Komentari

malenazvijezdice.blog.hr

Dodaj komentar (33)

Marketing

  • tetica

    Draga gospođo Sandra,

    Dugo vremena posjećujem ove stranice i uvijek se rasplačem i bude mi još gore a trebala se trgnuti i krenuti naprijed...
    Prije pet mjeseci i pet dana ja sam izgubila malog anđela...imala je samo šest godina...auto ju je pregazio...teško je i pisati o tome.....htjela sam vam reći da znam kako se osijećate...kako je to kad ti srca pola nema, kad te unutrašnost guši, kad želiš da si mrtva...i stalo se pitaš zašto, zašto i stvarno zašto je tako moralo biti i zašto ona (možda sam sebična, ali ne želim drugome zlo) samo se pitam što smo Bogu zgriješili i mi i one, da to sve tko mora biti i da su one morale tako skončati svoj život???.....
    Znam da vam nisam nekakva utjeha...

    avatar

    17.11.2007. (10:37)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    O draga moja
    moja najiskrenija sućut............kako se zvala djevojčica......pa ja sigurno znam za to jer na žalost stalno čitam o tragičnim pogibijama naše djece, naše mladosti................ naravno da vam je teško............još uvijek guši u grudima i biti će tako dugo...........živite već pet mjeseci s tom boli, a ja evo već više od godine dana i tu smo, živimo radi onih koji su nam ostali, ali nije lakše, jer nema od čega biti............to je sada naša budućnost...........živjeti ćemo mi i dalje, ali nikada više to nije isti život................to je nešto sasvim drugo. I vi i ja dobro znamo da nema odgovora na pitanje ZAŠTO, a opet uvijek ćemo se to pitati.

    avatar

    17.11.2007. (10:58)    -   -   -   -  

  • tetica

    Djevojčica se zvala Ana, pisali ste o njoj... poginula je dva dana nakon svog šestog rođendana,...bila je iznimno djete..pametno...veselo..trebala je ov u jesen krenuti u predškolu... tu je cestu na dan prelazila sto puta jer preko puta su bile druge dvije njihove kuće... i najgore bole te nestine koje su govorili na televiziji, pisali u novinama....kakva je bila znatiželjna i radoznala da je netko samo poviknuo za njom ona bi stala, da nije bilo parkiranih automobila pored ceste od kojih je jedan i otišao sa njesta dogoađaja i nije htio voziti njeno mrtvo tijelo u bolnicu...i nitko nitko se nije ponudio da pomogne njenoj majci koja je nasred ceste stajala sa njenim tijelom i molila za pomoć, a oni pišu da su svi pritekli u pomoć....lažovi i lopovi....vrijeme ne možemo vratiti.......jadno moje zlato........
    Ja sam njena teta (tetica kako me je zvala), živjela sam s njima u kući nisam imala svoje djece i bila mi je sve.... tko da otprilike osijećam bol kao i njeni roditelji (smo što je njima još tisuću puta gore) ali kao što ste i sami rekli to je naša budućnost... više nikada ništa neće biti isto... bez obzira na obitelji, djecu, budućnost, više za nas nema radosti...a kako je samo bila radosna i vesele, kako je pjevala......
    Možda za utjehu...njen otac kaže....pazite...od jednog zla uvijek postoji veće zlo i zato ne izazivajte sudbinu....

    avatar

    17.11.2007. (11:27)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Da naravno da se sjećam Ane, lutkice male....
    Pišite mi ako želite na: malenazvijezdice@net.hr

    avatar

    17.11.2007. (11:37)    -   -   -   -  

  • Invisible kid

    Ponovno predivan post!!

    P.S. Tetice - moja sućut

    :'(

    avatar

    17.11.2007. (12:01)    -   -   -   -  

  • Danijela

    Draga Sandra, vjerujte da neznam sta bi vam pisala i kako opisala sve sto osjecam kad dodem na vasu stranicu. I kod nas u Svedskoj je prije nekoliko dana pao prvi snjeg, naravno moje cure su odmah pokazale svoju srecu zbog toga. Nisam u istoj situaciji kao i vi jel moja curica koja je toliko puta bila blizu smrti zivi, izvukla se iz tog groznog pakla koji ju je snasao kad je bila samo 5 mjeseci stara. Vjerujte mi da i mene ove pahuljice snjega rastuzuju i da vise nisu isti osjecaji kao nekad. Ja se oped ovih hladnih dana prisjecam nasih dana provedenih u bolnici, curica koje su umrle prosle godine u ovo vrijeme a s kojima smo bili jako vezani. Sad u decembru ce biti godina dana otkako je umrla mala curica Sara za kojom patim svaki dan kao da smo bili u rodu a znali smo se samo nekih 5 mjeseci prije. Osjecam toliku tugu i ljutnju zbog svega. Naravno bezbroj je pitanja na koje nemamo odgovore niti cemo ih kad imati a to jako boli.
    Znajte da sam u mislima s vama svaki dan i od sveg srca se nadam da ce se vasa bol s godinama bar malo ublaziti i da ce vam jedne zime biti malo lakse kad budete ugledali prve pahuljice snjega kojima ste se toliko radovali sa svojim curicama.
    Puno pozdrava od Danijele a Tini velika pusa

