Komentari

apstinent.blog.hr

Dodaj komentar (26)

Marketing

  • aquaria

    Dodir je izraz ljubavi na tjelesnoj razini. Dodir pun ljubavi je lijek - to bi trebali dobro znati medicinari i oni koji se bave alternativnim metodama liječenja u kojima je polaganje ruku vrlo česta praksa. Djetetu je dodir ljubavi uistinu nužno potreban i majke to uglavnominstinktivno znaju i dodirom umiruju svoju djecu i komuniciraju s njima. Nedavno sam razgovarala s osobom koja mi je pričala kako jedna njezina poznanica dijete nahrani, presvuče, stavi u krevetić i ne ulazi više u dječju sobu do jutra, plakalo dijete ili ne. I ne dopušta da itko drugi to učini jer - dijete se mora naučiti redu. Nevjerojatno i meni potpuno nezamislivi i neprihvatljivo. Svoju djecu nisam nikad ni pokušala naučiti redu - ako plače, sigurno nešto treba i tu prestaje svaka dilema. Moram reći da osuđujem one koji su u eksperimentioma uskraćivali dodir jednoj skupini djece uzrokujući možda i smrt nekih od njih - što se tu uopće ima dokazivati? I biljke ljepše rastu i zdravije se razvijaju ako im se poklanja pažnja, kako netko može pomisliti da djetetu to nije potrebno! :(
    Samo jedna stvar mi se nameće kao dodatna tema uz tekst koju si samo dotaknula natuknicom o strahu od pedofilije. Postoji i dodir koji nije iz ljubavi, dodir radi dodira, radi forme, bez emocija. Osobno sam alergična na sve vrste pipkanja i dodirivanja koje si pojedinci uglavnom suprotnog, no ponekad i istog spola dopuštaju. Dobro, to je sad već tema o stavovima velike djece i odraslih. Ali što je kad dijete dobiva dovoljan broj zagrljaja (onih 14 na dan ili koliko već?) ako su ti zagrljaji mehanički, bez unutarnjeg žara (poznajemo ih svi iz trenutaka kad se iz pristojnosti pozdravljamo s nekim tko nam baš i nije drag ili možda kad dođe do zahlađenja u vezi, privremenog ili trajnog pa partneri pokušaju popraviti stvari fizičkim kontaktom koji zapravo i ne žele). Eto, oprosti, oduljio mi se komentar pa da stanem... Pusa! :)))

    avatar

    04.03.2008. (23:30)    -   -   -   -  

  • lobotomya

    Zanimljiva tema - roditeljstvo, danas je naročito teška zadaća. Ja imam već odrasloga sina, ali on će uvijek biti moja bebica i moja najveća ljubav , pa i briga. I danas strepim kad je vani zbog tog nasilja koje je preplavilo naše ulice, okupljališta, zbog suludih vozača...a tako ćeš i ti do kraja života.
    No da ne skrečem s teme, sjećam se da su mi sina u rodilištu u Petrovoj dali na ruke neposredno nakon poroda. Bio je to divan osjećaj bliskosti , koja mama nezna za osmjeh ?novorođenčeta dok je na psrima. to je refleksna kretnja, slična osmjehu ali izražava bebino zadovoljstvo, ili stisak tih malih prstića , čak prilično jak. Znači ne puštaj me, čuvaj me. I ja sam zaista često mazila svoga sina, dala sam si truda i vremena,za maženje, jako puno razgovora,zajedničkog druženja. Svo vrijeme provedeno s našom djecom je od velike važnosti i nemože se ničime nadoknaditi.Hoću reći da je kučni odgoj, ljubav i sigurnost najvažnija za djetetov pravilan razvoj , puno važniji od novca i skupih poklona.
    Mene pomalo smeta to pretjerivanje u propisima o odgoju djece,jer niti je sve zlostavljanje niti je sve pedofilija. Protiv batina sam ili grubosti, kažnjavanja no ima situacija kad podignemo glas, jer nes ne čuju, pa jesmo li zato loši roditelji?
    U svemu se počelo pretjerivati osim čini se u onome što je za našu djecu najvažnije, apsolutna ljubav koju im moramu pokazati i to svaki dan pa i draganjem. Nježnost, poljubac izaziva sreću na tim divnim lišcima a ne suze,tako će oni koji nježnost i ljubav ponesu iz roditeljskog doma moći isto to prenijeti i na svoju djecu.
    Oprosti malo sa, odužila, ali takva je tema moglo bi se još puno.
    Pozdrav

