Zaštiti me... .... ..... Ne od rujnog koplja ni od mača. Već štiti me da nada ne nadjača.
Znam da znaš. Ne govorim ti ništa novo, ali u jednom svom postu napisala sam:
I sad ova zadnja rečenica:
„Već štiti me da nada ne nadjača“ !?
Ta nada koja vjernike moje vjere čini anakronima, bljutavima, bljuvotinama, neiskrenima, onima koji ližu oltare, lažovima jer kradu lažu, ubijaju – ispovijedaju se u NADI , ostavljena im je NADA da će biti spašeni.
Je li na takvu Nadu mislio Borges?
Ili je u svoj sveobuhvatnoj moći poimanja vidio NIŠTAVILO i nije se želio nadati? Ili se nije želio uzdati i živjeti u nadi oprosta?
Je li želio, htio, već na ovoj zemlji doseći savršenstvo. Dok je živ živjeti vjeru: 'Deset zapovijedi' Ispisanih na one dvije kamene ploče, brzo, brzo Bog je pisao, uokolo se sve dimilo i prašilo jer je Mojsije nestrpljivo čekao daljnje upute. Slutio je Mojsije ( Ne Bog, On je znao) da dolje u pustinji, kojom je izabrani narod lutao, njegovi sunarodnjaci kuju zlatno tele i njemu se mole.
Ili RELIGIO MEDICI 1643 ima drugo značenje?
Oprosti mi na nujnosti. Inaće se smijem i vrlo sam vedra.
01.12.2007. (11:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Evo gore malo Sira Brownea: 1643. izdaje 'Religio Medici', koju je napisao par godina ranije; Religio Medici, 1643, Borgesova je pjesma izdana u zbirci 'Zlato tigrova', 1972. godine. Zlato je tu ponajprije ono pročitano: Nešto mi tu zlata osta, bar se čini, Prikupljenog u očima od sjene. Dakle, od Brownea do Borgesa dijeli nas gotovo 333 godine. Već predosjećamo zlosretni kraj... Brown i Borges izgleda da dijele istu sudbinu, čiji bi Religio Medici mogao biti testament: You might read every word of Sir Thomas Browne's writings and never discover that a sword had been unsheathed or a shot fired in England all the time he was living and writing there. It was the half-century of the terrible civil war for political and religious liberty: but Sir Thomas Browne would seem to have possessed all the political and religious liberty he needed. At any rate, he never took open part on either side in the great contest. Borges je, rasprostranjenoj predrasudi unatoč, bio duboko uronjen u svijet s onu stranu očeve knjižnice: Borgesova biblioteka ipak je drukčije naravi od legendarne Browneove knjižnice: s onu stranu teških zastora, na kraju ulice, počinje Jug, ne samo iskonska zemlja, prostor, nego i autentično vrijeme: vrijeme herojstva, života - i smrti - dostojna čovjeka! Unatoč tome, sam Borges govori što to, s onu stranu tih 333 godine, povezuje njega i Brownea: I ja ću reć: Zaštiti me od mene, Ko što su rekli Montaigne, Browne i ini; Što to točno znači? Što to znači da Borges zaziva (čudna je ovo invokacija, u vokativu koji je isprazan, kako Borges veli: riječ isprazna Nikoga ne zove, Tromost je samo povod vježbe ove) Boga da ga zaštiti od samoga sebe? Kad pjesma ne bi bila samo etida - mislim da tu Borges aludira na Brownea i početak Religio Medici te Browneovu aluziju na Seneku, koji govori o dokonosti - povjerovali bismo da jer riječ o melankoliji i da Borges razmišlja o suicidu: ne možda izravnom, nego moguće o načinu na koji je to izveo Spasitelj, načinu 'Biathanathosa'; u svakom slučaju, kao što Browne razmišlja o smrti kao nitko prije njega, tako sada i Borges moli da ga se zaštiti od nestrpljenja po kom bih mramor, zaborav biti htio! Borgesu je ovakav Zaborav tijekom života znao padati na pamet: mislim da je bio iskren kad je govorio o tome da ne bi htio ponovo biti on sam, kako je nakon svih tih poslova i dana umoran od toga da je Borges. I sada ovdje moli da ga se stoga zaštiti od onoga što je bio: prošlost je, kako pravovjerno tvrdi, nepromjenjiva, te Borges moli da ga Bog liši tog bremena vlastite prošlosti, vlastita identiteta. No, tada sljedi paradoksalan kraj koji, mislim, nema nikakve veze s nijekanjem Nade, koja je ne samo teološka krepost čovjeka na putu ka vječnom životu, nego i temeljni princip vjere. Borges veli da ga se ne treba štititi od rujnog koplja ili mača, što znači: ne od smrti na bojnom polju, ne od neprijateljske ruke; zaštitu treba od nade da ne nadjača, tj. u želji da više ne bude ono što je bio, nestrpljiv da se liši tereta svoje osobnosti, mogao bi podleći napasti da - BUDE VJERNIK, i ponada se u Onostrano i mogućnost slobode da se s onu stranu bude slobodan od