    avatar

    17.11.2007. (16:05)    -   -   -   -  

  • Dora

    Ovaj post što ste napisali je predivan....nemam rijeći...ne bih htjela reći nešto što bi vas moglo uvrijediti ....nadam se da vam ne smeta što dolazim na Vaš blog komentirati....volim vas puno.....

    avatar

    17.11.2007. (17:01)    -   -   -   -  

  • zašto?????

    nemam riječi...... svaki put kad dođem na ovaj blog,jednostavno počnem plakati jer znam da nije lako izgubiti dijete.....odgajati ga i podizati godinama,a onda samo jedan tren nepažnje i sve nestane.....u sekundi....sve nam se tada sruši.....iako imam tek 15godina,doživjela sam to 2puta u samo 6mj.,oba života su ostavljena na cesti,uvik smo bili uz njih,a baš taj tren oni su bili sami,na cesti,bez ikoga svog....a to je bio samo jedan tren nepažnje,jedan krivi korak i njih više nema....neki kažu ta bol će proći....neće....nikad neće proći,svjesna sam da će biti sve gore i gore,ali znam da moram dalje zbog mojih roditelja,brata,prijatelja,zbog sviju njih i iskreno ja se ispred njih pretvaram,kao da sam sve to prebolila,a kad sam sama samo zaplačem i gledam slike,vraćam se u prošlost,na uspomene......i zato osjećam bliskost s Vama i jednostavno ste mi u mislima i Vi i Vaša obitelj i Stellica....volim Vas puno i budite jaki.....

    avatar

    17.11.2007. (19:08)    -   -   -   -  

  • mare

    tužan post, kao i svaki....ne znam šta bih vam rekla da vas utjesim....nema ni te rijeci koja bi vas mogla utješiti i natjerati da zaboravite.....samo da znate.... imate podršku mnogih...pozdrav

    avatar

    17.11.2007. (20:29)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Draga moja petnaestogodišnjakinja,
    moja Tina ima četrnaest i ja na njoj vidim kako u sebi trpi bol i to samo zato jer to okolina od nje očekuje, drugim se ljudima nakon jedne takve vijesti i nakon početnog šoka život vrati u normalu i oni s vremenom čak i zaborave na naše najmilije koje smo izgubili. Kažu moraš krenuti dalje, pa naravno da mi idemo dalje, tu smo, živimo, ali samo oni koji su doista izgubili nekog svog pogotovo ako je to bilo dijete ( ne mislim samo na roditelje, već i braću i sestre te bliske rođake koji su bili s tim djetetom vezani) mogu zaista znati što znači svako jutro se probuditi s istom boli u srcu, provesti dan u stanu ili kući u kojoj još osjećaju i miris i smijeh i sreću njihovog dragog djeteta kojeg su izgubili. Samo oni znaju kako imaju milijun podsjetnika dnevno na svog anđela, kao što je meni jutros ovaj snijeg donio samo suze i bol. Jer nema sjaja u Stelinim očima, jer nema Stele........I treba navečer leći u krevet bez puse za laku noć, ja onda grlim njezinu plavu piđamicu koju nikada nisam oprala i ljubim ju............
    Znam kako ti je teško što to moraš sve držati u sebi i bojiš se rasplakati onda kada to zaista osjetiš jer se bojiš da ne postaneš naporna drugima, jer će ti opet reći: moraš ići dalje, moraš biti jaka, moraš ovo, moraš ono............Prepisati ću ovjde samo za tebe jedan dio iz knjige:

    "Proces tugovanja kod djece i kod odraslih povezan je sa stalnim očekivanjem osobe koje više nema i to u najrazličitijim situacijama. Suočavajući se s tim, osoba se suočava s gubitkom i mijenja se. I kod djece je taj "osjećaj praznine" jak, ali odrasli nisu uvijek svjesni da ga i djeca imaju. Zato je važno opaziti te trenutke, situacije "praznine". Roditelj i dijete tada mogu pomoći jedno drugome. Dobro je da odrasla osoba pita dijete kako je i da ima hrabrosti reći kako je ona sama."

    Puno te pozdravljam i šaljem ti velike i tople zagrljaje utjehe. Znaj da te razumijem........

    avatar

    17.11.2007. (20:32)    -   -   -   -  

  • 04.02.

