Komentari

miskoi.blog.hr

Dodaj komentar (26)

Marketing

  • Auroraisa

    obično tako ispadne ,pa žalimo zašto se uopće i dogodio susret "nakon sto godina"...
    muškarac u tvojoj priči,samac,osjeća razliku u ljudima...zbog obitelji,nekog prividnog života,odrekli su se svega i sada kroz život svoje djece žele postići ono što su sami odbacili...greška,velika greška...
    pozdrav, dragom piscu...

    avatar

    18.03.2008. (01:54)    -   -   -   -  

  • Santea

    Mnogi ljudi žive kroz život svoje djece sve one svoje snove prepuštaju novoj generaciji.Znaš kako ide ona;dok sam bio mali sam maštao,a sada sanjam:)
    Pozdrav veliki ostavljam

    avatar

    18.03.2008. (06:57)    -   -   -   -  

  • dinaja

    Tvoja priča je nažalost život. U gustoj koloni prolaze ljudi pored nas, nepoznata, tužna, nasmješena lica, a onda, kao tračak sunca, jedno drago lice koje nas vrati u mladost, u snove u čudesni svijet iza ogledala stvarnosti. Ponadamo se i izađemo za trenutak iz gužve, nemilosrdne svakodnevice, odvojimo se za trenutak iz kolone koja bezosjećano prolazi pored nas i ponadamo se trenutku mira i spokoja. Nemoguće, život je nažalost od mnogih napravio automate koji se bude, rade i lijegaju, svjesni svoje čudi i svojih neodsanjanih snova. Traže ih u svojim zrcalima, u djeci koja, da se ne uguše u monotiniji svakodnevice, odlaze iz njihovih života i lutaju tražeći sne. Takvi ljudi, naši nekadašnji susanjari, lakše pričaju o drugima jer o sebi nemaju što za reći.

    avatar

    18.03.2008. (07:05)    -   -   -   -  

  • RANCH BUBAČ

    heh na doljnoj slici je lori tako slatka!!!
    btw. super post
    neg jedva čekam da dođeš s lori na ranch

    avatar

    18.03.2008. (07:06)    -   -   -   -  

  • Koraljka

    Ponekad je najbolje da ljudi iz naše prošlosti ostanu u njoj.

    avatar

    18.03.2008. (07:34)    -   -   -   -  

  • Mondo di Rebecca

    Ne znam zašto je to tako, ali fakat kad dobijemo djecu sve se počne okretati samo oko njih. Njihove želje, njihova očekivanja, njihov život. Naš kao da nestaje, ili, u nejboljem slučaju, pada u drugi plan. Sve je to ok do jedne granice, ali nikako se ne slažem da prestanemo sanjati svoje snove, da prestanemo ostvarivati nešto što želimo.
    Zato obožavam Danija. I dalje imamo svoje snove, baš onako kao nekad, kad nam je bilo 16, 17 godina. Naravno da postoje i djeca, ali imaju svoje mjesto baš kao što ga imamo i mi sami. Mislim da je to ok, da nisam sebična, samo volim i sebe. Jer tako mogu voljeti više i njih.

    avatar

    18.03.2008. (08:39)    -   -   -   -  

  • rU

    a on je izabrao drugu vrstu hrabrosti ...
    donijeti novi život na svijet, skrbiti o njemu, odgojiti dobrog čovjeka ... voljeti nekoga bezuvjetno, više od samog sebe ...

    e, to je vrsta hrabrosti kojoj se istinski divim ...

    avatar

    18.03.2008. (09:33)    -   -   -   -  

  • More ljubavi

    Svi mi u djetinjstvu imamo neke svoje snove i ne razmišljamo o tome da je zapravo život more po kome plovimo. More koje nekoga odnese u nove svijetove, a netko ostane trajno nasukan na žalu. Rijetki su oni koji svoja dječačka maštanja i ostvare.
    Prijatelj iz priče nije ostvario svoje snove inžinjera no čitav mu je život bio ispunjen. Sigurno je i sada sretan kada čuje sina ili drži unuka u naručju. Zna da će uvijek imati nekoga pored sebe i da će ipak iza njega netko ostati.
    Za razliku od njega glavni je lik proživjeo ludo tek dio života kojeg se može samo sječati i uživati u sjećanjima.
    U pitanju na kraju posta mogla bi se iščitati zavist glavnog junaka. Njemu je dosadno slušati sreću prijatelja. Jednostavnije je reči da mu je bio draži onaj samotnjak iz djetinjstva. Na taj bi način dobio potvrdu ispravnosti vlastitog životnog puta.
    Pozdrav u ime oboje

