Danas je Valentinovo, a ja sjedim pred kompjuterom i ronim suze. Kod kuce me ceka muz sa crvenom ruzom, kao i svake godine, divan, pazljiv, mozda me izvede i na veceru. A ja ronim suze. A cijeli dan je bio divan, ja radosna, vesela na poslu, cakulala sa kolegicama. A onda sam nesto trazila na internetu, i trazeni pojam me odvede - na blog 'Emocija'. U tom trenutku sam sve ostavila, zaboravila sve oko sebe, zaronila sam u pricu jedne majke, pricu o zivotu koji je toliko drugaciji od mojeg, a samo jedan trenutak je dovoljan da se sudbina bilo koga od nas okrene na sasvim suprotnu stranu. Od srece do beskrajne tuge, do beskrajnog ponora. Gospodjo Vesna, skoro pa smo vrsnjakinje (ja imam 50). Upijajuci vase rijeci, upila sam djelic vase duse, vase tuge, kao da sam na trenutak osjetila iste boli. Znam da to nije isto, ali boljelo je jako. A vas boli vec 1,5 godinu, i boljece vjecno. Nazalost, nacin na koji je poginula vasa Una je nacin koji mene opsjeda vec godinama, strah od prometne nesrece, od ceste, koja svakodnevno odnosi svoje zrtve, mene dovodi u stanje ocaja. Svi su mi zivi i zdravi, ali taj uzasni strah me svakodnevno prozima. Stalno zovem ukucane da cujem jesu li zivi, da se nije nesto dogodilo. Prije sest mjeseci je sin (20 g.) polozio vozacki ispit, podrzala sam ga u tome jer danas svak mora znati voziti, ali tek tada sam sebi svezala uze oko vrata. Kad god sjedne za volan, ja umirem od straha. Zivkala sam ga da cujem je li stigao do fakulteta, kad ce nazad da se znam nacrtati na balkon i iscekivati ga. MAda znam da se ne smije javiti na mobitel za vrijeme voznje, pa procjenjivala kad mozda nije za volanom da se ipak moze javiti. Prava nocna mora. Zasad je odustao do voznje (imamo 1 auto, pa pored supruga sin ne moze cesto doci na red), ipak sam ga ubijedila da se do fakulteta vozi autobusom, placam mu pokaznu kartu. Lakse mu je, ne brine se oko parkinga, i ja sam mirnija. Sad me pita - a zasto je polagao ? Ne znam. Ni sama se gotovo nimalo vise ne vozim autom, samo po gradu. Strah me, uzasno me strah. Koliko puta sam zamisljala svoje najmilije kako su dozivjeli uzasne nesrece, kako leze negdje mrtvi, ozlijedjeni, upadala u panican strah. Kazu, bezrazlozan. Ali to je jace od mene. A vi ste to dozivjeli. Taj najveci uzas koji se covjeku moze dogoditi, uzas da njegovo dijete ode prije njega. Nema rijeci koja se moze reci majci i ocu, nema rijeci utjehe. Jer vrijeme ne ublazava, samo produbljuje ranu koju imate, ne donosi smisao zivljenju, vec sve teze i teze misli. Ono sto sam vam na trenutak pomislila napisati, a to je nada da ipak vi zajedno sa svojim suprugom, jedno drugome pokusate dati smisao daljnjeg zivota, to se srusilo u vasem opisu pozara, kad je suprug klonuo dusom i tijelom. Tad sam shvatila da vas je to jos vise pokosilo, odnijelo i ono malo snage sto ste u sebi imali. On je do tada nekako pronalazio djelic snage da se drzi pred vama, jer je mislio da tako moraju muskarci. Tako smo odgajani, zene mogu plakati a muskarci moraju biti jaki. A tada se i on slomio. I njemu su mogle otici u nepovrat sve uspomene koje ima na Unu, ono sto ga jedino drzi. Iskreno, voljela bih, gospodjo Vesna, da vam bol vaseg muza pruzi poticaj za zivot, da pronadjete tracak snage za vas oboje, jer, htjeli mi svi priznati ili ne, zene su daleko jace od muskaraca. U svemu. Mislim da njega vi drzite, mada i sami ne vidite smisla svom postojanju i nastavku ovakvog zivota, nekako se nadam da ce se roditi ona iskonska snaga za opstankom, za pomoci jednom drugom zivom bicu. Mada to nije vasa zajednicka kcerka, ali jedina je sansa u sprezi vas dvoje. Sigurno bi i Una to zeljela. Zamislite kako bi ona bila nesretna da se jednom od vas dvoje nesto dogodi ? Mozda vas ona i gleda, tko zna ? Ja nisam vjernik, cesto kazem 'nazalost', ne zbog straha od toga sta ce ljudi misliti, vec zbog