Komentari

p-a-t-o-l-o-g-i-j-a.blog.hr

Dodaj komentar (24)

Marketing

  • NEMANJA

    Vidi, Kizo, kako kongenijalno mislimo:
    Mislim da ne bi trebalo Miljcu ići niz picinu dlaku, Magda, i, molim te, ne cjepidlači.
    Čujem da je daidža Miljenko završio kurs brzog čitanja, pa je "Istoriju ružnoće" pročitao nadušak, između dve rakije od suhe šljive i telećih odrezaka na žaru u umaku od suhih šljiva.
    Čujem i to da je amidža Miljenko završio kurs brzog pisanja, pa je zbiru poezije "Na Ilidži filidžan" napisao između druge dve rakije od suhe šljive i još dva teleća odreska na žaru u umaku od šljiva suhih kao usne beduina što šute o šumoru šedrvana.
    NEMANJA 06.12.2007. 12:16

    avatar

    26.12.2007. (17:18)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Kizo, kasnije bum obradil vazda na šalu spremnog Miltona Jergosa Seljosu, šereta iz šeher-Sarajeva, inače neadaptiranu bosansku budalu i frustriranog korporativnog namještenika.
    Inače, na prvi pogled, ova je bilješka oslonjena na tipičnu agramersku predrasudu da je istina života samo tamo gdje se živi u dreku. Ta predrasuda, na koju su Jugoslaveni silno ponosni, na kojoj je Kusturica, očima Sidrana, napravio cijelu jednu balkansku magičnorealističku mitologiju manjinskih naturščika što lete po svadbama i sprovodima, a Bregović zaokružio u integralni romskomeđimurski glazbeni idiom, nažalost nije hrvatski patent: prolazi u Cannesu kao i u San Remu, dakle je očito riječ o lošoj savjesti i difuznome fenomenu europske malograđanštine. U jednu riječ: gospođe u bundama odlaze u Lisinski na premijeru "Oca na službenom putu" i misle da su gledale dokumentarac o istinskom, sirovom životu koji počinje iza drugog perona glavnog zagrebačkog kolodvora jugoistočno! Zagreb je idealan grad za ovakav dert, kako veli moj prijatelj: nereflektiranu melankoliju; znaš ono, Suada, Suadaaaaa, onaj imbecilni adolescentski dert kojim odiše sve bosansko, od Gazi Husref-bega do Saše Lošića:
    Hajdemo drugovi moji kao nekada
    Kada smo subotom isli u zelenilo
    A nedjelju mrzili zbog ponedjeljka
    Drugovi budimo iskreni
    Vec nam se blizi dvadeseta
    A treba zivjeti i pjevati
    Idemo kao na maturskoj veceri
    Uno, duo, tre, quatro
    E, to ti je Jergosov tekst o Milanoviću: drukamo za građansku Hrvatsku, živimo na jugoslavenskim parama gazda Nine, a kad netko dirne u korporaciju - o kojoj, zanimljivo, u članku ni riječi! - onda opletemo po grabači sve građansko onako, po srpsku: ma sve su to bre pederi i civili, kažem ti, nije to videlo života ni iz tramvaja, majku im jebem lezilebovićksku! Milanović je jadan gradsko dijete, izravno je s faksa išao u MVP, propustio je Armiju i zastavnika Jeftu F. Pantića, nema svoje klasiće ni sitttnoooooooo ni septembarsku klasu, ne zna taj za frustraciju vožnje u Stojadinu i vožnju par-nepar, socijaldemokrat je a jebemliga nije ni jugonostalgičan, e pa stvarno je taj Milanović živeo i radio koncem dvadesetog veka sasvim izvan sveta, pošteđen i zaštičen roditeljskom brigom i ljubavlju, kako kakva tetkica i civil, kažem ja!
    Jasno, Jergović je u to vrijeme već prekapao po fekalističkim Bregovićevim home-video uspješnicama, koje je kasnije u sličnom caracter-assasination tekstu prodao sličnoj korporacijskoj publikaciji, predstavivši se tim enterom zagrebačkoj građanskoj publici na najbolji mogući način: dokumentarnim svjedočanstvom o seksualnom životu najveće pop-zvijezde bivše države, ej, jebotebog, samom esencijom dakle onoga što bi upravo takva imbecilna agramerska kretenska supijana provincijalna publika mogla smatrati Autentičnim životom Podneblja! Zna nas Jergos - zna on nas, jebo ti nas!
    Je l' istina, sinovac?
    (NEMANJA 27.11.2007. 16:31)

