` Ne mogu vjerovati da je mene tako puno. Rodila sam se kao jedna, ali sad me ima puno. Svuda sam s drugim likom, ali to sam ja, X.`
( Catma, 7 god.)
` Ne mogu vjerovati da sam se rodila i da svijet postoji. Ja mislim nekad da postojim samo ja , a sve drugo da se samo čini da postoji , ustvari je pustinja i zrak. Stvari su samo stvrdnuti zrak. I ljudi. Neki su od tvrdog zraka i ti postoje, a neki od mekanoga i ne postoje. Samo izgleda da svi postoje`
( Catma, 7 god)
` Negdje postoji neka knjiga u kojoj je zapisana moja povijest. Sve što sam ikada uradila ili čak i pomislila.To je moja povijest, ali i svih ljudi s kojima sam došla u dodir. Na neki način to je povijest svijeta. Dokaz da ta knjiga postoji je što ja mogu misliti na nju. Kada bih našla tu knjigu, bi li prestala postojati ili bi se slova pisala pred mojim očima ?`
( Catma, 14 god.)
Vertebrati kao odgovor na kruženje....
26.02.2008. (09:21)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Evo još malo sinkronicitetnih domišljaja Catme kad je imala 14 i Papinija (nemam ti mail pa ću ovako):
Sasvim nemoguća priča
Giovanni Papini, Zrcalo koje izmiče
Prije četiri dana, dok sam s bolnom razdraženošću ispisivao neke od najlažnijih stranica svojih uspomena, začuh tiho kucanje po vratima ali ne ustadoh niti ne odgovorih. Udarci su bili odveć slabi, a ja ne želim imati posla s plašljivcima. Dan kasnije, u isti sat, ponovno začuh kucanje, a ovoga puta su udarci bili jači i odlučniji. Ali ni toga dana ne htjedoh otvoriti jer ne volim baš one koji se prebrzo poprave. Slijedećeg dana,opet u isti sat, kucanje se ponovilo sa znatnom žestinom i prije nego stigoh ustati vidjeh kako se vrata otvaraju i pojavljuje se jedan prilično mlad čovjek srednje veličine, zažarenog lica i riđe, kovrčave kose na glavi s kojom se neprestano klanjao ne prozborivši ni riječi. Čim je ugledao stolicu spustio se na nju, a kako sam ja ostao stajati pokazao mi je naslonjač da sjednem. Poslušavši, pomislio sam da ga imam pravo zapitati tko je, te ga zamolih, ne baš ljubaznim glasom, da mi kaže svoje ime i razlog koji ga je naveo da upadne u moju sobu. Ali čovjek se nimalo ne zbuni i odmah mi dade do znanja da zasad želi ostati ono što je za mene i bio: neznanac. „Razlog koji me vodi k vama – nastavi sa smješkom – u mojoj je torbi i odmah ću Vam ga pokazati“. Primijetih tada da u ruci doista drži kovčežić od prljave žute kože s izlizanim mjedenim pločama, te ga u tom trenutku otvori i iz njega izvadi jednu knjigu. „Ova knjiga – reče, stavivši mi pred oči veliki svezak, omotan u pomorsku kartu izjedenu velikim krugovima rumene rđe sadrži jednu izmišljenu priču koju sam ja stvorio, izmaštao, složio i prepisao. U čitavom svom životu napisao sam samo tu priču i sklon sam vjerovati da bi Vam se mogla svidjeti. Dosad sam Vas poznavao samo po čuvenju i tek pred nekoliko dana jedna mi je žena, koja je zaljubljena u Vas, rekla da ste jedan od rijetkih ljudi za koje znade da se ne plaše sama sebe i jedini koji ima hrabrosti savjetovati smrt mnogima od svoje vrste. Stoga sam pomislio da Vam mogu pročitati ovu svoju priču o životu jednog neobičnog čovjeka kojemu se zbivaju najjedinstvenije i najneočekivanije pustolovine. Kad je počujete reći ćete mi što da činim. Ako Vam se moja priča dopadne obećat ćete mi da ćete me učiniti slavnim kroz jednu godinu – ako Vam se ne svidi ubit ću se u roku od jednog dana. Kažite mi da li prihvaćate ove uvjete i ja započinjem. Uvidjeh da mogu samo produžiti sa svojim dotadašnjim pasivnim držanjem i obznanih mu jednom grimasom, koja mi i nije baš ljubazno ispala, da ću ga saslušati i učiniti sve ono što je želio. „ Koja bi to žena mogla biti – mislio sam u sebi – što je u mene zaljubljena i što mu je govorila o meni. Nikada nisam čuo da me neka žena voli, ne bih ni dozvolio da se to dogodi, jer nema neugodnijeg i smiješnijeg položaja nego li biti idol bilo koje životinje...