Bože, može li itko više patiti od majke! Umirala sam od straha kad ga noću dugo nije bilo, bojala se kad bi zazvonio telefon, osluškivala korake, lutala pred zoru po plaži tržeći ga i bojeći se ... ne smijem ni izgovoriti čega. Umirem i sada iako je već odrastao. Bože moj, kako je tebi kad sam ja umirala od sraha, a ti umireš od boli. Često mislim o tebi...
04.03.2008. (20:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
I ja sam tu. U mislima svaki dan, i dolazim ovdje, gledam Uninu sliku i grlim njezinu pretužnu majku u svojim mislima, jer znam kako joj je. Znam što znači koračati prema grobu gdje leži dijete. Znam kako izgleda sjediti joj na grobiću, gledati oči njezine na slici i pitati se "zašto?" I pitati se - što sada?.....- kako dalje?.....- kuda? i čemu? Kad je ona tu ispod kamena....
04.03.2008. (23:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Draga Sandra, je li mi vjeruješ da sam na tom mjestu, kojeg neću niti imenovati od pustoga užasa, prisutna samo po 5 minuta? Dovučem se nekako tamo (svaka subota u terminu između 11 i 12,30), odvučem se nekako odatle, ali sam na tom mjestu tih prokletih 5 minuta, ne duže jer: NEĆU SHVATITI, NEĆU PRIZNATI, NEĆU IZREĆI da je ona tamo. Ionako je neprestano u meni, hodamo i živimo skupa kao nekada davno.. i nisam, i nikada neću biti u situaciji, dok god živim , da je se sjetim samo tamo. Vjerojatno bježim od stvarnosti i na taj način. A to što sada pričam, vjerujem da je prisutno kod svih nas koji smo nepovratno izgubili i koji ih volimo nesmanjenom ljubavlju.
05.03.2008. (10:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dadi
Draga Majko, nisi sama, uz tebe su sve majke. U ovom svijetu, u ovom životu svima nam se to može dogoditi. Često zaboravljamo na to. Kad čujem nekoga kako se žali na ovo ili ono, pomislim kakvi smo mi to ljudi ... Mislima sam više uz tebe nego što možeš zamisliti. Htjela bih ti mnogo toga reći, ali ne mogu naći prave riječi. Što osjećam i što bih ti htjela reći najbolje bi rekle suze dok ti ovo pišem. Znam da bih se ja ljutila kad bi mi u takvoj situaciji netko rekao drži se, ali usudit ću se i reći ti to.
05.03.2008. (20:43)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ja uopće ne mogu pronaći riječi koje bi opisale moje osjećaje i moje stanje u kojem sam. U meni je totalni vrtlog. Moram gurati život dalje, a odakle ta snaga ne znam. Kako vrijeme odmiće sve je teže pogledati sliku, gledati na snimkama i čuti glas. Bol je svaki put sve jača i veća. I onda brzo sve prekinem i skrenem si misli na nešto drugo. Apsolutno odbijam prihvatiti stvarnost. I strpljivo čekam. Rasplet ove glupe zabune, ove zbrke koja nije moja. Ne može biti......
Jedna isto tako tužna majka koja je izgubila svog sina (24.g.) je rekla da se osjeća kao da priča o nekom morbidnom filmu koji je gledala, a ne o sebi. Jer je nevjerica u stvarno stanje golema, i ne da se provariti nikako. Mi živimo u nekom posebnom svijetu, ništa više nije isto. Ni izlazak ni zalazak sunca, ni cvrkut ptica, ni miris cvijeta. Ništa više nije isto. Nema više ljepote. Nema sreće.
