Komentari

malenazvijezdice.blog.hr

Dodaj komentar (74)

Marketing

  • Buca18

    ovo je prestrašno stvarno nemogu vjerovat koja je svrha ljudima doći ovdje i vama nanositi jjoš veću bol......stvarno nerazumijem a što se tilče ane neobazirite se na takve nisu vrijedni vjerujte mi........ja i sama vozim već nekih godinu dana i mogu reći da mi se dogodi ikada nešto slično kao što su napravili vašoj stelici ja bi sama sebi presudila....neznam kako bih mogla živjeti s pomisli da sam nekoga ubila a i neznam kako to može taj vozač koji je to napravio vašoj stelici neznam kako on normalno živi, funkcionira i radi stvarno mi to nejde u glavu.....pa bože dragi kakva je on osoba ne samo on nego i svi ljudi koji ovako razmišljaju......draga gospođo Sandra nemojte više trošiti svoje vrijeme na ovakve ljude jer oni vas nisu vrijedni i znajte da na svijetu ima još ljudi koji nisu nimalo slični njima....eto tolko od mene htjela sam samo da znate da sam uz vas i da neznam kako je to izgubit voljenu osobu ali da znam kako je svaki se dan bojat za voljene i neznam dali mi vjerujete ali svaki put kada iznova dođem na vaš blog nemogu a da ne pustim koju suzu....pusica i držite se

    avatar

    12.04.2008. (09:27)    -   -   -   -  

  • MARIJA

    [I][I]zar ljudi nemaju nimalo, ali nimalo osjećaj ni srca,pa što je ovo.Komentar ove Ane je zaista iritantan jer ona želi dokazati kako pati više od Vas gospođo Sandra.Ali da je ona jedina, nije ima ih takvih i previše....... Na vašem blogu nism prvi put i čitam sve vaše blogove i komentare i mogu Vam reći da sam se za Vas vezala i ne prođe ni jedan dan da ne dolazim na ovaj blog.
    Ja sam uz Vas, nedajte se, držite se.Šaljem Vam veliki pozdrav.

    avatar

    12.04.2008. (12:27)    -   -   -   -  

  • °°I'm..SeXy PalChiCa°° =P

    dobar dan! nisam prvi put na blogu nego sam vec puno puta bila na ovom blogu
    i svaki put se rasplačem..zato sto sam svjesna..di mi zivimo..na ovom okrutnom
    svijetu u kojem niko za nikgo ne mari..zao mi je zbog toga..i ne mogu vjerovat
    da je neko mogao ostavit kommentar u kojem je napisano :DA SE NESRECE
    DOGADAJU SVAKI DAN...to je istina..ali preko tih nesreca se ne smije preć
    onako olako..jer svakim danom se dogada sve vise nesreca u kojima stradaju sve
    vise nevinih ljudi..i to neko mora sprijeciti ali tko? to nitko ne zna...zao mi je zbog ove
    tragedije s malom Stelicom( i znam da su ovo samo puste rijeci koje cujete svaki dan)
    ali stvarno mi je zao..malena mi se vec sad uvukla pod kozu..a kako je tek Vama..
    iskreno mi je zao..budite hrabri i izdrzljivi..
    pozdrav :(

    avatar

    12.04.2008. (14:48)    -   -   -   -  

  • Marija Beljan

    Bože moj dragi, pa ovo nije moguće. Pa zar svi mi moramo doživjeti isto. Zar nam se svakom u životu moraju pojaviti ljudi sa istim riječima i bešćutnostima. Sandra moja ja sam doživjela da su mi u lice (nakon mjesec dana od Josipove pogibije) rekli da se nesreće događaju u prometu i da to moram prihvatiti, pa svi mi vozimo. Isto tako na zadnjem ročištu okrivljeni je na kraju izjavio da se njegov život promjenio i da se boji da će sve prijeći u mržnju.

