Komentari

vaseljena.blog.hr

Dodaj komentar (14)

Marketing

  • zingiber officinale

    Sjajno!
    Roniš kroz knjige u srebrenim japankicama...
    (oprosti na glupoj asocijaciji ali taj mi je nepotreban podatak zaostao iz nekog tvog davnog posta/komentara i otad mi se uvijek u slikama koje stvaraš ti ukazuješ u srebrnim slim havaianasicama...)
    (ça n'a pas d'importance)
    ex-vjetrasta

    avatar

    14.10.2007. (10:38)    -   -   -   -  

  • pametni zub

    Gubitak koji to nije podsjeća me na "Zvijer u džungli" H. Jamesa. U toj priči lik jednostavno zna da će mu se jednom dogoditi nešto strašno. Tajnu o tome povjerava prijateljici. Na kraju ispada da je strašan događaj to što se nije zaljubio u nju. Kraj malo razočarava, iako je logičan, ali početna ideja je moćna. (U ono malo Jamesovih priča i kratkih romana što sam ih čitao uvijek je prisutna neka vanzemaljska psihologija.) Jamesov lik cijeli svoj život uzgaja svoj gubitak, stvara ga ni iz čega.
    Gubitak knjige u tvojoj priči je strašan zbog elementa kompulzivnosti (nekad sam patio od prisilnih radnji, a i sad me pomalo muče, npr. potreba da u džezvu stavim točno određenu količinu kave, a nemam načina da ju točno izmjerim.) Druga stvar, obje knige povezuješ s djevojkama koje su je trebale uručiti, ali je urudžba, zbog misterioznih razloga propala - ima u tome nešto duboko, arhetipsko, jebeno.

    avatar

    14.10.2007. (10:59)    -   -   -   -  

  • prljava igra (!)

    izliv neznosti, R.
    neuki, dodushe- valjda zato shto sam dovoljno velik da budem proklet.
    Ukoliko smo ljudska bica, ono shto chinimo mora biti dobro ili loshe- i bolje je, izrazimo to paradoxom, chiniti zlo, do nihta: tada barem postojimo. istina je reci da je Gloria chovekova njegova sposobnost blazenosti i spasa; ali isto tako istina je reci- njegova sposobnost za prokletstvo je njegova Gloria. najgore shto se o mnogim nashim zlodusima moze reci je to da nisu dovoljno ljudi da bi bili prokleti. ja jesam- a da li sam zaista proklet, drugo je pitanje. bice da jesam.

    prichu cu prochitati u toku dana. za sada sam zeleo samo da dopunim "dvoznachni" (za tebe i realno) unos od nocas (jutros rano). idem sada opet u cartsvo snova- obozavam spavanje, pa makar i mrtav.

    avatar

    14.10.2007. (13:32)    -   -   -   -  

  • plurabelle

    Don't tell me I can't lose what I don't have
    Cause I can lose whatever I want
    And I want you.

    avatar

    14.10.2007. (14:55)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Zingiber....možda je to od presudne važnosti, te srebne havaianas-japanke! Vidiš kako Pametni zub nalazi, u najboljoj maniri stare psihlogijske škole, odgovor u javnobilježničkoj praksi: urudbžbe! Jednom je izostala, drugi put se dogodila, i eto, vabec te dal, nekaj se u Uredu opet događa, i to simetrično, uredno, kako i dolikuje Nebeskoj Administraciji: tika-taka, tika-taka...mehanizam fino klapa! Kafka šljaka.
    Pametni zubu, ne bih kazao da je riječ o gubitku koji to nije: upravo obratno, riječ je o radiklnom gubitku, kao što pokazuje sljedeća Peđina interpretacija (na kraju dana stavit ću je u zaseban post):