svoje duse, jer mislim da je vjerniku bar malo lakse podnijeti zivotne udarce koje zivot donosi, valjda je vjera zbog toga i izmisljena. ALi ja sam odgajana u nekom drugom vremenu i okruzenju, i nemam tu slamku spasa. Ali ipak niko od nas nije ni u sta siguran. Mozda nas nasi najdrazi ipak gledaju odozgo ? Ako vas Una ipak gleda i prati, sigurno bi voljela da se vase dvije duse drze zajedno, jer vas dvoje ste stvorili tako divno stvorenje kao sto je bila Una. Gospodjo Vesna, ni sama ne znam na koju stranu su mi otisle misli, mogle bih ovako jos dugo, mozda sam i promasila smisao pisma, ali zelja mi je bila da vam se javim, da znate kako je jedna zena iz Splita zastala nad vasom pricom, i primila je duboko u sebe. U pravilu ne citam blogove, i ja sam mislila da to pisu samo mladi ljudi, o njima bliskim temama, a sad sam vidjela da je napisana rijec nekad dobar nacin da svoju tugu pretocimo u trajan dokument, kojim cemo se obratiti drugima. I pomoci drugima da shvate da zaista postoje pravi problemi u zivotu, a sami se nekad bavimo glupostima misleci da su oni vazni. Saljem vam iskrene pozdrave iz Splita
14.02.2008. (15:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sava
'Mada to nije vasa zajednicka kcerka' - Ispravak pogreske - 'Mada je to vasa zajednicka kcerka'
15.02.2008. (10:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Da, vidjela sam pogrešku ali sam shvatila. Ono što je također strašno jest i ovaj evidencijski podatak: brojač posjetitelja na svoj blog ugradila sam negdje početkom ovog tjedna, dakle oko 4 dana i kad vidim da je u ovom momentu bilo 181 posjeta a samo jedan (1) komentar, onda se zapravo radi o činjenici da većina ljudi odustane od komentara, jer nema što reći. Ne znam kako bih ja reagirala da sam u vremenu PRIJE posjećivala blogove i naišla na sličan tekst, odnosno sličan ili isti događaj. Vjerujem da bih pobjegla "glavom bez obzira" sve iz straha da niti ne pomislim da bi se to meni moglo desiti. Ali vrijeme je takvo da taj događaj ne čudi, samo je sreća ili nesreća za onoga tko ga ne doživi odnosno doživi. Scenario događanja te subote je bio klasičan, kao u filmu: saznanje, policija, liječnik, nekoliko prijatelja... dolaze na vrata a tebi se pamet smutila, ne vjeruješ, nema još boli, kao što to biva u momentu kad se fizički povrijediš, odsutnost bola radi šoka organizma. Bol tek sljedi....Nisam bila sretna kada je Una izrazila želju da polaže vozački, ja osobno nisam vozač jer me to nikada nije privlačilo, odabrala sam opciju da me drugi voze. Ali novac je stajao sa strane i to onaj koji je bio namijenjen za njezin nastavak studija. Naime, 1. je godinu upisala uz plaćanje, a kako je istu završila u roku sa super ocjenama, dalje je bila oslobođena plaćanja, a ja sam novac držala po strani. Nisam definitivno bila za to ali je navalila i znala sam da je mogu tek na neko vrijeme sprječiti. Počela je i raditi prije diplome, zarađivala je dosta, i kako bi si sama financirala vozački, što bih dobila? Isto se tako naše vozilo izmjenjivalo u rukama mog supruga i njenim. Prilikom svakog odlaska autom ja bih doslovno krepavala od straha i tek bih se smirila kad sam je vidjela da izlazi iz njega. I bila je tipičan mladi vozač sa svim karakteristikama: nedovoljno iskustva, odsutnost razmišljanja o posljedicama brže vožnje, mobitel na uhu,.....a toga dana ona zapravo nije trebala ići na put. I zašto je morala ići, što se to desilo, zašto je sletjela s ceste, zašto se baš na njenom puti našlo kobno drvo... zašto, zašto, zašto..me ubija iz dana u dan i tako već godinu i pol. Pogriješila sam što nisam skončala svoj život odmah po saznanju, to sam kao majka morala, a i ovo što sada zovem životom to nije. To je noćna mora, užas i nepotreban mi je. Hvala Vama na razumijevanju, hvala Vama na shvaćanju i hvala Vama na svim riječima koje ste mi izrekli.