“ Ali nepoznati me odvuče od takvih misli, zastrugavši lagano ali jasno nogom po podu. Knjiga je bila otvorena moja se pažnja smatrala neophodnom. Čovjek započe čitanje. Prve mi riječi promakoše; prema drugima bijah pažljiviji. Odjednom naćulih uši i oćutjeh sitne žmarce po leđima. Kroz deset ili dvanaest sekundi lice mi pocrveni, noge mi se nervozno pomaknuše – nakon novih deset sekundi bijah već na nogama. Nepoznati prekinu čitanje i pogleda me, ponizno me ispitujući čitavim licem. I ja sam njega pogledom ispitivao, možda čak molećivo, ali bijah odveć zapanjen da bih ga otjerao i samo mu rekoh, poput obične konvencionalne budale: „ Nastavite, molim Vas“. Neobično čitanje se nastavi. Nisam mogao sjediti mirno naslonjaču, a žmarci su mi obuzimali ne samo leđa nego i glavu i čitavo tijelo. Da sam mogao vidjeti svoje lice u nekom ogledalu možda bih se bio nasmijao i sve bi prošlo, jer je ono moralo biti ispunjeno podlom zapanjenošću neodlučnom okrutnošću. Nastojao sam na trenutak da ne slušam riječi sabranog čitača, ali mi je uspjelo samo se još više zbuniti i čuo sam čitavu priču, riječ po riječ i stanku po stanku , priču koju je čovjek čitao nagnuvši svoju riđu glavu na dobro omotan svezak. Što sam mogao ili trebao učiniti u toj najnesvakidašnjoj zgodi? Uzeti knjigu, razderati je, zgaziti, baciti u vatru? Zgrabiti prokletog čitača, ugristi ga ili izbaciti iz sobe kao neugodnu prikazu? Ali zašto da sve to učinim? Ipak to mi je čitanje zadavalo nizrecivih muka i stvaralo tjeskoban osjećaj besmislenog i neprijatnog sna bez nade u buđenje. Pomislih za trenutak da će me obuzeti grčevito bjesnilo, te zamislih bolničara u bijelom ogrtaču kako mi, s nepristojnim oprezom, oblači luđačku košulju.
26.02.2008. (10:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ali čitanje konačno završi. Ne znam koliko je sati trajalo no zamijetih, unatoč svoj svojoj pometnji, da je čitačev glas promukao a čelo mu orošeno znojem. Neznanac je zaklopio knjigu i odložio je u kovčežić te me gledao prepun iščekivanja, premda mu oči ne bijahu tako lakome kao prije. Moja je utučenost bila toliko jaka da je i on to primijetio, a još više se začudio kad je vidio da trljam jedno oko, ne znajući što da odgovorim. Činilo mi se u tom trenutku da nikad više neću progovoriti i najednom su mi se najobičnije stvari oko mene ukazale tako čudnovatima neprijatnima da sam se zgrozio. Sve to ja sam smatrao vrlo niskim i sramotnim i ne mogu sebi oprostiti što sam se uzbudio. Ali bilo je te kakva razloga mojoj smetenosti: Priča koju je taj čovjek pročitao bijaše potpuna i podrobna pripovijest o mojem unutarnjem i javnom životu. Kroz čitavo to vrijeme slušao sam vjeran, cjelovit i nesmiljen izveštaj o svemu onome što sam osjećao, snovao i uradio otkad se pojavih na svijetu. Da je neko božansko biće, čitatelj srdaca i nevidljivi svjedok, stajalo pokraj mene od rođenja i zapisivalo sve ono što je vidjelo u mojim mislima i mojim činima, napisalo bi priču savršeno istovjetnu toj, za koju je nepoznati čitač tvrdio da je izmišljena i da ju je on sam izmaštao. Sve najsitnije i najtajnovitije stvari bile su spomenute, a piscu nije izbjeglo ni jedan san, ni jedna ljubav, ni skrivene prostote, ni podli proračuni. Grozna je knjiga čak sadržavala događaje i preljeve misli koje sam ja zaboravio i kojih sam se prisjećao tek slušajući o njima. Moju smetenost i moj strah ponajviše su izazvale baš nepogrešiva točnost i uznemirujuća savjesnost. Tog čovjeka dotad nisam poznavao – taj čovjek je tvrdio da me ne poznaje. Živio sam vrlo usamljenički, u jednom gradu u koji nitko ne dolazi ukoliko ga ne prisili slučaj ili potreba, i nikada ni jednom prijatelju, ako sam uopće mogao reći da ih imam, nisam povjerio svoje doživljaje lovca na prevaru, svoja putovanja pljačkaša duša, svoje hlepnje dobrovoljca neostvarivoga. Nikad nisam napisao, ni za sebe ni za druge, potpun i iskren izvještaj o svojemu životu i upravo tih dana spravljao sam lažne uspomene da se i nakon smrti skrijem od ljudi. Tko je dakle mogao tom čovjeku reći sve to što je bestidno i nemilosrdno pričao u svojoj groznoj knjizi, omotanoj u staru kartu boje rđe. A on je tvrdio da je tu priču izmislio i prikazivao je meni, moj život, sav moj život kao priču iz mašte! Bio sam strahovito