..smrt mi ne može ništa.. ..samo sam skrivena u prostoriji do ove.. ..ja sam uvjek Ja...ti si uvjek Ti.. ..zovi me imenom... ..koje ti toliko znači.. ..tebi tako bliskim.. ..pričaj mi... ..ne mjenjaj boju glasa.. ..smij se...kao i onda.. ..sitnim šalama.. ..kojima sam te zabavljala uvjek.. ..moli..smiješi se... ..ime moje.. ..neka uvjek bude...osmjeh i Una.. ..i izgovaraj ga bez tuge..molim te..
..dobar dan želim..znam da vam je tuga ukrala osmjeh sa lica..neću vas tješiti..jer znam da ste neutješni..ali..možda topla riječ i ovi stihovi....od vama nepoznate žene..uspije na tren..odaganati misli..i utješiti vas...svako dobro vam želim..i pokušajte se se nasmiješiti..vašoj Uni...jer ona je uz vas... i vašim srcima...:))
16.02.2008. (16:22)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Luigi
Draga gospođo, i ja sam jedna od onih koji često čita vaše postove. Duboko ih proživljavam i ostajem bez riječi. Uvijek se pitam kako bih Vam mogla pomoći i ne znam što Vam napisati. Vaša tuga je prevelika i bojim se da ništa pametno ne mogu reći, bojim se dotaknuti riječima Vašu dušu. Ja sam vjernik i sve što mi se u životu događa, nalazim utjehu u vjeri. Cijelu sam obitelj izgubila i ostala potpuna sama. Živim u nadi da ćemo se jednom sresti. Nije duša ništavna, ovdje smo u našem zemaljskom tijelu u prolazu i vjerujem u živit vječni. Onaj vaš citat iz Biblije ... ne budete li poput djece... tumačim tako što djeca imaju čistu dušu, a mi moramo naše duše očistiti od grije ne bili smo došli do života vječnog. Draga gospođo Vesna, ja vjerujem da Vaša Una živi život vječni i da tuguje zbog Vas. Nije li božićni kaktus jedna vrsta poruke? Vjera ne košta ništa ali može dati utjehu, ali ako se odreknete Boga, draga Vesna, što će biti ako ne dođete do Vaše Une? Ona će Vas čekati, ona je i sad s Vama, sigurna sam da će Vam poslati još znakova, samo ih trebate primjetiti. Puno je velikih umava koji su bili ili jesu vjernici: Eistein, Tesla, danas živući fizičar Steven Hopkin koji je nepokretan u stolici ali um mujoš radi i poručuje da je Bog sveprisutan i treba ići samo njegovim tragom i razumjet ćete njegove prorodne zakone. A što je moj um u odnosu na njihov? Draga Vesna, imate, koliko vidim divnog supruga, mislite i na njega, živite i za njega i za susret s Unom u vječnosti. Ne razmišljajte o tome zašto se to baš Vama desilo, zašto je to Bog dopustio, jer njegovi su putovi nama nepredvidivi i nerazjašnjeni. Često se kaže da Bog uzima ono što najviše volimo, ako to stavljamo ispred ljubavi prema njemu. On nam je darovao život i uzima ga kad on to hoće i ne pitajmo se zašto. Ovozemaljski život je "suzna dolina", vječni život je vrijedniji, duša će nam se osloboditi našeg materijalnog tijela koje ju sputava i otići u vječnost da se s Bogom susretne ali i s našim bližnjima. Vjerujem da se sada nećete u mongom složiti samnom a vrijeme će pokazati svoje. Naćićete vi draga Vesna pravi put utjehe, jer Vi ste jedna dobra duša ispunjena dobrim "vibracijama". Živite u sjećanjima na svoju predivnu kćer, sjećajte se najljepših trenutaka, živite onako kako bi to on htjela od Vas. što god radite, kako god postupajte, upijtajte se da li bi to ona htjela. Šetajte putovima kojima ste s njom šetali, gledajte ona draga mjesta na kojima ste izmjenjivale misli, uzgajajte cvijeće koje je ona voljela, a ona će živjeti u Vama i možda ćete lakše kročiti kroz život. Primite od srca moj pozdrav i ne dajte se Vesna!