15.02.2008. (13:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sava
Morala sam poviriti da potrazim vas komentar, nadala sam se da cete nesto napisati, a bojala se jesam li sta pogresno napisala, naravno da se u ovakvoj situaciji bojimo mozemo li nesvjesno pogresnom rjecju povrijediti drugu stranu. Pa i sama cesto posjecujem razne stranice, nekad negdje 'zalutam' jer me odvede trazeni pojam, a tako sam 'stigla' i na vasu stranicu tragajuci za informacijama o Polly. I sama sam namjeravala odmah ici dalje, jer me zanimala samo agencija, dakle nije nedostatak emocija ili nemanje prave rijeci, nego misli covjeka vode k nekom drugom cilju. A onda je pogleda pao ne nekoliko vasih rijeci, koje su ucinile da sam zaboravila razlog svog dolaska na vasu stranicu, i utonula u vasu pricu. Slucajno sam imala vremena, sto je inace tesko jer sam na poslu, dakle najcesce obaveze ne daju puno vremena. Jucer sam zaista sve ostavila i citala, citala, a evo tako i danas. I sama jako rijetko nesto komentiram, nemam tu naviku, nekad to gledam kao gubljenje vremena kojeg inace imam jako malo, nekad ne vidim smisla. I sama sam objavila par tekstova pa sam naisla na 'normalne' i 'nenormalne' komentare, uvidjela da ima i svakakvih ljudi, neki su cak i zlocesti pa i vulgarni. Zato i sama zaobilazim komentare. Ne mogu objasniti sta me povuklo da vam se javim. Mogla sam procitati bez komentara, ali nesto u meni me tjeralo da to moram uciniti. To je samo jedan unutarnji poriv, neobjasnjiv. Zeljala sam vam se malo primaknuti, pruziti ruku. Danas sam pogledala i vase stranice na Coolinarki, slike recepata, divila se boji vaseg zida koja je gotovo ista kao boja u mom dnevnom boravku (neka nijansa ciklame) koju sam sama proslo ljeto okrecila. Kroz tu boju zida sam vas jos na jedan nacin osjetila, neku slicnost. I ja ima oko 20 saksija sa ljubicicama, zadnjih mjeseci intenzivno cvjetaju, razlicitih boja, sad im je sezona. Gospodjo Vesna, ko bi zalijevao vase ljubicice da ste okoncali svoj zivot ? Pa i one vas trebaju. Rijetko kome ljubicice tako divno cvjetaju, one osjete samo istinsku paznju i ljubav, a vi je imate jako puno. Znam da vam se cini nevaznim, ali i to je neki smisao zivota, i te neduzne biljke su ipak zivot, zivot koji postoji i razvija se zahvaljujuci vama. Glupo je da vam govorim (kao sto vam je sigurno rekla masa ljudi do sada) da je sve to htjela sudbina, ili Bog, ili da se sve dogadja sa nekim razlogom i svrhom - ma od toga nema nista. To ne pomaze, bilo ili ne bilo istina. Ne pomaze ni pogled na necije tudje nesrece, mozda jos i vece, nista vas nece utjesiti. Samo kako pronaci smisao daljnjeg zivota ? A svaki zivot ima svoj smisao. Svakako i vas, i vaseg muza. Mozda ce vam ipak ponekada iskrena rijec bar malo pokazati da ste ljudima itekako vazni vi, tako divna osjecajna zena, koja i u svojoj velikoj tuzi, oko sebe siri toplinu i ljudima ukazuje sta je vazno u zivotu a sta ne. Kao da izvrsavate neku misiju koja vam je data u zadatak. Tezak, ali vrlo vazan zadatak. Da lijeci nase duse. Kao nekome molitva.