    RANDOM HEARTS

    Opće je mjesto razmišljanja o umjetnosti da je SVRHA umjetnosti izazvati u čovjeku osjećaj ČUĐENJA. Potrebno je izaći iz uobičajenog, automatiziranog stanja samo-razumljivosti, u kojem se nalazimo kada sebe i svijet oko sebe doživljavamo kao nešto poznato. Drugim riječima, potrebno je svijet pogledati novim očima. Međutim, ukoliko to nije tek formalna vježba, tada moramo pretpostaviti da pojavni svijet doista nije onakav kakvim nam se na prvi pogled čini. Ukoliko ovo uobičajeno gledanje na stvarnost nazovemo ideologijom, onda je zadatak umjetnosti da probije taj ideološki privid i probije se do istine koja se krije iza zavjese pojavnoga. Ono što je poznato, nije samim tim i spoznato. Osjećaj čuđenja donosi sa sobom nešto vrlo opasno i bolno: gubitak prirodnog odnošenja prema stvarima. Zato je potrebno promisliti o karakteru tog gubitka.
    RADIKALNI GUBITAK, za razliku od običnog, uključuje spoznaju da ono što smo izgubili zapravo nikada nismo ni imali. U tome je paradoks, jer takav se gubitak dijelom pokazuje kao najstrašniji gubitak, a dijelom kao negacija gubitka, pa dakle uopće i nije gubitak. Čovjek ne može izgubiti ono što nikada nije imao, jedino što tako gubi je privid. Gubitak privida, međutim, mora se smatrati dobitkom. (Samoubojice ne gube život, one si ga ne oduzimaju, nego samo razgrću privid da su ga ikada imali!).
    Glavi lik prvo gubi svoju ženu, koja pogiba u avionskoj nesreći. To je "običan" gubitak. Međutim, okolnosti nesreće dovode do spoznaje da ga je žena varala sa ljubavnikom. Sada je to radikalni gubitak, jer junak ne samo da je izgubio svoju ljubav, nego je ujedno i saznao da je nikada nije ni imao. Ova ponižavajuća spoznaja, koja njegov život pretvara u farsu, utoliko je bolnija, jer je protagonist policijski detektiv, čovjek čiji je posao da istražuje istinu iza privida normalnog života.
    Ono što je ovdje važno primijetiti je nužnost ovoga slijeda. Radikalni gubitak slijedi za običnim. Moglo bi se naime misliti da su ova dva gubitka samo dvije različite i međusobno neovisne vrste gubitka, pa da nije neophodno da jedan sljedi za drugim. Tako bismo mogli zamisliti da protagonist saznaje za nevjeru svoje žene, a da tome nije prethodila njena smrt. Ne bi li i u tom slučaju takva spoznaja predstavljala radikalni gubitak? U tome se upravo krije suštinska poanta: da bi radikalni gubitak imao svoj radikalni učinak, mora mu prethoditi onaj obični, inače se njegov radikalni karakter gubi. Ovdje vidimo kako djeluje mehanizam dvostruke negacije: radikalni gubitak je gubitak gubitka, i u tome je njegova prava priroda.
    Kaže se da čovjek ne zna cijeniti ono što ima, ili da vrijednost stvari nauči tek kada ih izgubi. U kontekstu radikalnog gubitka, međutim, čovjek trpi dvostruku krvavu lekciju: ne samo da mora naučiti vrijednost onoga što je izgubio, već također mora naučiti da je i sama ta vrijednost bez vrijednosti. Junak filma proživljava dvostruku smrt svoje žene: prvo ona umire prirodno, a drugi put simbolički. Simbolička smrt, za razliku od prirodne, ima retroaktivno djelovanje, ona otkriva nešto o prošlosti. Prva smrt donosi bol, a druga poniženje. Ako istina oslobađa, onda je cijena te slobode strašna: ne samo da je junak oslobođen od predmeta svoje ljubavi, on je također oslobođen i od samog osjećaja ljubavi, dakle od jezgre vlastitog bića. Što mu uopće ostaje? Moglo bi se reći da je na taj način junak dospio do istinske slobode, postao je subjekt. (Da stvar bude gora, on nije ponižen samo privatno, već i profesionalno: detektiv koji je previdio ono što su svi drugi znali!)

