Komentari

pegy.blog.hr

Dodaj komentar (40)

Marketing

  • koliko tuge u ovome svijetu

    Evo i mene. Mene je tata bacia s barke u more, kada sam imala 2,5god. I dan danas se toga sjećam. Naravno htjela, ne htjela naučila sam plivati. No na svoju djecu ne vršim pritisak. Matteo moj stariji sin do prošle god igrao se samo u plićaku, par sam ga puta pozvala da pođe samnom plivati ali on je odlučno rekao NEMA ŠANSE, na što sam rekla OK, a Ptrik je sa 8mj, pičio u vodu pa makar se ugušio.

    avatar

    17.01.2008. (22:08)    -   -   -   -  

  • bhfanatikos

    svaka čast za blog
    www.damir9.bloger.ba

    avatar

    17.01.2008. (22:11)    -   -   -   -  

  • Viola (sul palco)

    ja sam sa 3 godine na kornatima skakala s mola u vodu jer su starija djeca skakala,ali nisam znala plivati pa me trebalo vaditi van. ja sam i dalje skakala.ludo dijete. to ljeto sam i proplivala. voda je nekako uvijek bila moj element, ali niti ja nisam postala pamela :)

    avatar

    17.01.2008. (22:15)    -   -   -   -  

  • Big Blue

    Hm, baš ostavlja dojam spartanskih metoda. Ne znam je li moja sreća bila što sam ipak koliko-toliko znala plivati prije upisa na neplivače ili sam imala sreće što nisu bile takve metode, premda nas isto nisu tetošili. Uglavnom, meni je to druženje na bazenu i učenje plivanja bilo višestruko korisno. Svladala sam tehniku i nestala je nesigurnost koju sam osjećala prije toga. No dobro, važno je da ti se sve to nije toliko zamjerilo da zamrziš plivanje, a u svakom slučaju - sad imaš svog baywatchera! ;-)))

    avatar

    17.01.2008. (22:23)    -   -   -   -  

  • MonoperajAnka

    ha-ha, "stare dobre" metode bivših komunističkih zemalja...šalim se, naravno. Naravno da se djeci tako može ogaditi mnogo toga što bi im inače moglo zaista razvite neke sposobnosti, možda čak i do neslućenih granica...kao npr. da ti postaneš baywatch djevojka.
    Kako o ovoj temi znam malo više i kako je naša djevojčica naučila sa tri i po l godine plutati na vodi a a nepunih četiri i sama plivati, mogu samo podijeliti svoja iskustva. A to je prije svega činjenica da smo s njom od njezinih pola godine konstantno na bazenima, u zadnjih godinu i pol svaki tjedan barem jedno, a ako uspijemo i dva puta. I to ju je od malena naviknulo na vodu, na ronjenje, na vježbanje raznih položaja u kojima je sama mogla otkriti (a kod male djece to ide nevjerojatno brzo i lako) svoje sposobnosti. Mi smo uvijek bili sa strane i tu i tamo bi joj nešto pokazali, ako ej naravno bila raspoložena nešto od nas čuti. I pustili smo ju da se brčka i igra u malom bazenu, ali smo ju isto tako nekako indirektno poticali da se ipak upusti u učenje, kroz neke igre s nama, pa bi joj usput malo "podvaliti" i nekih korisnih savjeta.
    Sa četiri mjeseca starosti je plivala sa posebnim kolutom za učenje koji djecu za razliku od onih klasičnih koluta drži u plivačkom položaju, zavezana sa remenčićima (Schwim-Trainer) super stvar, i kasnije je super za učenje plivanja, onda je prešla na mali plivački prsluk, ali smo ju zapravo uvijek puštali da pliva što više bez pomagala, da dobije osjećaj za vodu bez nekih pomagala.
    I Savršeni i ja vjerujemo da su one plivačke rukavice ili leptirići najveća prepreka da djeca postepeno svladaju strah od samostalnog plivanja. Položaj as njima je neprirodan, daju neki osjećaj sigurnosti koji ej u potpunom kontrastu sa postepenim i ne-stresnim učenjem, isto vrijedi i za još opasnije starinske kolute, koji su osim toga i opasni jer mala djeca mogu skliznuti iz njih...
    Da skratim...naravno da djecu treba pustiti dok SAMA (po mogućnosti sa što manje pomagala) ne osjete pravo vrijeme i prevladaju strah, ali mi je s druge strane smiješno davati im konstantno neka sredstva koja ima taj prirodan proces usporavaju.
    Naravno da to traži puno veći angažman roditelja i nekima je puno komotnije pustiti djecu do škole, pa i duže da se brčkaju s "narukvicama", ali po meni je to za djecu minus. Jer rano učenje sportova ima velikih prednosti za kasnije, kao što si ti ti sama zaključila.
    Eto, pogodila si i našu aktualnu temu, pa se ja rspisala....