    Ja jednostavno NE PRIHVAĆAM da se nesreće događaju, NJIH SU NAPRAVILI LJUDI (to nisu kiša, snijeg, led - ili nešto drugo na što nemežeš utjecati) I ONI TREBAJU ODGOVARATI ZA SVOJE POSTUPKE. Ako si nekome oduzeo život, pravo na život i sreću nasilnim putem ONDA JE TO UBOJSTVO i ništa drugo. Prometna nezgoda nije prirodna smrt isto kao što NIJE prirodno da roditelj sahranjuje svoje dijete. Isto tako kao i ti i ja ne prihvaćam da moram oprostiti i ne prihvaćam da bih još trebala osobu koja mi je ubila dijete još i voljeti. Pa ovaj svijet kao da je stvarno poludio. Žao mi je što si ovo morala proći, ali ima nas ipak puno više koji nastojimo podjeliti tvoju-svoju-našu tugu. Pozdrav od Marije

    avatar

    12.04.2008. (15:45)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Da, ta rečenica: nesreće se jednostavno događaju je grozna, jer u sigurno 90% tih nesreća je zaista ljudski faktor presudan. Dakle te nesreće izazivaju ljudi, a ne događaju se same od sebe. Činjenica je da nitko od onih koji uzrokuju jednu takvu nesreću u pravilu nemaju apsolutno ni malo samokritičnosti i vrlo malo njih će iskreno reći: JA SAM KRIV ili KRIVA.
    Nisam gledao umjesto nisam vidio, bio sam pijan, a nisam smio, bio sam drogiran, a nisam smio, vozio sam prebrzo, puno brže od dozvoljenog.............................kada ste čuli nekoga da je to rekao.
    Gdje je ljudska savjest nestala???
    Uvijek traže neka opravdanja - jer se boje ČEGA? Pa zar ne znaju da žive u Hrvatskoj?
    Ali nitko neće priznati da je kriv. To ni slučajno.
    Ali ima još jedna gora rečenica od one gore napisane. A to je:

    NIKAKVA KAZNA NEĆE VRATITI VAŠE DIJETE U ŽIVOT.

    E na tu rečenicu ja odmah posežem za duplom dozom lijekova (i sad dok ovo pišem sam popila antidepresiv, jer inače ne bi bila u stanju uopće o tom pisati) jer me totalno izludi.

    To mi je jednostavno nerazumljivo. Prestrašno. Jer osim što znam da je to činjenica, a i onaj koji mi to govori zna da ja to znam jer nisam retardirana, ne vidim logiku u njoj.
    Što hoće s njom postići? Što reći? Da ne treba kazniti krivca????
    Jer što da on sad jadan završi u zatvoru, kad se moje dijete ionako neće vratiti u život?????

    Danas je na RTL-ovim vijestima bio jedan sudac (čini mi se) koji je rekao da kazna u takvim slučajevima treba odgovarati zločinu koji je počinjen. Radilo se o prometnim nesrećama sa smrtnim ishodom, pa je tako između ostalog spomenuo i izgubljen život te uništene živote obitelji, njihova cijela budućnost. A par sekundi prije toga je bila statistika izrečenih kazni za takve ubojice koje da nisu tragične bile bi smiješne. Od nekoliko mjeseci do par godina.

    To su primjerene kazne za oduzet život, za zaustavljen život, za uništenu budućnost obitelji??

    Pa ja se zaista osjećam kao da nam se rugaju. Kao da nam se cere u lice.
    To je sve toliko jadno i licemjerno da je preteško s tim živjeti.

    Ja se samo i dalje pitam TKO treba poginuti da se nešto promijeni?