    avatar

    14.10.2007. (15:40)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    (...)
    Možda je to karakter moderne tragedije: kad izgubi ženu, junak postaje tragični lik, ali kad sazna za njenu nevjeru, njegova se tragedija pretvara u farsu. Kada bi on i u tim okolnostima ustrajao na ljubavi prema svojoj mrtvoj ženi, time bi dosegnuo pravi pojam ljubavi, ali bi istovremeno izgledao kao smiješni slabić. Pitanje koje se ovdje postavlja je isto ono koje u filmu "Matrix" artikulira Cypher, lik koji očito upućuje na mitsku figuru Lucifera: "Neznanje je blaženstvo!" Cypher je sklopio dogovor sa agentima matrice, po kojem će za svoje usluge (izdaju svojih suboraca) biti nagrađen povratkom u matricu, zajedno sa potpunim zaboravom istine. Isto bi se pitanje moglo postaviti i za junaka Pollackovog filma: ne bi li bilo bolje da nikada nije saznao istinu? Freud je definirao ljubav kao "precjenjivanje objekta", i ta definicija dobiva svoj puni smisao u ovom kontekstu. Ako je ljubav doista slijepa, kako se kaže, nije li njeno slijepilo moć da se pređe preko neugodne istine? Ili je možda upravo to slabost da se čovjek suoči sa radikalnim gubitkom?

    avatar

    14.10.2007. (15:41)    -   -   -   -  

  • zingiber officinale

    Možda je tek radikalni gubitak veliki prasak stvaranja ljubavi.

    avatar

    14.10.2007. (16:33)    -   -   -   -  

  • pametni zub

    Urudžbiranje je samo izraz i ništa više; izvukao sam ono što je mene privuklo u priči.
    A opisani gubitak mi se ne čini radikalan nego melodramatičan. Kao, nešto mi se strašno dogodilo pa ću patiti, izgubio sam razlog da patim zbog gubitka, pa ću opet tugovati jer mi je identitet izgubio psihosocijalnu podlogu, život mi se ruši , padam u provaliju, pišite o meni braćo tragedičari i rasplačite publiku.
    Bliži mi je radikalni gubitak koji se događa neprimjetno i svakodnevno: u stilu onog Süskindovog portira kojeg je šokirao golub ili djeteta koje je, ugledavši škorpiona po prvi put u životu, posumnjalo u dobronamjernost svijeta u kojem može postojati tako odvratno stvorenje, te je, konsekventno tome, posumnjao da sva živa bića (pa tako i njemu najbliža) imaju u sebi tu istu odvratnost, stranost, monstruoznost...

    avatar

    14.10.2007. (16:40)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Simo, spavaj ti, spavaj. Pa se javi.
    ABI, pusa.

    avatar

    14.10.2007. (17:06)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Zingiber, a možda je to samo veliki prasak? :)
    Daj, molim te, meni za ljubav promijeni nick.
    Kak se možeš zvati Đumbir ili kaj već to je?!

    avatar

    14.10.2007. (17:21)    -   -   -   -  

  • pametni zub

    Imaš pravo, nije bio škorpion neko nekakav mnogonogi rak. A djete je imalo urođeni (?) strah od stvorenja s pet i više nogu.