06.03.2008. (01:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sandri, to je stvarno točna deskripcija stanja i tvoja i ove gospođe koju spominješ. Neki drugi film, neki podvojeni svjetovi, stvarnost od koje imam odmak, znam, svjesna sam da sam u njoj, pa ipak sam je gurnula u neki drugi dio svoga mozga. Točno je i to da je s vremenom još gore.... ispočetka je bio intenzivan njezin miris u mojim nosnicama, njezin glas je stalno odzvanjao mnome, čak sam i dodir osjećala na neki čudan način, povezanost i to fizička je bila još u inerciji. Svaka me fotografija iz tih prvim mjeseci rasplakala na način da sam ridala, a sad kad se uhvatim kako bih uzela neku od fotografija za blog i posegnem za njima (albumom) ruke mi se počnu nekontrolirano tresti, trnci počinju prolaziti kroz tijelo i ne mogu to napraviti. Miris se izgubio, totalno. Stavila sam njezin sako u najlonski omotač da čim duže zadrži miris ali vrijeme je nesmiljeno, mirise se gube. Čak zaobilazim njenu sobu. Sad je neka faza hibernacije, ne znam kako bih to nazvala, u nekoj sam kukuljici i čekam...što? Dodala bih i to, da sam cijelog svog dosadašnjeg života voljela maštati, znaš ono kad peglam robu ili hodam, dakle kad mi je mozak na nekom odmoru. Bilo je tu svega i svačega lijepih i manje lijepih misli, ali nikada niti u najcrnjem scenariju takva mogućnost ne padne na pamet. Pa i sada, opet sjedeći na balkonu recimo, misli lete, gube se i nađem se u situaciji kad moram mahnuti glavom, razbistriti se jer mi se čini da je stvarnost zapravo fikcija. A nije i to je najgore. Najmučnije, najstrašnije. Pa opet krenem otpočetka sa prihvaćanjem istine, stvarnosti...ne mogu bez nje, ne mogu, ne mogu, ne mogu
06.03.2008. (12:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Milicze, znam, i ja bih tako postupala...prije. To je ljudski i normalno. Iako smo stvoreni(stvoreni?) za sreću i tugu, radost i bol.....naše se opredjeljenje nameće samo po sebi. Drugo je ono što ti život nanese, a pitanje je i koliko su ti jaka leđa za taj teret.
07.03.2008. (18:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dadi
Uz tebe sam. Htjela bih pronaći prave riječi, ali ne mogu nikako. Jedino što mogu je biti mislima uz tebe.
11.03.2008. (21:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dadi
Uz tebe sam. Ne mogu pronaći prave riječi. Ne mogu i da hoću prestati razmišljati o tvojoj Uni i tebi.
11.03.2008. (21:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dadi
Uz tebe sam. Ne mogu pronaći prave riječi. Ne mogu i da hoću prestati razmišljati o tvojoj Uni i tebi.
11.03.2008. (21:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dadi
Bože, može li itko više patiti od majke! Umirala sam od straha kad ga noću dugo nije bilo, bojala se kad bi zazvonio telefon, osluškivala korake, lutala pred zoru po plaži tržeći ga i bojeći se ... ne smijem ni izgovoriti čega. Umirem i sada iako je već odrastao. Bože moj, kako je tebi kad sam ja umirala od sraha, a ti umireš od boli. Često mislim o tebi...
04.03.2008. (20:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
dadi, daj i ti budi uz mene, molim te, ne mogu sve to sama, barem da znam da smo mislima i osjećajima blizu... nije lakše ali je podnošljivije
04.03.2008. (20:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
I ja sam tu.
U mislima svaki dan, i dolazim ovdje,
gledam Uninu sliku i grlim njezinu pretužnu majku
u svojim mislima, jer znam kako joj je.
Znam što znači koračati prema grobu gdje leži dijete.
Znam kako izgleda sjediti joj na grobiću, gledati oči njezine na slici i pitati se "zašto?"
I pitati se - što sada?.....- kako dalje?.....- kuda? i čemu?
Kad je ona tu ispod kamena....
04.03.2008. (23:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Draga Sandra, je li mi vjeruješ da sam na tom mjestu, kojeg neću niti imenovati od pustoga užasa, prisutna samo po 5 minuta? Dovučem se nekako tamo (svaka subota u terminu između 11 i 12,30), odvučem se nekako odatle, ali sam na tom mjestu tih prokletih 5 minuta, ne duže jer: NEĆU SHVATITI, NEĆU PRIZNATI, NEĆU IZREĆI da je ona tamo. Ionako je neprestano u meni, hodamo i živimo skupa kao nekada davno.. i nisam, i nikada neću biti u situaciji, dok god živim , da je se sjetim samo tamo. Vjerojatno bježim od stvarnosti i na taj način. A to što sada pričam, vjerujem da je prisutno kod svih nas koji smo nepovratno izgubili i koji ih volimo nesmanjenom ljubavlju.
05.03.2008. (10:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dadi
Draga Majko, nisi sama, uz tebe su sve majke. U ovom svijetu, u ovom životu svima nam se to može dogoditi. Često zaboravljamo na to. Kad čujem nekoga kako se žali na ovo ili ono, pomislim kakvi smo mi to ljudi ... Mislima sam više uz tebe nego što možeš zamisliti. Htjela bih ti mnogo toga reći, ali ne mogu naći prave riječi. Što osjećam i što bih ti htjela reći najbolje bi rekle suze dok ti ovo pišem. Znam da bih se ja ljutila kad bi mi u takvoj situaciji netko rekao drži se, ali usudit ću se i reći ti to.