16.02.2008. (20:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tiha_sjena Stihovi su prekrasni i tako mi trebaju, možda više od drugih izričaja, jer volim poeziju, jer sam se u njoj oduvijek pronalazila, pomalo je sama pisala i puno je čitala. Lijepu pjesmu u pravilu ne može napisati netko tko je sretan, tada pjesma nema svoju puninu, ali je i ne može čitati isto tako sretan. U meni je oduvijek bilo neke sjete iako sam se veselila životu, ali ipak dovoljno da me pjesme prožmu. Hvala puno, hvala na posjeti, hvala na čitanju, hvala na lijepim riječima razmijevanja. Tada znam da sve što činim nije uzalud, jer mi je stalo da njeno ime i ONA ne budu samo u meni. A možda na ovaj blog zaluta i netko u istoj situaciji te je lakše podijeliti, ne tugu, za tugu je prerano, ali svakako očaj, bol.... Do čitanja...
16.02.2008. (21:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Luigi Što reči, kako komentirati? Čak sam pomislila da to ostavim za sutra, kada budem izvan ove dosadne TV u pozadini, kada malo bolje razmislim. Ne bih željela pobrzati, uostalom to možda i ne bi bile moje prave misli, promišljanja a možda ne bi bila niti istina. Znam da ima i težih sudbina od moje, gledajući onako globalno. Ta, samo je ovaj rat pomeo toliko ljudskih života, toliko mladosti, ostavio toliko ožalošćenih, patnika... i moj je suprug učestvovao gotovo od prvih dana i vratio se, živ, zdrav. Ono što me baca u totalni očaj nisam samo JA bez NJE, već nepravda ( ne znam čija) što njoj nije pružena šansa za nastavak života. Ona je gubitnik, ja nisam važna. Bez vjere je teško. Slažem se. Vjerujte mi, još je gore izgubiti je i to u trenutku kad vam je najpotrebnija.Da vas održi, da vam dade nade. Ja se ne mogu prisiliti na to da drugačije mislim ili osjećam. Izgubila sam u potpunosti smisao života i nisam sposobna shvatiti taj gubitak kao božju volju koja bi bila za mene nedokučiva. Prihvatiti to bez riječi, bez protesta. Nadati se u susret u vječnosti. Ili što je još gore, bojati se da sam ovim shvaćanjem izgubila šansu na vječni život i ponovni susret s njom, jer ne vjerujem. Ako postoji neki oblik bivstvovanja poslije ovog života, tada me to čeka i ovako i onako, ako ne, onda je zapravo svejedno. Hvala Vam na Vašim riječima, bilo bi mi drago da se opet javite, voljela bih malo više rapravljati.
16.02.2008. (21:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Luigi- Nelly
Draga gospođo Vesna, kao prvo ispričavam se zbog silnih pogrešaka u pisanju mojeg sinoćnjeg posta, ispremiješana i izostavljena slova... Jednostavno, pisala sam prepuna emocija, misli su navirale kao rijeka. Nisam pročitala svoj komentar, ne iz žurbe, već zato što sam se bojala da ću čitajući ga odustati od slanja, jer toliko puta sam Vam već prije pisala i izbrisala komentar s bojazni da ću Vas još više povrijediti. Sigurno da ću Vam se još javljati jer želim ostati u kontaktu s Vama. Pozdravljam Vas i toplo se nadam da ćete, znam ne tako brzo, ali jednom naći smisao života.