15.02.2008. (16:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ovo, u slučaju da ponovno svratite. Kako ste samo dobro prepoznali moj nagon (je li to nagon?lov?) za pronalaženjem vijesti o nesrećama, sličnostima, istoj boli? Da, da, da, još kako sam samo tražila, lunjala po crnim kronikama svih vražjih listova na internetu, u nadi da ću naići na vijest ( a ima ih na žalost i previše) da se nešto slično desilo? I nalazila sam, ali se osjećaj praznine nije smanjivao, bol se nije povlačila, nismo zamijenili mjesta. Nikad toliko raznih in memoriam nisam pročitala kao od tada. To je jednostavno bila glad za.. pa, valjda supatništvom, što li? A sad sam u nekoj teškoj letargičnoj fazi. Sa skokovima nervoze. Dan mi je i predug i prekratak. Ne znam kud bih sa sobom. Ograničavam vrijeme satovima, ali mi izlazak iz njih ništa ne predstavlja. Ne mogu predahnuti, ne mogu dublje udahnuti, odmoriti mozak, odmoriti pluća. Baš sam danas na radnom mjestu pomislila kako bi bilo bolje da sam se bavila onim što sam željela a to nije bilo pravo već cvjećarstvo. Sad bih sadila, presađivala, ruke bi mi bile u zemlji, nečem iskonskom, pratila bih rast cvijeća, napredak.....no, doći će i ožujak, imam balkon, nemam vrt, pa ću malo prčkati. Ali glavu, glavu ne mogu promijeniti,mozak mi radi 100 na sat, stalno vraćanje na slike, na zaključke, na pitanja....hoće li to ikada prestati? I na kraju, da, okolina me uvijek prihvaćala ( koliko sam davala toliko sam i primala), jer prihvaćam svakoga onakvim kakav jest, tko sam ja da bi me njihove mane smetale ( a moje njih?) i izvlačim iz njih njihove vrline, jednostavno, volim ljude. Toliko sam malo tražila u životu, radovalo me sve što postoji, naročito ljepota prirode, ljepota slikarskih motiva, glazba, nikada nisam težila nekim "velikim" stvarima ( brdu novaca, skupim automobilima, kućama..) i onda se desi trenutak da to i dalje postoji, samo ja oslijepila, oglušila.......
15.02.2008. (17:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zdenka
Poštovana Vesna, na današnji dan, kada su se zlokobne kandže sudbine sručile na Vašu prekrasnu kćerku Unu i na Vašu obitelj, stojim pred Vama nijema. I sama osjećam teškoću življenja u sustanarstvu s demonom boli nakon gubitka svoje dragocjene kćerke Irme. Umijem jedino ponoviti riječi iz Malog princa: "Ono što me tako uzbuđuje kod ovog malog princa, to je njegova vjernost jednom cvijetu, to je slika jedne ruže što zrači u njemu kao plamen svijeće, čak i kada spava... I čini mi se da je još krhkiji. Svijeće treba dobro čuvati, jedan dah vjetra može ih ugasiti..." I kako dalje živjeti, kad postojiš samo kao olupina, truplo koje je već zaposjela smrt. Kad život više nije život, nego biološko trajanje, kad traješ kao što traju nežive stvari (Frida Kahlo).
