Komentari

diarydiduino.blog.hr

Dodaj komentar (22)

Marketing

  • Psiho

    Mislim o stručnjacima. Mislim da bih malo stao u njihovu obranu. Naročito kad pišu za novine. Zadatak je općenit i promašuje pojedinačne slučajeve. Dječji psihijatar se bavi djecom. I čini mi se da u tom smjeru idu njegove rečenice. Čitam da roditelj, koji ima još djece, ne smije zanemariti živu djecu baveći se cijelo vrijeme osjećajem krivice što je mogao napraviti za dijete koje je stradalo. I tu je mogući izvor nesporazuma. A i riječi imaju teške konotacije. Patološko se razlikuje od normalnog. Ni riječ nenormalno nije laka. Da su ga pitali o njegovoj praksi, vjerujem da bi se našlo primjera kako neko dijete godinama i desetljećima ne može odžalovati smrt neke bliske osobe, ili čak neke osobe koja, po logici stvari i "normalnom" razmišljanju ne bi trebala imati preveliki utjecaj na dijete. Onda bi patološko bilo dugo žalovanje za nekom osobom "sa strane", kao što je patološko i zatomljivanje osjećaja kod gubitka nekog od roditelja kod djeteta od desetak godina. Ako govorimo o stručnjacima, onda oni svakome pristupaju individualno i ne kategoriziraju prema jednostavnim podjelama, nego nastoje pomoći tražeći neka olakšanja za osobu s kojom se susreću, zajedno s njom i u skladu s njenim mogućnostima. Nema konačnog i općenitog rješenja ili savjeta.

    avatar

    24.03.2008. (22:31)    -   -   -   -  

  • milicza

    Vesna,nema riječi kojima bih opisala moj bijes i jad kad pročitam paušalne izjave i pisanje u novinama kao u ovome slučaju...napisala sam i Sandri,nitko ,draga moja ,ne može zaviriti u tvoje srce i tvoju dušu....Patološki,što je to,nešto nezdravo,bolesno,nenormalno...kako to može stajati u istoj rečenici sa voljeti,ljubav i sl..ne obaziri se.Ljudi jednostavno ne žele znati,ne žele te gledati,ne žele govoriti o tvome gubitku,o tvojim osjećajima...kao da je to neki tabu..ljudi misle da postoji neko "NORMALNO VRIJEME ŽALOVANJA"...što je to ?koliko to traje ako ti izgubiš jedino dijete ili jedno od svoje djece? koliko....dane,mjesece,godine?cijeli život?nekoliko života?Budi jaka i ne obaziri se....pozdravljam te.

    avatar

    24.03.2008. (22:42)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Da, lijepo je to objasnio "psiho", ali tako nekako je to trebalo biti napisano u novinama. Bilo bi poštenije da je napisao baš tu rečenicu: "nema konačnog i općenitog rješenja ili savjeta." Ovako kada njegov članak čitaju ljudi koji nisu doživjeli tu tragediju mogu te njegove riječi uzeti zdravo za gotovo. Jer on je ipak "stručnjak". Ljudi to onda misle i da nama olakšavaju kad nam govore, moraš se vratiti normalnom životu. A normalnog života majci i ocu koji odlaze na grob vlastitog djeteta više nema. Nikada više. Jer ta sama situacija nije normalna. Većina ljudi nastavi živjeti. Iz razno raznih razloga, no trebalo bi na neki način educirati sve ljude da su to situacije gdje se ljudima život promijeni i da nikada više ne mogu biti isti. Nitko ne bi smio očekivati da se mi "vratimo u normalan život", a to nam tako često govore. Zar je tako teško prihvatiti nas takve promijenjene. Zar je tako teško razumijeti da je bol za djetetom vječna, da tu nema oporavka, da nema povratka.
    A savjeti da se maknu stvari djeteta, slike i sve ono što nas podsjeća su za mene toliko monstruozno bezosjećajni da to nikako ne očekujem da mi kaže doktor.

    Vesna moja, znaš što je meni moj muž rekao. Da kada bi si on dozvolio da mu ta činjenica dođe do svijesti da bi se sigurno raspao. Jednostavno ne prihvaća tu stvarnost, za njega je to apsolutno ne moguće. I ja se tako osjećam. Ne prihvaćam i gotovo. A živimo, evo već skoro 17 mjeseci bez svoje djevojčice. Naša Tina nije zanemarena ni na sekundu. Uz nju smo naravno sada još i više jer imamo onaj višak vremena koji smo poklanjali Stelici. Ali ljudi kao da zaboravljaju da i ona ima osjećaje. Da je i ona tužna i nesretna. Pa i ona je doživjela tragediju. Izgubila je svoju malu voljenu sestricu i sada je sama. Niti mi njoj ne možemo zamijeniti i nadoknaditi Stelu, a ni ona nama. Puno toga ljudi ne razumiju. I nije to ni važno, ne mora se ovo svakom dogoditi da bi bio svjestan, ima ih koji to barem pokušavaju razumijeti i ne rade štetu sa svojim glupim savjetima. Ali riječi iz usta jednog liječnika koji se usput bavi psihičkim zdravljem djece i ljudi mogu biti vrlo štetne, ako nisu pažljivo odmjerene.