sebe: bude isti, a bude drugi. Kao što vidiš, Jorge Luis Borges, koji nije vjerovao u Drugu Scenu (Raj, Pakao itd.), koji na početku ove melankolične vježbe ispovijeda prigodni ateizam (riječ Nikoga ne zove!), pada u napast da se nada, da ipak povjeruje u intervenciju Boga koji bi ga mogao zaštititi od njega samoga, ne samo na Zemlji, tako da zaustavi samoubilačku ruku, nego i na Nebu, omogućivši mu oslobođenje od tereta svojih ovozemaljskih dana. Borges se služi figurom paradoksa u posebnom smislu, onkraj svojih retoričkih navada: vjera je gotovo napast, jer Bog bi mogao Borgesa, ovdje deklariranog nevjernika, prokušati vjerom samom, njenom srži: nadom! Villiers pušta Inkvizitore da otajstvu vjere privedu židovskoga rabina tako što će ga Nadi naučiti njome ga mučeći: Borges je prošao ovu školu - veli da su muke koje je zamislio Villiers okrutnije od onih E.A.Poea, jer Poeove su okrutnosti fizičkog, a Villiersove moralnoga reda! - i otuda valjda i ova hinjenomalodušna molba: u trenutku slabosti, ili inspiracije, Borges - naravno, krasan je to prijemer autoironije - odgađa nevjerovanje, i na tren moli Boga, kojeg inače nema, da ga spasi od vlastite mizerije: čovjeka koji se u svojoj krhkosti ipak nada spasu, ponajprije od sebe samog! Odličan kalambur. Borgesa su pitali o njegovoj Estetici, a on je odgovorio da ni u kakve estetske principe, sada, u zreloj dobi, ne vjeruje, nego, dok piše, samo odgađa nevjerovanje. Koristim njegove vlastite riječi protiv njega samoga: književnicima, pogotovo pjesnicima, svaka je riječ u tu svrhu iskoristiva. (Bismarck je kazao da mu dostaju tri reda bilo čijeg teksta, i već će naći razloga da autora objesi.) Bit će da je upravo zato bio umoran (on veli trom) od života.
02.12.2007. (04:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Čitajući ovaj komentar palo mi je na pamet da se poanta dade izreči u jednoj rečenici: u srži, samoubojstvo je perverzan čin vjere - očajničke nade u drugi, bolji svijet od ovog.
05.12.2007. (08:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
odmak
Borges u
Religio Medici, 1642
završava sa
Zaštiti me...
....
.....
Ne od rujnog koplja ni od mača.
Već štiti me da nada ne nadjača.
Znam da znaš. Ne govorim ti ništa novo, ali u jednom svom postu napisala sam:
I sad ova zadnja rečenica:
„Već štiti me da nada ne nadjača“ !?
Ta nada koja vjernike moje vjere čini anakronima, bljutavima, bljuvotinama, neiskrenima, onima koji ližu oltare, lažovima jer kradu lažu, ubijaju – ispovijedaju se u NADI , ostavljena im je NADA da će biti spašeni.
Je li na takvu Nadu mislio Borges?
Ili je u svoj sveobuhvatnoj moći poimanja vidio NIŠTAVILO i nije se želio nadati?
Ili se nije želio uzdati i živjeti u nadi oprosta?
Je li želio, htio, već na ovoj zemlji doseći savršenstvo. Dok je živ živjeti vjeru:
'Deset zapovijedi'
Ispisanih na one dvije kamene ploče, brzo, brzo Bog je pisao, uokolo se sve dimilo i prašilo jer je Mojsije nestrpljivo čekao daljnje upute. Slutio je Mojsije ( Ne Bog, On je znao) da dolje u pustinji, kojom je izabrani narod lutao, njegovi sunarodnjaci kuju zlatno tele i njemu se mole.
Ili RELIGIO MEDICI 1643 ima drugo značenje?
Oprosti mi na nujnosti. Inaće se smijem i vrlo sam vedra.
01.12.2007. (11:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
crni pes s Cmroka
PREPORUKA:
http://blog.b92.net/
01.12.2007. (20:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Odmak,
Evo gore malo Sira Brownea: 1643. izdaje 'Religio Medici', koju je napisao par godina ranije; Religio Medici, 1643, Borgesova je pjesma izdana u zbirci 'Zlato tigrova', 1972. godine. Zlato je tu ponajprije ono pročitano:
Nešto mi tu zlata osta, bar se čini,
Prikupljenog u očima od sjene.
Dakle, od Brownea do Borgesa dijeli nas gotovo 333 godine. Već predosjećamo zlosretni kraj...
Brown i Borges izgleda da dijele istu sudbinu, čiji bi Religio Medici mogao biti testament:
You might read every word of Sir Thomas Browne's writings and never discover that a sword had been unsheathed or a shot fired in England all the time he was living and writing there. It was the half-century of the terrible civil war for political and religious liberty: but Sir Thomas Browne would seem to have possessed all the political and religious liberty he needed. At any rate, he never took open part on either side in the great contest.