uzbuđen i uzdrman ali u jedno sam bio siguran: ta knjiga ne smije biti pokazana ljudima. Neka i umre taj nevjerovatni i nesretni pisac i čitač, ali ja nisam mogao dozvoliti da se moj život širi i upoznaje po svijetu među svim moji neosobnim neprijateljima. Ta me odluka, koju čvrsto i postojano oćutjeh u sebi, polako počela ohrabrivati. Čovjek me i dalje promatrao s preplašenim i skoro molećavim licem. Prošle su bile svega dvije minute što je završilo čitanje i nije izgledalo da shvaća razloge mojega uzbuđenja. Konačno sam uspio progovoriti. „Oprostite, gospodine – zapitah ga – Vi tvrdite da ste tu priču baš izmislili?“ „Upravo tako – odgovori zagonetni čitač, već malo ohrabren – ja sam je zamislio i mislio o njoj niz godina, a povremeno sam unosio izmjene i dopune u život mojega junaka. Ali sve je plod moje mašte.“ Ove riječi me još više zbuniše, ali ipak mu postavih i drugo pitanje: „Kažite mi, molim Vas, jeste li doista sigurni da me niste nekad ranije upoznali? Da niste možda nekoć čuli priču o mojem životu od nekoga koji me poznaje?“ Na ove riječi nepoznati nije mogao zadržati smiješak čuđenja. „ Već sam Vam kazao – odgovori – da Vas do malo prije nisam poznavao nego po imenu i da sam tek pred nekoliko dana doznao da ste u stanju dati nekome savjet da se ubije. Ali o Vama nisam doznao ništa više od toga“. Njegova je osuda već donesena i bilo je neophodno da se što prije izvrši.
26.02.2008. (10:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
„Jeste li još uvijek spremni - upitah ga svečano – ispuniti one uvjete koje ste sami postavili prije čitanja?“ „Bez ikakva oklijevanja – odgovori s lakim drhtajem u glasu. – Nemam drugih vratiju na koja bih mogao pokucati, a ovo je djelo sav moj život. Osjećam da ne bih mogao ništa drugo učiniti“. „Moram Vam dakle reći – nastavih s istim svečanim tonom, ali ublaženim s malo sjete – da je Vaša priča glupava, dosadna, necjelovita i odvratna. Taj kojega nazivljete svojim junakom običan je razbojnik prepun dosade, koji bi ogadio priču svim čitateljima od ukusa. Ne želim biti odveć okrutan i reći Vam nešto više.“ Vidjeh dobro da čovjek nije očekivao takvih riječi i zamijetih sa strahom da su mu se oči načas zaklopile. Ali odmah ustanovih da je njegovo vladanje sobom podjednako njegovu osjećanju časti. Odmah je otvorio oči i promatrao me bez straha i bez mržnje. „Hoćete li me ispratiti?“ zapita me glasom odveć prijaznim da bi bio prirodan. „Svakako“ odgovorih i stavivši šešir na glavu izađosmo iz kuće bez riječi. Nepoznati je u ruci nosio svoj kovčežić od žute kože a ja sam ga smeteno pratio sve do obale rijeke, koja je nabujalo i hučno tekla između mrkih kamenih zidova. Pošto je pogledao okolo i vidio da nema nikoga koji bi ga mogao spasiti, okrene se prema meni govoreći: „Oprostite mi što sam Vam dosađivao svojim čitanjem. Vjerujem da više nijednom živom stvoru neću smetati. Zaboravite na mene čim budete mogli“. A to su mu bile baš posljednje riječi, jer je hitro preskočio ogradu i naglim se skokom bacio u rijeku, skupa sa svojim kovčežićem. Nagnuh se da ga još jednom vidim, ali ga je voda već bila prihvatila i prekrila. Jedna plaha, plavokosa djevojčica primijetila je iznenadnog samoubojicu, ali kao da se nije tome začudila i nastavila je ići svojim putem grickajući lješnjake. Vratih se kući nakon nekoliko uzaludnih pokušaja. Čim dođoh do svoje sobe ispružih se na krevet i zaspah bez prevelikog napora, utučen i izmoren od neobjašnjivoga. Jutros sam ustao prilično kasno i pod čudnim dojmom. Izgleda mi kao da sam već mrtav i da samo čekam da me dođu zakopati. Odmah sam dao upute za svoj pogreb i osobno sam išao u poduzeće za pogrebne svečanosti kako ništa ne bi bilo propušteno. Iz trena u tren očekujem da iznesu lijes. Osjećam kako već pripadam drugome svijetu i sve stvari što me okružuju imaju neizreciv izgled bivših i proteklih stvari, sasvim nezanimljivih za mene. Jedan mi je prijatelj donio cvijeće pa sam mu rekao da je mogao malo počekati i staviti ga na moj grob. Pričinilo mi se da se nasmiješio, ali ljudi se uvijek smiješkaju kad ništa ne razumiju.