05.03.2008. (20:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Ja uopće ne mogu pronaći riječi koje bi opisale moje osjećaje i moje stanje u kojem sam.
U meni je totalni vrtlog. Moram gurati život dalje, a odakle ta snaga ne znam. Kako vrijeme odmiće sve je teže pogledati sliku, gledati na snimkama i čuti glas. Bol je svaki put sve jača i veća. I onda brzo sve prekinem i skrenem si misli na nešto drugo.
Apsolutno odbijam prihvatiti stvarnost. I strpljivo čekam.
Rasplet ove glupe zabune, ove zbrke koja nije moja. Ne može biti......
Jedna isto tako tužna majka koja je izgubila svog sina (24.g.) je rekla da se osjeća kao da priča o nekom morbidnom filmu koji je gledala, a ne o sebi. Jer je nevjerica u stvarno stanje golema, i ne da se provariti nikako. Mi živimo u nekom posebnom svijetu, ništa više nije isto. Ni izlazak ni zalazak sunca, ni cvrkut ptica, ni miris cvijeta. Ništa više nije isto. Nema više ljepote. Nema sreće.
06.03.2008. (01:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Sandri,
to je stvarno točna deskripcija stanja i tvoja i ove gospođe koju spominješ. Neki drugi film, neki podvojeni svjetovi, stvarnost od koje imam odmak, znam, svjesna sam da sam u njoj, pa ipak sam je gurnula u neki drugi dio svoga mozga. Točno je i to da je s vremenom još gore.... ispočetka je bio intenzivan njezin miris u mojim nosnicama, njezin glas je stalno odzvanjao mnome, čak sam i dodir osjećala na neki čudan način, povezanost i to fizička je bila još u inerciji. Svaka me fotografija iz tih prvim mjeseci rasplakala na način da sam ridala, a sad kad se uhvatim kako bih uzela neku od fotografija za blog i posegnem za njima (albumom) ruke mi se počnu nekontrolirano tresti, trnci počinju prolaziti kroz tijelo i ne mogu to napraviti. Miris se izgubio, totalno. Stavila sam njezin sako u najlonski omotač da čim duže zadrži miris ali vrijeme je nesmiljeno, mirise se gube. Čak zaobilazim njenu sobu. Sad je neka faza hibernacije, ne znam kako bih to nazvala, u nekoj sam kukuljici i čekam...što? Dodala bih i to, da sam cijelog svog dosadašnjeg života voljela maštati, znaš ono kad peglam robu ili hodam, dakle kad mi je mozak na nekom odmoru. Bilo je tu svega i svačega lijepih i manje lijepih misli, ali nikada niti u najcrnjem scenariju takva mogućnost ne padne na pamet. Pa i sada, opet sjedeći na balkonu recimo, misli lete, gube se i nađem se u situaciji kad moram mahnuti glavom, razbistriti se jer mi se čini da je stvarnost zapravo fikcija. A nije i to je najgore. Najmučnije, najstrašnije. Pa opet krenem otpočetka sa prihvaćanjem istine, stvarnosti...ne mogu bez nje, ne mogu, ne mogu, ne mogu
06.03.2008. (12:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
milicza
Vesna,tvoje riječi me upravo bole.Pročitam što napišeš i pobjegnem kao lopov od tolike tuge i boli.Oprosti mi.Mislim na tebe često i molim za tebe.
07.03.2008. (18:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Milicze, znam, i ja bih tako postupala...prije. To je ljudski i normalno. Iako smo stvoreni(stvoreni?) za sreću i tugu, radost i bol.....naše se opredjeljenje nameće samo po sebi. Drugo je ono što ti život nanese, a pitanje je i koliko su ti jaka leđa za taj teret.
07.03.2008. (18:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dadi
Uz tebe sam. Htjela bih pronaći prave riječi, ali ne mogu nikako. Jedino što mogu je biti mislima uz tebe.
11.03.2008. (21:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dadi
Uz tebe sam. Ne mogu pronaći prave riječi. Ne mogu i da hoću prestati razmišljati o tvojoj Uni i tebi.
11.03.2008. (21:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dadi
Uz tebe sam. Ne mogu pronaći prave riječi. Ne mogu i da hoću prestati razmišljati o tvojoj Uni i tebi.
11.03.2008. (21:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...