    avatar

    26.12.2007. (17:18)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    • Znači ipak je HDZ-ovac za novac. (markiz 27.11.2007. 16:38)
    • Ma nije on hadezeovac, nego je samo za novac. Tko da (više). Propagandist.
    Došavši u Hrvatsku, pisao je u "Slobodnoj Dalmaciji" a posao mu je - čik pogodi? - dao Miroslav Kutle (koji je uostalom potpomogao mnoge svoje kasnije dušmane!). Jasno, to Jergosa nije spriječilo da docnije nepatvoreno prezire hercegovačkotajkunsku bagažu i ognjištarski šljam, koji po potrebi, pričepi li ga netko drugi, Kuljiš ili Milanović sasvim svejedno, patentirano brani kao svoj zabran. Jergos je jednostavan lik: Nino Pavić je oformio pretorijanski književnoinetelekutalni zdrug - doduše, nema tu nikog tko bi recimo tebi, kao dipl.filozofu, mogao točno odgovoriti na bilo koje pitanje o Parmenidu, Tertulijanu, Baconu, Kantu ili Fregeu, npr., jer, ovo je najneukija generacija hrvatskih književnika otkako je književnosti i Hrvatske - koji se samoobnavlja po logici: Jergović je klasik, jer smo ga uvrstili u inicijalno kolo svjetskog romana XX. stoljeća; Tomić je genij jer to veli Jergović; Pavičić je genij jer to veli Tomić; a Pavičić i Tomić jamče da je izbor Jergovića u kolo svjetskoga romana XX. stoljeća pravovaljan, ispravan i utemeljen! U tim samohvalećim krugovima što se suzuju Jergović je dakle neka vrst književnog dobermana: Gazda Jeza ga je naučio da na komandu "Drugi" ispiše petnaest kartica pitkog štiva o beogradskim kavanama, zalogajnicama i splavovima u kontralihtu izobilja Sajma knjiga, na naredbu "Šerba" laje se dugo u noć o hrvatskoj kulturi kao hrvatskoj pa zato nekulturi, a na sam spomen "Hrvata" skače se Aralici za vrat žedan srpske krvi svih Aralica ili se Drugi, ako je Hrvat odrastao u Beogradu, istom tretira kao rosno dupe i patetični fašist, pri čemu je Jergoviću svakako vazda zanimljivije ovo prvo.
    To je nevjerojatna škvadra: stalno iznova ponavljam da je Pavičić autor teksta u kojemu se izrijekom spominje autohtona hrvatska genetska mržnja spram drveća!, da je Tomić autor putopisa u kojom četničku ikonografiju kokardi Guče tretira kao Gucci, ili barem kao etnograski kuriozitet, a da je dirljiv napor Miljenka Jergovića da nas kao neadaptirana bosanska budala privede građanskoj svrsi već mjerodavno opjevan i opisan u hrvatskoj literaturi 21. stoljeća:

    Bojan Žižović

    Prijatelj iz Sarajeva

    Imam prijatelja u Sarajevu
    Igora Banjca
    Rijetko se srećemo
    I još rjeđe viđamo
    Dugujem mu gajbu piva
    Sjećam se njegove priče
    Memorijalni centar Miljenko Jergović
    Strašno dobra priča....