26.02.2008. (10:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pa, morat ću prionuti i čitati Davida (do sada sam to uspješno izbjegavao, a ima jednu njegovu knjigu: "Hodočasnici neba i zemlje"). to je bio i moj osjećaj: da sam se rodio minutu kasnije ili ranije, to ne bih bio ja nego netko drugi - ali, zapravo, upravo se to i dogodilo. i što sad? i još jedan djetinji osjećaj: dar oditelji tajno upravljaju mojim životom i znaju hrpu strašnih stvari o meni koje ću, na svoju žalost, jednoga dana i sam saznati
26.02.2008. (13:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ne mogu vjerovati da sam se rodila i da svijet postoji. Ja mislim nekad da postojim samo ja , a sve drugo da se samo čini da postoji , ustvari je pustinja i zrak. Stvari su samo stvrdnuti zrak. I ljudi. Neki su od tvrdog zraka i ti postoje, a neki od mekanoga i ne postoje. Samo izgleda da svi postoje`
to si zapisala ili razmišljala sa 7??? predivno je. meni i sad intrigantno.
26.02.2008. (15:21)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Puno ti hvala Verte. Izgleda kao da Papini piše stalno jednu te istu priču u kanonima, a i on i David razvijaju ideju Borgesove knjižnice i Borgesa koji ne zna koji je : onaj kojeg sanja ili onaj koji sanja njega... Kako god, ja nisam čitala nijednog kada sam razvijala svoju fantaziju o knjizi, tako da...ili ideje prelaze osmozom ili je to arhetipalna fantazija. U svakom slučaju poznato mi je stanje kada nešto napišem a onda gotovo ( ili nekad doslovno) iste sklopove rečenica pronađem u nekoj knjizi. Zadnje mi se to dogodilo sa mojim likovnim projektom ` Nomadski grad` kada sam napisala idejni okvir koji je bio navlas istovjetan sa projektom ` New Babylon` (sic!) Konstantina Holandeza, a otkrila ga u Supekovoj knjizi ` Grad po mjeri čovjeka` nedugo nakon. Kao da je knjiga bila neki Verte koji se nadoveza i potvrdio... I odlična je priča, naravno...( Papini)...
Zube, nisam sigurna da se išta `mora`. Mislim da je načelo užitka u čitanju presudno za vrstu duhovne hrane koja je trenutno čovjeku potrebna. A užitak je dijametralno suprotan moranju. Osim ako to zapravo nisi rekao :)) Ovo što si ispričao kužim. Itekako kužim, iako mislim da je to nešto čega se treba riješiti.
marla, thanx zapisivali su ukućani, ali ja se tog dojma zaista i sjećam još sam izjavila da sva djeca to znaju, samo ne znaju izgovoriti jer su mala, a kad narastu i nauče govoriti to uzrokuje zaboravljanje :))
26.02.2008. (18:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dugo me nema! Radila sam na novom portalu. Više o portalu na mom blogu.Ne, ne napuštam blog, ipak je blog moja prva ljubav i na njemu sam susrela sve, moje divne virtualne prijatelje, samo će na njemu sada možda biti malo drugačiji sadržaji, a i još ću malo biti neredovita dok se portal ne uhoda, posjeti moj novi portal i zaželi mi sreću. magicus. info magazin
27.02.2008. (14:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
vertebrata
Lijepo. Evo spomenute Papinijeve priče .
25.02.2008. (20:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Catma
Touched.
Thanx:)
25.02.2008. (22:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Catma
` Ne mogu vjerovati da je mene tako puno.
Rodila sam se kao jedna, ali sad me ima puno.
Svuda sam s drugim likom, ali to sam ja, X.`
( Catma, 7 god.)
` Ne mogu vjerovati da sam se rodila i da svijet postoji. Ja mislim nekad da postojim samo ja , a sve drugo da se samo čini da postoji , ustvari je pustinja i zrak.
Stvari su samo stvrdnuti zrak.
I ljudi.
Neki su od tvrdog zraka i ti postoje, a neki od mekanoga i ne postoje.
Samo izgleda da svi postoje`
( Catma, 7 god)
` Negdje postoji neka knjiga u kojoj je zapisana moja povijest. Sve što sam ikada uradila ili čak i pomislila.To je moja povijest, ali i svih ljudi s kojima sam došla u dodir. Na neki način to je povijest svijeta. Dokaz da ta knjiga postoji je što ja mogu misliti na nju.
Kada bih našla tu knjigu, bi li prestala postojati ili bi se slova pisala pred mojim očima ?`
( Catma, 14 god.)
Vertebrati kao odgovor na kruženje....