    avatar

    12.04.2008. (20:34)    -   -   -   -  

  • tessa

    draga sandra, jako mi je žao što si morala doživjeti takve komentare ....onaj prvi nisam vidjela, nego samo komentar od ane...ti kažeš da svatko ima pravo na svoje mišljenje, da, ali neka ga barem argumentira...dotična ana kaže da može "krivo procijeniti situaciju" i time izazvati prometnu nesreću...koliko je meni poznato, u prometu postoje pravila kojih se samo treba držati, nigdje ne stoji : u toj i toj situaciji neka vozač sam procijeni što je najbolje učiniti??!!
    zatim , razlika između pijanih koji su usmrtili nekog i onih koji to nisu bili, a učinili su isto..ove prve bi ona nazvala ubojicama, a druge ne..po tome je kriterij nazivanja ubojicom da li si bio pijan, a ne da li si nekog ubio, što mi isto nije jasno?? ili ako je mislila da svi oni nisu imali namjeru to počiniti, trebala bi znati da se ubojstvo može počiniti i bez izravne namjere, lakomislenim i neodgovornim ponašanjem, ali da se to također naziva ubojstvom, koliko god ta riječ ružno zvučala...
    na žalost, još uvijek je u svijesti velike većine društva da su to nesreće koje su se , eto, "slučajno dogodile" i koje se "svakom mogu dogoditi"...tako je, svakako lakše, jer time se miče odgovornost s ljudi i sve se svrstava u kategoriju "nesreće"...i zakonodavci su vozači koji ponekad krše prometna pravila i promjenom zakona i sebe bi ubacili u koš krivaca koji bi bili jako strogo kažnjeni , a "samo su malo prekoračili brzinu", "samo su malo popili", "slučajno nisu vidjeli da je i pješacima zeleno"....to što je netko pri tim "malim" greškama izgubio život postaje , eto, "nesretan splet okolnosti"....i tako se vrtimo u krug, i sve dok se kompletna odgovornost ne prebaci na čovjeka, i prestane se služiti terminima "nesreća", "splet okolnosti" i sličnih, bit će tako....
    a kad će se promijeniti? ti često postavljaš pitanje : tko to treba poginuti da se nešto promijeni? i tu si vjerovatno u pravu...vjerujem da bi se promijenilo da netko zaista osjeti tu strahovitu bol i agoniju koju ti i tvoja obitelj proživljava...što je steli, vašoj sedmogodišnjoj djevojčici , uskraćeno pravo da proživi cijeli svoj život...
    očito da sama spoznaja i činjenica toga nije dovoljna, izgleda da treba osjetiti kako je to....
    šaljem ti veliki pozdrav i podršku , da znaš da ima i onih koji razmišljaju drugačije i koji su uz tebe ...

    avatar

    13.04.2008. (13:29)    -   -   -   -  

  • JOSIPA

    Ti ljudi nemaju srca ni osjećaja a uz to nema ni savjesti ..jedno vuče za drugim.Oni u pravosuđu (to ja nebi nazvala pravosuđem nego krivosuđem)su isti kao i oni ubojice na ulicama, tako da oni ne žele da svatko dobije kaznu onoliku kakvu je kaznu dobilo ono malo nevino biće koje je smrtno stradalo u prometu i znajte ti (ne bi ih nazvala ljudima jer oni nemaju osjećaja i razuma-a jedino se po tome razlikujemo od životinja) monstrumi nikada neće shvatit da netko pati i da neke osobe nemaju više svoje najdraže uz sebe, jer Sandra njima je važniji njihov novčanik koji na nebo neće moći ponjeti jer mu gore neće trebati.

    avatar

    13.04.2008. (14:27)    -   -   -   -  

  • enika36

    pozdrav Sandra još smo kod kuće javit ću se kad dobijemo konačno termin. Pozdrav i nemoj da te ovakvi komentari previše diraju nažalost ima svakakvih ljudi na ovom svijetu a pogotovo u lijepoj našoj gdje većina gleda samo sebe.. njihove su riječi odraz njihove kulture, duše i odgoja a da ima ljudi koji priznaju svoje greške ima makar je to primjer jednoga na milion moj je susjed prije mnogo god. imao saobraćajnu u kojoj mu je poginuo prijatelj kao suvozač u auto kkoji je on vozi i iako nije bio kriv , autobus je sjekao zavoj i udario u njih on se niti dan danas ne može s time pomiriti, krivi sebe što je uopće pristao da prijatelja vozi i od tada nije sjeo za volan otišao je na ribaricu i radi kao ribar iako je završio drugu školu a od tada je prošlo već 12 god. ali moram priznati da je to jedan izolirani slučaj nisam dosad čula kao što si rekla da je netko rekao da je kriv. Šaljem vam svima pozdrav

    avatar

    13.04.2008. (16:27)    -   -   -   -  

  • prosječnost

    Draga Sandra,
    svaki dan zavirim na tvoj blog nekoliko puta i redovito čitam komentare. Žao mi je da ovaj nisam uspijela pročitati. Stalno tvrdim da postoje sebični ljudi koji ne mare ni za čije osjećaje. Jednostavno ima i takvih. I da je tvoja Stela bila kriva i da je napravila pogrešku komentar tipa:"Nesreće se događaju." je katastrofalan. Ova prekrasne, preslatka djevojčica u trenu je nestala s ovog svijeta zbog nečije nepažnje, nesmotrenosti i to bi jednostavno trebala biti nesreća koja se događa. Dajte, ljudi, molim vas! Razmislite prije nego počnete lupat po toj tipkovnici i pokušajte (mada je to nemoguće) staviti se u položaj ove obitelji. Zar ne bi svatko od nas za svoje dijete tražio pravdu i po Bogu i po zakonu? Nažalost, u ovoj državi teško da će ovog vozača ikad sustić pravedna kazna. Drži se Sandra, ne daj da te slome glupi komentari bezosjećajnih ljudi. Grlim tebe i tvoje.