    avatar

    14.10.2007. (17:35)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Ma dobro, zezam se s urudžbiranjem, baš je dobrodošlo na priču o Kafki i Uredu.
    Čuj, zanimljiva je ova opaska o melodramatičnosti, već i stoga jer sam ja Peđi baš jučer govorio da sam svojedobno i Apokalipsku doživljavao kao melodramu, infinitezimalno osujećenje htijenja za sjedinjenjem. Ali, ovdje se ne radi o sentimentima (nevjerojatno je koliko ti svijet doživljavaš kao predmet osjećajnog, senzualistički!), a najmanje o samosažaljenju. Ako pak i jest riječ o gubitku identiteta, onda to nije samo psihosocijalna podloga protagonista filma, nego je to odricanje bića od njegove biti, od ljubavi, od same srži. To pak nije ništa melodramatično, barem ne samo melodramatično.
    Ova opaska o škorpionu mi je nejasna: kakvo bi to moralo biti nakazno dijete da škorpiona vidi kao odvratno stvorenje? Pokoljenja ovoga Svijeta škorpionov lik vide heraldično, a sada neko dijete, vidjevši ga, sumnja u dobronamjernost svijeta. Ima pravo Hegel kad govori o zlu u naivnom pogledu koji svugdje vidi samo zlo! Kakvo derište!
    P.S.
    Ha, ha, ha, moj Bubazuba, pa ti je ženijalnoooo! Nije škorpion nego nekakav mnogonogi rak! Ti si pravo otkriće! Kakav si ti zajebant, pa to je neviđeno. Jer, zamjeniti škorpiona za bilo što na ovom bujnom svijetu, po sebi je već nonšalantno do šlampavosti, nije li!? A onda, odmah nakon mog potihog gunđanja ovako kraljevski nehajno škorpiona zamjeniti sasvim neodređenim i dvostruko apstraktnim (nekakav + mnogonogi !) rakom, pa to mi je štos tjedna, fantastično nešto.
    Samo, ova opaska o pet i više nogu postaje ne samo shvatljiva - mogu razumjeti strah djeteta pred stvorenjima s pet i više nogu! (postoji ona divna opaska Philipa K.Dicka o tome da je Bog stvorio pauka osmonogog iz estetskih razloga, jer, pauk bi sasvim dobro hodao i na četiri noge!) - nego na neki način zatvara krug: Čuj, Zubićvilo, pogleć gornju ilustraciju! Nisam puno razmišljao stavljajući je ponad priče, iako sam jasno znao da hoću baš tu Caesarovu ilustraciju: zastranit ću ako sada obrazložim zašto, jer presudno je ovo mnogonožno biće o kojem nam je, izgleda, ipak bilo suđeno govoriti.
    E, sad...Kako to da ipak nismo mogli proći mali ispod zvijezda?
    Kako to da smo morali o mnogonogim rakolikim bićima?
    Što ti misliš?
    Ili je to naprosto subliminalno?

    avatar

    14.10.2007. (17:51)    -   -   -   -  

  • pametni zub

    Subliminalno je, ali to se može reći za svaku (ili barem svaku drugu) stvar koja čovjeku padne na pamet. Ali ta spoznaja da nema razlike između nečeg poznatog i bliskog te stvorenja s 5 ili više nogu za mene znači radikalni gubitak. Kasnije sam našao nešto slično kod Burroughsa kod kojeg se svako malo netko pretvara u stonogu (i, naravno, u Preobražaju).
    A ilustraciju sam tek sada pažljivo pogledao i vidio višak nogu. Ima, dakle, tu puno subliminalnog
    A zašto škorpion? Ne znam zašto mi se on nametnuo, kao da mi je netko krivo diktirao. (Iskreno, sumnjam da je škorpion, uopće živo biće - sav je artificijelan i premaštan - kako dijete zamišlja izvanzemaljca.)

    avatar

    14.10.2007. (19:05)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Kad Caesara je ta mnogonožnost konvencija: stalno imamo posla s insektoidima. Mi Karamazovi, mi smo kukci, kaže Dostojevski, mada je to nisam nikada razumio. Ne kužim ni Lynchovu fascinaciju tim motivom, općenito: to je jedno od onih mjesta koje mi je instinktivno i prima vista - strano. Jednostavno, ne razumijem, a ako mi se i objasni, s vremenom, jer me zapravo dubinski ne privlači niti zanima, zaboravim. Recimo, Marinković...kukci, kukci, brrrr...ne razumijem!
    Škorpion je artificijelan i premaštan? Bravo, točno to, ali u tome i jest njegova uzvišenost: on zaista jest to što znači, sam je njegov izgled, oblik, njegov sadržaj: on uistinu jest škoripon.
    Ta amblematičnost forme čini od škorpiona živući simbol. Njegov je design     posljednji oblik tvari pred rastvaranje: nema niti jedne suvišne linije, ništa tu ne pretječe, nema perifrastičnosti u opisu, sve je kao kod srebnih Latina jezgrovito, izbrušeno do poslovičnosti, a opet aforistično, izrazito, enigmatično.
    Konačno, a što je onda s paunom?