Borges je, rasprostranjenoj predrasudi unatoč, bio duboko uronjen u svijet s onu stranu očeve knjižnice: Borgesova biblioteka ipak je drukčije naravi od legendarne Browneove knjižnice: s onu stranu teških zastora, na kraju ulice, počinje Jug, ne samo iskonska zemlja, prostor, nego i autentično vrijeme: vrijeme herojstva, života - i smrti - dostojna čovjeka! Unatoč tome, sam Borges govori što to, s onu stranu tih 333 godine, povezuje njega i Brownea:
I ja ću reć: Zaštiti me od mene,
Ko što su rekli Montaigne, Browne i ini;
Što to točno znači? Što to znači da Borges zaziva (čudna je ovo invokacija, u vokativu koji je isprazan, kako Borges veli: riječ isprazna Nikoga ne zove, Tromost je samo povod vježbe ove) Boga da ga zaštiti od samoga sebe?
Kad pjesma ne bi bila samo etida - mislim da tu Borges aludira na Brownea i početak Religio Medici te Browneovu aluziju na Seneku, koji govori o dokonosti - povjerovali bismo da jer riječ o melankoliji i da Borges razmišlja o suicidu: ne možda izravnom, nego moguće o načinu na koji je to izveo Spasitelj, načinu 'Biathanathosa'; u svakom slučaju, kao što Browne razmišlja o smrti kao nitko prije njega, tako sada i Borges moli da ga se zaštiti od nestrpljenja po kom bih mramor, zaborav biti htio!
Borgesu je ovakav Zaborav tijekom života znao padati na pamet: mislim da je bio iskren kad je govorio o tome da ne bi htio ponovo biti on sam, kako je nakon svih tih poslova i dana umoran od toga da je Borges. I sada ovdje moli da ga se stoga zaštiti od onoga što je bio: prošlost je, kako pravovjerno tvrdi, nepromjenjiva, te Borges moli da ga Bog liši tog bremena vlastite prošlosti, vlastita identiteta.
No, tada sljedi paradoksalan kraj koji, mislim, nema nikakve veze s nijekanjem Nade, koja je ne samo teološka krepost čovjeka na putu ka vječnom životu, nego i temeljni princip vjere.
Borges veli da ga se ne treba štititi od rujnog koplja ili mača, što znači: ne od smrti na bojnom polju, ne od neprijateljske ruke; zaštitu treba od nade da ne nadjača, tj. u želji da više ne bude ono što je bio, nestrpljiv da se liši tereta svoje osobnosti, mogao bi podleći napasti da - BUDE VJERNIK, i ponada se u Onostrano i mogućnost slobode da se s onu stranu bude slobodan od sebe: bude isti, a bude drugi.
Kao što vidiš, Jorge Luis Borges, koji nije vjerovao u Drugu Scenu (Raj, Pakao itd.), koji na početku ove melankolične vježbe ispovijeda prigodni ateizam (riječ Nikoga ne zove!), pada u napast da se nada, da ipak povjeruje u intervenciju Boga koji bi ga mogao zaštititi od njega samoga, ne samo na Zemlji, tako da zaustavi samoubilačku ruku, nego i na Nebu, omogućivši mu oslobođenje od tereta svojih ovozemaljskih dana. Borges se služi figurom paradoksa u posebnom smislu, onkraj svojih retoričkih navada: vjera je gotovo napast, jer Bog bi mogao Borgesa, ovdje deklariranog nevjernika, prokušati vjerom samom, njenom srži: nadom! Villiers pušta Inkvizitore da otajstvu vjere privedu židovskoga rabina tako što će ga Nadi naučiti njome ga mučeći: Borges je prošao ovu školu - veli da su muke koje je zamislio Villiers okrutnije od onih E.A.Poea, jer Poeove su okrutnosti fizičkog, a Villiersove moralnoga reda! - i otuda valjda i ova hinjenomalodušna molba: u trenutku slabosti, ili inspiracije, Borges - naravno, krasan je to prijemer autoironije - odgađa nevjerovanje, i na tren moli Boga, kojeg inače nema, da ga spasi od vlastite mizerije: čovjeka koji se u svojoj krhkosti ipak nada spasu, ponajprije od sebe samog!
Odličan kalambur.
Borgesa su pitali o njegovoj Estetici, a on je odgovorio da ni u kakve estetske principe, sada, u zreloj dobi, ne vjeruje, nego, dok piše, samo odgađa nevjerovanje.
Koristim njegove vlastite riječi protiv njega samoga: književnicima, pogotovo pjesnicima, svaka je riječ u tu svrhu iskoristiva. (Bismarck je kazao da mu dostaju tri reda bilo čijeg teksta, i već će naći razloga da autora objesi.)
Bit će da je upravo zato bio umoran (on veli trom) od života.
02.12.2007. (04:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Čitajući ovaj komentar palo mi je na pamet da se poanta dade izreči u jednoj rečenici: u srži, samoubojstvo je perverzan čin vjere - očajničke nade u drugi, bolji svijet od ovog.
05.12.2007. (08:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...