01.07.2009. (14:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sava
Danas je Valentinovo, a ja sjedim pred kompjuterom i ronim suze. Kod kuce me ceka muz sa crvenom ruzom, kao i svake godine, divan, pazljiv, mozda me izvede i na veceru. A ja ronim suze.
A cijeli dan je bio divan, ja radosna, vesela na poslu, cakulala sa kolegicama. A onda sam nesto trazila na internetu, i trazeni pojam me odvede - na blog 'Emocija'.
U tom trenutku sam sve ostavila, zaboravila sve oko sebe, zaronila sam u pricu jedne majke, pricu o zivotu koji je toliko drugaciji od mojeg, a samo jedan trenutak je dovoljan da se sudbina bilo koga od nas okrene na sasvim suprotnu stranu. Od srece do beskrajne tuge, do beskrajnog ponora.
Gospodjo Vesna, skoro pa smo vrsnjakinje (ja imam 50). Upijajuci vase rijeci, upila sam djelic vase duse, vase tuge, kao da sam na trenutak osjetila iste boli. Znam da to nije isto, ali boljelo je jako. A vas boli vec 1,5 godinu, i boljece vjecno. Nazalost, nacin na koji je poginula vasa Una je nacin koji mene opsjeda vec godinama, strah od prometne nesrece, od ceste, koja svakodnevno odnosi svoje zrtve, mene dovodi u stanje ocaja. Svi su mi zivi i zdravi, ali taj uzasni strah me svakodnevno prozima. Stalno zovem ukucane da cujem jesu li zivi, da se nije nesto dogodilo. Prije sest mjeseci je sin (20 g.) polozio vozacki ispit, podrzala sam ga u tome jer danas svak mora znati voziti, ali tek tada sam sebi svezala uze oko vrata. Kad god sjedne za volan, ja umirem od straha. Zivkala sam ga da cujem je li stigao do fakulteta, kad ce nazad da se znam nacrtati na balkon i iscekivati ga. MAda znam da se ne smije javiti na mobitel za vrijeme voznje, pa procjenjivala kad mozda nije za volanom da se ipak moze javiti. Prava nocna mora. Zasad je odustao do voznje (imamo 1 auto, pa pored supruga sin ne moze cesto doci na red), ipak sam ga ubijedila da se do fakulteta vozi autobusom, placam mu pokaznu kartu. Lakse mu je, ne brine se oko parkinga, i ja sam mirnija. Sad me pita - a zasto je polagao ? Ne znam.
Ni sama se gotovo nimalo vise ne vozim autom, samo po gradu. Strah me, uzasno me strah. Koliko puta sam zamisljala svoje najmilije kako su dozivjeli uzasne nesrece, kako leze negdje mrtvi, ozlijedjeni, upadala u panican strah. Kazu, bezrazlozan. Ali to je jace od mene.
A vi ste to dozivjeli. Taj najveci uzas koji se covjeku moze dogoditi, uzas da njegovo dijete ode prije njega. Nema rijeci koja se moze reci majci i ocu, nema rijeci utjehe. Jer vrijeme ne ublazava, samo produbljuje ranu koju imate, ne donosi smisao zivljenju, vec sve teze i teze misli.
Ono sto sam vam na trenutak pomislila napisati, a to je nada da ipak vi zajedno sa svojim suprugom, jedno drugome pokusate dati smisao daljnjeg zivota, to se srusilo u vasem opisu pozara, kad je suprug klonuo dusom i tijelom. Tad sam shvatila da vas je to jos vise pokosilo, odnijelo i ono malo snage sto ste u sebi imali. On je do tada nekako pronalazio djelic snage da se drzi pred vama, jer je mislio da tako moraju muskarci. Tako smo odgajani, zene mogu plakati a muskarci moraju biti jaki. A tada se i on slomio. I njemu su mogle otici u nepovrat sve uspomene koje ima na Unu, ono sto ga jedino drzi.