    avatar

    05.03.2008. (05:46)    -   -   -   -  

  • bivša apstinentica

    aquaria - potaknuta tvojim komentarom, dodala sam dio teksta. Po pitanju istraživanja - nisam stekla dojam da su im u potpunosti uskratili dodir (zanemarili ih), već su jednoj skupini samo dodali dodir više, odnosno masažu. :)
    lobotomya - u potpunosti potpisujem dio gdje pišeš o pretjerivanju. To bi mogla biti još jedna široka tema. Nikako da ljudi nađu ravnotežu. ..

    avatar

    05.03.2008. (08:28)    -   -   -   -  

  • Minerva*Riranje

    Znam, znam kako ne. Sjećam se da me na prvoj godini faksa prenerazila činjenica, mada je to bio kolegij uvod u filozofiju, nešto smo sa strane pričali i o tome koliko su određeni filozofi zapravo bili kruti, da je napravljeno istraživanje o tome koliko taj dodir može utjecati. I da su djeca doslovce umirala (neki grof je svoje troje djece ostavio u nadzor dadilje kojoj je strogo zabranio da ih mazi, i dodiruje više nego što je potrebno) ako do određene dobi nisu dobivali fizičku potvrdu pozitivnih emocija, a ako i nisu umrla, odrasli su u vrlo nestabilne osobe s razno raznim psihološkim poremećajima. Super, super si to napisala, nisam se jako dugo toga sjetila.

    avatar

    05.03.2008. (09:01)    -   -   -   -  

  • skaska

    nadam se da tvoj članak ne čitaju pedofili (htjedoh preskočit ovu primjedbu, al vidiš ipak nisam)

    avatar

    05.03.2008. (09:17)    -   -   -   -  

  • Radionica Snova - Humanitarne akcije

    Lijepo napisano. Nisam znala za ova istraživanja, ali zapravo me ni ne čudi. Kao što je i aquaria napiala - i biljke ljepše rastu kad se njima pozabaviš, pričaš i sl. a kako ne bi tek dijete. :)

    avatar

    05.03.2008. (09:38)    -   -   -   -  

  • žubor vode

    Istinito je sve što si napisala o iskazivanju ljubavi prema djeci.Sada sam baka i kako sam nekada mazila i ljubila svoju djecu,tako sada mazim unučice.Osjećam neodoljivu potrebu da ih grlim i masiram,češkam po leđima,pričam priče...naprosto bavim se njima.Ljubavi nikada nije previše...

    avatar

    05.03.2008. (09:57)    -   -   -   -  

  • pokraj mene

    ovo je jedan od smislenijih tekstova koje sam pročitala, i stoga ostavljam svoj komentar...jako dobro se siećam svoje bake dok me mazila, masirala, dragala po kosi, grlila i sl. da nije bilo nje ne znam što bi bilo samnom :)) i da ljudi su gladni ljubavi, smrtno su gladni, i ja to vidim oko sebe...očajni su...i kako im pomoći da se upuste u ljepotu davanja i primanja ljubavi, da nauče što je to ljubav, poštovanje, privrženost!!?? sigurna sam da oni to znaju već sami po sebi ali se ta prirodna sposobnost iskazivanja ljubavi skriva negdjeu njima zaboravljena i zanemarena tokom vremena...