    avatar

    13.04.2008. (18:00)    -   -   -   -  

  • Roberti!!!

    Draga moja!

    Stvarno nemam riječi više da ti kažem..

    Tužno,draga,pretužno..

    Veliki pozdrav!!!

    avatar

    13.04.2008. (18:11)    -   -   -   -  

  • jedna djevojčica

    Sasvim slučajno sam došla na vaš blog i pročitala sve ove tako lijepe pjesmice a opet tako tužne...Nisam mogla da ne ostavim trag na vašem blogu jer stvarno znam kako je to kada izgubite voljenu osobu, u vašem slučaju je to vaša kćer a ja sam prije 4 godine izgubila svoju majku. Ja vjerujem da je ona sada s anđelima i jako mi je teško, pa budite sigurni da znam kako vam je iako mi je tek 16 godina. Malena je preslatka, nažalost nje više nema... Kada ovo pišem suze mi padaju po tipkovnici jer svaka vaša riječ prodire duboko u moje srce i vrača mi sjećanja na moju majku. Ne shvaćam ljude koji mogu biti tako ravnodušni kada se radi o smrti jedne preslatke djevojčice koja još nije ni doživjela onaj pravi život. Iako ju nisam poznavala ja vjerujem da je mala Stela bila jedno predrago biće i nikada ju nemojte zaboraviti, a vjerujem da nećete. Iako je sada više nema tu među živima ona je pored vas iako ju vi ne vidite... Tako ja bar sebe tješim kada se sjetim moje mati. No jednog dana, opet ćete se sresti i tada vas više nitko neće moči razdvojiti....

    avatar

    13.04.2008. (19:40)    -   -   -   -  

  • jaaaaaaaaaaaaaaaa

    joj...nemogu prestati plakati....to je jako tuzno....moja mama misli isto kao i vi....zato imate mnogo podrske....moram ici...ciao!!!
    =)
    SVE CE BITI UREDU

    avatar

    13.04.2008. (21:22)    -   -   -   -  

  • =(

    dobar dan...!!! slucajno sam surfala i naletila na blog...ewo placen... odma da van kazen da znan kako van jer je moa seka na isti način poginula...imala je 10 godina i to je bilo prije 4 godine sada bi bila jedna predivna tinejđerka...ja san dosta starija od nje..ja sad iman 24 dakle prije 4 godine san imala 20...i da van kažen nešto...moju sestru je udaria moj tadašnji dečko...zamislite kako je meni bilo...?? moja mater je dane provodila u sobi plakala je i nije izlazila...a ja njega nisa mogla mrzit...jer nije on to tija...ewo ja se nalazin sada u njemačkoj i udana san za tog čovika...i to je jedno predivno stvorenje....ja znan da on moju seku nije tija udarit....ona dapače nije prelazila prek pješačkog..a on ju nije vidia jer je bila malena i jako sicusna a bila je noc...ja za svog muza nemogu rec da je ubojica....a moja mater ga voli ka svoga sina...neznan sta da vam kazem sestra mi fali vise od bilo cega na svitu...neznan sta bi dala da ju vratin....ali da bila je to nesreca.....ja je volin ko sebe i vise od sebe....evo znan da cete pobrisat moj komentar jer znan da mi necete virovat ali istina je sve od rici do rici,...

    šaljen van jedan topli zagrljaj....držite se...
    stela je predivna...i da moja mater tada mene nije zapostavila
    moja seka jos i dan danas živi u njoj...i moja je mater svaki dan na groblju
    ali zna i za mene..i voli svoga unuka i mog muza...tako da znam kako je sada
    tini...i nemojte je zapostavit.....
    volin vas....