26.02.2008. (09:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Catma
Filipa Davida čitala sam sa 17
26.02.2008. (09:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
vertebrata
Evo još malo sinkronicitetnih domišljaja Catme kad je imala 14 i Papinija (nemam ti mail pa ću ovako):
Sasvim nemoguća priča
Giovanni Papini, Zrcalo koje izmiče
Prije četiri dana, dok sam s bolnom razdraženošću ispisivao neke od najlažnijih stranica svojih uspomena, začuh tiho kucanje po vratima ali ne ustadoh niti ne odgovorih. Udarci su bili odveć slabi, a ja ne želim imati posla s plašljivcima.
Dan kasnije, u isti sat, ponovno začuh kucanje, a ovoga puta su udarci bili jači i odlučniji. Ali ni toga dana ne htjedoh otvoriti jer ne volim baš one koji se prebrzo poprave.
Slijedećeg dana,opet u isti sat, kucanje se ponovilo sa znatnom žestinom i prije nego stigoh ustati vidjeh kako se vrata otvaraju i pojavljuje se jedan prilično mlad čovjek srednje veličine, zažarenog lica i riđe, kovrčave kose na glavi s kojom se neprestano klanjao ne prozborivši ni riječi. Čim je ugledao stolicu spustio se na nju, a kako sam ja ostao stajati pokazao mi je naslonjač da sjednem. Poslušavši, pomislio sam da ga imam pravo zapitati tko je, te ga zamolih, ne baš ljubaznim glasom, da mi kaže svoje ime i razlog koji ga je naveo da upadne u moju sobu. Ali čovjek se nimalo ne zbuni i odmah mi dade do znanja da zasad želi ostati ono što je za mene i bio: neznanac.
„Razlog koji me vodi k vama – nastavi sa smješkom – u mojoj je torbi i odmah ću Vam ga pokazati“.
Primijetih tada da u ruci doista drži kovčežić od prljave žute kože s izlizanim mjedenim pločama, te ga u tom trenutku otvori i iz njega izvadi jednu knjigu.
„Ova knjiga – reče, stavivši mi pred oči veliki svezak, omotan u pomorsku kartu izjedenu velikim krugovima rumene rđe sadrži jednu izmišljenu priču koju sam ja stvorio, izmaštao, složio i prepisao. U čitavom svom životu napisao sam samo tu priču i sklon sam vjerovati da bi Vam se mogla svidjeti. Dosad sam Vas poznavao samo po čuvenju i tek pred nekoliko dana jedna mi je žena, koja je zaljubljena u Vas, rekla da ste jedan od rijetkih ljudi za koje znade da se ne plaše sama sebe i jedini koji ima hrabrosti savjetovati smrt mnogima od svoje vrste. Stoga sam pomislio da Vam mogu pročitati ovu svoju priču o životu jednog neobičnog čovjeka kojemu se zbivaju najjedinstvenije i najneočekivanije pustolovine. Kad je počujete reći ćete mi što da činim. Ako Vam se moja priča dopadne obećat ćete mi da ćete me učiniti slavnim kroz jednu godinu – ako Vam se ne svidi ubit ću se u roku od jednog dana. Kažite mi da li prihvaćate ove uvjete i ja započinjem.
Uvidjeh da mogu samo produžiti sa svojim dotadašnjim pasivnim držanjem i obznanih mu jednom grimasom, koja mi i nije baš ljubazno ispala, da ću ga saslušati i učiniti sve ono što je želio.
„ Koja bi to žena mogla biti – mislio sam u sebi – što je u mene zaljubljena i što mu je govorila o meni. Nikada nisam čuo da me neka žena voli, ne bih ni dozvolio da se to dogodi, jer nema neugodnijeg i smiješnijeg položaja nego li biti idol bilo koje životinje...“ Ali nepoznati me odvuče od takvih misli, zastrugavši lagano ali jasno nogom po podu. Knjiga je bila otvorena moja se pažnja smatrala neophodnom.
Čovjek započe čitanje. Prve mi riječi promakoše; prema drugima bijah pažljiviji. Odjednom naćulih uši i oćutjeh sitne žmarce po leđima. Kroz deset ili dvanaest sekundi lice mi pocrveni, noge mi se nervozno pomaknuše – nakon novih deset sekundi bijah već na nogama. Nepoznati prekinu čitanje i pogleda me, ponizno me ispitujući čitavim licem. I ja sam njega pogledom ispitivao, možda čak molećivo, ali bijah odveć zapanjen da bih ga otjerao i samo mu rekoh, poput obične konvencionalne budale: „ Nastavite, molim Vas“.