    avatar

    05.03.2008. (10:51)    -   -   -   -  

  • Đus

    moram priznati da sam video na stranici free hugs gledao sa suzama u očima. zašto? strašno je vidjeti što je postao ovaj svijet, što smo mi postali... što sam ja postao, da me na samu pomisao da zagrlim stranca obuzeo osjećaj nelagode. i sramim se toga... ne želim biti taj čovjek koji će zaobići Juana Manna. mislim da nitko od nas ne želi. a opet, 90% nas će baš to učiniti...

    avatar

    05.03.2008. (11:14)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Upravo ti dodiri meni nedostaju. Steline ruke oko moga vrata, naše grljenje i maženje, puse kojih je bilo milijun svaki dan. Beskrajno smo se voljele i to si pokazivale zagrljajima. Strašno nam je to puno značilo. I to sada strašno nedostaje. Toliko da je fizička bol prisutna, kao da mi nedostaje dio tijela.
    Oprosti mlada, sretna majko što sam se i ja evo javila na tvoj divan blog, ali danas si me s ovom temom rasplakala i jednostavno sam se morala javiti.
    Ima nas tužnih mama koje smo izgubile svoju djecu, ali ih nismo prestale voljeti. I nikada nećemo. Oni nikada neće odrasti, uvijek će ostati djeca u našim sjećanjima i nikada nećemo prestati žuditi za tim našim dodirima koji toliko znače za normalan rast djeteta.

    avatar

    05.03.2008. (12:45)    -   -   -   -  

  • bivša apstinentica

    Najprije svima zahvaljujem na lijepim komentarima.
    @pokraj mene - po pitanju toga znaju li ljudi što je ljubav, ja sam se malo pogrešno izrazila u tekstu. Ljudi osjećaju potrebu da budu voljeni, ali s obzirom na sve što su prolazili, njihova potreba je ostala nezadovoljena. Isto tako ne znaju kako voljeti, kako dati ljubav jer ih nitko nije "naučio", pokazao im kako to izgleda. Većina ih idealizira ljubav na način da smatra kako prava ljubav ne postoji jer zapravo nikada na ovome svijetu nisu upoznali ljubav... No, to je tema za neki drugi post, jako duga i jako duboka. :)
    @Đus - slažem se da je strašno vidjeti ovaj svijet, a osobito društva u kojima je kapitalizam sa svojim materijalističkim pogledom na život učinio svoje... No, mislim da još ima nade za nas. Dok postoje ljudi kojima nije teško priznati da su im se zasuzile oči ili koji imaju osjećaja za druge, nada nije izgubljena. :)
    @Stelina mama - ostavila sam komentar na tvom blogu, nemam pravih riječi kojima bih izrazila tugu koju sam osjetila čitajući tvoju priču. Iako si ostavila upute kako razgovarati sa osobama koje su pretrpjele takav gubitak, osobno sam ostala bez teksta. To je nešto najgore i najbolnije što se roditelju može dogoditi... I naravno, nemam ti razloga zamjeriti što si mi se javila. Samo se nadam da će te možda neki od sljedećih mojih tekstova barem malo i razveseliti...

    avatar

    05.03.2008. (13:53)    -   -   -   -  

  • lobotomya

    Sorry, malo sam nešto pobrkala, valjda zbog sitnih sati a i zato jer u zadnje vrijeme imam s tim problema, a niti do mene nemogu svi. Isprike ,nadam se prihvačaš?
    Pozdrav

    avatar

    05.03.2008. (14:22)    -   -   -   -  

  • zanemarena

    Dirnuta sam ovom temom, i smatram da djete na taj nacin uci sto je ljubav sto je obitelj.Roditelji nemaju vremena za svoju djecu a neki ga i ne zele naci da ga posvete svom djetetu, a sto je jos i gorije slove u drustvu kao neki humanisti bore se npr. za prava zivotinja a svom djetetu ne posvete ni pola sata dnevno.Kakovi su ljudi postali ,sto se zbiva u glavama takovih.Djetetu treba paznja ljubav i briga zagrljaji jer od koga ce nauciti sto je ljubav ako ne od svojih bliznih.