    avatar

    18.03.2008. (10:06)    -   -   -   -  

  • greentea

    moglo bi se tu pisati duge komentare, ali recimo samo: sebičnosti i nesebičnost. neki nikad ne nađu ravnotežu, bravo rebeka-treba to moći! većina ne uspjeva.
    kod nas pada kiša...pada, pada,padapadapadaaaaa.....:((((((((((((((

    avatar

    18.03.2008. (10:08)    -   -   -   -  

  • piskaralo Tixi

    Sami biramo put kojim ćemo putovati, a kad je već brod na fotografiji, dodala bih ploviti.
    Lijep pozdrav, tebi i Lorici.

    avatar

    18.03.2008. (10:26)    -   -   -   -  

  • necutako

    svatko ima svoju plovidbu i svoju luku..... i svoje zablude........... a tko je sudac......... ako je netko zadovoljan svojim zivotom.... sto bi mu tudje zadovoljstvo smetalo.......

    avatar

    18.03.2008. (11:33)    -   -   -   -  

  • teuta

    Pogled na pravu životnu avanturu razlikuje se od pojedince do pojedinca. Za nekoga će se ona sastojati od obiteljeskog, na prvi pogled (!), dosadnog života dok za nekog drugog će ta životna avantura biti samo u snovima koje se nikda neće ostvariti. Sad se postavlja pitanje što je hrabrije i zanimljivije...stvaran život pun uspona i padova ili samo snovi. Pozdravček kume...cmokkkk.

    avatar

    18.03.2008. (11:53)    -   -   -   -  

  • između jave i sna

    pozdrav umorni

    avatar

    18.03.2008. (11:56)    -   -   -   -  

  • dinaja

    Život je pustolovina, a mi smo pustolovi i kormilarimo tom rijekom punom bujica, slapova, ponekad krenemo uzvodno da bi stigli do jezera sreće koji negdje u daljini, u sutonu života u zalazu sunca kada su snovi najjači na nas čeka. Nažalost mnogi odustanu kod prve bujice, boje se slapova, kormilariti uzvodno ih obeshrabljuje, odustaju od snova, postaju dobri građani svijeta koji od njih očekuje samo pristajanje, prilagođavanje i prihvaćanje normi koje nameću neki drugi, nepoznati kraljevi. Najednostavnije se sakriti iza slike prividno dobrog roditelja, misliti da činiš dobro svom djetetu jer si postao "građanin pokorni", a tajno se u sebi nadati da će tvoje dijete smoći snage za ono što ti nisi imao, da će tvoje dijete ostvariti ono o čemu si ti sanjao. Snovi su uvijek puni uspona i padova, inače nebi bili snovi, dosadan život je biti građanin pokorni, biti samo dobar roditelj, biti samo odgojitelj dobrog čovjeka, jer ako mislimo da nekoga volimo više od samoga sebe ne volimo nikoga, tada smo nitko i ništa, tada smo samo sjena onoga što smo u mladosti željeli biti, sjena za kojom cijeli život trčimo, a ona se onda igra s nama..........

    avatar

    18.03.2008. (12:11)    -   -   -   -  

  • Brunhilda

    zanimljiva priča
    no sami si krojimo život, a dječačke maštarije.....haha, to je toliko promjenjivo, barem kod mene - htjela sam biti stjuardesa, kako bih putovala, htjela sam biti profesorica jer je plemenito prenositi znanje, htjela sam biti glumica - dok nisam shvatila da se zblesiram pred kamerom, svašta sam htjela, i mnogo se promijenilo, sad imam neke druge snove.......
    možda je tako i Filip..........može biti da nije prezadovoljan kao ekonomist u "Luci", no možda je ostvarenje njegovih snova bilo imati tako divnu djecu i unuke....
    pozdrav lijepi

    avatar

    18.03.2008. (13:17)    -   -   -   -  

  • Vitae...