    Najraža moja Sandra,
    još jedan poučni, lijepi i tužni post o sjećanju na prekrasne godine koji si provela sa svojom malenom zvijezdicom. Moram se osvrnuti na rečenicu "Majke i očevi, koji iznenada ostanu bez djeteta, i protiv svoje volje ulaze u zavjeru s društvom koje bi najradije zatajilo smrt. "
    Ne znam zašto je to tako, zašto ljudi svojim ponašanjem uzrokuju još veću bol jadnim roditeljima, zašto nemaju razumijevanja, zašto su tako bez srca i tako površno se dotiču ovako velike tragedije te su u stanju izreći da je "već" prošla godina dana, pa je vrijeme da se ide dalje, vrijeme da se zaboravi, a da se probaju staviti na mjesto tih jadnih žalosnih roditelja i probaju zamisliti kako bi se osjećali da oni izgube dijete, shvatili bi kako užasno zvuče te riječi tugujućim roditeljima, kako im nanose još više boli. Ima naravno nažalost i onih koji izbjegavaju razgovor o malom izgubljenom djetešcu, jer im vjerojatno nije ugodno pričati o tome i boje se da će se npr. tužna mama rasplakati. Pa što ako se rasplače, to je tako normalna ljudska reakcija na gubitak djetešca i to bi svaka dobra osoba trebala razumjeti i pružiti joj rame za plakanje, a osim toga ona ne plače zato što ju se podsjetilo na djetešce, takvo što je nemoguće, jer ona to djetešce ni na tren nije zaboravila.
    Voli te puno, puno tvoja prijateljica

    Sućut teti male Ane.

    avatar

    17.11.2007. (20:37)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Mila moja prijateljice (04.02).,
    koliko bi meni bilo drago da netko spomene moju Stelu, pogotovo netko tko ju je poznavao, u bilo kojem kontekstu, da vidim da je se sjeća s ljubavlju i nježnošću i da plače zajedno sa mnom, ako treba, jer kada se isplačemo onda se i duša malo odmori kao da se očisti od otrova koji se u njoj skuplja sve ono vrijeme kada moramo skrivati suze, (ali ne samo suze jer one su tek vidljivi dio tuge, već i tugu samu), i već znamo pred kim moramo skrivati jer su nam to dali do znanja. Ti si uz mene tako intenzivno i toplo cijelo ovo vrijeme i ja te zato puno volim i od srca ti se zahvaljujem.
    Sandra

    avatar

    17.11.2007. (21:17)    -   -   -   -  

  • ivana =)

    Izgubila sam se u gradu,
    čije ulice nemaju imena,
    tamo gdje ne postoje karte,
    tamo gdje ne postoje putokazi.

    Izgubila sam se u gradu
    koji nosi ime ljubavi,
    a samo glavna ulica ime nosi,
    glavna ulica je BOL.

    I kad prolaziš tim dugim,
    mračnim,
    bezimenim ulicama
    ne znaš što da osjećaš,
    SIGURNOSTI ili STRAH

    Strah prema nepoznatom
    što se krije iz ugla
    i nikad ne znaš što te čeka,
    jer ne znaš ime slijedeće ulice.

    Znaš samo
    da jednom ćeš otići,
    a moraš proći kroz glavnu ulicu,
    ulicu BOLA, PATNJE i SUZA
    i ne znaš što te poslije čeka

    ...uz vas sam....ivana

    avatar

    17.11.2007. (23:28)    -   -   -   -  

  • vondessar

    svaka čast na snazi i ljubavi kojom živite da vaša kčer
    zauvijek ostane u vama.....malo je takvih ljudi
    malo je ljubavi a puno onih koji svojom nepažnjom
    slamaju srca.....

    And if you go I wanna go with you
    And if you die I wanna die with you
    Take your hand and walk away....

    avatar

    18.11.2007. (00:04)    -   -   -   -  

  • MiKy:)

    znam da moja riječ ne može popuniti prazninu u Vašem srcu,ali naiskrenija i sućut i riječi zahvale jer uopće pišete ovaj blog,što nam svima otvarate oči i pokazujete kako je Vama,roditeljima koji ste izgubili svoju djecu i kakav je ovaj danjašnji svijet..također,šaljem vam riječi utjehe..strašno mi je žao što ste izgubili svog malog anđela.malog anđela širokog osmjeha i toplog glasića,veselu i nasmijanu djevojčicu..jako mi je žao..šaljem vam veliki pozdrav!držite se!svi vas mnogo volimo!
    pusa*