    avatar

    25.03.2008. (11:17)    -   -   -   -  

  • emocija

    Sandra draga, upravo je to i kod mene slučaj, to što kaže i kako se osjeća tvoj suprug ( i ti, ali kako to god besmisleno zvučalo, žene su ipak jače, možda je to dojam, ali mislim da ta jakost proizlazi iz osnovne, instinktivne zadaće žene/ "ženke" -briga za ostale članove obitelji). U trenucima svakodnevnog premetanja po mozgu: sjećanja, misli, planiranja.... kad mi se ta misao probije do mozga, ja se fizički stresem, kao mokar pas, kao kad si na ljuljački pa "padaš".I okrenem se put nečega drugog; ili jutrom kad se to desi, ustanem iz kreveta bez obzira na vrijeme, dakle bježim, ne želim se s time otvoreno suočiti. Nisam blesava, znam što se desilo, ali moj mozak ne želi to prihvatiti kao konačnu istinu. Zato se ne mogu smiriti, zato još uvijek jurim bezglavo po kući, svačeg se dotičem a ništa ne završavam. Ti, za razliku od mene moraš skrbiti o drugoj kćerki, ja više nemam nikoga, ostajemo suprug i ja, svatko u svojim mislima, svatko u svojem načinu preživljavanja. Ima i dalje smijeha, ima i dalje inercije, ali je smijeh ukraden od samoga sebe, a inercija slabi.
    A što se tiče pristupa nekih ljudi (ima ih koji pokušavaju razumijeti i koji shvaćaju način) mene ti više uopće nije briga za sve to. Kao stup sam, odbije se to od mene, niti se ne zaljuljam, niti me ne okrzne.
    Zato se nemoj niti ti obazirati, imaš svoje najbliže koji također to proživljavaju, imaš prijatelje koji iskazuju dobru volju da te pokušaju utješiti ili biti s tobom, u trenucima kad pričate o Steli, to je važno, pričati o njoj i dalje, jer mi roditelji ne možemo dopustiti da postanu sjene, da se izbjegava spomenuti njihovo ime. Ah, koliko bih mogla pisati o tim osjećajima, i hoću, kad opet malko skupim snage.

    avatar

    25.03.2008. (15:47)    -   -   -   -  

  • emocija

    Psiho, prijatelju, kao prvo, nadam se da izdržavaš svoje stanje, čitam tvoj blog redovito, svaki dan. Pratim te, ha, ha. Jučer nisam došla na poziv G. kod tebe iz razloga koji se pak mogu iščitati na mom blogu, nemam volje ni za što (ili: nizašto). Moja je stvarnost moja mala školjka, stan, soba,knjiga, kompjutor...za sada a možda i zauvijek, moje zauvijek.
    Moj zaključak o navedenom stručnjaku: uz njegovo ime i prezime, kao i titulu, stoji i njegovo zvanje: dječji psihijatar. Dakle, da potvrdim tvoje razmišljanje i moje skromno znanje, taj bi se stručnjak prioritetno trebao baviti pitanjem djece, dječje psihijatrije. Dakle: ili je promašaj novinara, koji su izvukli iz nekih njegovih članaka, knjiga, što li već, ove genarelne zaključke o pomoći obiteljima poginule, mrtve djece, ili je sam učinio promašaj, odazvavši se (opet) novinaru/novnarki da stručnom riječju proprati članak čija j tema bila roditeljsko ispovijedanje. Da, radi se o roditeljima prvenstveno, a mi ne spadamo u kategoriju djece, znači za nas nije mjerodavno mišljenje DJEČJEG psihijatra. Tim gore djeluju ti zaključci koji se IPAK odnose na odrasle. I ma koliko nas bilo nesretnika u ovom bijelom svijetu koji smo supatnici jer smo isto doživjeli, i ma koliko bili različiti, osjećaji su nam ISTI. To se može zaključiti iz odslušanih priča, napisanih knjiga i ispisanih pjesama, bol je isti, samo se manifestira drugačije. Po meni, mogao je samo reči da će svatko reagirati onako kako ga vode njegovi osjećaji i da nema apsolutno nikakvih pravila. Ponavljam, meni njegove rečenice a naročito zadnja, zvuče bešćutno. Ne obazirem se na to, ne dozvoljavam samoj sebi ukalupljivanje, briga me.

    avatar

    25.03.2008. (16:16)    -   -   -   -  

  • emocija

    Milicze iskreno, jedna si od vrlo rijetkih, koja nije ovo sve doživjela ali ima veliku potrebu riječima izraziti suosjećanje i bliskost s nama. Jedna od rijetkih.... imam i rodbinu i prijatelje i kolege i mali ih je broj koji sa mnom otvoreno pričaju o Uni. Sve ja to znam, to, da ne znaju je li me takvim sjećanjima ili riječima diraju još više, ali imam osjećaj da ipak prije svega nazirem strah u njima, strah od teme, strah od kontakta. U prvim mjesecima poslije događaja s Unom, bilo je gadnih provala užasa i jada, od tjelesne i emocionalne obamrlosti, do stanja pretjeranosti: bijesa, jada, očaja, ridanja, krikova ... koja su mi kidala glavu; glavom bih lupala svom snagom o zid želeći se povrijediti, izjednačiti s njome. I u kolovozu te 2006. godine sestra mi je nudila zajednički odlazak u našu vikendicu na Murter ( znajući da tamo godinama "punim baterije") a usput, u jednom času "iskliznuća" propentala: " Što ću s tobom ako će ti se TO događati na Murteru?" Nekako je preživjela uz mene tamo tih sedam dana ali uz moju veliku samokontrolu na svim mjestima izuzev moje sobe (ionako imam veliki postotak amnezije što se tiče tog
    vremena) ali i dalje, dolazeći kod mene, o tome ŠUTI, prešućuje, priča o svemu samo o Uni ne. A mene to onda više boli od bilo kakve druge komunikacije pa i one ljudski gledano, pogrešne.
    Treba pričati, takvima kao mi, pomaže se na taj način. Barem meni. I zato, zahvaljujem ti punim srcem jer si stvarno -rijetkost. Lijep pozdrav.