    Štovani gospodine Nemanja,

    Svojedobno sam u okviru mojih tipoloških istraživanja iz Opće kurologije bio opisao i nalaz tipa Dissidens Vulgaris (duplex). Kako se taj kurološki tip opet učestalije javlja, najčešće kao Cmičak na Pavićevom oku, učinilo mi se prikladnim da na njega i Vama skrenem pažnju...Nalaz je prilično patobloški. Zanima me Vaše cijenjeno mišljenje, možda i mišljenje literarne sekcije odbukcijskog odjela na kurologiji.
    Ostajem Vaš,

    Dr. Kuro

    DISIDENT

    Izdao je zbirku priča iz Postojbine. Jedna, naslovna, bila je stvarno dobra, skoro do pred sam konac - tu se nešto spetljao. Druge su bile prilično bez veze, ali su naglašavale zloću ljudi, degradaciju čovjeka. Zbirku mu prevedu na mnoge jezike, jer je odisala zlokobnošću Balkana i tom univerzalnošću ljudskih načela, koja su se tamo, u srcu tame, nesmiljeno kršila. Postane poznat. Zatim ode iz Postojbine i nastani se u Domovini. Postojbinu zadrži u srcu, a stvaralaštvo okrene Domovini. Tu otkrije još više tame i kršenja ljudskih načela. Za to primi nekoliko nagrada. U Europi stekne glas disidenta, te se dosjeti da još malo pospješi svoju književnost. Univerzalni principi sada postanu europski principi, a njihova kršenja principi njegove Domovine. Dobije još nekoliko nagrada, neke i u samoj Domovini. Vidi da to dobro ide, te se nad Postojbinom još više sažali. Odluči da joj otplati grijehe vlastitog odlaska; njegova Postojbina sada postane žrtvom njegove Domovine. Tako i u Postojbini, koju je davno napustio, on postane slavljen kao disident Domovine koju nije napustio. Povremeno ode iz Domovine u Postojbinu, ali se tamo ne zadrži, nego se vrati, te i dalje nastavi na savjesti nositi to svoje teško breme, breme Eneje - Paladij Božice iz onoga
    rata i zgaženu Sličicu Gospe iz ovoga rata.
    NEMANJA 27.11.2007. 17:21

    avatar

    26.12.2007. (17:19)    -   -   -   -  

  • crkotica

    nazovi je Višnja.

    avatar

    26.12.2007. (17:26)    -   -   -   -  

  • crkotica

    e, da, sretan bo-žić.
    (veselim se pričama iz naše mahale)

    avatar

    26.12.2007. (17:27)    -   -   -   -  

  • cveba

    ..dakle ja se sada idem ubiti na licu mjesta, samo još raskršće da odaberem, bem vas nadahnute..:-)

    avatar

    26.12.2007. (18:44)    -   -   -   -  

  • pametni zub

    zašto ste navalili na Jergovića, jest da je (i meni) loš pisac - prestao sam ga čitati od Buick Rivere, ali vi ga napadate samo zati što je društveno uspješan. kao da mu taj uspjeh nije dovoljna kazna

    avatar

    26.12.2007. (19:39)    -   -   -   -  

  • cveba

    ..a gdi piše da mi njega napadamo, molim te, pače, dečko dela, a ne kao vi zgubidani.

    avatar

    26.12.2007. (20:36)    -   -   -   -  

  • pametni zub

    pa s njim i jest problem u tome što "dela" ko blesav (a ne u tome što je prosječan pisac). nije rad nešto čemu se treba klanjati. puka proizvodnost je dosadna

    avatar

    26.12.2007. (21:04)    -   -   -   -  

  • cveba

    ...pa dečec dela iz " uvjerenja ", kaj je tu loše ?

