronašla da se samim time nije niti desila nesreća. A već se desila nesreća i moje dijete je bilo samo i život je istjecao iz nje. Jesam li trebala biti tamo da joj pomognem? Ja sam sigurna da jesam, jesam li je mogla pronaći na tom (skrivenom) mjestu, jest, trebala sam.... i tako svakodnevno, s tim mislima ustajem, s tim mislima liježem. Ali dok ja svoju krivnju ( možda je i nema, ali ja je nosim) ispaštam svakodnevno, onaj drugi se time ne zaokuplja, i to mi nameće takve misli, takve želje, takva htijenja. I sigurna sam, da sam u pravu. A ono kršćansko i biblijsko: "Tko tebe kamenom ti njega kruhom" kod mene nema značenja. No, kažem, različiti smo i svatko je (za sebe) u pravu.
15.04.2008. (20:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Krivo si me razumjela,
ja sam sigurna da bih ubojicu svog djeteta mrzila, prezirala, neznam koju riječ upotrijebit za to što bih osječala, jer mrzim i ubojicu svog supruga iz dna duše i da me se pusti na samo s njim neznam dali od šoka se nebih mogla maknuti ili bih ga rastrgala kao neka zvijer, nešto od toga dvoje bih napravila. Međutim, za smrt mog djeteta nema krivca, samo loš splet okolnosti, ali sam splet okolnosti meni nije dovoljan jer ima milijun zašto, i samo sam htjela reči da ne razumijem Kristininu majku, ali nemogu je osuđivati zbog njenog nikakvog razmišljanja, ipak se svatko nosi sa tragedijom na njemu prihvatljiv način...
Vidim iz mojih i njenih razgovora da njoj nije došlo sve do glave, a i inače je riječ o strogo krščanskoj obitelji (moji dečki su mi pričali još davno) pa možda od silnog šoka ona još uvjerava sebe u praštanje, iako kad joj sve dođe u glavu to će se promjeniti, jer takve smo mi majke...
Nisam niti željela reči da ste i ti i Sandra kao majke zakazale, dapače, vi imate krivce za smrt svoje djece iako znam da vas i jednu i drugu stalno muče razna pitanja i teorije kako smo ih mogli spasiti, ali za smrt moga sina nema nikakvog vanjskog posrednog ni neposrednog krivca i zbog toga nemam koga mrziti osim sebe, iako znam-da nije bio njegov motor bio bi tuđi jer su mu bili strast, da mu ja nisam puštala neke stvari(a neke i nisam) več je imao koju godinu (za mene naravno još beba,kao i naša djećica uvjek zar ne?) i radio je sebi po volji...
I sada ostaje ovo...
Žao mi je ako sam u prošlom komentaru nešto krivo napisala jer zaista kada ja čitam ima smisla i nije ništa loše (jer znam što sam ciljala) ali može se svakako pročitati poruka, a pisala sam u ''afektu'' bez previše čitanja, nisam uopče mislila da se može na negativan način protumačit...
Još jednom mi je žao ako je tako ispalo Vesna draga...
15.04.2008. (21:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama
Ili ipak sada, kada čitam po drugi put, mislim da sam ja tebe krivo shvatila i krivo sročila drugi komentar...
Nisam više sigurna, mislim da je vrijeme za tablete pa spavanje, užasno su mi loši ovi dani ali ustajem iz kreveta i onda praktički ''baljezgam'' neznam ni sama što... Toliko sam rastresena i toliko mi je loše ovih dana da mi je sve tako pomješano u glavi (još više nego drugih dana) i zato nisam u stanju sastaviti poruku kako treba jer niti nisam u stanju misli oblikovati u rečenice...
Povlačim se sada, dok se ne sredim malo...
Pozdravi...
15.04.2008. (21:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Ne, ne Danira, nisam mislila na tebe, uopće ne, nego na te druge, koje praštaju zbog svojih vjerskih ili kulturoloških uvjerenja. Oprosti ti meni, ne bih se tako na tebe, koja si u istoj muci ni mogla, ni htjela ni mislila, obrušiti. Ali općenito, ljudi, okolina i to jasno oni koji nisu u toj situaciji, na sve drugačije gledaju , pa onda i "idu" priče tipa: nitko nije kriv, moralo se desiti jer je tako htjela sudbina, slučaj...što li već. A slučajevi koje sam navela, kad osobe koje su doživjele istu tragediju reagiraju na način da opraštaju jer opet se radilo o usudu, slučaju, ... i td. i td. e te ne shvaćam. Ne mogu ih osuđivati, jer to je njihovo pravo, ali ih ne razumijem. Ova krivnja pak, koju spominjem, a spomenula sam je u kontekstu tvojih riječi o osjećaju vlastite krivnje, je i moj osjećaj i ja je trpim, guši me, ubija me, ispaštam svakodnevno. To je dodatna muka.
Tvoj je sin volio motore, vole ih i stotine drugi, ali vidiš, nekom se desi nekom ne. I to ti nameće sijaset pitanja: Zašto? I ja nisam bila za to da moja kćer uopće polaže vozački, ali kako ću to zabranitti punoljetnoj osobi koja je imala ušteđenih sredstava? Ja bih je najradije stavila pod stakleno zvono i držala kao kip, nikom na dohvatu ruke, ali to je nemoguće i nepotrebno. Samo, treba živjeti sa svim tim na duši i još dodatno s prazninom. A to je ...nemoguća misija.
Oprosti mi još jednom jer nisam uopće mislila na tebe, dapače, tvoje emocije su toliko slične mojima, kako bih i mogla? Pozdrav i dođi mi opet.
15.04.2008. (21:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...