    avatar

    25.03.2008. (16:33)    -   -   -   -  

  • znaš me

    Draga moja, opet sam tu. Želim ti reći da si u potpunosti u pravu kada kažeš da se ime tvoje Une ne spominje gotovo nikada od strane prijatelja, pa čak i rodbine.
    I sebe tu ubrajam. Kada god te vidim, uvijek, ali zaista uvijek, sjetim se nje, a možda sam njeno ime tek nekoliko puta u tvojem prisustvu spomenula, od onog prokletog dana.(Kad dodjem i 2 puse ti dam, jedna je za tebe, jedna za nju). Ne zato što bi rađe o nečem drugom pričala ili o nekom drugom već iz razloga što se jednostavno bojim te teme. Radi tebe i tvog stanja.Evo i sad sam napisala nekoliko redaka i kada sam ih pročitala, obrisala sam ih .
    Mi ne možemo reći da smo prijateljice jer se zapravo ne družimo osim na poslu, a to i nije nikakvo druženje jer je najčešće tema vezana uz posao kad dođem, ali znam da si mi jako draga i prije i sada i da te ne želim nikada, ali nikada ničime povrijediti. Ali moje je mišljenje da je prijatelj onaj ko te kuži, kojeg možeš razumijeti i koji te razumije i kada nema puno riječi.
    Zato si malo kada čula da spominjem njeno ime. Bojala sam se da bi doljevala ulje na vatru ako bih o Uni progovorila.Nadam se da me razumiješ. Bar pokušaj.Slažem se da treba pričati, ali nikada nisam znala i mogla dokučiti, želiš li ti to.
    A što se tiče psihijatara i onom članku , ne bi to komentirala. Oni su mi oduvijek bili malo čudni, čak mi se nekad čini da je njima pomoć potrebnija. Čast izuzecima.Ovdje ti u goste dođe i Psiho (iako on nije psihijatar)pa ne bi htjela da ispadne da se i na njega odnose neke stvari. Psiho, gori uši.

    avatar

    26.03.2008. (00:04)    -   -   -   -  

  • emocija

    znaš me,
    dobro, nismo prijateljice prema nekim običajnim pravilima, jer ne zalazimo si u kuću, ili ne visimo jedna drugoj na telefonu 24 na 24, ali zapravo smo si daleko više od kolegica. Kolegicama/kolegama smatram one s kojima kontaktiram isključivo na poslu i posla radi a mimo toga i ne znam za njih, odnosno za njihove privatne stvari. Zapravo, kad razmislim bolje, malo je takvih na poslu, barem što se mene tiče. Znaš me ( da, da i ti mene), odnosno toliko me poznaješ, da tih svojih 8 sati pokušavam na poslu biti u kolegijalnim odnosima ali i mrvicu više. Koliko dajem toliko i primam, tako da o svakom od vas znam i nešto više, mislim tu na privatne svari. A onda to već prelazi razinu isključivog odnosa kolega. I to mi je drago, i do toga mi je izuzetno stalo. Zato i dan danas, nakon gotovo 14 godina provedenih u istoj radnoj sredini, volim dolaziti na svoje radno mjesto, jer se tamo DOBRO osjećam. Toliko o odnosima. Shvaćam ja tebe, kao i ostale, gdje je kvaka ne pričanja o Uni. Kod vas je prisutna ta bojazan, a kod mene stroga podjela koju sam si sama nametnula poslije tog prestrašnog događaja. Na poslu - ću o poslu (da ne iskliznem) a poslije posla, od 15 - 07,30 idućeg dana sam s njom. Na taj način sam i sebe i druge dovela u situaciju da ne pričamo, a onda osjećam prazninu radi toga. Teško mi je udovoljiti, no mislim da je zapravo još uvijek sve presvježe i na kraju krajeva, ove dopiske i prepiske na blogu me u potpunosti zadovoljavaju. Tu slobodno pričam (i plačem draga, svaki puta plačem, kada pročitam BILO KOJI komentar), otvorim se, i ide.....nekako. Za članak i psihijatra me boli briga. Ne me se ...... Ako i jesam patološki slučaj, svoj sam slučaj. Više me pogodilo ono ograničavanje vremena bola, to je strašno. Kao čovjek, čovjeku, rado bih postupila spram njega kao .... ljama ( ona životinja koja često pljuje). Pozdrav, do čitanja ili viđenja.

    avatar

    26.03.2008. (16:23)    -   -   -   -  

  • znaš me

    Ovo si dobro napisala, slažem se u potpunosti. Nismo samo kolegice, ne, ja tebe smatram za puno više od toga. Nije to ni prijateljica u onom smislu, ali kako zapravo nazvati nekoga poput nas- ne družimo se ne znam koliko, a opet, često razmišljam o tebi.
    Pa znaš i sama da kad sam gore i slobodna, dođem k tebi bar na par minuta da te vidim (na žalost ove godine ne).Ne iz pristojnosti ili neke obaveze nego iz potrebe.
    A tu tvoju podjelu na posao i doma sam nekako skužila i prije nego si ti o njoj progovorila. Ako si ti nekada Unu na poslu spomenula, imala sam osjećaj da i ja nešto smijem reći, ali znaš da prva nisam spominjala njeno ime, upravo iz tog razloga.
    Sve je još friško, vrlo friško i taj gubitak ti nitko nikada ne može nadoknaditi.I da živiš još 200 godina ne možeš ju zaboraviti jer ona je tvoja i ti to jednostavno i ne želiš. Razumijem te u potpunosti . Ona je bila tvoje jedino Sunce, zlato. Sjećam se dobro kad je odselila, koliko si već tada bila tužna iako si rekla i znala da ti je jasno da ona ima pravo na svoj život sa svojim dečkom. I da vidiš sa svog balkona njenu zgradu i sl.
    Da ju nisam poznavala možda te i ne bih mogla ovako razumjeti iako je majka majka, a dijete dijete bez obzira na godine i sve ostalo.
    Nema pravde ni Boga, jer da ima, ljudi bi odlazili nekim redom, a to znači da bi mi otišli prije naše djece, a nakon naših baka.
    Evo, a ja sam i u ove sitne sate u mislima s tobom i ovako sama, kad svi zaspu, dođem na tvoj blog da ti napišem koju riječ,jednostavno iz potrebe i želje da znaš da nisi sama.
    Ovako ti mogu reći ono što ranije nisam imala prilike.