    avatar

    17.01.2008. (23:39)    -   -   -   -  

  • Templar

    Pročitaj me možda ti promjenim poglede na svijet. Mislim na bolje naravno;)

    avatar

    17.01.2008. (23:44)    -   -   -   -  

  • trill

    Uf, sad sam se sjetila kako je mene tata naučio plivati. Jednostavno. Bacio me s mola u duboku vodu i gledao hoću li isplivati.
    Tako me naučio i voziti bicikl s dva kotača. Nije me bacio s mola, nego me gurnuo niz strmu ulicu.
    Kako je to djelovalo na mene, ne trebam niti pričati. Dovoljno je što ta moja sjećanja počinju s Ufff :)
    Naravno, uopće nisam za takve metode. Škola plivanja mi se čini čist u redu, pogotovo onaj način sa stiroporom, ali sam više za to da djecu nauče roditelji. Strpljivo, sigurno, postepeno i svakako bez stresova bilo koje vrste. Onako, kroz igru i zabavu :)

    avatar

    18.01.2008. (08:51)    -   -   -   -  

  • Klara

    ja sam naučila plivati uz tatinu pomoć baš tako kako ti kažeš pri kraju posta,
    malo pomalo u plićaku, uz smijeh i igru,
    i danas obožavam more, rijeke, jezera, vodu i plivanje

    avatar

    18.01.2008. (09:19)    -   -   -   -  

  • O.K.

    iskreno da kažem užasavam se duboke vode, u bazenu plivan uz rub, na moru odem pješke do duboke vode i onda plivan prema obali, bojim se duboke vode i ne postoji osoba koja će me natjerati u duboko... vjerojatno slična iskustva kao i tvoja, bacanje djeteta u duboku vodu nije baš najbolje rješenje

    avatar

    18.01.2008. (10:16)    -   -   -   -  

  • more nade

    Draga gospođo Pegy :-))))), kasnim ali od srca želim sretan brak i radost iz dana u dan. Božji blagoslov i zajedništvo neka cvijeta! Jako me veseli čitati tvoj prethodni post. Veseli pozdrav! I živijela LJUBAV! :-)

    avatar

    18.01.2008. (13:24)    -   -   -   -  

  • My happy ending..

    Ej, super ti je blog!!!!! a šta se tiče posta, definitivno nisam za takve metode.. mene su pustili samu (s tetom, hehe) i kad sam.. ono.. mislim bila spremna.. valda.. sama sam se prilagodila vodi.. PozZz od mene!!!!

    avatar

    19.01.2008. (10:03)    -   -   -   -  

  • andrej

    e blog je dobar dodji pa komentiraj jedan pocetnicki i malo se nasmij lol

    avatar

    19.01.2008. (12:32)    -   -   -   -  

  • Sa dva prsta po tipkovnici

    Znaš kada sam ja proplivao?U 17.godini...Dečki su me jednom na bazenu jednostavno...bacili u vodu...ne u pličaku...tam gdi je najdublja...kaj sam tad osećal?Užas!Sva sreća da sam zadržal dah u sebi pa me nekak dovuklo na površinu,a kada sam konačno isplivao ugledao sam njihovo cerekanje.Znaš kaj je najgore u svemu tome?Oni nisu mogli ni predpostaviti da sam neplivač.A bavil sam se svim vrstama športova koji su onda postojali i kotirali u našem društvu.
    Srećom..mlađi brat je bil blizu bacil se u vodu uhvatil za kosu i izvlekel van.I-onda,onak ljut i posramljen,odlučio sam ,sam za sebe, proplivati.!
    I da završim...kčer sam naučil plivati u jenoj 5. godini..na moj način...objasnio sam joj kako tijelo reagira u vodi sa kisikom i bez njega..ponavlajo ležanje i stajaje u vodi valjda tisuću puta dok nije kužila što tražim od nje.Dobar je plivač...sigurna u sebe,ali,ne precjenjuje svoje plivačke sposobnosti,jer,samo jednom godišnje na tri tjedna kupa se i pliva.Mi kontinentalci baš tu imamo problem..malo je bazena,a jednom godišnje smo na moru.
    Ovo sa tim dječakom...to je dobro prošlo,a koliki nisu imali tu sreću da ostanu živi..
    Pegy...zahvaljujem na svemu što ostavlja tvoj pisani trag.I osmjehom te pozdravljam!