Neobično čitanje se nastavi. Nisam mogao sjediti mirno naslonjaču, a žmarci su mi obuzimali ne samo leđa nego i glavu i čitavo tijelo. Da sam mogao vidjeti svoje lice u nekom ogledalu možda bih se bio nasmijao i sve bi prošlo, jer je ono moralo biti ispunjeno podlom zapanjenošću neodlučnom okrutnošću. Nastojao sam na trenutak da ne slušam riječi sabranog čitača, ali mi je uspjelo samo se još više zbuniti i čuo sam čitavu priču, riječ po riječ i stanku po stanku , priču koju je čovjek čitao nagnuvši svoju riđu glavu na dobro omotan svezak. Što sam mogao ili trebao učiniti u toj najnesvakidašnjoj zgodi? Uzeti knjigu, razderati je, zgaziti, baciti u vatru? Zgrabiti prokletog čitača, ugristi ga ili izbaciti iz sobe kao neugodnu prikazu?
Ali zašto da sve to učinim? Ipak to mi je čitanje zadavalo nizrecivih muka i stvaralo tjeskoban osjećaj besmislenog i neprijatnog sna bez nade u buđenje. Pomislih za trenutak da će me obuzeti grčevito bjesnilo, te zamislih bolničara u bijelom ogrtaču kako mi, s nepristojnim oprezom, oblači luđačku košulju.
26.02.2008. (10:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
vertebrata
Ali čitanje konačno završi. Ne znam koliko je sati trajalo no zamijetih, unatoč svoj svojoj pometnji, da je čitačev glas promukao a čelo mu orošeno znojem. Neznanac je zaklopio knjigu i odložio je u kovčežić te me gledao prepun iščekivanja, premda mu oči ne bijahu tako lakome kao prije. Moja je utučenost bila toliko jaka da je i on to primijetio, a još više se začudio kad je vidio da trljam jedno oko, ne znajući što da odgovorim. Činilo mi se u tom trenutku da nikad više neću progovoriti i najednom su mi se najobičnije stvari oko mene ukazale tako čudnovatima neprijatnima da sam se zgrozio.
Sve to ja sam smatrao vrlo niskim i sramotnim i ne mogu sebi oprostiti što sam se uzbudio. Ali bilo je te kakva razloga mojoj smetenosti: Priča koju je taj čovjek pročitao bijaše potpuna i podrobna pripovijest o mojem unutarnjem i javnom životu. Kroz čitavo to vrijeme slušao sam vjeran, cjelovit i nesmiljen izveštaj o svemu onome što sam osjećao, snovao i uradio otkad se pojavih na svijetu. Da je neko božansko biće, čitatelj srdaca i nevidljivi svjedok, stajalo pokraj mene od rođenja i zapisivalo sve ono što je vidjelo u mojim mislima i mojim činima, napisalo bi priču savršeno istovjetnu toj, za koju je nepoznati čitač tvrdio da je izmišljena i da ju je on sam izmaštao. Sve najsitnije i najtajnovitije stvari bile su spomenute, a piscu nije izbjeglo ni jedan san, ni jedna ljubav, ni skrivene prostote, ni podli proračuni. Grozna je knjiga čak sadržavala događaje i preljeve misli koje sam ja zaboravio i kojih sam se prisjećao tek slušajući o njima.
Moju smetenost i moj strah ponajviše su izazvale baš nepogrešiva točnost i uznemirujuća savjesnost. Tog čovjeka dotad nisam poznavao – taj čovjek je tvrdio da me ne poznaje. Živio sam vrlo usamljenički, u jednom gradu u koji nitko ne dolazi ukoliko ga ne prisili slučaj ili potreba, i nikada ni jednom prijatelju, ako sam uopće mogao reći da ih imam, nisam povjerio svoje doživljaje lovca na prevaru, svoja putovanja pljačkaša duša, svoje hlepnje dobrovoljca neostvarivoga. Nikad nisam napisao, ni za sebe ni za druge, potpun i iskren izvještaj o svojemu životu i upravo tih dana spravljao sam lažne uspomene da se i nakon smrti skrijem od ljudi.
Tko je dakle mogao tom čovjeku reći sve to što je bestidno i nemilosrdno pričao u svojoj groznoj knjizi, omotanoj u staru kartu boje rđe. A on je tvrdio da je tu priču izmislio i prikazivao je meni, moj život, sav moj život kao priču iz mašte!
Bio sam strahovito uzbuđen i uzdrman ali u jedno sam bio siguran: ta knjiga ne smije biti pokazana ljudima. Neka i umre taj nevjerovatni i nesretni pisac i čitač, ali ja nisam mogao dozvoliti da se moj život širi i upoznaje po svijetu među svim moji neosobnim neprijateljima.
Ta me odluka, koju čvrsto i postojano oćutjeh u sebi, polako počela ohrabrivati. Čovjek me i dalje promatrao s preplašenim i skoro molećavim licem. Prošle su bile svega dvije minute što je završilo čitanje i nije izgledalo da shvaća razloge mojega uzbuđenja.
Konačno sam uspio progovoriti.