    A gdje ćeš veći izazov , misko, nego donijeti na ovakav, opak , nehuman svijet malecko biće i skrbiti o njemu i voljeti ga više od ičega drugog i čitav svoj život usmjeriti da bi ono bilo sretno...
    no, kako kaže necutako... svatko ima svoju plovidbu, svoje luke ... nekako valja samo iglu kompasa usmjeriti prema sreći ...
    Osmijeh , moj prijatelju!

    avatar

    18.03.2008. (13:54)    -   -   -   -  

  • Duliba

    Lijepo pišeš, a komentari su zanimljivi...potiču na razmišljanje,
    svejedno lijepo pišeš...

    avatar

    18.03.2008. (14:02)    -   -   -   -  

  • Lily

    Ljudi se mijenjaju... Neki to vole zvati odrastanjem, ja to više volim nazvati gubljenjem samoga sebe.
    Pozdrav.

    avatar

    18.03.2008. (14:47)    -   -   -   -  

  • RANCH BUBAČ

    ehh....
    dosadno mi je pa haram po blogovima
    neg... aha da da sve te slike ja slikam.. i hvala na pohvalama
    jedino reci da sam umjetnica mojoj mami jer ona ne vjeruje...hehe....
    a niš
    pozdrav s bijelih planina!!

    avatar

    18.03.2008. (15:41)    -   -   -   -  

  • Mendula

    Rekla bih da su oboje sretni, svatko na svoj način. Mislim da u zadnje vrijeme ljudi puno manje govore o djeci nego nekada, a i većina te ne pita za njih jer su djeca često nezaposlena, napustila školu ili se jedva provlače, možda piju, puše itd. Osim toga djece je i manje nego nekada. Pozdrav lijepi!:-)

    avatar

    18.03.2008. (16:02)    -   -   -   -  

  • chablis

    Je li to neka "pretežno" autobiografska?
    Lijep pozdrav

    avatar

    18.03.2008. (21:45)    -   -   -   -  

  • Tinolovka

    kako se zivot zna poigrati sa ljudima,zivot doista pise romane,ti si ga pamtio onakvim kakav je bio i zato sto si u dusi ostao isti onaj momak iz djetinjstva,kakvi malo ljudi u ovom okrutnom svijetu ostanu,nisi mogao pretpostaviti da se on mozda izmijenio,da mu se desio zivot u najgorem mogucem obliku,tuzna prica,jedno vrijeme je nepovratno proslo ali to ne znaci da nemas uspomene,zaboravi ovaj susret i pusti da filip zivi u tebi onakvim kakav je nekoc bio na taj nacin sacuvat ces i djetinjstvo i one dane zauvijek u sebi..to je vrijednost koja krasi mali broj ljudi ali onih najboljih..rijetko sam procitao bolju pricu..a vise tuge osjetio duboko u sebi..bojim se da ne postanem filip iz tvog djetinjstva..pozdrav ti ostavljam i sve dobro zelim dragi prijatelju...

    avatar

    19.03.2008. (01:20)    -   -   -   -  

  • dinaja

    "Budi uvijek djete
    veselja i sreće
    jer što više rasteš
    i brige su veće" toje ostlo zapisano u mom dječjem spomenaru i kada sam tada točitala, nisam shvćala što mi je deda time, želio reći. Danas znam, dobro znam koliko se istine krije u tom malom stihu. Miško ti si svojom prekrasnom pričom poručio nama odraslima upravo to. Ti nam svakoga jutra svojim fotografijama poručuješ upravo to. Iako nisam dugo vremena u ovom virtualnom svijetu, tvoj blog me potsjeća na Danteov "Raj" ,a umjesto Beatriće, Lori nas vodi ljepotom postojanja, ona nas uči životu. Hvala ti Miško!!!!!!!!!!!!!!!!

    avatar

    19.03.2008. (05:37)    -   -   -   -  

  • misko

    Sa žalošću moram primijetiti, kako su mnogi i premnogi na sasvim pogrešan način doživjeli priču...
    Hvala svima!

    avatar

    19.03.2008. (07:41)    -   -   -   -  

  • vedjak

    Priča je jako lijepa, izvanredna, istinita. Nema ničeg lošeg u ovoj priči, a ne nailazim ni na nerazumijevanje u komentarima. Život je toliko složen i nepredvidljiv i uopće nije problem što je Filip odradio stvari na svoj način ...
    Pitam se samo, nije li ono dijete u Filipu nestalo zauvijek? To bi bila prava šteta! Možda bi trebalo još jednom porazgovarati s Filipom...i onda još jednom ....i još jednom.....

    avatar

    19.03.2008. (22:38)    -   -   -   -  

učitavam...