    STELA R.I.P

    avatar

    13.04.2008. (22:15)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Za: =( ovaj komentar koji si večeras pisala - si poslala iz Rijeke. A ti kažeš da si sada u Njemačkoj. To ti je već prva laž.
    Dalje, djevojka koja ima 24 godine je puno pismenija od ovog kako si ti napisala svoje gore rečenice (ne mislim pri tom na dijalekt) , i na kraju naravno da ti ne vjerujem ni riječi. Jer priča je prebizarna.
    Molim te nemoj više ovamo navraćati, umorna sam više.............
    Ne razumijem tu potrebu da dolaziš ovdje, osjećam da si jako mlada, zašto se ne dopisuješ sa svojim vršnjacima? O vama zanimljivim temama...

    avatar

    13.04.2008. (22:46)    -   -   -   -  

  • IVANA

    Prijateljica mi je rekla za vaš blog... Morala sam ga pogledati i javiti vam se. Htjela bi Vas utješiti, reći koliko mi je žao, ali ne mogu. Ne znam koje riječi odabrati. Čitajući Vaš blog, shvatila sam koliko je život vrijedan, a ljudi ga ne znaju cijeniti. Tek kad izgube voljenu osobu, postaju toga svjesni. Mnogi dignu ruku na sebe, počine samoubojstvo ili to pokušaju jer misle da nikog nemaju, da nikomu nije stalo do njih, da su nepotrebni,... Nažalost, ja sam jedna od njih. Iako imam samo 15 godina, pokušala sam to nekoliko puta. Često se osjećam samom, neshvaćenom, kao da nikog nije briga za mene... Upravo čitajući Vaš blog, shvatila sam da griješim. Ništa nije vrijedno mog života. Neka ljudi govore što žele. Neću im dopustiti da me unište, nisu toga vrijedni. Tako i Vi, ne obazirite se na one koji zapravo Vas krive što se tako osjećate zbog gubitka Vaše kćeri. Uvijek će biti onih koji su pokvareni, koji vas žele povrijediti,... I uspjet će u tome, ako im dopustimo. Znam da nije lako ostat ravnodušan kad vam netko nešto kaže, kad vas osuđuje, ali ne dopustite da Vas to izbaci iz takta. Ima mnogo ljudi koji Vas razumiju, pružaju Vam podršku, žele Vam biti oslonac, suosjećaju sa Vama... Imate moju podršku, razumijevanje,.... Želim Vam sve najbolje... I želim Vam se zahvaliti.... Spasili ste jedan život (moj).Dali ste mi snagu i volju da se trgnem, da se ponovno vratim u život... Hvala Vam! Pozdrav!

    avatar

    14.04.2008. (14:50)    -   -   -   -  

  • JOSIPA

    Dobar dan Sandra.Ne znam zašto opet i ponovo dolazim na ovaj blog i pišem Vam komentare i željela bih Vam zahvalit isto kao i Ivana.Vjerovali ili ne, Ivana je moja prijateljica iz osnovne i idemo zajedno u srednju školu i jako sam ju zavoljela...pa ko i ne bi jer je tako dobra osoba s puno osjećaja.Sve je istina što je napisala i znam za sve događaje u njenom životu i vjerujte mi da ste joj na neki način ni sama ne znam na koji promjenili život i pogled na njega i hvala vam .Vi ste tako dobra osoba koja i preko računala zrači nekom dobrotom.Mene ste promjenili .Hvala, hvala, hvala!

    avatar

    14.04.2008. (16:05)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Hvala vama Ivana i Josipa.

    Evo za vas jednog teksta koji sam skinula s neta da pokažem svojoj Tini, a i ja ga često ponovo i ponovo čitam jer je zaista nadahnjujući. I koliko god moja duša trpi, jer za Stelom se ne može nego umirati od tuge, s njom sam isto sve to htjela dijeliti, trebala je tu kraj nas voljena i mažena živjeti svoj život....
    ...ipak sam tu dan po dan, sat po sat i treba mi poticaj da izdržim. Treba mi ljudske topline, ljubavi, nježnosti i pravde.

    IMATE SAMO JEDAN ŽIVOT
    I VRIJEDI GA ŽIVJETI OVDJE I SADA .

    od Erme Bombeck
    (napisano kad je otkrila da umire od raka)

    Otišla bih u krevet kad sam bila bolesna umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna.

    Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu.

    Manje bih pričala i više slušala.

    Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio.

    Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu.

    Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanju kroz njegovu mladost.

    Preuzela bih više odgovornosti koje je nekada nosio moj muž.

    Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena.

    Sjela bih na travnjak (bez obzira na zelene mrlje od trave).

    Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više vremena bih provodila promatrajući život.

    Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju.

    Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života.

    Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije ručka" ili "Pričekaj, gledam dnevnik-film"
    Bilo bi puno više Volim te umjesto Žao mi je.

    Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala.

    Prestanimo se znojiti zbog malih stvari.
    Prestani brinuti o tome tko te ne voli, tko ima više ili tko što radi.

    Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole, koji nas poštuju

    Što činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno?

    GODINE ODRASTANJA JEDNE ŽENE

    DOB:
    - 3 godine : Pogleda se i vidi Kraljicu.
    - 8 godina: Pogleda se i vidi Pepeljugu.
    - 15 godina: Pogleda se i vidi Ružnu sestru (mama, ne mogu ići u školu ovakva !)
    - 20 godina: Pogleda se i vidi "predebela/premršava, preniska/previsoka, previše ravno/previše kovrčavo ? ali odluči da ide van u svakom slučaju
    - 30 godina: Pogleda se i vidi "predebela/premršava, preniska/previsoka, previše ravno/previše kovrčavo ? ali odluči da nema vremena to popraviti i ide van u svakom slučaju
    - 40 godina: Pogleda se i vidi "čista sam" i izlazi van
    - 50 godina: Pogleda se i vidi "To sam ja" i izlazi gdje god to želi
    - 60 godina: Pogleda se i podsjeća se svih ljudi koji se više ne mogu vidjeti u ogledalu. Izlazi van i osvaja svijet.
    - 70 godina: Pogleda se i vidi mudrost, veselje i sposobnost, izlazi van i uživa u životu.
    - 80 godina: Ne gnjavi se sa gledanjem. Samo stavi crveni šešir i izlazi da se zabavi.

    avatar

    14.04.2008. (16:30)    -   -   -   -  

  • JOSIPA

    Pa Vi još imate i vremena za nas..tako ste dobra osoba gospođo Sandra...moja mama je osoba koja radi, radi radi..za nas(Vi živite u Malešnici pa ste sigurno čuli za "IVICU I MARICU"-slastičarnu)posao je pretežak, ali ja se ponekad osjećam veoma zapostavljenom i ne razumijem ju ali znam da se i sutra mora jesti kruh...osjećam Vas kao drugu majku jer toliko imate onoga nečega-ljubav prema svima...i znam da Ivana misli kao ja jer ipak ona mi je najbolja prijateljica i imamo slična mišljenja.Vaša Kristina je sigurno sretana uz Vas unatoč ovom događaju koji joj je promjenijo život i znam da nikada neće poželjeti neku drugu osobu da je postavi na pravi put jer Vi ste osoba koja je to zaslužila.!JOŠ JEDNOM HVALA I U MOJE I IVANINO IME.Nadam se da ćemo još koji put ovako moći jedna drugoj se otvoriti iako znam da će mnogo ljudi ovo pročitati, ali mene nije sram.!