    Objasni, molim te: spoznaja da nema razlike imeđu nečeg bliskog i nečeg stranog (stvorenje s pet nogu, npr.) za tebe znači radikali gubitak!? Čega?
    Ta tema prometnuća nečeg bliskog u ono strano, dolje je detaljno obrađena u postu o pojmu Unheimlich: Dakle, idemo ispočetka. Unheimlich je očigledno negacija od heimlich, što isprva znači nešto domaće, prisno, poznato. Prema tome, unheimlich bi bio izraz za ono što u čovjeku izaziva strah upravo zato što mu je strano i nepoznato.
    Ali, još smo daleko od rješenja. O tom problemu Sigmund Freud je 1919. napisao esej. Naslov: Das Unheimliche. Ondje naširoko raspravlja o etimološkim nedoumicama koje prate tu riječ. U Sandersovu Rječniku njemačkog jezika navodi se tako jedan slučaj koji možemo prepričati u najkraćim crtama ovako: Govoreći o nekoj obitelji jedan čovjek kaže: S njima je kao s nekim zatrpanim bunarom ili isušenom barom. Čovjek ne može preko toga prijeći, a da ga pritom ne prati osjećaj kako će se iznova pojaviti voda. Sugerira se da ta obitelj nešto taji, nešto skriveno i nedopušteno. Taj osjećaj, prema navedenom Rječniku, moguće je ravnopravno opisati pojmovima heimlich i unheimlich. Dakle, jedna riječ i istodobno njezina negacija označuju jedno te isto stanje. Problem pojašnjava Schelling za koga riječju unheimlich nazivamo sve što je trebalo ostati skriveno, tajna, ali je izišlo na svjetlo dana. Tu zagonetnu riječ u svoju teoriju preuzeo je, dakako, i Freud. Za njega ona označjuje onu nelagodu i strah čovjeka koja nastaje kada se susretne s njemu tuđim i neprijateljskim silama, čije izvore međutim duboko osjeća u sebi. Das Unheimliche je ono što je jednom bilo blisko i posve prisno, ali je potisnuto, te se sada izazvano nekim dojmom vraća iz te potisnutosti u liku tajnovitog i stranog. To je osjećaj koji nas dovodi na trag Nietzscheova vječnog vraćanja istog, a u Freuda nam razotkriva filogenetski duboko usađene strahove kao što je onaj pred mrtvacima. Riječ je o prastarim animističkim uvjerenjima da je mrtvac postao neprijatelj živog čovjeka i da ga namjerava povesti sa sobom. Premda je civilizirani čovjek napustio takva vjerovanja, neki dojmovi su u stanju ponovno ih oživjeti i naizgled čak potvrditi. Onaj svima tako dobro poznat osjećaj koji nas, naročito u našim snovima, navodi da za neko mjesto ili neki pejsaž pomislimo: to mi je poznato, tu sam već bio, poznati déja vu efekt, jednako zaslužuje da bude opisan riječju unheimlich. Naposljetku, ista riječ odgovara i onom drhtaju duše kad se suoči s istinom ljubavi tako jasno izraženoj u njemačkoj uzrečici: "Liebe ist Heimweh" (Ljubav je čežnja za zavičajem, nostalgija). Ukratko, riječ unheimlich prati čovjeka na njegovu putovanju kao zagonetna slutnja neke univerzalne Itake, i jeziva i lijepa u isti čas, kao i sve ono što na sebi nosi nerazdvojive znake Erosa i Thanatosa. Ambivalentna je, jer iznosi na vidjelo ambivalentnost stvari same. Doživjeti se možda može, ali prevesti nikada.

    avatar

    14.10.2007. (19:42)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...