''Mi nazive poput 'subjektivno' i 'objektivno', 'realistički' i 'idealistički' moramo ostaviti po strani.'' Jer niti u kakvoj introspekciji nalazimo na neki čisti subjekt, niti, s druge strane, po nekoj koliko god znanstvenoj metodi nalazimo čisti objekt. Zato se Heidegger odmah ograđuje od kantovske ''pojave'' iza koje bi stajao neki vječno skriveni objekt, ''stvar po sebi'', koja se kao pojava nužno iskrivljeno pojavljuje za neko Ja, a koje se samo opet uvijek transcendentalno. Stoga se čini razboritim ostaviti na miru te nespoznatljivosti (naime ''stvar po sebi'' i ''transcendentalno Ja''), pa nam od slavne subjekt-objekt relacije kao najzanimljivija preostane ona crtica između :), dakle ono ''-'', sama relacionalnost, sami odnos; samo pojavljivanje. Ili, kako to vide fenomenolozi, samopojavljivanje. To samopojavljivanje svakako naznačuje i oba pola one relacije (naime, kome se pojavljuje, i što se pojavljuje), ali nijedan od tih polova ne vrijedi pokušati dobiti kao ''čist'', neovisan o drugom polu. Jer, i nije neovisan. Tek se u fenomenu raskriva i jedan i drugi pol, i raskrivač i sama stvar. Doista, biće jest biće po tome što ''izlazi na vidjelo'', što ''nastupa'', što samo sebe izlaže; ali to njegovo samoizlaganje je dostupno ovisno o ''vrsti pristupa njemu''. Tu, čini mi se, fenomenološki pristup mora napustiti svaku unaprijed utvrđenu metodologiju. Sam fenomen uvjetuje pravu ''vrstu pristupa'' tom fenomenu. Onaj pristup (metoda) koji raskriva jednu ''stvar'' može upravo prikrivati neku drugu. To da se u fenomenu pokazuje ''sama stvar'' moglo bi se nazvati i nekakvim realizmom, ili čak, nekakvim optimizmom (nasuprot skeptičkom radikalnom nepovjerenju koje nikad ne vjeruje da su stvari onakve kakvima izgledaju). Po toj optimističnosti fenomenolog nalikuje prirodoznanstveniku. No, optimizam fenomenologa je različit od optimizma znanstvenika. Znanstvenik se pouzda u svoju metodu i svoju inteligenciju – on je istraživač nalik nekom Herculeu Poirotu koji zna da nijedna skrivenost ne može promaknuti njegovom budnom oku, marljivom proučavanju i lukavom zaključivanju. Znanstvenik islijeđuje stvarnost, prisiljava je da se u pokusu očituje, i sudi joj. Fenomenolog je drugačiji optimist, onaj koji se pokušava sprijateljiti sa svime, te vjeruje da će mu prije ili kasnije same stvari kazati ono što imaju za reći, ako im pristupi na pravi način, ako ih pusti da budu ono što jesu.
13.10.2007. (00:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nije li i Kant ukazivao na apsolutnu nepojmljivost fenomena time što se njegov fysis koji ima svoju aletheiu (sva istina počiva u svim stvarima, kaže Whitman) skriva pred našim očima te ga onda kroz kategorije dokse mi zapravo uvijek i nanovo djelomično percipiramo?
Mislim da se u grčkom jeziku može iznijeti postavka da je fainomenon zapravo indicija na plod određenog bića (ontosa), rezultat njegovog djelovanja ili ako hoćeš postojanja pri čemu je onda jasna jednostavnost aletheias, ali i moguće subjektivno tumačenje iste.
13.10.2007. (13:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Algon, da, no Kant je smatrao da ograničenja uma može točno i odrediti, ocrtati njegove neprekoračive granice (pa je i to učinio, odredivši apriornost zorova prostora i vremena, te slavnih dvanaest kategorija). No, upitno je možemo li doista vidjeti vlastite granice. Obično ih, za svakoga od nas, drugi bolje vide nego mi sami. Dapače, često – barem na području uma – jasno sagledati neko svoje ograničenje ujedno znači i prekoračiti ga. Tek kad istupimo preko ruba, jasno vidimo granicu. Stoga je kritičko čuvanje vječne razdvojenosti (krisis) stvari i spoznaje baš u spoznaji ustrojstva vlastitog uma (gdje se podudaraju subjekt i objekt) neodrživo. To je, vjerujem, bilo polazište Hegelovog dinamiziranja tih razdvojenosti, i to u knjizi koja je u naslovu (valjda kao prva) imala riječ fenomenologija. Naravno, kasnija Husserlova fenomenologija je krenula s drugih polazišta, a moji filosofski kapaciteti nisu dostatni za neke usporedbe između njih. No, čini mi se da je ta temeljna dinamičnost nadilaženja vlastitih granica u filosofskoj spoznaji (nasuprot kantovskoj naizgled manjoj ambiciji jednostavnog ocrtavanja tih granica) karakteristika ako ne već Husserla, a ono njegovih učenika koji su za mene nekako najviše poticajni – Schelera, Heideggera, Finka. (Zašto su mi učenici toliko zanimljiviji od učitelja, nisam siguran – pretpostavljam da bi moglo imati veze s Nietzscheovim utjecajem na njih.) Što se tiče grčkog, bojim se da moraš tražiti drugog sugovornika. :D Ja sam tek pokupio poneku riječ od filosofa.
