Komentari

kolegicamica.blog.hr

Dodaj komentar (18)

Marketing

  • Kolegica Mica

    konačno sam pronašla programe za slike, sutra ću ih staviti još

    avatar

    05.09.2007. (01:05)    -   -   -   -  

  • armin

    daj i ostale. da vas malo bolje promotrim. prepoznao sam dolje ferića. bio sam kod njega na radionici i odustao.

    avatar

    05.09.2007. (19:42)    -   -   -   -  

  • Kolegica Mica

    opa, slična iskustva. i to (bes)korisna. pričaj...

    avatar

    05.09.2007. (22:55)    -   -   -   -  

  • armin

    ti si vrlo zgodna;) i nadam se da se tvoja druga polovica neće neljutiti na opasku. svašta bih još komentirao, ali neću. kočim se i zaustavljam.

    nisu bila nekorisna, shvatio sam da mi nije mjesto tamo. ja nisam timski igrač. mogu se uklopiti, naravno, ali to nije dio mog habitusa.
    ferić je bio posve uredan i dobar predavač i od njega se moglo naučiti. ali pisanje je zanat koji ne možeš od nikoga preuzeti. ili jesi pisac ili nisi. to je uterusna odredba.

    avatar

    05.09.2007. (23:37)    -   -   -   -  

  • Kolegica Mica

    prihvaćam kompliment;) nitko se neće naljutiti. a po toj našoj autocesti, valjda se i kočiti mora;))

    slažem se sa ocjenom Ferića, upoznali smo se i porazgovarali, ostavio je takav dojam. moram priznati da ni ja nisam od onih koji bi mogli pisati surađujući s drugima. dobro je malo promijeniti okolinu, čuti tuđa stajališta.

    ali onda, nakon dva dana, jedva čekaš kući i u osamu. meni je to bio velik test. za mene samu. koliko ću dobro psihički izdržati uplitanje drugih i, još važnije, koliko ću im dozvoliti uplitanje u moj rad. učenje je proces, ali samo moj. tu se rađa nužni egoizam koji svaki pisac mora imati da bi se mogao distancirati od tuđih kritika i ograditi prostor u kojem je nedodirljiv. jednostavno nakon određenog vremena povlačiš granicu iza koje nema kompromisa. za taj dio nema rasprave. to je tvoja zemlja. ti je obrađuješ najbolje što umiješ a jesi li posijao dobro i kvalitetno zrno znati ćeš kad naraste plod.

    avatar

    05.09.2007. (23:58)    -   -   -   -  

  • mushin munen

    Daraga Kolegice Mico,
    nema se tu što misliti
    30 udaraca potvđuješ il negiraš

    srdačan pozdrav

    avatar

    06.09.2007. (00:00)    -   -   -   -  

  • Kolegica Mica

    udarcima? sada mi mnogo toga pada na pamet ali ne sjeda mi baš lako. objasni ti meni te udarce.

    pretty please

    avatar

    06.09.2007. (00:08)    -   -   -   -  

  • Sa dva prsta po tipkovnici

    Hvala na lijepom komentaru.Slijedeći tvoje upute kako do ovog bloga,jedno dječački znatiželjno pitanje.."književna tanga -u tangu za troje"...ok,sloboda izražavanje,nebitno,ali..ovdje "kolegica Mica",no,ni to nije bitno... i tek sada otkrivam da nisi literarni amater.Što misliš o mojim pjesmama,osim da su lijepe,odnosno,da je lijepa,ova zadnja?Osmjeh ti ostavljam!

    avatar

    06.09.2007. (21:07)    -   -   -   -  

  • Kolegica Mica

    prvo pa kompliment blogerici ok, amaterizam, hm, imam puno za učiti.

    tvoje pjesme za mene predstavljaju niz slika. odmah ih pretapam u album. vizija i osjeta. naglašavaš riječi koje su ti važne i to se ne bojiš priznati svom čitatelju. hrabro. sređen si. imaš svoje oblike i finese.

    ostavila sam komentar na ovom blogu jer na tvojem je poprilična gužva kako vidim;)

    osmijeh primam i razdužujem se;))

    avatar

    06.09.2007. (22:17)    -   -   -   -  

  • Kolegica Mica

    armine danas je bio kaos na poslu, pola toga nisam stigla. i naravno, knjižnica je izvisila. a trebalo je biti tako lijepo...

    no ništa se u životu ustvari ne treba previše planirati. tada samo shvatiš da je to tvoja iluzija kontrole a sudbina se događa dnevno.

