U Platonovoj špilji žive ljudi koji vide samo sjene stvarnosti, naziru život ne sudjelujući u njemu. Ideje iskrice na zvjezdanom nebu univerzuma umno- osjetilno osjećajnog u nama su putokaz u životu, osvjetljene suncem našeg utjelovljenog uma one nam osvjetljavaju put ka sreći.
Predugo smo vjerovali da se ono nešto, što smo nazivali, božansko nalazi izvan nas, negdje u beskraju kraljevstva nebeskog. To irtumsko vjerovanje u to nešto nadnaravno je u nama budilo katastrofalnu žudnju upravo za tim za nas nedohvatljivim. Mi smo isto tako vjerovali u nadnaravnu moć, od Boga datih izljećitelja, vračeva, baba gatara, nadrilječnika, bioenergetičara i nevjerovatno ali istinito mnogi još uvijek vjeruju da oni svojom rukom, slično ruci božjoj, mogu usmjeriti tijek njihovih sudbina, da im mogu povratiti izgubljeno zdravlje, pokloniti sreću. Tragedija se nastavlja jer danas ubijamo u sebi najljepši osjećaj koji posjedujemo, žudnju jer smo se konkretizacijom života sveli na ideologiju materijalizma, a kraljica znanosti nam danas tvrdi da materije nema, da je sve u nama i oko nas samo vječni ples najsitniji struna vječnog univerzuma. Možemo li se ponovo vratiti vjerovanju u ono nešto što smo stoljećima nazivali božanska snaga i irtumski tražili izvan nas? Naravno da možemo, samo bi danas trebali to nešto, tu božansku snagu, tražiti u sebi samima. Spoznamo li da naše tijelo živi u našoj svijesti, tada naša osjetila postaju prozori naše duše. Pogledajmo u dubinu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u nama. Kroz te iste prozore ulazi svjetlost, osnovna energija našeg postojanja. Otvorimo ih širom, da svijetlost na svom putu do našega uma ne nailazi na barijere, da ne ostavlja sjenke koje mute umno- osjetilno- osjećajnu rijeku našeg postojanja. Očima upijamo ljepotu svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalu naše duše ostaju slike koje pamtimo. U riznici naših zrcalnih neurona se zrcali cijeli naš život. Zavirimo unutra, u tom beskrajnom labirintu iz jednog, možda, zamagljenog zrcala, nam se smješi boginja "Fortuna". Udahnimo duboko, otvorimo oči da svježima života odmagli to zrcalo. Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, ali ako naučimo gledati kroz prizmu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nedostižno pohranjeno u nama samima. Osluhnimo žubor rijeke vremena i spoznat ćemo da je njen izvor i njeno ušće u nama samima. Mirisi cvijeća, trave poslije kiše i mirisi voljene osobe, svi su oni u nama, mi ih sebi sami sami stvaramo u svojim osjetilnim neuronima. Gdje se nalazi vjetar koji mi mrsi kosu? Leluja li on vani ili u mojoj glavi? Bez univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u sebi ja nebih osjetila razliku između vjetra i kiše, nebih prepoznala toplinu ruku koje me miluju nit osjtila okus čokolade. Često se pitam kada nam se usne spoje osjećam li ja svoje ili tvoje usne i onda znam da se i poljubci događaju u mojoj glavi. Otvorimo okna naše svjesti dozvolimo životu da, doista takav kakav je, jednostavan i sretan ne čeka na naše buđenje. Sreća i čežnja, mir i nemir, toplina i hladnoća, okusi i mirisi sve je to smješteno u nama samima. Život naš jedini, je velika gala predstava, premijera u velikom svjetskom teatru, premijera bez reprize. http://sto-je-zivot.blogspot.com
25.01.2008. (08:21)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ali to ,,E, baš nije!" sili čovjeka na kreativnost u stvaranju nečega drugog što jest, a to je vrlo korisno za moždane vijuge pa ću ja biti solipsistica još koju godinu, dok ne odrastem i ne poželim vidjeti objektivnu istinu koju zasad poričem.