    avatar

    27.03.2008. (01:42)    -   -   -   -  

  • Eni

    Tugujte draga Vesna, tugujte, nitko Vam nema pravo reći da je dosta, nikada!
    Jedino Vam mogu reći da u tim trenutcima dopustite srcu i duši da se sjećate lijepih trenutaka koje ste proveli s Vašom Unom, uronite u sjećanja, koja će bar na trenutak umiti dušu ranjenu.
    Vrijeme će stati, Vi ćete odahnuti i smoći djelić snage da koraknete dalje, jer imate i supruga koji Vas treba, trebate jedno drugo jer "komedija još nije finita" (sjetite se doktora Luigija i Bepine").

    avatar

    30.03.2008. (10:07)    -   -   -   -  

  • duna

    Ne želim nikoga povrijediti, najmanje Vas, ali riječ "zgrozila" se toliko puno ponavlja da ostavlja utisak melodrame i to me povukloda ipak otavim komentar.

    Svatko se nosi sa svojom boli kako zna i umije. Ja isto tako. Samo ja nisam bila sposobna tu bol iskazati, ni psihički ni fizički, nakon 6 godina ta bol me "zabetonirala". Zatim teška depresija, bolnica, prvi put, drugi put treći put...
    Tek nakon tri godine psihoterapije, shvatila sam koliko sam bila nerazumna, koliko sebična. Imam divnog čovjeka pored sebe koji je sve to prolazio, koji nije imao vremena odtugovati, jer se morao brinuti o meni.
    Imam prijatelje koji su bili uz mene kad sam ih trebala, ali ja sam ih i dalje bezobzirno iskorištavala uvlačeći ih sve dublje u svijet koji sam stvorila: svijet sjećanja, relikvija, plača i kuknjave.
    Shvatila sam da sam u cijeloj priči od sebe činila žrtvu, iako je žrtva bila moje dijete.

    Mene nisu zgrozile riječi tog liječnika. Jedno je tugovati, drugo je postati opsjednut gubitkom i podrediti sve toj boli. Sredinu u kojoj se živi stalno na to podsjećati "kako treba tugovati".

    Osobno, cijenim želju onih koji svoj život podrede toj tuzi i patološkoj želji da nikad iz nje ne izadju.
    Ali im zamjeram sebičnost, jer u taj svijet uvlače sve koji ih vole i žele pomoći.

    Rečenica "život teče dalje" je izlizana, ali samo zato jer život zaista teče i izgladjuje i kamenje.
    Moje dijete je u mom srcu, bilo i bit će. Sjećanje na njega ne gubi na jačini ako ne plačem svaki dan ili svakom pričam kako ga više nema i kako je s tim danom završio i moj život. Ako izuzmem da je to ustvari laž, jer ja živim dalje, ostaje činjenica da su na životu i ljudi koji me vole i koji pate ako ja patim i da je pošteno da se potrudim da im ne otežavam više nego mogu podnijeti.
    Ništa više neće biti kao što je bilo. Ali ono "nešto" što je preostalo treba živjeti. A to sigurno ne znači da smo ih zaboravili. Nismo. Oni su i dalje u nama, jer su iz naše krvi proistekli.

    Želim Vam sve najbolje.

    avatar

    05.04.2008. (18:16)    -   -   -   -  

  • Mama

    Draga Vesna,
    preko Sandre sam prije dosta vremena saznala za vaš blog, ali nisam mogla smoči snage i javiti vam se, tek sam danas uspjela nekako u sebi pronači još malo snage i javiti vam se preko ovog tužnog bloga.
    Ja sam, poput vas, izgubila svoje dijete, doduše,svog sinčića od 24godine u motorističkoj nesreči koja je samo bila plod loše sreče.
    To se dogodilo prije 8.5mjeseci a bol me lomi, razdire, ubija, guši, sve što vi i Sandra nažalost razumijete.
    Moj život je tog dana izgubio smisao, ja sam u situaciji da imam još jednog sina, divnog dečka od 23godine, ali koliko god bi to trebala biti sreča, ujedno razdire jer se moram boriti a to je jako teško, i samo zbog njega se borim ovo vrijeme, izgubio je oca, izgubio je brata, ostala sam mu samo ja, ali jako je teško imati nekoga za koga se boriti treba, baš zato što zahtjeva ogromnu snagu, a ja je nemam, ja živim samo zbog toga što dišem, a ne zato što sam emocionalno ili psihički živa.
    Tablete pijem od onoga dana, i to mi daje malu snagu, ali ta snaga je samo da sam toliko mrtva da nemogu plakat, ali iznutra što postoji, unutarnje suze,praznina i vriskovi koji mi se prelamaju tijelom su puno gori nego ono što se vidi na površini.
    Puput vas i Sandre ni ja nisam dirala stvari svog sina, nemogu, jer to je jedina poveznica,
    sve je kao onog dana, vidim kako propadam ali nemogu se držati jer nemam snage, nemam zašto, postoji moj drugi sin, trudim mu se biti dobra majka koliko mogu, ali nemogu biti sretna, nemogu biti majka domačica, jer ja po cijele dane i noči teturam po kuči, poput zombija, i u nekim lošim danima, koji spadaju u one ''bolje'' jer uz loše dane postoje samo oni još gori, e pa u tim lošim danima barem budem u stanju grliti svog drugog sina i razgovarati, skuhati ručak, ali u onim gorim danima koji su trenutno, samo sam u krevetu nakljukana tabletama, pušim i dolazim na internet malo, i to je sve.