    avatar

    14.04.2008. (17:14)    -   -   -   -  

  • IVANA

    Hvala vam na ovom tekstu! Pročitala sam ga nekoliko puta. Stvarno mi je žao zbog Vaše Stelice! Žao mi je što ne mogu dovoljno cijeniti život. Kada sam prvi put svratila na Vaš blog, rasplakala sam se. Pomislila sam: "Bože, zašto? Zašto odlaze oni koji žele život, a ne oni koji ne žele žive? Zašto nisi uzeo mene umjesto nje?..." Vjerujte mi, rado bih dala svoj život Vašoj Steli... Bila je tako mala, nevina, željna života, spremna za nove pustolovine i onda se dogodi ovako nešto. Nije fer! Nije fer prema njoj, prema Vama i Vašoj obitelji! Nije fer da živi netko poput mene koja to ne zaslužujem.. Nisam jako veliki vjernik, ali opet ne mogu reći ni da nisam. Dići ruku na sebe je jedan od najvećih grijeha... Ponekad mi je žao što nisam uspjela u onome što sam pokušala.... Ne mogu da mi svi sude, da govore ona je ovakva, ona je onakva, a zapravo me nitko ne poznaje... Ne zna kako se osjećam. Još će reći da sam luda. Nije im bilo dovoljno što idem psihologu u Klaićevu, nego su me poslali i psihijatru u Kukuljevićevu. Kad pomislim da u četvrtak moram psihijatru, poželim da me nema... Ispast ću luđakinja, iako me već i sada smatraju ludom... Znate kako je to kad svaki dan slušate da ćete završiti u Vrapču, da stvarno niste normalni i sl. ?! I to od bliskih ljudi. Konkretno, svaki dan slušam to od bake. Prije par dana mi je rekla da bi se rađe ubila nego bila poput mene. Znate koliko to boli!? Umjesto da mi pruži podršku,ona tako... Čitav život me vrjeđa,pocjenjiva... Jedino primjećuje moga brata. On je njezina "ljubičica". Tako ga je od milja nazvala,a ja, ja sam samo jedna luđakinja...Kako je teško izaći iz kuće sa smješkom na licu i praviti se da je sve super.. Najteže mi je u školi... Ne mogu više glumiti da sam sretna, dosta mi je glume za cijeli život... Zatvorila sam se. Postavila sam zid i ne dam nikom da mi se približi. Odnosi s vršnjacima su mi katastrofa.. Preozbiljna sam za svoje godine i ne mogu uspostaviti normalnu komunikaciju s njima... Nemam s njima o čemu razgovarati... Odlazak u školu za mene je prava mora... Užasno sam popustila u školi. Bila sam odlična učenica, a sad ću biti sretna ako završim ovaj razred... Jednostavno ne mogu učiti.. Otvorim knjigu i rasplačem se poput neke glupače. Roditelji mi stavljaju pod nos ocjene.. Razočarala sam ih, ali i sebe... Ništa mi ne ide od ruke... Što god napravim ispadne loše. Ja sam nitko i ništa. Izgubljeni slučaj...

    Ispričavam se što vas gnjavim sa svojim glupostima... Željela sam vam se zahvaliti, ali imala sam osjećaj da vam se mogu otvoriti, da ćete me razumijeti. Još jednom, HVALA!

    avatar

    14.04.2008. (17:35)    -   -   -   -  

  • IVANA

    Evo samo bih se htjela dovezati na Josipin komentar! Upotpunosti se slažem sa njom. U Vama vidim drugu majku, osobu koja me može razumijeti, osobu koju mogu vjerovati... Ne znate kolko sam vam zahvalna... Jako ste mi prirasli srcu... Šaljem vam veliku pusu! Držite se!
    Ostavit ću vam svoju e-mail adresu ivanamaljuna@email.t-com.hr

    Evo iskoristit ću ovo da pozdravim Josipu... Josipa hvala ti na svemu... Hvala kaj si mi pomagala njemački.... Bar sam dobila 2. Bolje to nego 1.. Pusa :-)

    avatar

    14.04.2008. (17:42)    -   -   -   -  

  • emocija

    Danas sam u našim dnevnim novinama pročitala tekst posljednjeg pozdrava kojeg su uputili roditelji svojoj kćeri (26 godina) koja je umrla,uz završne riječi "..... što je smrt (u kontekstu cijele poruke ovo se odnosi na njihovu smrt) prema vremenu koje ćemo morati provesti bez tebe". To je zapravo bit načina življenja roditelja djeteta kojeg su izgubili. I svatko tko je neposredno ili posredno skrivio smrt nečijeg djeteta ima ili bi trebao imati na savijesti život one/onoga koga više nema kao i uništene živote roditelja. Treba imati savijesti i emocija i shvatiti te roditelje koji se jutrom bude a prva im je misao: "To je istina......istina je da moga djeteta više nema". A onda se trebaju upustiti u još jedan dan življenja u kojem im je u mozgu jedno ime, jedno lice, jedan vapaj čežnje.I ogromna praznina. Onaj tko nema emocija ili ne shvaća taj užas a zaustavi se na ovakvim stranicama, trebao bi jednostavno biti barem toliko tolerantan i odustati od komentara, naročito onih koji direktno pogađaju roditelje. Izbrisani komentar nisam vidjela a i bolje da nisam, a ovaj kojeg je napisala "Njemica" ionako je, kako si ti Sandra napisala, bizaran. A možda jednostavno takve stvari na svijete postoje, možda i takvi ljudi na svijetu postoje?! Nesreću takvog tipa, odnosno smrt djeteta ili/i sestre prihvatiti kao neki usud (koji se "morao" dogoditi) i onda zapravo nitko nije kriv pa ni čovjek koji je izvršio djelo.Osobno, čovjeka kojega smatram posrednim krivcem za smrt svojega djeteta, ne mogu vidjeti kao ni čuti .. a niti mu oprostiti. Možda me netko smatra amoralnom ali ono što moje srce želi, to je da se i njemu desi isto.Time ne bih vratila svoje dijete niti smisao svoga života, ali bi po mom sudu, jedino tada pravda bla izvršena.