28.01.2008. (18:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dinaja
U Platonovoj špilji žive ljudi koji vide samo sjene stvarnosti, naziru život ne sudjelujući u njemu. Ideje iskrice na zvjezdanom nebu univerzuma umno- osjetilno osjećajnog u nama su putokaz u životu, osvjetljene suncem našeg utjelovljenog uma one nam osvjetljavaju put ka sreći.
Predugo smo vjerovali da se ono nešto, što smo nazivali, božansko nalazi izvan nas, negdje u beskraju kraljevstva nebeskog. To irtumsko vjerovanje u to nešto nadnaravno je u nama budilo katastrofalnu žudnju upravo za tim za nas nedohvatljivim.
Mi smo isto tako vjerovali u nadnaravnu moć, od Boga datih izljećitelja, vračeva, baba gatara, nadrilječnika, bioenergetičara i nevjerovatno ali istinito mnogi još uvijek vjeruju da oni svojom rukom, slično ruci božjoj, mogu usmjeriti tijek njihovih sudbina, da im mogu povratiti izgubljeno zdravlje, pokloniti sreću.
Tragedija se nastavlja jer danas ubijamo u sebi najljepši osjećaj koji posjedujemo, žudnju jer smo se konkretizacijom života sveli na ideologiju materijalizma, a kraljica znanosti nam danas tvrdi da materije nema, da je sve u nama i oko nas samo vječni ples najsitniji struna vječnog univerzuma. Možemo li se ponovo vratiti vjerovanju u ono nešto što smo stoljećima nazivali božanska snaga i irtumski tražili izvan nas?
Naravno da možemo, samo bi danas trebali to nešto, tu božansku snagu, tražiti u sebi samima.
Spoznamo li da naše tijelo živi u našoj svijesti, tada naša osjetila postaju prozori naše duše. Pogledajmo u dubinu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u nama. Kroz te iste prozore ulazi svjetlost, osnovna energija našeg postojanja. Otvorimo ih širom, da svijetlost na svom putu do našega uma ne nailazi na barijere, da ne ostavlja sjenke koje mute umno- osjetilno- osjećajnu rijeku našeg postojanja. Očima upijamo ljepotu svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalu naše duše ostaju slike koje pamtimo. U riznici naših zrcalnih neurona se zrcali cijeli naš život. Zavirimo unutra, u tom beskrajnom labirintu iz jednog, možda, zamagljenog zrcala, nam se smješi boginja "Fortuna". Udahnimo duboko, otvorimo oči da svježima života odmagli to zrcalo. Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, ali ako naučimo gledati kroz prizmu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nedostižno pohranjeno u nama samima.
Osluhnimo žubor rijeke vremena i spoznat ćemo da je njen izvor i njeno ušće u nama samima.
Mirisi cvijeća, trave poslije kiše i mirisi voljene osobe, svi su oni u nama, mi ih sebi sami sami stvaramo u svojim osjetilnim neuronima.
Gdje se nalazi vjetar koji mi mrsi kosu? Leluja li on vani ili u mojoj glavi? Bez univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u sebi ja nebih osjetila razliku između vjetra i kiše, nebih prepoznala toplinu ruku koje me miluju nit osjtila okus čokolade. Često se pitam kada nam se usne spoje osjećam li ja svoje ili tvoje usne i onda znam da se i poljubci događaju u mojoj glavi.
Otvorimo okna naše svjesti dozvolimo životu da, doista takav kakav je, jednostavan i sretan ne čeka na naše buđenje. Sreća i čežnja, mir i nemir, toplina i hladnoća, okusi i mirisi sve je to smješteno u nama samima. Život naš jedini, je velika gala predstava, premijera u velikom svjetskom teatru, premijera bez reprize. http://sto-je-zivot.blogspot.com
25.01.2008. (08:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Helada
Ali to ,,E, baš nije!" sili čovjeka na kreativnost u stvaranju nečega drugog što jest, a to je vrlo korisno za moždane vijuge pa ću ja biti solipsistica još koju godinu, dok ne odrastem i ne poželim vidjeti objektivnu istinu koju zasad poričem.
28.01.2008. (18:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...