    avatar

    26.12.2007. (22:20)    -   -   -   -  

  • inhibitor

    Zub me uvijek oduševi pametnim komentarom "kao da mu taj uspjeh nije dovoljna kazna".
    Ovdje je riječ o megalomaniji, ozbiljnom duševnom poremećaju i plagijatu.
    Da bi shvatio o čemu ovdje govorimo morat ćeš pročitati Patologiju, 1. dio Truliksa.
    Budući da je knjiga bezobrazno skupa savjetujem ti da je popališ u nekoj knjižari.

    avatar

    27.12.2007. (08:58)    -   -   -   -  

  • tračerica samo tak\'a

    Riječ je o nanošenju višestruke štete Književnosti.

    avatar

    27.12.2007. (14:09)    -   -   -   -  

  • pametni zub

    već sam tražio, probat ću još. i reći ću da si me ti nagovorio (pisac naručuje krađu vlastite knjige u marketinške svrhe)

    avatar

    27.12.2007. (14:50)    -   -   -   -  

  • cveba

    ..ako nađeš, možeš i meni jednu poslati, tu koju probaš, prosim.

    avatar

    27.12.2007. (15:17)    -   -   -   -  

  • cveba

    ..baš mi fali jedno smrznuto izdanje.

    avatar

    27.12.2007. (15:31)    -   -   -   -  

  • perverZina

    Ne sprdaj se sa Smrdenkom Jebotićem, on je književna veličina a ne perverznjačina poput tebe, Markiže! ;)

    avatar

    27.12.2007. (16:22)    -   -   -   -  

  • anna

    Divna priča. Podsjetila me na roman "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove" koji je napisao Miljenko Jergović. Zanima me kada je Miljenko Jergović napisao roman "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove" i bila bih vam zahvalna ako imate ikakvih informacija. Inače ja sam velika obožavateljica pisca koji se zove Miljenko Jergović koji je, usput budi rečeno, autor romana "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove" i na polici držim sve njegove knjige. Sve osim, pogađate, romana "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove" koji bih tako željela dodati mojoj kolekciji, premda nisam članica Kluba Jutarnji koji je pokrenuo biblioteku EPHŠKART u kojoj je moj omiljeni roman "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove".
    Isto tako želim znati zašto se jedan od likova u romanu preziva kao prijatelj pisca znanog kao Miljenko Jergović, autora romana "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove". Ovom prilikom pozdravljam Milenka Jergovića koji je konačno pokazao spisateljsku hrabrost i kročio na Zavod za patologiju gdje vrebaju opasnosti svakojake poput vampira i onih rogatih stvorova. Ne boji se moj Miljenko, autor romana "Srda pjeva, u sumrak, na Duhove", o ne!

    avatar

    27.12.2007. (20:57)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Draga Anna,