    avatar

    05.03.2008. (17:49)    -   -   -   -  

  • destrukcija lubanje

    zanimljivo :)

    *Marston (1990.) procjenjuje da je za rast neophodno četrnaest zagrljaja dnevno*.eto zašto san ja mala...hehe

    pozdrav

    avatar

    05.03.2008. (17:59)    -   -   -   -  

  • Četiri Gospe sibol Hrvatstva

    pozdrav

    avatar

    05.03.2008. (20:04)    -   -   -   -  

  • Xalik

    Slažem se sa osobom iznad, dobar i zanimljiv post...
    Iako, mene doslovce od 5. do 18. godine nije nitko živ zagrlio na bilo koji način, a ispao sam totalni flegmatik, tako da ne znam baš...

    avatar

    06.03.2008. (00:49)    -   -   -   -  

  • kizzy

    sjećam se kao danas vremena (prije 14 godina) kad je moj otac napustio ovaj svijet, nekoliko mjeseci nakon toga sanjala sam vrlo često, u početku svake noći, da se diže iz groba i mi bi se stalno grlili, grlili, grlili...........i uvijek isto............a kako smo u zadnjih par godina bili udaljeni jedno od drugoga više od 500 km, očito da mi je falilo njegovih zagrljaja.............
    danas moja djeca imaju 11 i 8 godina. prekinula sam radni odnos i nastojim im pružiti sve što im uistinu treba..........biti im na usluzi kad im to treba, naučiti ih da žive i bore se za svoje životne bitke i polako ih osamostaljivati..............uvijek se pitam da li dovoljno s njima razgovaram, dali im dovoljno ljubavi dajem i pokazujem...........ponekad se osjećam iscrpljeno a imam osjećaj da im nikad nije dovoljno............no svejedno, donijela sam odluku da još nekoliko godina uopće ne tražim posao (jer nas neće spasiti 2-3 ijade kuna kod privatnika), posvetila sam se njima, volim ih i mazim.................nadam se dovoljno.............
    tema ti je odlična, prije 10-ak dan je don ivan grubišić govorio o tome............
    i sigurna sam da su ova samoubojstva koja su sve učestalija rezultat roditeljskog doma i izazova koje nam šalje društvo............
    i vjerujem da mnogi roditelji nesvjesno griješe nabijajući djeci gomilu obveza i očekujući od njih da ih sve uredno izvršavaju, da imaju odlične ocjene,a s druge strane im uskraćuju ljubav, razgovore i sl., pa djeca onda i na najmanji kiks promišljaju na gluposti, samoubistva
    i moglo bi se otvoriti forum a mislim i da treba o tome sve više govorit, jer je više nego očito da negdje griješimo, i to gadno..............
    pozdrav ti ostavljam...............;o))

    avatar

    06.03.2008. (10:09)    -   -   -   -  

  • fotkam, kuham, putujem...

    izvrsna tema i odlicno si ju obradila. i ja sam mama i sama vidim kakav utjecaj dodir ima na moju djecu. poslusniji su ako im se pokazuje ljubav dodirom. to moze biti zagrljaj ili dodir po obrazu ili glavi. ne mora biti poljubac. ako placu, zagrljaj ih smiri a nedostatak istog ih tjera na jos jaci i glasniji plac, sve u zelji da ih netko cuje. najgora je agresija koju vidjam kod nekih roditelja, popracena grubim rijecima poput: sto se deres, prestani ili nemas razloga plakati i slicno. nitko nema pravo djetetu nametati svoje kriterije za plac vec treba pokusati razumjeti njegove osjecaje jer ih i to moze smiriti i u njima stvoriti povjerenje.
    koliko medjuljudske agresije primjecujem u hrvatskoj niti me ne cudi da se ljudi i djeca ubijaju. da, sve pocinje od dodira i ljubavi. gdje je toga, bit ce i stabilnosti i stalozenosti, medjusobnog povjerenja i razgovora.