15.10.2007. (10:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Citati iz tvog posta (4): = „Fenomen, prema tome, nikada nisu pojave, ali je zacijelo svaka pojava upućena na fenomene.“; = „Fenomen je ono što se o sebi samom pokazuje, sebe-pokazivanje.“; = „Biti znači pojaviti se.“; i = „Fenomenolog je drugačiji optimist, onaj koji se pokušava sprijateljiti sa svime, te vjeruje da će mu prije ili kasnije same stvari kazati ono što imaju za reći, ako im pristupi na pravi način, ako ih pusti da budu ono što jesu.“
Znači li da ono što sam ja pomislila da je fenomen to nije, već je pojava? Meni je tok teksta nametnuo da „simptome“ svega rečenog prepoznam u psihosomatskim bolestima. Npr. Imala sam petnaestak godina migrene. Jednom zbog osipa, za čiji se uzrok nikada nije saznalo, dermatologinja se fiksirala na migrene. Pratila sam ih godinu dana i izašlo je na vidjelo pravilo u kojim se danima pojavljuju. Zatim, kada se zaronilo u moje dubine, tamo je čučao uzrok. Da li je on fenomen? Radeći na uzroku, migrena je nestala. Nakon nekog vremena dobijem jednu vrstu psorijaze čije područje su dlanovi i potez tik uz stopalo. (narodni izraz-crvena psorijaza). Ista dermatologinja me nastavila liječiti. Koristila sam masti, laserske zrake, kupke u otopinama, i u isto vrijeme opet smo zaronili u moje dubine. Ponovilo se da nas je opet tamo dočekalo rješenje. Moje iskustvo me je uputilo da mislim da nam tijelo javlja tegobu tamo gdje smo u tom trenutku najslabiji iz nama neobjašnjenog razloga. ( u mom slučaju imala sam objašnjenje, operirala sam karpalni sindrom na obje šake i rane su još bile u zarašćivanju) Što misliš o ovome?
(Pročitala sam da je Kant imao raspravu u kojoj je govorio da čovjek unatoč slabu zdravlju i krhkosti može snagom volje pobijediti svaku bolest.)
20.10.2007. (02:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kant je smatrao da se ''sama stvar'', ili, kako je on to nazivao, ''stvar po sebi'' nikad ne pojavljuje. Time bismo bili osuđeni ostati vječno razdvojeni od ''onoga što doista jest'' i ostati u ''pukim pojavama''. S druge strane fenomenološko gledište je kako je ono što se pojavljuje, na neki način, sama stvar. Ne nužno odjednom čitava ta stvar – simptom svakako nije ''sama stvar'', ali nije ni ''puka pojava'' nečeg zauvijek skrivenog. Simptom ipak pokazuje samu stvar u nekome njenom vidu. On pokazuje u nekom smijeru, ukazuje na nešto. Sama se stvar svakako ne pojavljuje ukoliko joj pristupimo na progrešan način, npr. vođeni vlastitim predrasudama o tome što ta ''stvar'' ima biti. Primjerice, svojim prethodnim ''znanjem'' da je bolest isključivo nešto što ovisi o virusima ili nekim drugim nevidljivim nametnicima na tijelu – polazeći u osnovi od prethodnog shvaćanja tijela kao mehanizma. Takav pristup fenomenu bolesti može otkriti ponešto od ''same stvari'', ali možda istodobno i skriti nešto od nje. Odnos psihe i some ipak ostaje tajanstven. Naravno, fenomen bolesti, a osobito tuđe bolesti, previše je osjetljivo pitanje da bih se usudio o tome naklapati. No, neki su koristeći fenomenološku metodu zrenja samih fenomena – bez prethodnog uvjerenja o tome da tijelo ima biti ''samo vrlo složen mehanizam'' a ''psiha'' opet neki ''epifenomen tog mehanizma'' – došli do stanovitih iskustava koja znanstvenom metodičkom pristupu izmiču. U tom kontekstu nadam se da nije neprimjereno ako opet spomenem Berta Hellingera. Najbolje želje, lucija. :)
20.10.2007. (19:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