17.02.2008. (09:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Draga Vesna, za početak molim te oprosti mi na ne persiranju, tako je uglavnom lakše, intimnije i toplije pogotovo kada želiš razgovarati s nekim iskreno i sa srcem. Na ovaj blog me uputila još jedna Vesna, predivna žena koja se pojavila u mom životu kada je on bio na rubu ponora. Posebno biće, puno mi je pomogla samo zato što je uvijek tu, za razgovor........ Draga moja Vesna, ja još uvijek stojim na tom rubu ili bi još bolje izgledalo da ti opišem kako se osjećam da padam u taj ponor i zapravo čekam da dotaknem njegovo dno, ma što da me dolje dočekalo - samo da već jednom padnem i dotaknem ga. Draga moja, prije svega iskrena sućut zbog gubitka tvoje kćeri - iz usta majke koja je izgubila svoju kćer. Tako da iskrenije ne može biti. Svako ovo tvoje slovo iz ovog zadnjeg posta potpisujem, ali svako. Ja sam još i radikalnija, ali se uopće bojim reakcija da kažem što ja zaista mislim o bogu. Zato radije šutim, tu i tamo nešto progovorim. Mila moja, tužna majko. Sada ću se na kratko odjaviti, krenuti čitati sve tvoje postove od prvog da te bolje upoznam, pa ako želiš dođi i ti k meni da vidiš ko je ta još jedna tužna majka koja te pronašla u ovom virtualnom svijetu. Nadam se da ćemo moći pomoći jedna drugoj onako samo slušajući se, razmijenjujući svoja iskustva preživljavanja svakog prokletog dana koji moramo živjeti bez naših kćeri. Za sada topli pozdrav i veliki zagrljaj ostavlja ti Sandra, Stelina mama
20.02.2008. (18:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Draga Vesna, molim te da ne budemo na vi, to je tako formalno...hladno.... Već danima čitam sve tvoje riječi i tako su mi bliske, tako je isti osjećaj očaja... Kako se nositi s tom strašnom činjenicom da svoje dijete više nećeš vidjeti nikada...uzalud sve naše kombinacije traženja utjehe, nije meni moja jadna Tina utjeha u smrti moje Stele, pa kako bi to ona mogla biti.....ne može ju zamijeniti , nadomjestiti.......kako ljudi griješe..... Silno se trudimo da joj život bude što manje stresan i da u njoj ostane što manje gorčine i trauma iz ovog njezinog teškog razdoblja. A to ponekad bude jako teško. Ponekad kada ulovi ona jeza, kada te opali svom silinom očaj i spoznaja da naše malene više zaista nema, kada se počnu vrtiti slike toga dana i kada zbog toga utroba hoće iskočiti kroz grlo....u tim trenucima je beskrajno teško biti pribran, ponašati se normalno....... Ni skrivati ne valja. Kako bi to izgledalo? Kako bi izgledalo da čim mi se počne plakati pobjegnem u drugu sobu, zatvorim vrata i tim im kažem ne trebam vas.......trebam samo nju.... Još nije prošao dan da meni suze nisu tekle. Ne vide ih svaki dan drugi ljudi, nekad sam sama i onda otpustim sve kočnice te vrištim, proklinjem onaj čas kad sam se rodila. Ovo više nije život, sada ga samo odrađujem, nema povratka na staro. Tvoja Una je već bila odrasla žena, sada si s njom imala više prijateljski odnos, taman je to postalo ugodno, gledala si u nju i mislila to je moja kćer, bila na nju ponosna, mogla si razmišljati o tome da uskoro postaneš baka......moja Stelica je bila još mala, još me držala za ruku dok smo šetale...veselila se odrastanju, uživala u svakom novom danu..... A sada im idemo na grob, paliti svijeću, staviti malu bijelu ružu.....gdje je tu smisao?