    Nemojte se bojati emocija, jedina su nam veza sa našim najdražima...
    Ovo nije pošten svijet, da roditelji pokapaju djecu...

    Drži se,koliko možeš...

    Pozdrav

    avatar

    05.04.2008. (20:07)    -   -   -   -  

  • emocija

    Duna,
    razumijem Vas u potpunosti kao i ono što mi želite poručiti. Kao ljudi smo pripadnici iste vrste na kugli zemaljskoj, no koliko god bili slični, ono što nas (također) odvaja jedne od drugih su i emocije, način razmišljanja, shvaćanja, prihvaćanja. Nikada nisam razmišljala o tome što znači da je netko poslije tragedije koja mu se desila, bez obzira kakva ona bila, jak ili hrabar. Što to uopće znači? Je li se takvom čovjeku, na kraju krajeva, treba diviti ili shvatiti da misli prvo na sebe. Ne u smislu egoizma, ali u smislu življenja života.
    U danima poslije tragedije koja je zadesila moju obitelj, supruga i mene, odbila sam pomoć psihoterapeuta. Nisam željela da me se stavi u bilo kakav «kalup ponašanja» i sljedom tog određivanja, da mi se odredi «kalup terapija». Bol je bila, i jest, ogromna. I fizička, ispočetka, i psihička, cijelo ovo vrijeme. Odredila sam si svjesno, da bol podnosim bez ikakve pomoći, do njenog kraja ili mog kraja, svejedno. Podijelila sam svoj život na dva dijela; jedan je s radnom okolinom, u kojem funkcioniram kao i do tragedije, nekima od kolega nisam niti rekla što se desilo, ovdje mislim na ljude s kojima surađujem a ne i radim, i odrađujem svoj posao korektno. Drugi dio je dio za nju, to je vrijeme u kojem sam u potpunosti sa svojom kćeri, na sve načine koje postoje i koji su mogući u situaciji kad nekoga nema fizički. Moja radna okolina tvrdi da se «dobro držim», znači da ih ne gnjavim svojom situacijom, niti to ne mislim ubuduće, ali isto tako želim da me ne nitko ne gnjavi sa bilo čime u vrijeme kad sam odredila da je Unino. Progovoriti o svojim emocijama javno, na blogu, «orbi et orbi», znači li to, da zapravo ipak «gnjavim» svojim stanjem one koji se zaustave na toj stranici? Mislim da ne, ali me zapravo i nije briga. Onaj koga to ne zanima, preskočit će stranicu i otići dalje, neopterećen, onaj koga zanima će se zaustaviti, eventualno pročitati, ostaviti ili ne ostaviti komentar. Sve je to mogućnost, no ono što je mene vodilo da otvorim blog posvećen svojoj Uni jest zapravo KRIK da se njeno ime ne zaboravi, da se za nju zna, jer za mene je fizički kraj i apsolutni kraj. Znači da mi nije dovoljno da je imam samo u sebi, već želim da uspomenu podijelim s drugima. Nje nema, znači da mogu govoriti samo za sebe, svojim mislima, svojim riječima, ona ne može više nikada patiti, ja mogu. Je li to naglašavanje stanja žrtve? Možda i jest, ali samo zato što je to istina. Ona ne može biti žrtvom, bila je, ja mogu, jer jesam. Je li mi lakše kad mi se netko javi tko je u sličnoj situaciji? Jest, lakše mi je. Je li tvrdnja da je moj život prestao toga dana, laž, obzirom da nastavljam živjeti, ja kažem da nije, jer je ogromna razlika u načinu života. Prije sam bila ispunjena životom a sad osjećam odsustvo svih emocija, prazna sam poput ljušture.
    Za kraj, ostavljam citat N. Evansa iz jedne od njegovih knjiga: «Naposljetku, oduvijek je vjerovao da je sreća jednostavno stvar izbora. Možeš ili utonuti u žaljenje, čak se i utopiti u njemu, ili možeš izabrati to ne učiniti. Ali podcijenio je moć navike. Jer kad jednom počneš tonuti, uskoro je to jedino za što si sposoban. Narastu ti peraje i plivaće kožice na nogama tako da možeš još bolje tonuti. Do vraga, možda ti se to počne i sviđati. A onda kad pomisliš da je bilo dosta i da je došlo vrijeme da se izvučeš i ponovno počneš hodati po suhom, shvatiš da ne možeš. Razvio si se u neko odvratno stvorenje koje obitava u močvari i koje je zaboravilo kako se to radi «.
    Toliko o izboru, ako sam ga imala.
    I bez obzira na naša razmišljanja, čak i ako se razilazimo, čitajući vaše riječi vidim samo jedno: da je bol ista.