Iskreno, voljela bih, gospodjo Vesna, da vam bol vaseg muza pruzi poticaj za zivot, da pronadjete tracak snage za vas oboje, jer, htjeli mi svi priznati ili ne, zene su daleko jace od muskaraca. U svemu. Mislim da njega vi drzite, mada i sami ne vidite smisla svom postojanju i nastavku ovakvog zivota, nekako se nadam da ce se roditi ona iskonska snaga za opstankom, za pomoci jednom drugom zivom bicu. Mada to nije vasa zajednicka kcerka, ali jedina je sansa u sprezi vas dvoje. Sigurno bi i Una to zeljela.
Zamislite kako bi ona bila nesretna da se jednom od vas dvoje nesto dogodi ? Mozda vas ona i gleda, tko zna ? Ja nisam vjernik, cesto kazem 'nazalost', ne zbog straha od toga sta ce ljudi misliti, vec zbog svoje duse, jer mislim da je vjerniku bar malo lakse podnijeti zivotne udarce koje zivot donosi, valjda je vjera zbog toga i izmisljena. ALi ja sam odgajana u nekom drugom vremenu i okruzenju, i nemam tu slamku spasa. Ali ipak niko od nas nije ni u sta siguran. Mozda nas nasi najdrazi ipak gledaju odozgo ?
Ako vas Una ipak gleda i prati, sigurno bi voljela da se vase dvije duse drze zajedno, jer vas dvoje ste stvorili tako divno stvorenje kao sto je bila Una.
Gospodjo Vesna, ni sama ne znam na koju stranu su mi otisle misli, mogle bih ovako jos dugo, mozda sam i promasila smisao pisma, ali zelja mi je bila da vam se javim, da znate kako je jedna zena iz Splita zastala nad vasom pricom, i primila je duboko u sebe.
U pravilu ne citam blogove, i ja sam mislila da to pisu samo mladi ljudi, o njima bliskim temama, a sad sam vidjela da je napisana rijec nekad dobar nacin da svoju tugu pretocimo u trajan dokument, kojim cemo se obratiti drugima. I pomoci drugima da shvate da zaista postoje pravi problemi u zivotu, a sami se nekad bavimo glupostima misleci da su oni vazni.
Saljem vam iskrene pozdrave iz Splita
14.02.2008. (15:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sava
'Mada to nije vasa zajednicka kcerka' - Ispravak pogreske -
'Mada je to vasa zajednicka kcerka'
15.02.2008. (10:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Da, vidjela sam pogrešku ali sam shvatila. Ono što je također strašno jest i ovaj evidencijski podatak: brojač posjetitelja na svoj blog ugradila sam negdje početkom ovog tjedna, dakle oko 4 dana i kad vidim da je u ovom momentu bilo 181 posjeta a samo jedan (1) komentar, onda se zapravo radi o činjenici da većina ljudi odustane od komentara, jer nema što reći.
Ne znam kako bih ja reagirala da sam u vremenu PRIJE posjećivala blogove i naišla na sličan tekst, odnosno sličan ili isti događaj. Vjerujem da bih pobjegla "glavom bez obzira" sve iz straha da niti ne pomislim da bi se to meni moglo desiti. Ali vrijeme je takvo da taj događaj ne čudi, samo je sreća ili nesreća za onoga tko ga ne doživi odnosno doživi. Scenario događanja te subote je bio klasičan, kao u filmu: saznanje, policija, liječnik, nekoliko prijatelja... dolaze na vrata a tebi se pamet smutila, ne vjeruješ, nema još boli, kao što to biva u momentu kad se fizički povrijediš, odsutnost bola radi šoka organizma. Bol tek sljedi....Nisam bila sretna kada je Una izrazila želju da polaže vozački, ja osobno nisam vozač jer me to nikada nije privlačilo, odabrala sam opciju da me drugi voze. Ali novac je stajao sa strane i to onaj koji je bio namijenjen za njezin nastavak studija. Naime, 1. je godinu upisala uz plaćanje, a kako je istu završila u roku sa super ocjenama, dalje je bila oslobođena plaćanja, a ja sam novac držala po strani. Nisam definitivno bila za to ali je navalila i znala sam da je mogu tek na neko vrijeme sprječiti. Počela je i raditi prije diplome, zarađivala je dosta, i kako bi si sama financirala vozački, što bih dobila? Isto se tako naše vozilo izmjenjivalo u rukama mog supruga i njenim. Prilikom svakog odlaska autom ja bih doslovno krepavala od straha i tek bih se smirila kad sam je vidjela da izlazi iz njega. I bila je tipičan mladi vozač sa svim karakteristikama: nedovoljno iskustva, odsutnost razmišljanja o posljedicama brže vožnje, mobitel na uhu,.....a toga dana ona zapravo nije trebala ići na put. I zašto je morala ići, što se to desilo, zašto je sletjela s ceste, zašto se baš na njenom puti našlo kobno drvo... zašto, zašto, zašto..me ubija iz dana u dan i tako već godinu i pol. Pogriješila sam što nisam skončala svoj život odmah po saznanju, to sam kao majka morala, a i ovo što sada zovem životom to nije. To je noćna mora, užas i nepotreban mi je. Hvala Vama na razumijevanju, hvala Vama na shvaćanju i hvala Vama na svim riječima koje ste mi izrekli.