23.02.2008. (19:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Da Sandra, slobodno možemo biti bliskije u ophođenju, znači na TI smo. Mi na to posebno imamo pravo, jer spadamo u onu (ipak, ipak, prokleto ipak) manjinu ljudskih sjena što satkane su od boli, što satkane su od ljubavi, radi gubitka svog najdražeg, svog djeteta. Danas sam se malo oporavila od gripe, pa i u tim trenucima povišene temperature, glavobolje i ostalih nus pojava te bolesti, kad sam samo spavala, Una mi je dolazila u osami sobe stalno pred oči, samo ona i ja, nikakvog ometanja stvarnih životnih znakova i zvukova, sva grozota stanja, jave, istine, spustila se na mene, i bol je poput bujice tekla iz mojih vijuga, moje krvi, mojih živaca. Skloni smo postulatu da životnje od ljudi dijeli to što nemaju svijesti, a znamo li da je to istina, znamo li kako je primjerice mački kad joj se otmu mladunci u cilju njihova uništenja? Pati li ona manje no mi? Bezobzirno je uzimati zdravo za gotovo tu "istinu" kad zapravo, ne znamo?Simptomi bola su nam slični ako ne i jednaki, i mi se vrtimo u krug tražeći svoje, zovemo ih, bilo nijemo, samo u svojoj glavi, ili pak krikom, čeznemo očajničkom čežnjom, a sve to jer smo stvoreni da se "plodimo i množimo" (rečeno bestselerskim biblijskim riječima) i da baš U TU SVRHU POSTOJIMO. Svijet je odmakao daleko od prvih predaka, došli smo do drugih planeta, interesi su se proširili ali je ono ISKONSKO i dalje prioritetno. Dodajmo tome dozu emocija, to je situacija u kojoj smo. Ali kako je rekla jedna od akterica u nekom filmu (prepričano) : sve je OK kada sve ide prirodnim tokom ali kada se redosljed promijeni onda se život pretvara u s****e. Narodski rečeno, to je tako, iako bih se osobno opredijelila za istu težinu sa rječju užas ili nesmisao ili jednostavno ovo što je i najbliže: pakao. Danas me osobito boli, danas se osjećam zrelom da i ja ostavim svoje cipele ispred ponora ( asocijacija na kraj onog divnog filma "I kornjače lete"), danas sam opet uništila dijelić svoje duše. I ne, ne fali mi možda to što neću biti baka ( jer ne znam za to) ali mi nedostaje njeno postojanje. Moja je jedina želja svedena bila samo na to,da ona postoji. Njeno postojanje mi je dalo smisao, njeno nepostojanje mi ga oduzima.
28.02.2008. (19:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tiha_sjena
..smrt mi ne može ništa..
..samo sam skrivena u prostoriji do ove..
..ja sam uvjek Ja...ti si uvjek Ti..
..zovi me imenom...
..koje ti toliko znači..
..tebi tako bliskim..
..pričaj mi...
..ne mjenjaj boju glasa..
..smij se...kao i onda..
..sitnim šalama..
..kojima sam te zabavljala uvjek..
..moli..smiješi se...
..ime moje..
..neka uvjek bude...osmjeh i Una..
..i izgovaraj ga bez tuge..molim te..
..dobar dan želim..znam da vam je tuga ukrala osmjeh sa lica..neću vas tješiti..jer znam da ste neutješni..ali..možda topla riječ i ovi stihovi....od vama nepoznate žene..uspije na tren..odaganati misli..i utješiti vas...svako dobro vam želim..i pokušajte se se nasmiješiti..vašoj Uni...jer ona je uz vas... i vašim srcima...:))
16.02.2008. (16:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Luigi
Draga gospođo,
i ja sam jedna od onih koji često čita vaše postove. Duboko ih proživljavam i ostajem bez riječi.
Uvijek se pitam kako bih Vam mogla pomoći i ne znam što Vam napisati. Vaša tuga je prevelika i bojim se da ništa pametno ne mogu reći, bojim se dotaknuti riječima Vašu dušu.
Ja sam vjernik i sve što mi se u životu događa, nalazim utjehu u vjeri. Cijelu sam obitelj izgubila i ostala potpuna sama. Živim u nadi da ćemo se jednom sresti. Nije duša ništavna, ovdje smo u našem zemaljskom tijelu u prolazu i vjerujem u živit vječni.
Onaj vaš citat iz Biblije ... ne budete li poput djece... tumačim tako što djeca imaju čistu dušu, a mi moramo naše duše očistiti od grije ne bili smo došli do života vječnog.