    avatar

    06.03.2008. (14:04)    -   -   -   -  

  • anonimna

    samo bi ispravila da je krivo gore napisano, one dvije cure su skocile sa tornja crkve na rabu a ne na korculi

    avatar

    06.03.2008. (20:19)    -   -   -   -  

  • aquaria

    Da, djelomično me i pomisao na tu osobu potaknula na dio komentara :)))) Pusa! :)

    avatar

    06.03.2008. (22:39)    -   -   -   -  

  • Capriccio Diabolico

    Gladni ljubavi...bas tako. Moj muz je odrastao u takvom okruzenju, bez zagrljaja bez prevelikih emocija. Posljedice takvog odgoja osjeca ne samo nas sin vec je i velik problem u nasem braku. Kada sam jednom prilikom to spomenula svojoj svekrvi objasnila mi je kako je svjesna toga potpuno medjutim i ona je odrasla bas tako i kaze da nije imala od koga nauciti. Moram joj dati ipak pohvalu da je od tada postala pazljivija prema unuku. Zato ih ja grlim i ljubim oboje, cak za njih nekoliko ... Odlican, poucan i zanimljiv post. Pozdrav.

    avatar

    07.03.2008. (15:52)    -   -   -   -  

  • lobotomya

    Premda bi nam to trebao biti svaki dan , a mnogima i nije, sretan ti prije svega majčin dan i dan žena .

    avatar

    08.03.2008. (23:34)    -   -   -   -  

  • anspik.

    sad sam se sjetila kako mi je kad sam nedavno bila u posjeti kod prijateljice u SAD pomalo išlo na živce konstanto grljenje koje amerikanci prakticiraju u obitelji jer sam osjećala da je isforsirano i mehanički, nekako kao što si ti rekla za onu tetu iz jaslica. i onda od tog silnog grljenja na kraju osjećam neugodu i hvatam se kako zaustavljam dah i kočim tijelo svaki puta kada dođe vrijeme za pozdravljati se na odlasku ili dolasku.

    avatar

    11.03.2008. (01:59)    -   -   -   -  

  • Pegaz

    Tema je savršena, podsjeća sve one koji nemaju vremena da ga nađu "kako znaju i umiju", jer, ako sada neće imati vremena za svoje dijete koje tek počinje koračati u život-kasnije će biti prekasno. Veliki pozdrav od nas! Uštekana mama

    avatar

    11.03.2008. (18:22)    -   -   -   -  

  • posoljeni zrak

    Dodirnuti, uvijek iznova dodirnuti – težnja je neverbalnog svijeta ljubavi. Kao malenu djecu mnogo nas se dodiruje i miluje, kao odrasle jedva. A srdačan dodir djeluje često mnogo više od riječi. Drago milovanje naših obraza, ruka prijatelja na našem ramenu, otiranje naših suza, poljubac u čelo geste su koje mogu zaista utješiti. Takvi trenuci dodira su sveti. Podižu, pomiruju, smiruju, praštaju, liječe.

    Svi koji su dodirivali Isusa i svi koje je Isus dodirivao, ozdraviše: "Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala" (Lk 6, 19).

    Kad nas prijatelj spontano, ne želeći nas posjedovati, i s ljubavlju dodirne, onda je to Božja utjelovljena ljubav koja nas dodiruje, i Božja snaga koja nas ozdravlja.

    Henri J. M. Nouwen

    ------ kasnim s komentarom.. već sam otkada pročital ovaj post...
    iskren pozdrav!

    avatar

    19.03.2008. (22:02)    -   -   -   -  

učitavam...