    avatar

    19.01.2008. (13:28)    -   -   -   -  

  • morska zvijezda

    Slazem se s prethodnicima. Ako je moguce uciti plivati treba kroz igru uz osobu kojoj se vjeruje pa onda ne bi bilo šokova. Naucila sam plivati sama s 6 godina u drustvu vrsnjaka, ali uz nadzor starijih sestara. Skacem, plivam i ronim, s morem sam na ti.

    avatar

    20.01.2008. (20:19)    -   -   -   -  

  • buba mara

    :)) odličan post!! slažem se s tobom, ovim metodama koje su prakticirali u tvojoj prošlosti se ne može naučiti plivati ni pod razno! ja sam općenito jako jako jako protiv škola plivanja! mislim da je to glupost živa! čovjek ne može potonuti nikako, i strah je ono što ga utapa! zato ja svoje "učenike" plivanja učim da se oslobode straha! npr. dragi nije znao plivati i evo 2 ljetovanja samnom su urodila plodom, sada je skoro prava riba kao i ja :)) općenit o roditelji upišu dijete u školu plivanja kad ima, kao i taj dečko, npr. 7-8 godina, i onda očekuju da dijete propliva u tih 2-3 tjedna koliko traje škola (a zapravo ne znam koliko traje, a mislim da to nije ni važno, jer smo svi različite jedinke i svako ima svoj ritam i tijela i duha) ... a to je apsurd! još je veći apsurd ono što rade mnogi kad dođu negdje na more, bacaju dijete u hladno more, u valove i viču mu da pliva i nek uživa! ma daj! strašno! tako je prošao moj dragi i klonio se vode dobrih 25 godina! te pritom propustio sva ona divna druženja na lokalnim bazenima i rijeci koja sam ja prakticirala i koja su me kao osobu obogatila divnim prijateljstvima i živim uspomenama. mislim da mnogi trebaju prihvatiti činjenicu da neki ljudi jednostavno ne vole vodu i da se ne vole kupati i plivati. a ne da se svu djecu odreda forsira da uče plivati! s druge strane, ja mislim da je plivanje kao dio opće kulture¨, nešto kao vožnja auta. dakle, vještina koja je vrlo korisna i potrebna! nikad ne znaš kada će ti zatrebati, pri čemu ovo s autom znaš kada će ti trebati :) pogotovo ako tvoja obitelj ima auto :)) no, držim se toga da sve ide u svoje vrijeme! nema forsiranja! plivati je najlakše naučiti s jednom osobom, a ne tako u nekoj školi plivanja, gdje je tih nekoliko učitelja na npr. 20-30 djece¨! mislim da treba biti 1 učitelj za 1 dijete,a zato je , po meni , najbolje da dijete uči uz jednog roditelja, brata, sestru, ujaka .... ja sam učila s djedom :)) i sretna sam što imam nešto tako važno što me povezuje s djedom! :)) a opet, on mi nije nikad pokazivao kako da radim rukama ili nogama, niti je pričao o plivanju, ja sam samo bila u rijeci kraj njega i okolo hodala po plićaku, ili se održavala u vodi, a onda sam jednog dana sama od sebe preplivala pola rijeke koja je duboka da dođem do djeda :)) on je bio ponosan, ali nije pokazao da je to sad neka velika stvar nego mi je rekao da vježbam i pazim se vrtloga
    i od onda sam kao riba :)) nema te vode u kojoj mene nije bilo, od potoka, rijeke, kanala, i naravno - šećer na kraju, moja jedina ljubav - MORE! obožavam more! obožavam more! obožavam more! :)) pogotovo ako ima i nekih dobrih stijena s kojih mogu skakati na 100 i jedan način :)) osjećam se predivno kad sam na moru, kao da nisam na ovom svijetu :)) kad plivam prema pučini, čujem samo more i svoje srce :) a onda kada se opustim na površini mora i žmirim, kao da putujem svemirom :)) zato obožavam more, zbog tog mira dok plivam i jer nije gužva kao na bazenima :))

    avatar

    21.01.2008. (11:27)    -   -   -   -  

  • Richie and Us5 ARE BACK / ©Richie4ever

    cool

    avatar

    21.01.2008. (15:43)    -   -   -   -  

  • Claire

    je, ja sam se sama naučila u moru, onako dok sam išla po pličaku, odjednom se našla u dubini i plivaj kako znaš...sjećam se i točno kako je to bilo...