„Oprostite, gospodine – zapitah ga – Vi tvrdite da ste tu priču baš izmislili?“
„Upravo tako – odgovori zagonetni čitač, već malo ohrabren – ja sam je zamislio i mislio o njoj niz godina, a povremeno sam unosio izmjene i dopune u život mojega junaka. Ali sve je plod moje mašte.“
Ove riječi me još više zbuniše, ali ipak mu postavih i drugo pitanje:
„Kažite mi, molim Vas, jeste li doista sigurni da me niste nekad ranije upoznali? Da niste možda nekoć čuli priču o mojem životu od nekoga koji me poznaje?“
Na ove riječi nepoznati nije mogao zadržati smiješak čuđenja.
„ Već sam Vam kazao – odgovori – da Vas do malo prije nisam poznavao nego po imenu i da sam tek pred nekoliko dana doznao da ste u stanju dati nekome savjet da se ubije. Ali o Vama nisam doznao ništa više od toga“. Njegova je osuda već donesena i bilo je neophodno da se što prije izvrši.
26.02.2008. (10:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
vertebrata
„Jeste li još uvijek spremni - upitah ga svečano – ispuniti one uvjete koje ste sami postavili prije čitanja?“
„Bez ikakva oklijevanja – odgovori s lakim drhtajem u glasu. – Nemam drugih vratiju na koja bih mogao pokucati, a ovo je djelo sav moj život. Osjećam da ne bih mogao ništa drugo učiniti“.
„Moram Vam dakle reći – nastavih s istim svečanim tonom, ali ublaženim s malo sjete – da je Vaša priča glupava, dosadna, necjelovita i odvratna. Taj kojega nazivljete svojim junakom običan je razbojnik prepun dosade, koji bi ogadio priču svim čitateljima od ukusa. Ne želim biti odveć okrutan i reći Vam nešto više.“
Vidjeh dobro da čovjek nije očekivao takvih riječi i zamijetih sa strahom da su mu se oči načas zaklopile. Ali odmah ustanovih da je njegovo vladanje sobom podjednako njegovu osjećanju časti. Odmah je otvorio oči i promatrao me bez straha i bez mržnje.
„Hoćete li me ispratiti?“ zapita me glasom odveć prijaznim da bi bio prirodan.
„Svakako“ odgovorih i stavivši šešir na glavu izađosmo iz kuće bez riječi. Nepoznati je u ruci nosio svoj kovčežić od žute kože a ja sam ga smeteno pratio sve do obale rijeke, koja je nabujalo i hučno tekla između mrkih kamenih zidova. Pošto je pogledao okolo i vidio da nema nikoga koji bi ga mogao spasiti, okrene se prema meni govoreći: „Oprostite mi što sam Vam dosađivao svojim čitanjem. Vjerujem da više nijednom živom stvoru neću smetati. Zaboravite na mene čim budete mogli“.
A to su mu bile baš posljednje riječi, jer je hitro preskočio ogradu i naglim se skokom bacio u rijeku, skupa sa svojim kovčežićem. Nagnuh se da ga još jednom vidim, ali ga je voda već bila prihvatila i prekrila. Jedna plaha, plavokosa djevojčica primijetila je iznenadnog samoubojicu, ali kao da se nije tome začudila i nastavila je ići svojim putem grickajući lješnjake.
Vratih se kući nakon nekoliko uzaludnih pokušaja. Čim dođoh do svoje sobe ispružih se na krevet i zaspah bez prevelikog napora, utučen i izmoren od neobjašnjivoga.
Jutros sam ustao prilično kasno i pod čudnim dojmom. Izgleda mi kao da sam već mrtav i da samo čekam da me dođu zakopati. Odmah sam dao upute za svoj pogreb i osobno sam išao u poduzeće za pogrebne svečanosti kako ništa ne bi bilo propušteno. Iz trena u tren očekujem da iznesu lijes. Osjećam kako već pripadam drugome svijetu i sve stvari što me okružuju imaju neizreciv izgled bivših i proteklih stvari, sasvim nezanimljivih za mene.
Jedan mi je prijatelj donio cvijeće pa sam mu rekao da je mogao malo počekati i staviti ga na moj grob. Pričinilo mi se da se nasmiješio, ali ljudi se uvijek smiješkaju kad ništa ne razumiju.
26.02.2008. (10:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pametni zub
pa, morat ću prionuti i čitati Davida (do sada sam to uspješno izbjegavao, a ima jednu njegovu knjigu: "Hodočasnici neba i zemlje").
to je bio i moj osjećaj: da sam se rodio minutu kasnije ili ranije, to ne bih bio ja nego netko drugi - ali, zapravo, upravo se to i dogodilo. i što sad?
i još jedan djetinji osjećaj: dar oditelji tajno upravljaju mojim životom i znaju hrpu strašnih stvari o meni koje ću, na svoju žalost, jednoga dana i sam saznati
26.02.2008. (13:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
fru fru
Sve si pretipkala, mašala, Catcarice! Elem, morat ću i ja do Davida.