Draga gospođo Vesna, ja vjerujem da Vaša Una živi život vječni i da tuguje zbog Vas. Nije li božićni kaktus jedna vrsta poruke? Vjera ne košta ništa ali može dati utjehu, ali ako se odreknete Boga, draga Vesna, što će biti ako ne dođete do Vaše Une? Ona će Vas čekati, ona je i sad s Vama, sigurna sam da će Vam poslati još znakova, samo ih trebate primjetiti.
Puno je velikih umava koji su bili ili jesu vjernici: Eistein, Tesla, danas živući fizičar Steven Hopkin koji je nepokretan u stolici ali um mujoš radi i poručuje da je Bog sveprisutan i treba ići samo njegovim tragom i razumjet ćete njegove prorodne zakone. A što je moj um u odnosu na njihov?
Draga Vesna, imate, koliko vidim divnog supruga, mislite i na njega, živite i za njega i za susret s Unom u vječnosti. Ne razmišljajte o tome zašto se to baš Vama desilo, zašto je to Bog dopustio, jer njegovi su putovi nama nepredvidivi i nerazjašnjeni. Često se kaže da Bog uzima ono što najviše volimo, ako to stavljamo ispred ljubavi prema njemu.
On nam je darovao život i uzima ga kad on to hoće i ne pitajmo se zašto. Ovozemaljski život je "suzna dolina", vječni život je vrijedniji, duša će nam se osloboditi našeg materijalnog tijela koje ju sputava i otići u vječnost da se s Bogom susretne ali i s našim bližnjima.
Vjerujem da se sada nećete u mongom složiti samnom a vrijeme će pokazati svoje. Naćićete vi draga Vesna pravi put utjehe, jer Vi ste jedna dobra duša ispunjena dobrim "vibracijama".
Živite u sjećanjima na svoju predivnu kćer, sjećajte se najljepših trenutaka, živite onako kako bi to on htjela od Vas. što god radite, kako god postupajte, upijtajte se da li bi to ona htjela. Šetajte putovima kojima ste s njom šetali, gledajte ona draga mjesta na kojima ste izmjenjivale misli, uzgajajte cvijeće koje je ona voljela, a ona će živjeti u Vama i možda ćete lakše kročiti kroz život.
Primite od srca moj pozdrav i ne dajte se Vesna!
16.02.2008. (20:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
tiha_sjena
Stihovi su prekrasni i tako mi trebaju, možda više od drugih izričaja, jer volim poeziju, jer sam se u njoj oduvijek pronalazila, pomalo je sama pisala i puno je čitala. Lijepu pjesmu u pravilu ne može napisati netko tko je sretan, tada pjesma nema svoju puninu, ali je i ne može čitati isto tako sretan. U meni je oduvijek bilo neke sjete iako sam se veselila životu, ali ipak dovoljno da me pjesme prožmu. Hvala puno, hvala na posjeti, hvala na čitanju, hvala na lijepim riječima razmijevanja. Tada znam da sve što činim nije uzalud, jer mi je stalo da njeno ime i ONA ne budu samo u meni. A možda na ovaj blog zaluta i netko u istoj situaciji te je lakše podijeliti, ne tugu, za tugu je prerano, ali svakako očaj, bol.... Do čitanja...
16.02.2008. (21:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Luigi
Što reči, kako komentirati? Čak sam pomislila da to ostavim za sutra, kada budem izvan ove dosadne TV u pozadini, kada malo bolje razmislim. Ne bih željela pobrzati, uostalom to možda i ne bi bile moje prave misli, promišljanja a možda ne bi bila niti istina. Znam da ima i težih sudbina od moje, gledajući onako globalno. Ta, samo je ovaj rat pomeo toliko ljudskih života, toliko mladosti, ostavio toliko ožalošćenih, patnika... i moj je suprug učestvovao gotovo od prvih dana i vratio se, živ, zdrav. Ono što me baca u totalni očaj nisam samo JA bez NJE, već nepravda ( ne znam čija) što njoj nije pružena šansa za nastavak života. Ona je gubitnik, ja nisam važna.