    Nimalo čudno što te je ova priča podsjetila na novi roman Miljenka Jergovića, "Boing Boing" ("Srda pjeva, u sumrak, na Duhove" je predzadnji roman Miljenka Jergovića, napisan u utorak; u međuvremenu, auktor je napisao taze štivo od svojih 100 000 riječi, kojima virtuozno iscrtava svu složenost i bogatstvo asocijacija koje su se javljala u duhu nobelovca Ive Andrića pri berlinskom susretu s nesuđenim nobelovcem Adolfom Hitlerom: Fűrer i ambasador Kraljevine Jugoslavije u Njemačkoj vode razgovor o kojem Andrić - unatoč činjenici da je Nobelovu nagradu dobio za književnost - nikada nije napisao niti jedne jedine riječi, u danima neposredno nakon što je Andrić potpisao Trojni pakt u Beču, i sada Miljenko Jergović uzima na sebe da rekonstruiše sve začkoljice toga susreta i neposredne refleksije na nj što su se zrcalile u otmenom duhu nobelovca Andrića, kao u kakvom finom venecijanskom ogledalu). Taj je roman već izazvao velik interes inozemne štampe, jer je shvaćen kao literarna ovjera onodobnih političkih prilika, izvanredno crpilište iznenađujućih historijskih spoznaja. Evo što su o tome rekli strani diplomati akreditovani proteklih deceniju i pol na tlu Jugo, bože mene Regije:
    - odlazeći u kolovozu 1993. na odmor, njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel je objavio da sa sobom nosi Andrićevu Na Drini ćupriju;
    - zapovjednik UNPROFOR-a u BiH general Philippe Morillon navodi u memoarima kako je, ponukan savjetom francuskoga ambasadora u Beogradu, na noćnom ormariću držao Andrićeve romane s temama iz bosanske prošlosti;
    - dugogodišnji predsjednik španjolske vlade i u devedesetima član nekih posredničkih izaslanstava za postjugoslavenske ratove Felipe Gonzalez izjavio je potkraj 1998. kako je "iz romana o mostu na Drini naučio o Balkanu više nego iz tisuću službenih informacija";
    - hrvatski ambasador za zemlje Beneluksa Janko Vraniczany-Dobrinović kazivao je novinarki u kolovozu 1994. kako je glavnom tužitelju Haškog suda Richardu Goldstoneu i suradnicima preporučio da pročitaju upravo Na Drini ćupriju "da bi se malo približili srpskom pogledu na problem, koji je jako specifičan i koji se ne može opisati kao crno-bijeli" ;
    - britanski general Michael Rose, od siječnja 1994. do siječnja 1995. zapovjednik UNPROFOR-a u BiH, u memoarskoj knjizi o tom dobu navodi da je pročitao Travničku hroniku, pa ju čak i uvrštava u popis literature kojom se služio pišući knjigu, zajedno s nizom historiografskih i vojnoteorijskih djela.

    avatar

    27.12.2007. (22:15)    -   -   -   -  

  • inhibitor

    Svašta, a ja mislio da je Michael Rose reggae pjevač čiji album pokatkad preslušavam.

    avatar

    28.12.2007. (14:12)    -   -   -   -  

  • pametni zub

    oni su čitali skraćeno izdanje, gdje ima samo scena nabijanja na kolac

    avatar

    28.12.2007. (15:29)    -   -   -   -  

  • slaven178

    čuo sam za ašik baje, nisam za ašik mahalu ;-)))))

    avatar

    28.12.2007. (17:36)    -   -   -   -  

  • inhibitor

    Slave, ašik-mahalu spominje Matija Mažuranić u putopisu "Pogled u Bosnu" iz 1842.
    Pametni zube - mi ovdje pokušavamo napisati nastavak sa scenom nabijanja nakurac.

    avatar

    28.12.2007. (20:35)    -   -   -   -  

  • inhibitor

    MARKO SE NAGINJE, U SUMRAK, NA KLIPOVE

    Fala jaro što došo si na tulum
    vazda nama fali novih muza
    kažu ljudi bit će pravi zulum
    kada, Marko, uturim ti zguza!

    Sretna nova godina tebi, tvojoj majci i cijeloj korporacijskoj redakciji!

    avatar

    29.12.2007. (09:50)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    KUR-BULATOV