    avatar

    06.04.2008. (17:34)    -   -   -   -  

  • emocija

    Mama,
    znam, pročitala sam neke vaše riječi na Sandrinom blogu i saznala za vašu situaciju. Zapravo su sve te naše priče jednake, različiti su samo oni za kojima nam se srce slomilo, za koje nam je život postao pustinjom. Ja sam odbila tablete, pila sam ih neko kraće vrijeme, no kako se bol nije smirivala već sam samo bila «pitoma» od njihovog djelovanja, prekinula sam i susrela se sa stvarnošću. A ta je bila nesmiljena; nudila mi je nesanicu jer nisam mogla zaspati misleći na Unu, raspličući u glavi sve događaje koji su prethodili i sve događaje koji su slijedili, razapinjala me krivnja kao i svakoga od nas, budio me iz prvog sna njezin glas koji me jasno dozivao, njezine me oči gledale, nudila mi je ta stvarnost novi izbor: živjeti dalje na takav način ili prekinuti sa tom besmislenošću i to tako jako da sam već i odabrala mjesto svoga kraja, dizao me zov moga okončanja toliko puta, a onda obarao kukavičluk i izdaja.
    Najgore od svega bila je pomisao da je njoj uskraćen život i to iz tako besmislenog razloga (a koji je smislen?) a meni ne. Zašto ona a ne ja?
    Vama ću draga moja ispričati jednu priču, slučaj od prije 25 godina. Tada sam bila u kasnim dvadesetim a Una je bila još beba. Na svoje sam prvo radno mjesto došla nekoliko dana poslije tragedije koja je zadesila našu zaposlenicu, poginuo joj je sin na motoru, ne sjećam se je li imao 18 godina ili još manje. Nikada do tada nisam se suočila s time, nikada nisam vidjela bol koju mogu izricati nečije oči. I po tadašnjem zakonu ( kao i sada), imala je tek nekoliko dana plaćenog dopusta i potom se vratila na posao (kao i ja), trebalo je organizirati i kuhati za 400 ljudi. Imala je i kćerku. I tek kad joj je kći rodila, počeo je drugi izražaj života, radost zbog novoga člana, brige zbog njega i smisla s onim što je ostalo. Nikada više u njenim očima nisam zapazila sjaj kao ranije, ali se plamičak opažao. Imate sina pred kojim je život i smatram odnosno vjerujem da će u trenutku kad bude imao svoje dijete i za vas početi neki novi vid ljepšega. Smislenijega.

    avatar

    06.04.2008. (18:03)    -   -   -   -  

  • Mama

    I još sam, povezano sa člankom onog ''psihijatra'' htjela izdvojiti jedan citat koji me se jako dojmio i koji je sablasno istinit, posebno u našim slučajevima-

    Majke drze ruke svoje djece na trenutak, a njihova srca zauvijek!

    Kako onda očekivati da to maleno srce koje je bilo naš život jednostavno zaboravimo i pustimo iza sebe?
    Nekada je čak i lakše osječati tugu, bol i patnju jer svaki osmjeh budi bol i grižnju savjesti jer našeg djeteta nema i jednostavno mi nemamo pravo na veselje, i koliko god to mišljenje i taj stav bio loš svejedno se protiv njega nemože jer nam je sada u biću tako duboko ukorijenjen da nema sreče, nema niti malo neke ljepote u životu, a i kada onaj slabi osmjeh nam dođe na lice bude popračen sa salvama tuge i jada jer nema naših najmilijih i nemamo pravo živjeti bez njih...
    Posebno što svakog roditelja jako lomi krivnja jer nije zaštitio dijete...

    Pozdrav.

    avatar

    06.04.2008. (18:04)    -   -   -   -  

  • emocija

    Mama,
    tako je i sa mnom, od riječi do riječi. I da pripomenem, ja se nimalo ne opterećujem je li takav stav loš ili nije, moj je. A vidim sve više, kako čitam misli ostalih koji su u istoj situaciji da je to i njihov stav. Preteško mi je u ovom času analizirati rečenicu po rečenicu, jer mi svaka pomisao kida srce, i mene ubija krivnja (iako mi drugi govore da je nema), krivim se zbog toga što je moja dužnost bila njezina zaštita i tu sam zakazala, i mene ubija svaki srh radosti koji mi se desi jer nemam pravo na njega, nemam pravo na ništa kad nje nema. I tako svih 21 mjeseci.

    avatar

    06.04.2008. (20:06)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Vesna draga,
    pročitala sam riječi Dune, i jedva sam čekala tvoj odgovor.
    Znala sam da će biti puno ljepše i obazrivije oblikovan nego što bi bio moj.
    Moram priznati da mi je bilo jako teško čitati njezine riječi baš iz razloga što je to isto majka koja je izubila ono najvrijednije u životu - svoje dijete.
    Drago mi je da je i Danira našla snage da ti se javi.
    Sada čitam ove vaše izmjene misli i plačem. Grlim vas obje u mojim mislima.
    I mnogi su mi zamjerali što sam sve ovo stavila na blog i tako javno o tome progovorila, no nisam bez obzira na neke grube riječi i komentrare zažalila.
    Uz tebe i Daniru, pa sada evo i mamu Josipa Beljana našla sam tople ljudske duše koje me razumiju i koje ja razumijem, a budući moramo živjeti, moramo i nalaziti načine da si taj život učinimo podnošljivim.
    Hvala ti.
    Hvala ti što živiš. I pogotovo što nemaš više djece kao Danira i ja - pa nemaš tu "obavezu."
    Ovo je naravno uvjetno rečeno jer oni su isto tako naša djeca kao i ona što smo ju izgubili. I ne volimo ih ništa manje. Ja svoju Tinu obožavam, i svaki put kad ju gledam uz svu silinu ljubavi u meni sve me steže, u grlu, u grudima......Nema njezine voljene sekice. One malene djevojčice koju je ona obožavala. Ne pokazuje joj tablicu množenja, ne uči ju kako obući haljinicu ili svezati kosicu. Ne brani ju u školi od malih zločestoba.......ničeg više nema, sama je.......sada je ponovo jedinica...........
    Ide u školu stranih jezika u grad. Uči švedski. Jedan dan su imali za zadatak napisati koga sve od obitelji imaju i da ih opišu. Tina je navela da ima mamu, tatu i mlađu sestru Stelu.....
    Koja ide u drugi razred......
    Ne mogu više.
    Oprosti.
    S.