15.02.2008. (13:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sava
Morala sam poviriti da potrazim vas komentar, nadala sam se da cete nesto napisati, a bojala se jesam li sta pogresno napisala, naravno da se u ovakvoj situaciji bojimo mozemo li nesvjesno pogresnom rjecju povrijediti drugu stranu.
Pa i sama cesto posjecujem razne stranice, nekad negdje 'zalutam' jer me odvede trazeni pojam, a tako sam 'stigla' i na vasu stranicu tragajuci za informacijama o Polly. I sama sam namjeravala odmah ici dalje, jer me zanimala samo agencija, dakle nije nedostatak emocija ili nemanje prave rijeci, nego misli covjeka vode k nekom drugom cilju.
A onda je pogleda pao ne nekoliko vasih rijeci, koje su ucinile da sam zaboravila razlog svog dolaska na vasu stranicu, i utonula u vasu pricu. Slucajno sam imala vremena, sto je inace tesko jer sam na poslu, dakle najcesce obaveze ne daju puno vremena. Jucer sam zaista sve ostavila i citala, citala, a evo tako i danas.
I sama jako rijetko nesto komentiram, nemam tu naviku, nekad to gledam kao gubljenje vremena kojeg inace imam jako malo, nekad ne vidim smisla. I sama sam objavila par tekstova pa sam naisla na 'normalne' i 'nenormalne' komentare, uvidjela da ima i svakakvih ljudi, neki su cak i zlocesti pa i vulgarni. Zato i sama zaobilazim komentare.
Ne mogu objasniti sta me povuklo da vam se javim. Mogla sam procitati bez komentara, ali nesto u meni me tjeralo da to moram uciniti. To je samo jedan unutarnji poriv, neobjasnjiv. Zeljala sam vam se malo primaknuti, pruziti ruku.
Danas sam pogledala i vase stranice na Coolinarki, slike recepata, divila se boji vaseg zida koja je gotovo ista kao boja u mom dnevnom boravku (neka nijansa ciklame) koju sam sama proslo ljeto okrecila. Kroz tu boju zida sam vas jos na jedan nacin osjetila, neku slicnost. I ja ima oko 20 saksija sa ljubicicama, zadnjih mjeseci intenzivno cvjetaju, razlicitih boja, sad im je sezona.
Gospodjo Vesna, ko bi zalijevao vase ljubicice da ste okoncali svoj zivot ? Pa i one vas trebaju. Rijetko kome ljubicice tako divno cvjetaju, one osjete samo istinsku paznju i ljubav, a vi je imate jako puno. Znam da vam se cini nevaznim, ali i to je neki smisao zivota, i te neduzne biljke su ipak zivot, zivot koji postoji i razvija se zahvaljujuci vama.