    Po štukinu naređenju II

    Živjela u selu braća, dva pametna, a treći Jegerhorn – budalaš.
    Od one dvojice, prvi pisao muziku. Uglazbi on tako seoske napjeve, i kad vidje da se pjesme sviđaju narodu, pođe on i caru da mu ih otpjeva. Sakupi on seoske momke, nađe i Hazare da ga prate, a oni udri u talambase, i gle – muzika svira, narod uživa. I caru se pjesme svidjele i on ga bogato nagradi. Što da se kaže – svaka mu lipa procvjeta.
    Drugi brat, opet, kad vidje prvoga, uzme njegovu muziku, nađe još Hazara, sve još jednom ukomponira i u slike zapakira. Narod slike gledao, muziku slušao, oči i uši širom otvarao. I ovo se caru svidje, a taj drugi brat, ne budi lud, promjeni svoje i uze carevo ime pa pođe u svijet da i tamo pronese slavu.
    Tako se braća proslaviše, nagrade i novce zaradiše. A naš Jegerhorn – ništa. Niti pjeva, niti snima. Ali, ne budi lijen, dosjeti se i on nečega, i kud - počne pisati. Ali, niti narod čita, niti se car zanima. Misli Jegerhorn, što će sada? U selu ga u kuće ne primaju, drugi pisci ga ni ne spominju. Ljuti se on na selo, ljuti na druge pisce, ali ne pomaže. I tako, onako nesretan, sjede uz Muljacku, raščupao kosu, pustio bradu. Nema kome ni da se požali. Kad odjednom, iz vode izroni štuka. A štuki se onakav tugaljiv bio sažalio.
    - Što si tužan Jergežiću? Po glavi te tuku, i za kosu vuku. Ali, pokazat ćeš ti njima. Pođi kući i poželi što ti se prohtje. Samo reci neka bude „po štukinu naređenju“.
    I pođe Jegerhorn kući. Tek što sjede i ono promrmlja, kad eno bombe padaju, selo se trese, a naš Jerža poče pisati. Kako bolje bombe padaju, tako bolje Jerža piše.
    Vidjeli ljudi da nema pomoći. Bombe padaju, selo se trese, pa stali Jerželju moliti da prestane pisati.
    - Ser Jerža, brate, nemoj tako po nama, ako smo što i krivi, ispravit ćemo.
    - Kako krivi? Carevinu srušiste, a mene nagrdiste, u kosurinu obrastišste, u bradu zabradiste. Neću više ni da imam posla s vama. Odo ja u Kraljevinu gdje me i zovu. Sam kralj piso preko Karalice da mu dođem preko Hercežice.
    Tako dođe Jegerhorn u Kraljevinu, a tamo – same počasti. Nego, jedino, nema se o čemu pisati. Ode u kafić, tamo časte. Čak i lokale prozivaju po njemu. Ode u novine, tamo objavljuju i pitaju ima li još što. Udri pisat Jerželja, ali o čemu? Piši pohvalno – hvale, piši kritički - opet isto hvale. A on naviknuo na batine. Vidi Jerko da nešto ne valja. I počne razmišljati kako bi to bilo kad bi se s nekim važnim posvadio. I udri on po jednome – taj šuti. Udri on po drugome, taj jedva nešto odgovara. Ocrni trećega – taj nit ne haje; bit će u sebi što i promisli, na primjer - vidi ti to smeće – ali šuti, a što će?
    Sjede tako Jera u auto. Auto nov, premium, a on opet nesretan. Nitko ga ne dodiruje. Sjeti se on ponovno štuke, pa je zove da ga savjetuje, ali i štuka šuti; želje ispunjava, ali ne savjetuje. Vidi Jergouška da sam mora odlučiti što još da poželi, a sve već ima. Tako dođe do jednog raskrižja. A na tom raskrižju svakog dana prosila djevojčica sa žigicama. Pruža ona tako svoje male promrzle ručice sa žigicama, i sažali se ona Jergsenu. I promisli Jergsen:
    - Vidiš, ja sve imam, a društvo ni na što ne reagira, niti na mene. A kako bi bilo kad bi sada ubio ovu djevojčicu sa žigicama? Da li bi barem onda to društvo reagiralo? I ovako će je ubit studen, a onako bi to neosjetljivo društvo moralo reagirati.
    I tako po štukinu naređenju ubi ovaj Jergsen djevojčicu sa žigicama. I dođe Jegerhorn na patologiju. A tamo se okupilo društvo da proslavi dolazak novog leša. Bila je i Ruta, Kizo,
    Nemanja, Inhibitor i drugi.
    I ja sam tamo bio,
    med i vino pio.
    Od meda se ulijepio,
    a od vina povraćao.

    avatar

    29.12.2007. (16:36)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...