Bez vjere je teško. Slažem se. Vjerujte mi, još je gore izgubiti je i to u trenutku kad vam je najpotrebnija.Da vas održi, da vam dade nade. Ja se ne mogu prisiliti na to da drugačije mislim ili osjećam. Izgubila sam u potpunosti smisao života i nisam sposobna shvatiti taj gubitak kao božju volju koja bi bila za mene nedokučiva. Prihvatiti to bez riječi, bez protesta. Nadati se u susret u vječnosti. Ili što je još gore, bojati se da sam ovim shvaćanjem izgubila šansu na vječni život i ponovni susret s njom, jer ne vjerujem. Ako postoji neki oblik bivstvovanja poslije ovog života, tada me to čeka i ovako i onako, ako ne, onda je zapravo svejedno. Hvala Vam na Vašim riječima, bilo bi mi drago da se opet javite, voljela bih malo više rapravljati.
16.02.2008. (21:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Luigi- Nelly
Draga gospođo Vesna, kao prvo ispričavam se zbog silnih pogrešaka u pisanju mojeg sinoćnjeg posta, ispremiješana i izostavljena slova... Jednostavno, pisala sam prepuna emocija, misli su navirale kao rijeka. Nisam pročitala svoj komentar, ne iz žurbe, već zato što sam se bojala da ću čitajući ga odustati od slanja, jer toliko puta sam Vam već prije pisala i izbrisala komentar s bojazni da ću Vas još više povrijediti.
Sigurno da ću Vam se još javljati jer želim ostati u kontaktu s Vama.
Pozdravljam Vas i toplo se nadam da ćete, znam ne tako brzo, ali jednom naći smisao života.
17.02.2008. (09:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Draga Vesna, za početak molim te oprosti mi na ne persiranju, tako je uglavnom lakše, intimnije i toplije pogotovo kada želiš razgovarati s nekim iskreno i sa srcem. Na ovaj blog me uputila još jedna Vesna, predivna žena koja se pojavila u mom životu kada je on bio na rubu ponora. Posebno biće, puno mi je pomogla samo zato što je uvijek tu, za razgovor........
Draga moja Vesna, ja još uvijek stojim na tom rubu ili bi još bolje izgledalo da ti opišem kako se osjećam da padam u taj ponor i zapravo čekam da dotaknem njegovo dno, ma što da me dolje dočekalo - samo da već jednom padnem i dotaknem ga.
Draga moja, prije svega iskrena sućut zbog gubitka tvoje kćeri - iz usta majke koja je izgubila svoju kćer. Tako da iskrenije ne može biti. Svako ovo tvoje slovo iz ovog zadnjeg posta potpisujem, ali svako. Ja sam još i radikalnija, ali se uopće bojim reakcija da kažem što ja zaista mislim o bogu. Zato radije šutim, tu i tamo nešto progovorim. Mila moja, tužna majko.
Sada ću se na kratko odjaviti, krenuti čitati sve tvoje postove od prvog da te bolje upoznam, pa ako želiš dođi i ti k meni da vidiš ko je ta još jedna tužna majka koja te pronašla u ovom virtualnom svijetu. Nadam se da ćemo moći pomoći jedna drugoj onako samo slušajući se, razmijenjujući svoja iskustva preživljavanja svakog prokletog dana koji moramo živjeti bez naših kćeri.
Za sada topli pozdrav i veliki zagrljaj ostavlja ti
Sandra, Stelina mama
20.02.2008. (18:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Draga Vesna,
molim te da ne budemo na vi, to je tako formalno...hladno....
Već danima čitam sve tvoje riječi i tako su mi bliske, tako je isti osjećaj očaja...
Kako se nositi s tom strašnom činjenicom da svoje dijete više nećeš vidjeti nikada...uzalud sve naše kombinacije traženja utjehe, nije meni moja jadna Tina utjeha u smrti moje Stele, pa kako bi to ona mogla biti.....ne može ju zamijeniti , nadomjestiti.......kako ljudi griješe.....