Glupo je da vam govorim (kao sto vam je sigurno rekla masa ljudi do sada) da je sve to htjela sudbina, ili Bog, ili da se sve dogadja sa nekim razlogom i svrhom - ma od toga nema nista. To ne pomaze, bilo ili ne bilo istina. Ne pomaze ni pogled na necije tudje nesrece, mozda jos i vece, nista vas nece utjesiti. Samo kako pronaci smisao daljnjeg zivota ? A svaki zivot ima svoj smisao. Svakako i vas, i vaseg muza.
Mozda ce vam ipak ponekada iskrena rijec bar malo pokazati da ste ljudima itekako vazni vi, tako divna osjecajna zena, koja i u svojoj velikoj tuzi, oko sebe siri toplinu i ljudima ukazuje sta je vazno u zivotu a sta ne. Kao da izvrsavate neku misiju koja vam je data u zadatak. Tezak, ali vrlo vazan zadatak. Da lijeci nase duse. Kao nekome molitva.
15.02.2008. (16:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Ovo, u slučaju da ponovno svratite. Kako ste samo dobro prepoznali moj nagon (je li to nagon?lov?) za pronalaženjem vijesti o nesrećama, sličnostima, istoj boli? Da, da, da, još kako sam samo tražila, lunjala po crnim kronikama svih vražjih listova na internetu, u nadi da ću naići na vijest ( a ima ih na žalost i previše) da se nešto slično desilo? I nalazila sam, ali se osjećaj praznine nije smanjivao, bol se nije povlačila, nismo zamijenili mjesta. Nikad toliko raznih in memoriam nisam pročitala kao od tada. To je jednostavno bila glad za.. pa, valjda supatništvom, što li? A sad sam u nekoj teškoj letargičnoj fazi. Sa skokovima nervoze. Dan mi je i predug i prekratak. Ne znam kud bih sa sobom. Ograničavam vrijeme satovima, ali mi izlazak iz njih ništa ne predstavlja. Ne mogu predahnuti, ne mogu dublje udahnuti, odmoriti mozak, odmoriti pluća. Baš sam danas na radnom mjestu pomislila kako bi bilo bolje da sam se bavila onim što sam željela a to nije bilo pravo već cvjećarstvo. Sad bih sadila, presađivala, ruke bi mi bile u zemlji, nečem iskonskom, pratila bih rast cvijeća, napredak.....no, doći će i ožujak, imam balkon, nemam vrt, pa ću malo prčkati. Ali glavu, glavu ne mogu promijeniti,mozak mi radi 100 na sat, stalno vraćanje na slike, na zaključke, na pitanja....hoće li to ikada prestati? I na kraju, da, okolina me uvijek prihvaćala ( koliko sam davala toliko sam i primala), jer prihvaćam svakoga onakvim kakav jest, tko sam ja da bi me njihove mane smetale ( a moje njih?) i izvlačim iz njih njihove vrline, jednostavno, volim ljude. Toliko sam malo tražila u životu, radovalo me sve što postoji, naročito ljepota prirode, ljepota slikarskih motiva, glazba, nikada nisam težila nekim "velikim" stvarima ( brdu novaca, skupim automobilima, kućama..) i onda se desi trenutak da to i dalje postoji, samo ja oslijepila, oglušila.......
15.02.2008. (17:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zdenka
Poštovana Vesna, na današnji dan, kada su se zlokobne kandže sudbine sručile na Vašu prekrasnu kćerku Unu i na Vašu obitelj, stojim pred Vama nijema. I sama osjećam teškoću življenja u sustanarstvu s demonom boli nakon gubitka svoje dragocjene kćerke Irme.
Umijem jedino ponoviti riječi iz Malog princa: "Ono što me tako uzbuđuje kod ovog malog princa, to je njegova vjernost jednom cvijetu, to je slika jedne ruže što zrači u njemu kao plamen svijeće, čak i kada spava... I čini mi se da je još krhkiji. Svijeće treba dobro čuvati, jedan dah vjetra može ih ugasiti..."
I kako dalje živjeti, kad postojiš samo kao olupina, truplo koje je već zaposjela smrt. Kad život više nije život, nego biološko trajanje, kad traješ kao što traju nežive stvari (Frida Kahlo).
01.07.2009. (14:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...