    avatar

    14.04.2008. (18:11)    -   -   -   -  

  • Tinna

    kako ne mrziti osobu koja je
    ubila dio tebe... koja je
    uništila tvoj život...

    uz vas sam... i mogu reći da samo
    može biti sram tih ljudi koji
    vam ostavljaju onakve komentare...
    lako je govoriti, ali treba razumjeti...
    pozdrav topli ostavljam...

    avatar

    14.04.2008. (18:56)    -   -   -   -  

  • Drpa

    ljudi su tako užasni i nemaju srca
    ja da vas vrijeđam ili bilo koga vašeg,i Stelicu,ja bi umirala iznutra i pekla bi me strašno savjest
    strašno :(

    avatar

    14.04.2008. (19:54)    -   -   -   -  

  • enika36

    Pozdrav Sandra poslala sam mail. A onaj dečko jako mi je drag vukla sam ga stalno sa sobom generacija je moje sestre pa su oni odrastali zajedno kad odem doma svratim do njegovih ali ga posljednjih 5 g nisam uspjela vidit stalno je na moru. Znam da je jedan od rijetkih a što je najgore završio je školu za profesionalnog vozača a taj posao sigurno neće radit. Hvala na posjeti na blogu

    avatar

    14.04.2008. (22:29)    -   -   -   -  

  • Mama

    =( - Sram te bilo da te sram bilo... Kako samo imaš srca javljati se u ovakvoj situaciji i govoriti ovako gnjusnu laž?
    Ničega drugog nego SRCA, LJUDSKOSTI! Pogledaj malo blog, pogledaj tugu ove majčice, dijete drago (vidi se da si dijete) kako si ti odgojena da možeš usprkos ovom jadu koji mi majke osječamo kad smo izgubile našu djecu, skupiti hrabrost i svu glupost u glavi i pisati ovakve gadarije? Pitaš li se kakva si ti osoba? Pitaš li se jesi li patološka lažljivica? Ovakve laži samo takva osoba može izgovorit....
    Ovdje eto, čitam podosta komentara koji izgledaju toliko neistinito, djetinjasto, možda je to problem blogova? Prevelika dostupnost djeci bez zanimacije i roditeljskog nadzora...

    A što se tiče Ane (prošli komentar nisam vidjela) - sram vas može biti! Puno ljudi znam, i sebe i drugog sina, i vozimo, pa nismo ubojice, pazimo i gledamo cestu, znamo da smo mi odgovorni i trebamo pazit dali će netko istrčati na cestu pred nas, jer mi imamo auto, neće nam biti ništa, ali psihički ožiljci su jači od fizičkih, i kako živjeti sa spoznajom da ste oduzeli bilo čiji život? Posebno ne život male djevojčice od 7godina...

    Puno bi ja izgovorila, ali to draga moja Sandra, nebi bilo pristojno za tvoj spomenar Stelici, ovo sam napisala što se na ''lijep način'' može reči, ne želim ti nagrdit spomenar. Ne obaziri se i drži se, iako znam kako se osječaš, mi majke smo poput lavica kad nam diraju malene, naše najmilije, posebno naše pokojne jer onda je to još bolnije...

    Neki dan sam čula izjavu za sina - boli me ....... što je on crknuo, ni prvi ni zadnji tko ga ......
    da ti ne pišem prostote... Slučajno je došlo do mene, i bože moj koje li boli, koliko tableta sam popit morala da to izdržim, još više nego inače što pijem da ustanem iz kreveta.
    Draga moja, drži se...

    D.

    avatar

    14.04.2008. (23:08)    -   -   -   -  

učitavam...