Silno se trudimo da joj život bude što manje stresan i da u njoj ostane što manje gorčine i trauma iz ovog njezinog teškog razdoblja. A to ponekad bude jako teško. Ponekad kada ulovi ona jeza, kada te opali svom silinom očaj i spoznaja da naše malene više zaista nema, kada se počnu vrtiti slike toga dana i kada zbog toga utroba hoće iskočiti kroz grlo....u tim trenucima je beskrajno teško biti pribran, ponašati se normalno.......
Ni skrivati ne valja. Kako bi to izgledalo? Kako bi izgledalo da čim mi se počne plakati pobjegnem u drugu sobu, zatvorim vrata i tim im kažem ne trebam vas.......trebam samo nju....
Još nije prošao dan da meni suze nisu tekle. Ne vide ih svaki dan drugi ljudi, nekad sam sama i onda otpustim sve kočnice te vrištim, proklinjem onaj čas kad sam se rodila. Ovo više nije život, sada ga samo odrađujem, nema povratka na staro. Tvoja Una je već bila odrasla žena, sada si s njom imala više prijateljski odnos, taman je to postalo ugodno, gledala si u nju i mislila to je moja kćer, bila na nju ponosna, mogla si razmišljati o tome da uskoro postaneš baka......moja Stelica je bila još mala, još me držala za ruku dok smo šetale...veselila se odrastanju, uživala u svakom novom danu.....
A sada im idemo na grob, paliti svijeću, staviti malu bijelu ružu.....gdje je tu smisao?
23.02.2008. (19:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Da Sandra, slobodno možemo biti bliskije u ophođenju, znači na TI smo. Mi na to posebno imamo pravo, jer spadamo u onu (ipak, ipak, prokleto ipak) manjinu ljudskih sjena što satkane su od boli, što satkane su od ljubavi, radi gubitka svog najdražeg, svog djeteta. Danas sam se malo oporavila od gripe, pa i u tim trenucima povišene temperature, glavobolje i ostalih nus pojava te bolesti, kad sam samo spavala, Una mi je dolazila u osami sobe stalno pred oči, samo ona i ja, nikakvog ometanja stvarnih životnih znakova i zvukova, sva grozota stanja, jave, istine, spustila se na mene, i bol je poput bujice tekla iz mojih vijuga, moje krvi, mojih živaca. Skloni smo postulatu da životnje od ljudi dijeli to što nemaju svijesti, a znamo li da je to istina, znamo li kako je primjerice mački kad joj se otmu mladunci u cilju njihova uništenja? Pati li ona manje no mi? Bezobzirno je uzimati zdravo za gotovo tu "istinu" kad zapravo, ne znamo?Simptomi bola su nam slični ako ne i jednaki, i mi se vrtimo u krug tražeći svoje, zovemo ih, bilo nijemo, samo u svojoj glavi, ili pak krikom, čeznemo očajničkom čežnjom, a sve to jer smo stvoreni da se "plodimo i množimo" (rečeno bestselerskim biblijskim riječima) i da baš U TU SVRHU POSTOJIMO. Svijet je odmakao daleko od prvih predaka, došli smo do drugih planeta, interesi su se proširili ali je ono ISKONSKO i dalje prioritetno. Dodajmo tome dozu emocija, to je situacija u kojoj smo. Ali kako je rekla jedna od akterica u nekom filmu (prepričano) : sve je OK kada sve ide prirodnim tokom ali kada se redosljed promijeni onda se život pretvara u s****e. Narodski rečeno, to je tako, iako bih se osobno opredijelila za istu težinu sa rječju užas ili nesmisao ili jednostavno ovo što je i najbliže: pakao. Danas me osobito boli, danas se osjećam zrelom da i ja ostavim svoje cipele ispred ponora ( asocijacija na kraj onog divnog filma "I kornjače lete"), danas sam opet uništila dijelić svoje duše. I ne, ne fali mi možda to što neću biti baka ( jer ne znam za to) ali mi nedostaje njeno postojanje. Moja je jedina želja svedena bila samo na to,da ona postoji. Njeno postojanje mi je dalo smisao, njeno nepostojanje mi ga oduzima.
28.02.2008. (19:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...