    avatar

    06.04.2008. (21:06)    -   -   -   -  

  • emocija

    Sandra, Sandra,
    tako je, za Tinu je Stela i dalje dio obitelji, jer ona će uvijek biti BIĆE, OSOBA, neovisno u kojem stanju. Ima pravo što je spominje, bio bi grijeh...zanijekati je. To me upravo navelo na otvaranje bloga, o tome ponajčešće pišem tj. da zbog (primjerene) šutnje drugih o Uni, dolazi do situacije da se onda o njoj ne razgovara, da joj se ne spominje ime, da je se niječe, da ne postoji. A postoji, u kakvom god obliku, za mene je to i dalje oblik MOGA POSTOJANJA, jer dok sam ja i ona je.Na dan kad je rođena, ja ne govorim..imala bi toliko i toliko godina, već, danas ima toliko godina. Ja je neću zanijekati nikad jer bih se na taj način obvezala na posvemašnju šutnju a to ne dozvoljavam.Vidiš i sama koliko se ljudi susreće po blogovima, i zaustavlja, koji su u istoj situaciji, neki će biti a to sada ne znaju, neki, na njihovu sreću to neće spoznati. Bliži smo u boli, jer bol nam je zajednička i možemo bez ikakvih konotacija, javno, spominjati njihova imena, pisati o svemu što nas veže, i dobiti riječ ljudskosti, riječ utjehe.

    avatar

    06.04.2008. (21:32)    -   -   -   -  

  • Mama

    Drage moje Vesna i Sandra,
    ovaj naš život je toliko bijedan i iz dana u dan postaje još bjedniji, jer sa vremenom umjesto da se smanjuje bol postaje sve jača jer nam neopisivo nedostaju a svi ljudi koji su nas ''okupirali'' odlaze..
    Slažem se Vesna, da kada moj sin dobije svoje dijete, kada postanem baka, da će to unjeti malo radosti u moje srce, makar mrvicu topline unjeti da se smisao života koji je sada moj drugi sin poveča za jednu osobu još. Zbog izostanka te mogučnosti znam da je tebi teže nego meni i Sandri, iako u ovim situacijama nema uopče govora o tome kome je lakše a kome teže, ali znam da iako mi je nekad teško boriti se za ostanak na životu zbog svog sina, ipak mi makar njegova polovica srca kuca i zbog toga živim. Imam poznanike koji su izgubili svoje obje kčeri u prometnoj nesreči, u razmaku 2dana, ostali su potpuno sami, oba smisla života su im se ugasila, njihove cure tako okrutno istrgnute iz njihove stvarnosti. Sablasno nešto, a kada se njima dogodilo ja sam samo zahvaljivala svakoj sili na ovome svijetu zbog koje su moji dečki živi i zdravi, a niti godinu dana kasnije mog je malenog odnjelo ono što je najviše volio, ono za što je živio- motor!
    Drago mi je, koliko mi zapravo može biti s obzirom na okolnosti, da sam se sa povezala sa dvije, pa mogu vas nazvati ratnicama, koje usprkos svoj ovoj patnji žive, bore se iz dana u dan i nalaze vremena za druge ljude, to ste ti i Sandra (nadam se da mogu govoriti na ti, ako nemaš ništa protiv?).
    Sigurno je da sam sa brojnim ljudima prekinula kontakt kada sam uvidjela da najviše tjedan dana nakon pogreba mog sina da su očekivali moj nastavak života, ali zapravo, nakon tog vremena, kada prođe prvi šok, dolazi prava bol, bol koja nam razdire um, dušu, tijelo...
    Treba se živjeti, moramo...
    Makar sa ovim razgovorima sa ljudima koji prolaze isto kao i mi, i tako se podržavati,
    zar nam je preostalo išta drugo uostalom?

    Veliki pozdrav i zagrljaj vam šaljem objema

    Danira

    avatar

    06.04.2008. (22:29)    -   -   -   -  

  • emocija

    Danira draga (lijepog li imena!), možemo svakako biti na ti, ako ništa drugo, na tu intimnost daje nam pravo to što smo sestre po bolu. Slažem se s tobom u svezi razmišljanja o ljudima, koji su se odmah po saznanju o nesreći našli u našem krugu patnje, ispočetka neprestano prisutni, onda sve rjeđe, a svakako očekujući da će se naše "stanje" srediti i smiriti i da će sve biti kao i prije. Za sebe mogu reći da sam prve dane ( koji su ionako u medicinskom smislu, neko drugo stanje, stanje šoka, kad mi se činilo da sebe gledam u filmu i kad sam osjetila taj odmak od stvarne ličnosti) odživjela u ulozi nekog drugog. Ne mogu shvatiti da sam primila u kuću preko sto ljudi, u moj su stan ulazili svi: kolege, prijatelji, rodbina, poštar s brzojavima; kao da ulaze u svoj stan i svoju intimu, ja svoje nisam tada imala a bila mi je potrebnija nego ikad. Bila bih se poput bilo koje druge ženke životinjske žrtve, sklonila u svoj brlog nakon što mi je mlado ubijeno, da nikoga ne vidim i mene nitko. Nije bilo šanse. A ljudi su kao pčele, većina njih, skuplja se oko događaja, pa čak i oko tragičnog događaja i kad to "čudo mine", a važno je spomenuti da to čudo ujedno nije njihovo,nakon par dana kada se sve smiri i oni otiđu dalje. Zapravo ih mali broj ostane, povuče se crta, očekuje drugo čudo, tj. da sve bude kao i ranije.Doživjela sam od najbliže rodbine stil ponašanja i razmišljanja koje me dotuklo, jer ne razmišljaju dublje od same površine a kako i bi kad ne mogu osjetiti tu stvarnost. Da se grubo izrazim i povučem paralelu: u ratu postoji termin "psi rata" a ove bih nazvala "psi događaja". Da barem malo više pokažu suptilnosti, da se barem malo užive u našu ulogu, da barem spoznaju da poslije prvog šoka, za kojeg tvrdim da nije normalno stanje, dolazi buđenje i suočavanje sa stvarnošću. Tada tek počinje pravi bol, spoznaja o istini, za mene, rekla bih, pakao. I sada ih nema, odnosno malo, premalo....Zato, slažem se stobom, potrebno nam je da kontaktiramo, da budemo u tom ( pa makar virtualnom) zajedništvu.