''Mi nazive poput 'subjektivno' i 'objektivno', 'realistički' i 'idealistički' moramo ostaviti po strani.'' Jer niti u kakvoj introspekciji nalazimo na neki čisti subjekt, niti, s druge strane, po nekoj koliko god znanstvenoj metodi nalazimo čisti objekt. Zato se Heidegger odmah ograđuje od kantovske ''pojave'' iza koje bi stajao neki vječno skriveni objekt, ''stvar po sebi'', koja se kao pojava nužno iskrivljeno pojavljuje za neko Ja, a koje se samo opet uvijek transcendentalno. Stoga se čini razboritim ostaviti na miru te nespoznatljivosti (naime ''stvar po sebi'' i ''transcendentalno Ja''), pa nam od slavne subjekt-objekt relacije kao najzanimljivija preostane ona crtica između :), dakle ono ''-'', sama relacionalnost, sami odnos; samo pojavljivanje. Ili, kako to vide fenomenolozi, samopojavljivanje. To samopojavljivanje svakako naznačuje i oba pola one relacije (naime, kome se pojavljuje, i što se pojavljuje), ali nijedan od tih polova ne vrijedi pokušati dobiti kao ''čist'', neovisan o drugom polu. Jer, i nije neovisan. Tek se u fenomenu raskriva i jedan i drugi pol, i raskrivač i sama stvar. Doista, biće jest biće po tome što ''izlazi na vidjelo'', što ''nastupa'', što samo sebe izlaže; ali to njegovo samoizlaganje je dostupno ovisno o ''vrsti pristupa njemu''. Tu, čini mi se, fenomenološki pristup mora napustiti svaku unaprijed utvrđenu metodologiju. Sam fenomen uvjetuje pravu ''vrstu pristupa'' tom fenomenu. Onaj pristup (metoda) koji raskriva jednu ''stvar'' može upravo prikrivati neku drugu. To da se u fenomenu pokazuje ''sama stvar'' moglo bi se nazvati i nekakvim realizmom, ili čak, nekakvim optimizmom (nasuprot skeptičkom radikalnom nepovjerenju koje nikad ne vjeruje da su stvari onakve kakvima izgledaju). Po toj optimističnosti fenomenolog nalikuje prirodoznanstveniku. No, optimizam fenomenologa je različit od optimizma znanstvenika. Znanstvenik se pouzda u svoju metodu i svoju inteligenciju – on je istraživač nalik nekom Herculeu Poirotu koji zna da nijedna skrivenost ne može promaknuti njegovom budnom oku, marljivom proučavanju i lukavom zaključivanju. Znanstvenik islijeđuje stvarnost, prisiljava je da se u pokusu očituje, i sudi joj.
Fenomenolog je drugačiji optimist, onaj koji se pokušava sprijateljiti sa svime, te vjeruje da će mu prije ili kasnije same stvari kazati ono što imaju za reći, ako im pristupi na pravi način, ako ih pusti da budu ono što jesu.
13.10.2007. (00:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Algon Cordy
Nije li i Kant ukazivao na apsolutnu nepojmljivost fenomena time što se njegov fysis koji ima svoju aletheiu (sva istina počiva u svim stvarima, kaže Whitman) skriva pred našim očima te ga onda kroz kategorije dokse mi zapravo uvijek i nanovo djelomično percipiramo?
Mislim da se u grčkom jeziku može iznijeti postavka da je fainomenon zapravo indicija na plod određenog bića (ontosa), rezultat njegovog djelovanja ili ako hoćeš postojanja pri čemu je onda jasna jednostavnost aletheias, ali i moguće subjektivno tumačenje iste.
13.10.2007. (13:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Algon, da, no Kant je smatrao da ograničenja uma može točno i odrediti, ocrtati njegove neprekoračive granice (pa je i to učinio, odredivši apriornost zorova prostora i vremena, te slavnih dvanaest kategorija). No, upitno je možemo li doista vidjeti vlastite granice. Obično ih, za svakoga od nas, drugi bolje vide nego mi sami. Dapače, često – barem na području uma – jasno sagledati neko svoje ograničenje ujedno znači i prekoračiti ga. Tek kad istupimo preko ruba, jasno vidimo granicu. Stoga je kritičko čuvanje vječne razdvojenosti (krisis) stvari i spoznaje baš u spoznaji ustrojstva vlastitog uma (gdje se podudaraju subjekt i objekt) neodrživo. To je, vjerujem, bilo polazište Hegelovog dinamiziranja tih razdvojenosti, i to u knjizi koja je u naslovu (valjda kao prva) imala riječ fenomenologija. Naravno, kasnija Husserlova fenomenologija je krenula s drugih polazišta, a moji filosofski kapaciteti nisu dostatni za neke usporedbe između njih. No, čini mi se da je ta temeljna dinamičnost nadilaženja vlastitih granica u filosofskoj spoznaji (nasuprot kantovskoj naizgled manjoj ambiciji jednostavnog ocrtavanja tih granica) karakteristika ako ne već Husserla, a ono njegovih učenika koji su za mene nekako najviše poticajni – Schelera, Heideggera, Finka. (Zašto su mi učenici toliko zanimljiviji od učitelja, nisam siguran – pretpostavljam da bi moglo imati veze s Nietzscheovim utjecajem na njih.)