    avatar

    21.01.2008. (23:01)    -   -   -   -  

  • ljubav,ljubav

    Dobro kaže Monoperajanka,stare komunjarske metode. Prije su na selu imali što više djece da bi imali što više radne snage.Umirala su djeca na svakom koraku i tko se bavio djecom tako temeljito kao danas.Tko ih je uopće doživljavao kao danas. Nije ni čudo da nas cjela hrpetina hoda sa različitim traumama iz djetinjstva. Moja je na primjer iz škole.Tamo sam i šamar pokoji put dobila, pa sam sada u nekoj nelagodi kada mi se obrati nastavnik mog djeteta...

    avatar

    22.01.2008. (20:29)    -   -   -   -  

  • daj SANJAJ

    :))))))))))))))pa da si Pamela bila bi SAVRŠENA - ovak ti si naša Pegy...
    pusa iz Hercegovine

    avatar

    22.01.2008. (21:19)    -   -   -   -  

  • just-a-woman

    Ja se moram pohvaliti da sam proplivala prilično rano :)), ali ne sjećam se faze učenja plivanja. Valjda mi to nije bilo toliko traumatično pa mi nije ostalo u sjećanju... Po pričanju moje mame, non stop sam se brčkala u plićaku i valjda sam malo po malo naučila smisleno lupetati rukicama i nogicama i... to je valjda bilo dovoljno... :)

    avatar

    23.01.2008. (11:32)    -   -   -   -  

  • POLIGLOTNA od-do!

    heeej, gospodjooooo!! :)) učenje plivanja je za nas kontinentalce bez (preporučljivog) bazena u gradu bio komad posla! Ono par dana što provedeš na moru moraš iskoristit, ako sad ne naučiš, tko zna dogodine što će bit i tako... ja naučila pod pritiskom! :)) A sad kad se preselim na more i rodim tamo dijete, odma' ću ga s mola bacit da nauči dok je maleno! ;)) šala, ali eto provukla sam ti kroz uši da je ona selidba sad već konačna i uslijedit će na ljeto! Roditeljima kanimo reći za koji dan, to je najveći problem... Čujemo se, pričat ću ti! :*

    avatar

    23.01.2008. (20:46)    -   -   -   -  

  • Vražja posla

    Mislim da ja nisma imala trauma oko vode i plivanja i obožavam plivati. Ne sjećam se ni kako sam zapravo naučila plivati samo znam da sam plivala prema tati, a on bi se uvijek odmicao od mene.

    avatar

    24.01.2008. (10:13)    -   -   -   -  

  • dođi, čitaj, komaj.....

    HI, JA SAM SE SKORO JEDANPUT UGUŠILA NA MADRACU , ZNAŠ ONOM LUFTIĆU, I IMAO JE JEDNU RUPU, KAO ZA NOGE, A JA SAM PLIVALA U TOJ RUBI, MOJE DVIJE PRIJATELJICE SU SKLIZNULE I PALE NA MENE U TU RUPU, ZAGLAVILA SDAM SE I JEDVA SAM DISALA , A NAJGORE JE ŠTO ONE NISU PRIMJEILE, STRAVA, KAD SAM NAPOKON IZAŠLA IZ TOG UKLETOK KRUGA(RUPE) IZAŠLA SAM IZ MORE I CIJELO SE VRIJEME TRESLA.......UŽASAN OSIJEĆAJ..........

    avatar

    24.01.2008. (11:25)    -   -   -   -  

  • Bocaccio

    Kao klinac bojao sam se otvorenog mora. Starci me nikako nisu mogli dobiti u vodu. Kad god bi vidiootvorenu pučinu nisam se dao. U more dokoljena i natrag. Plivati me naučilajedna gospođa (bila je profesorica u školi) koja je dolazila u mjestogdje smo ljetovali i odsjedala u jednoj kući pored mora, pored plaže. Izgleda da je imala pedagoški pristup kojeg moji roditelji nisu imali.

    U principu, bebe treba učiti plivati (i roniti) od malena. Bebe prirodno vole vodu i počinju plivati same od sebe (valjda se naše tijelo prisjeća da smo svi potekli iz vode). A u svemu tome je najvažniji pristup i povjerenje koje ta mala slatka bića imaju u onog koji ih uči plivati. Sve ostalo je nevažno.

    avatar

    25.01.2008. (00:07)    -   -   -   -  

  • Vinci

    vidim da se tebi to urezalo u pamćenje. ja se uopće ne sjećam svojih prvih plivačkih koraka. a slažem se da se djecu ne bi trebalo forsirati s ničim, pa tako ni s plivanjem. za sve postoji pravo vrijeme, pa nek se dijete odvaži kad osjeti da je spremno. mislim da je velik problem kod roditelja koji se osjećaju jadno, ukoliko se ne mogu pohvaliti s djetetom koje je proplivalo ;)

    avatar

    25.01.2008. (10:09)    -   -   -   -  

učitavam...