    avatar

    18.11.2007. (12:51)    -   -   -   -  

  • Maya

    jako lijepe riječi...samo glavu gore i sve će biti super

    avatar

    18.11.2007. (18:23)    -   -   -   -  

  • zao mi je:(

    da jako je tesko nastaviti sada dalje zivjeti.....jos sam mlada pa neznam kakva je to bol a nebi htjela ni iskusiti tu bol......stvarno neznam sto da vam napisem,kojim rijecima da izrazim svoju sucut...te rijeci ne postoje...te rijeci se nalaze u srcu....o kako bi voljela da vam mogu na bilo koji nacin pomoci..ali onda se sjetim..tu nema pomoci...bol ce ostati ista
    stvarno neznam sto da vam kazem na sve to...ali znajte da mi je jako zao i primite moju najiskreniju sucut i jedan topli zagrljaj utjehe:)
    lijep pozdrav

    avatar

    18.11.2007. (18:23)    -   -   -   -  

  • zao mi je:(

    evo tek sam sada procitala ovaj mayin komentar......glavu gore????sve ce bit super?????NEMOGUCE!!!!!!nece vise nista nakon ovoga bit super....besmisleni komentar...sto ti mislis bili tvojoj mami bilo sve super da ti se nedaj boze sto dogodi???'naravno da nebi...ovo je nemoguce prebolit...uz vas smo

    avatar

    18.11.2007. (18:53)    -   -   -   -  

  • nataša

    znam što znači izgubiti osobu srcu dragu, ali živim sa dubokom nadom da nikada neću saznati kako se ti osjećaš. i dok ovo pišem, plačem, stoga, oprosti mi ako te ne budem često posjećivala. ne mogu naći riječi utjehe ...

    avatar

    18.11.2007. (22:36)    -   -   -   -  

  • hawkeye1306

    nemam rijeći
    možda je i bolje tako
    ipak znaj da sam zaplakao
    stvarnim suzama za tebe i tvoju malenu

    avatar

    18.11.2007. (23:26)    -   -   -   -  

  • hawkeye1306

    još sam tu i još plačem

    avatar

    19.11.2007. (06:07)    -   -   -   -  

  • Što nam nosi sutra

    Draga Sandra,

    istina je da postoje ljudi pred kojima već znamo da trebamo skrivati svoju tugu samo iz razloga da ne slušamo "one" riječi o "kreniti dalje", a ima i ljudi na kojima vidiš iako ne mogu osjetiti intenzitet ipak razumiju našu tugu..

    Tetici: Iskrena sućut vama i vašoj obitelji...

    avatar

    19.11.2007. (07:28)    -   -   -   -  

  • Zapisi o čudnovatom u crnom i plavom

    Navratio sam ovdje već više puta, ali nikada nisam puštao komentar jer neznam šta bi napisao... ali Vaš današnji komentar kod male anje me primorao da vam dam potporu..jer pitam se kakav roditelj moraš biti da djete odgajaš pod staklenim zvonom...ja imam veliku sreću i obje zdrave i žive djece...ali ih učim od malih nogu da oko njih ima nesreće i patnje i da pomognu onome koji ima manje sreće od njih...i kada su se igrale s malom anjom vidio sam da sam uspio barem malo u tom naumu...a što se tiće prometa....ništa čudno da se takve stvari događaju...mene su osobno u zadnju godinu četri puta mladi i nadobudni klinci preticali kada sam stao na pješačkom prelazu...eto baš na jednom od tih pješačkih prije nekih mjesec dana u Puli je zgaženo djete s posebnim potrebama...možda nešto ova udruga stradalih u prometu nešto uspije...iako su u ovoj državi adekvatne kazne za takve zločine studiranje u Švicarskoj...i želim Vam da izdržite unatoč boli koju osjećate ;)

    avatar

    19.11.2007. (13:08)    -   -   -   -  

  • kisica

    Opet ja kod vas i opet dolazim da vam olaksam bar malo, ako nicim rijecima. Vani je pao prvi snijeg, i ona nije sa nama..ali ona nam ga je poslala. Ona pazi na sve vas.

    Ja vjerujem u onu da djeca prelaze u andjele, a onda znajte da imate najboljeg andjela.

    avatar

    20.11.2007. (11:36)    -   -   -   -  

  • 15-godišnjakinja

    teta Sandra HVALA VAM što imate razumijevanja i za druge,Hvala Vam što uvijek pronađete riječi utjehe i što ste uvijek tu kad Vas trebamo,Hvala Vam što mislite i na druge,pored svojih problem i svoje obitelji,Hvala Vam što ste toliko jaki iako znam da je to teško .....i Hvala Vam na tome što ste uvijek tu kad posrnem i kad osjećam da nemam kud,zaista i od srca Vam Hvala......nikad se nisam osjećala s nikim ovako povezano(s nepoznatom osobom),i pritom da me u potpunosti razumije....,Hvala Vam na tom....Volim Vas puno i znajte da mislim na Vas i Vašu obitelj....a nek se naši anđeli igraju zajedno,gore na nebu kod Njega,ako ono uopće postoji....Volim Vas.....

    avatar

    20.11.2007. (12:24)    -   -   -   -  

učitavam...