Što se tiče grčkog, bojim se da moraš tražiti drugog sugovornika. :D Ja sam tek pokupio poneku riječ od filosofa.
15.10.2007. (10:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lucija9
Citati iz tvog posta (4):
= „Fenomen, prema tome, nikada nisu pojave, ali je zacijelo svaka pojava upućena na fenomene.“;
= „Fenomen je ono što se o sebi samom pokazuje, sebe-pokazivanje.“;
= „Biti znači pojaviti se.“; i
= „Fenomenolog je drugačiji optimist, onaj koji se pokušava sprijateljiti sa svime, te vjeruje da će mu prije ili kasnije same stvari kazati ono što imaju za reći, ako im pristupi na pravi način, ako ih pusti da budu ono što jesu.“
Znači li da ono što sam ja pomislila da je fenomen to nije, već je pojava?
Meni je tok teksta nametnuo da „simptome“ svega rečenog prepoznam u psihosomatskim bolestima. Npr. Imala sam petnaestak godina migrene. Jednom zbog osipa, za čiji se uzrok nikada nije saznalo, dermatologinja se fiksirala na migrene. Pratila sam ih godinu dana i izašlo je na vidjelo pravilo u kojim se danima pojavljuju. Zatim, kada se zaronilo u moje dubine, tamo je čučao uzrok. Da li je on fenomen?
Radeći na uzroku, migrena je nestala. Nakon nekog vremena dobijem jednu vrstu psorijaze čije područje su dlanovi i potez tik uz stopalo. (narodni izraz-crvena psorijaza). Ista dermatologinja me nastavila liječiti. Koristila sam masti, laserske zrake, kupke u otopinama, i u isto vrijeme opet smo zaronili u moje dubine. Ponovilo se da nas je opet tamo dočekalo rješenje.
Moje iskustvo me je uputilo da mislim da nam tijelo javlja tegobu tamo gdje smo u tom trenutku najslabiji iz nama neobjašnjenog razloga. ( u mom slučaju imala sam objašnjenje, operirala sam karpalni sindrom na obje šake i rane su još bile u zarašćivanju) Što misliš o ovome?
(Pročitala sam da je Kant imao raspravu u kojoj je govorio da čovjek unatoč slabu zdravlju i krhkosti može snagom volje pobijediti svaku bolest.)
20.10.2007. (02:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Kant je smatrao da se ''sama stvar'', ili, kako je on to nazivao, ''stvar po sebi'' nikad ne pojavljuje. Time bismo bili osuđeni ostati vječno razdvojeni od ''onoga što doista jest'' i ostati u ''pukim pojavama''. S druge strane fenomenološko gledište je kako je ono što se pojavljuje, na neki način, sama stvar. Ne nužno odjednom čitava ta stvar – simptom svakako nije ''sama stvar'', ali nije ni ''puka pojava'' nečeg zauvijek skrivenog. Simptom ipak pokazuje samu stvar u nekome njenom vidu. On pokazuje u nekom smijeru, ukazuje na nešto.
Sama se stvar svakako ne pojavljuje ukoliko joj pristupimo na progrešan način, npr. vođeni vlastitim predrasudama o tome što ta ''stvar'' ima biti. Primjerice, svojim prethodnim ''znanjem'' da je bolest isključivo nešto što ovisi o virusima ili nekim drugim nevidljivim nametnicima na tijelu – polazeći u osnovi od prethodnog shvaćanja tijela kao mehanizma. Takav pristup fenomenu bolesti može otkriti ponešto od ''same stvari'', ali možda istodobno i skriti nešto od nje. Odnos psihe i some ipak ostaje tajanstven.
Naravno, fenomen bolesti, a osobito tuđe bolesti, previše je osjetljivo pitanje da bih se usudio o tome naklapati. No, neki su koristeći fenomenološku metodu zrenja samih fenomena – bez prethodnog uvjerenja o tome da tijelo ima biti ''samo vrlo složen mehanizam'' a ''psiha'' opet neki ''epifenomen tog mehanizma'' – došli do stanovitih iskustava koja znanstvenom metodičkom pristupu izmiču. U tom kontekstu nadam se da nije neprimjereno ako opet spomenem Berta Hellingera.
Najbolje želje, lucija. :)
20.10.2007. (19:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...