samo da pozdravim.. Neiscrpna tema za maleni komentar. Ako zanemarimo sve davno recene definicije i razna mišljenja ,ja bih rekao da svijet predstavlja trenutak, upravo onaj ne ponovljeni dok ti ovo pišem. Svijet se sastoji od trenutaka, ali nazalost malo je duša toga svijesno. Ništa nije slučaj, sve je tu zato što ima nekog smisla...
pozdrav..
31.10.2007. (22:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Svijet se pojavljujući skriva. A kad se počne udaljavati od sebe, gubiti se, pretvara se u križ koji gori. Križ koji gori, svojim svijetlom prekriva horizont svijeta. Zato nije čudno da mnogi u pjesmi Josipa Pupačića Moj križ svejedno gori ne uočavaju da u njoj pjesnik komunicira sa svojim svijetom, svijetom na raskršću, uzalud stvaranim, uzalud ljubljenim. Vide samo križ koji gori. Gori njegov križ ali ime svijeta. Pokušajmo ugasiti križ da bismo vidjeli svijet. A hoćemo li tada, uopće, nešto vidjeti?
Evo me, moj svijete, na raskršću i tvom i mome Oprostimo se. - Ti plačeš Moj križ svejedno gori. Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez boga I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi Snijeg pada Zemlja raste A ti poražen toneš Grad li si, selo, ili neki postiđeni narod U krčmi Moj križ svejedno gori Uzdignut Razapet Mračan Dovikujem ti. - On gori Dovikujem ti. - Ti strepiš iskre po tebi pršte Peku stravične snove Moj svijete, uzalud stvaran Moj svijete uzalud ljubljen Moj svijete Udaljujem se. Pružam za tobom ruke Sjene velikih vojski nadiru iz davnina Zrak su omastile strijele Razbijen Usitnjen sanjaš Neprestane pritištu more Vjekovi pokapaju svjetlo Rane otaca izrastaju u kraste Divna majka Margarita prodaje suze Majka Margarita Moj križ svejedno gori Nosim ga - moj križ a tvoje ime Nosim ga Slomljen ma svečan Puta ne vidim nigdje Voda po kojoj hodam hlapi Poda mom bujaju pare moj križ svejedno gori Oblistava u beskraj tvoje ime Udaljujem se I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi Ti toneš po svome snu A ja koracam I grcam, i grcam, i gledam prema beskraju Moj križ svejedno gori Moj križ a tvoje ime.
01.11.2007. (09:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lijep pozdrav Davore! Jasmin spominje trenutak! Trenutak naspram svijeta, sam ja u svijetu! Miljea je post poveo u poeziju, pa ju je i meni otvorio. Sjetila sam se ove pjesme i namučila sam se pronaći ju. Ali evo je!
Omar Hajjam (perzijski, astronom, matemaričar i pjesnik, r. oko 1040. – u. oko 1123)
„… Kad jednom na zemlji ne bude nas – svijet će biti svijet. Kad nam se izgubi trag i glas – svijet će biti svijet. I prije nego smo bili mi – svijet je bio svijet. I nama kad krene zadnji čas – svijet će biti svijet…“ *** Tinova „Svakidašnja jadikovka“ bi bila slika koje mjesto mi imamo u tom svijetu, pa se prebacimo na drugu njegovu pjesmu: Pobratimstvo lica u svemiru“ pa se utješimo!
04.11.2007. (18:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Drago mi je vidjeti da ste se - dok je u mom svijetu bila berba maslina - vi ovdje raspjevali. :) Lucija, da, pjesnik tako lijepo izrekao ono što filosofi učeno nazivaju ''apriornost''. A time, čini mi se, naznačio drugi pol onome ''moj svijet'' iz Pupačićeve pjesme... Jer mada je svijet uvijek i moj svijet, ipak je ujedno i ono što mi prethodi, i što će ostati tu nakon mene... Možda je baš jasminov ''trenutak'' ono mjesto gdje se susreću to ''moje'' i onaj Hajjamov pravi, kozmički pojam svijeta. Možda Pupačićeva pjesma opisuje jedan takav trenutak.
Dogodilo se to da sam zaboravio postati svoj komentar napisan odmah nakon objave posta - sretna okolnost, jer bih možda time drugačije usmjerio komentare. Nadam se da je ipak u redu da ga objavim naknadno...
Čini mi se da gornji Finkov tekst odgovara na nekloliko pitanja koja su se postavila u komentarima na prethodni post: što je to svijet, i kako do njega ''dolazi''; kako se svijet odnosi spram Descartesovog ego cogito; ponešto o odnosu filosofije spram pozitivnih znanosti; ponešto o filosofiji kao ''koraku natrag'' (apriornosti). A možda činjenica da jedan Finkov tekst od prije šest desetljeća u tolikoj mjeri zvuči kao izravan odgovor na našu raspravu od prije nekoliko dana ipak govori nešto i u prilog moje osporavane citatomanske metode.