    avatar

    07.04.2008. (17:55)    -   -   -   -  

  • Mama

    Hvala ti, draga..
    Upravo to, ljudi se u tom trenutku pojavljuju u stanu, srečom da je tada uz mene bila majka mog supruga, jer ljudi dolaze, i uz mene koja pod sedativima ležim u polumrtvom stanju, u užasnom šoku, glave duboko zagurane u jastuk samo da nikoga ne vidim i ne čujem, samo da imam taj neki svoj ''mir'', samo da nestanem iz ovog svijeta, da odem svom sinu, nisam bila svjesna svega ali nisam svjesna niti sada da do kraja života ja moram živjeti bez njega, jednostavno mi ta stvarnost nije došla do glave i do srca, moj sin je za mene živ, uvjeravam se da je samo otišao na put, da je živ ali nije uz mene, i nemam snage za držati oči otvorenima, suze čak rijetko idu od šoka, ali kada bi na milisekundu to doprlo do mene samo bih bolno zavrištala, jednostavno bih se prenula i vrištala iz petnih žila. Ljudi koji su, također kao tebi, na stotine njih, dolazili bi kod mene, izrazili sučut, više svekrvi nego meni, poneka jedinka bi sjela pored mene na krevet ili kauč, ovisi gdje bi me donjeli, progovorila pokoju riječ, i mirno ispila kavu, otišla svojim putem, a ja sam ostajala u istoj pozi, gledam sada stvari koje su ljudi tada govorili - od pitanja - kako si? Do pitanja - jesi li dobro? Pa da sam bila malo više pri svjesti mislim da bi ih rastrgala kao životinja! Kako uopče mogu to pitati kad mi je djetešce umrlo?!
    Samo sam željela samoču, gledala sam sina kako guta suze, tj. gledala sam ga rijetko, nisam mogla podignuti glavu, otvoriti oči, ali kad bi došla svijesti vidjela bi tragove sasušenih suza, i bolni grč na licu, suzdržavao se zbog mene, i trudio se što više vremena biti vani, dalje od svega, da bude snažniji, nije mogao trpiti smrt ne samo svog brata nego i najboljeg prijatelja, jer su bili nerazdvojni.
    Sječam se sahrane, nosili su me, jer nisam bila u stanju za stajati na svojim nogama, nisam mogla ništa, bila sam pod takvim sedativima, u takvom psihičkom rasulu, još kada sam vidjela taj bijeli lijes, otvoren, a unutra moj predivni sin kako izgleda tako spokojno, kao da spava slatkim snom anđela, ali nije spavao!
    Sječam se preko tisuče ljudi koji su ga došli ispratiti kako plaču, vrište neki od njih, bio je jako voljen...
    I ljudi su dolazili izraziti sučut meni i sinu, sin je samo okretao lice, nije mogao prihvatiti kao što nemože niti sada - da njegovog voljenog brata nema.
    I nakon toga, ljudi su me napuštali, u početku kad ih nisam trebala niti htjela svi su bili tu, a sada kada ih trebam nema ih, a onih kojih ima bilo bi bolje da nisu tu jer mi priređuju takav pakao, ali to ipak nije za ovako javne komentare.
    Sada su uz mene i sina prijatelji mojih dečkiju, ta djeca, mladi ljudi, koji su u takvom šoku, tako tužni jer ga nema više, a svejedno su tu, i znaju se ponašati i ''olakšati'' što njihovi duplo ili troduplo stariji roditelji sa ''životnim iskustvom'' neznaju...

    Jadnog li života i stvarnosti nam...

    avatar

    07.04.2008. (19:04)    -   -   -   -  

  • Marija Beljan

    Ovo nije moguće pa kako nas mogu još i tako razvrstavati. Kako o našim osjećajima i ono što bi mi trebali i kako bi se trebali ponašati mogu suditi ljudi koji nisu tako šta doživjeli. Oni nemaju pojma šta to znači imati djete, radovati se s njim ispratiti ga i onda ga za 2o minuta nema. Pa to nije normalno i normalno je da tugujemo. Pa zar nemamo pravo na to? Svatko od nas je posebna osoba i svatko traži svoj put kako da to sve preživi. Ako maknemo stvari, slike igračke ili šta je tko naslijedio od dragog djeteta pa ne znači da je sve jednostavno zaboravio. Najbolje je od svega da nas još i medikamentima treba nakljukati pa i mozak izbrisati pa da se možemo uklopiti u njihov svijet i tako se ponašati. Strašno i prestrašno. Pozdrav od mene i nažalost znam kako vam je i mog djeteta više nema, i isto imam previše godina za drugo i sad imam samo kamen i uspomene, cvijeće i svijeće.

    avatar

    22.06.2008. (20:18)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...