26.02.2008. (14:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
marla
Ne mogu vjerovati da sam se rodila i da svijet postoji. Ja mislim nekad da postojim samo ja , a sve drugo da se samo čini da postoji , ustvari je pustinja i zrak.
Stvari su samo stvrdnuti zrak.
I ljudi.
Neki su od tvrdog zraka i ti postoje, a neki od mekanoga i ne postoje.
Samo izgleda da svi postoje`
to si zapisala ili razmišljala sa 7???
predivno je. meni i sad intrigantno.
26.02.2008. (15:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Catma
Puno ti hvala Verte.
Izgleda kao da Papini piše stalno jednu te istu priču u kanonima, a i on i David razvijaju ideju Borgesove knjižnice i Borgesa koji ne zna koji je : onaj kojeg sanja ili onaj koji sanja njega...
Kako god, ja nisam čitala nijednog kada sam razvijala svoju fantaziju o knjizi, tako da...ili ideje prelaze osmozom ili je to arhetipalna fantazija.
U svakom slučaju poznato mi je stanje kada nešto napišem a onda gotovo ( ili nekad doslovno) iste sklopove rečenica pronađem u nekoj knjizi.
Zadnje mi se to dogodilo sa mojim likovnim projektom ` Nomadski grad` kada sam napisala idejni okvir koji je bio navlas istovjetan sa projektom ` New Babylon` (sic!) Konstantina Holandeza, a otkrila ga u Supekovoj knjizi ` Grad po mjeri čovjeka` nedugo nakon.
Kao da je knjiga bila neki Verte koji se nadoveza i potvrdio...
I odlična je priča, naravno...( Papini)...
Zube, nisam sigurna da se išta `mora`. Mislim da je načelo užitka u čitanju presudno za vrstu duhovne hrane koja je trenutno čovjeku potrebna.
A užitak je dijametralno suprotan moranju.
Osim ako to zapravo nisi rekao :))
Ovo što si ispričao kužim. Itekako kužim, iako mislim da je to nešto čega se treba riješiti.
marla, thanx
zapisivali su ukućani, ali ja se tog dojma zaista i sjećam
još sam izjavila da sva djeca to znaju, samo ne znaju izgovoriti jer su mala, a kad narastu i nauče govoriti to uzrokuje zaboravljanje :))
26.02.2008. (18:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Catma
ah, fru fru :)
dobra je stvar da je sada ta Davidova priča dostupna na Netu
mislim da je to bio primarni povod moje marljivosti :)))
26.02.2008. (18:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Catma
Možda me netko želi zaposliti kao daktilografkinju ???
26.02.2008. (18:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Catma
Bilježim se sa štovanjem u takvom slučaju
26.02.2008. (18:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Irida
Dugo me nema! Radila sam na novom portalu. Više o portalu na mom blogu.Ne, ne napuštam blog, ipak je blog moja prva ljubav i na njemu sam susrela sve, moje divne virtualne prijatelje, samo će na njemu sada možda biti malo drugačiji sadržaji, a i još ću malo biti neredovita dok se portal ne uhoda, posjeti moj novi portal i zaželi mi sreću. magicus. info magazin
27.02.2008. (14:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
wes c.addle
uf, uf....sad bi nešto pametno odgovorila.... ma, normalno se mijenjati, ti postaješ netko drugi i to je ok.
27.02.2008. (16:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
srdelica
meni je tata davno kupio filipa davida. i ja sam neko drugi.
27.02.2008. (18:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
srdelica
meni mos tipkat ako ne varas ko ja s dva prsta
27.02.2008. (18:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
rorippa
Zahvaljujem Iridi na linku. Čini se dovoljno zanimljivim da ide odmah u bukmarke.
27.02.2008. (20:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
unatocsvemu
vidim stavi ti mene...unatoc svemu...
27.02.2008. (20:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pametni zub
"morat ću" je samo fraza. jasno je da Davida neću ni taknuti. (fraza "morat ću" upravo to i govori)
28.02.2008. (06:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
marla
meni je borges upilavajući i dosadan.
ko pooka pooka.
a fora je tvoja komunikacija sa vertebrata-om
28.02.2008. (14:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Catma
wes...u nekom drugom kontekstu da, ali ova priča govori o jednom drugačijem osjećaju
srdela...tipkam s obje ruke nevjerojatnom brzinom ( još malo samoreklame)
rorippa...go for it :) ( Irida hvala na linku)
unatocsvemu...di vidis ? ko ja ? koja ? ustvari budim se i ne znam gde je početak gde je kraj :))
zube unatoč svemu David je vrijedan čitanja pa se nadam da ćeš i nekad i posegnuti
marla, dobila buš žuti karton
28.02.2008. (18:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
propheta nemo
Beznačajnost mi se čini groznijom od identiteta. :?
28.02.2008. (22:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Catma
Da. Zanimljiv komentar...iako je razlika između beznačajnosti i gubitka osjećaja samovažnosti kao razlika između samoće i usamljenosti.
28.02.2008. (23:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...