I, najnovija vijest: čini se da se sprema jedan mali obrat u odnosu na tu dosadašnju metodu, pa... ostanite s nama. ;)
05.11.2007. (16:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
jasmin
samo da pozdravim.. Neiscrpna tema za maleni komentar. Ako zanemarimo sve davno recene definicije i razna mišljenja ,ja bih rekao da svijet predstavlja trenutak, upravo onaj ne ponovljeni dok ti ovo pišem. Svijet se sastoji od trenutaka, ali nazalost malo je duša toga svijesno. Ništa nije slučaj, sve je tu zato što ima nekog smisla...
pozdrav..
31.10.2007. (22:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Razgovarajmo o krugu
Svijet se pojavljujući skriva. A kad se počne udaljavati od sebe, gubiti se, pretvara se u križ koji gori. Križ koji gori, svojim svijetlom prekriva horizont svijeta. Zato nije čudno da mnogi u pjesmi Josipa Pupačića Moj križ svejedno gori ne uočavaju da u njoj pjesnik komunicira sa svojim svijetom, svijetom na raskršću, uzalud stvaranim, uzalud ljubljenim. Vide samo križ koji gori. Gori njegov križ ali ime svijeta. Pokušajmo ugasiti križ da bismo vidjeli svijet. A hoćemo li tada, uopće, nešto vidjeti?
Evo me, moj svijete, na raskršću
i tvom i mome
Oprostimo se. - Ti plačeš
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez boga
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Snijeg pada
Zemlja raste
A ti poražen toneš
Grad li si, selo, ili neki postiđeni narod
U krčmi
Moj križ svejedno gori
Uzdignut
Razapet
Mračan
Dovikujem ti. - On gori
Dovikujem ti. - Ti strepiš
iskre po tebi pršte
Peku stravične snove
Moj svijete, uzalud stvaran
Moj svijete uzalud ljubljen
Moj svijete
Udaljujem se. Pružam za tobom ruke
Sjene velikih vojski nadiru iz davnina
Zrak su omastile strijele
Razbijen
Usitnjen sanjaš
Neprestane pritištu more
Vjekovi pokapaju svjetlo
Rane otaca izrastaju u kraste
Divna majka Margarita prodaje suze
Majka Margarita
Moj križ svejedno gori
Nosim ga - moj križ a tvoje ime
Nosim ga
Slomljen ma svečan
Puta ne vidim nigdje
Voda po kojoj hodam hlapi
Poda mom bujaju pare
moj križ svejedno gori
Oblistava u beskraj tvoje ime
Udaljujem se
I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Ti toneš po svome snu
A ja koracam
I grcam, i grcam, i gledam prema beskraju
Moj križ svejedno gori
Moj križ a tvoje ime.
01.11.2007. (09:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lucija9
Lijep pozdrav Davore!
Jasmin spominje trenutak! Trenutak naspram svijeta, sam ja u svijetu!
Miljea je post poveo u poeziju, pa ju je i meni otvorio. Sjetila sam se ove pjesme i namučila sam se pronaći ju. Ali evo je!
Omar Hajjam (perzijski, astronom, matemaričar i pjesnik,
r. oko 1040. – u. oko 1123)
„… Kad jednom na zemlji ne bude nas –
svijet će biti svijet.
Kad nam se izgubi trag i glas –
svijet će biti svijet.
I prije nego smo bili mi –
svijet je bio svijet.
I nama kad krene zadnji čas –
svijet će biti svijet…“
***
Tinova „Svakidašnja jadikovka“ bi bila slika koje mjesto mi imamo u tom svijetu, pa se prebacimo na drugu njegovu pjesmu: Pobratimstvo lica u svemiru“ pa se utješimo!
04.11.2007. (18:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Drago mi je vidjeti da ste se - dok je u mom svijetu bila berba maslina - vi ovdje raspjevali. :) Lucija, da, pjesnik tako lijepo izrekao ono što filosofi učeno nazivaju ''apriornost''. A time, čini mi se, naznačio drugi pol onome ''moj svijet'' iz Pupačićeve pjesme... Jer mada je svijet uvijek i moj svijet, ipak je ujedno i ono što mi prethodi, i što će ostati tu nakon mene... Možda je baš jasminov ''trenutak'' ono mjesto gdje se susreću to ''moje'' i onaj Hajjamov pravi, kozmički pojam svijeta. Možda Pupačićeva pjesma opisuje jedan takav trenutak.
Dogodilo se to da sam zaboravio postati svoj komentar napisan odmah nakon objave posta - sretna okolnost, jer bih možda time drugačije usmjerio komentare. Nadam se da je ipak u redu da ga objavim naknadno...
Čini mi se da gornji Finkov tekst odgovara na nekloliko pitanja koja su se postavila u komentarima na prethodni post: što je to svijet, i kako do njega ''dolazi''; kako se svijet odnosi spram Descartesovog ego cogito; ponešto o odnosu filosofije spram pozitivnih znanosti; ponešto o filosofiji kao ''koraku natrag'' (apriornosti). A možda činjenica da jedan Finkov tekst od prije šest desetljeća u tolikoj mjeri zvuči kao izravan odgovor na našu raspravu od prije nekoliko dana ipak govori nešto i u prilog moje osporavane citatomanske metode.
I, najnovija vijest: čini se da se sprema jedan mali obrat u odnosu na tu dosadašnju metodu, pa... ostanite s nama. ;)
05.11.2007. (16:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...