    avatar

    06.09.2007. (22:33)    -   -   -   -  

  • armin

    pisanje je čitanje. nemoj to smetnuti sa uma. asimilacija asimiliranog, a potom oživotvorenje u riječima. pisanje je učenje.

    avatar

    06.09.2007. (22:44)    -   -   -   -  

  • Kolegica Mica

    razumiješ;) drago mi je;))

    razmišljam, mnogo o svemu napisanom. i uzimam si vremena. mogu ti reći da mi to baš i paše.

    avatar

    06.09.2007. (23:08)    -   -   -   -  

  • marinianis

    Dobrodošla Mico s lijepim iskustvom!

    avatar

    07.09.2007. (01:08)    -   -   -   -  

  • limitedsleep

    Draga Mico kolegico,

    Odlučih ti obećanu poruku uputiti putem bloga, jer vidim da imaš vrlo zanimljivih sugovornika, možda oni odluče nešto dodati ili oduzeti ovome što ću ja reći.

    Prvo komentar bloga: pišeš ga FANTASTIČNO!!! Spontano, pametno, iz gledišta koje je samo tebi svojstveno.

    Roman nisi tako napisala. Dok sam ga čitala, osjećala sam se kao kamerman u TV krimiću koji odrađuje rutinski posao. Zato sam ti i rekla: žanrovsko pisanje je OK, tu je predvidljivost nužna, a napetosti treba tek toliko da čitatelj ostane pozoran. Međutim, meni se čini da si ti dorasla i većim izazovima.

    Puno smo pitanja postavili (sebi i drugima) na Pontesu: zašto (ne) pišemo, kome, što će to nama ili drugima, što se može/treba naučiti, što je samo i isključivo u/na nama...? Jesmo li dio struje ili usamljena pojava? Ako smo prvo, jel' to valja ili ne valja, a isto pitanje možemo primijeniti i na drugi dio prethodnoga.

    Mislim da nitko nije otišao s punim kuferom odgovora, a ako i jest, sad joj/mu je pun kufer.

    Ja mogu samo naznačiti vlastita razmišljanja: kad pišem, želim da me netko čita; kod onih koji me čitaju, želim pobuditi neku reakciju - razumijevanje, slaganje, naklonost, ali i otpor, raspravu, pa i odbacivanje. Ravnodušnost me ubija. Ne želim pisati tako da čitatelj samo slegne ramenima.

    A opet, ne želim pisati niti tako da to prestanem biti ja, bez obzira koliko se nekome (ne)svidjela. Znači li to da mogu i trebam pisati samo na JEDAN način, onaj koji mi prvi padne na pamet, koji mi je najlakši? Hm. Ne bih rekla.

    Evo, vidiš da sam se nakon Pontesa bacila na poeziju, a do sada - čista proza. Dok sam pisala prvi roman, istovremeno sam pisala kratke priče, eseje, i bezbrojne mailove prijateljima. Nastojala sam svaku misao izreći što više puta, na što više načina. I onda sam izabrala onaj koji mi najviše odgovara i koji se najbolje uklapao u cjelinu tog glavnog djela. Tako je i sad. U ovim pjesmama sam neopterećena, nije me briga ako su loše, veseli kad uspiju, glavno je da osjetim temu, da je iskristaliziram, promotrim iz što više gledišta - kao kad obilaziš oko nove vaze s cvijećem i želiš vidjeti kako buket izgleda iz svih mogućih kutova.

    Mislim da ti već radiš isto, ovim blogom.

    Nadalje, na Pontes sam došla zato jer sam osjetila vlastitu učmalost; osjetila sam da više ništa ne učim, da ne mrdam s mjesta, da sam na neki način "gotova" - i u smislu "dovršena", i u značenju "bez napretka". Ponašala sam se kao da sve znam, a to što znam nije dovoljno da bih počela nešto novo.

    Čini mi se da si pomalo uvrijeđena jer si shvatila da ni ti ne znaš sve i ne znaš dovoljno. Ma, to ti je super! To znači da još nisi "gotova"! Eh, sad je pitanje, što učiti? Treba li pročitati sve one knjige koje smo spominjali? Treba li se upustiti u sve moguće načine pisanja?

    Kad bih znala koliko ću poživjeti, vrlo bih precizno odgovorila. S obzirom da to ne znam, ni za sebe ni za druge, moja osobna odluka glasi: čitat ću i pisati onoliko koliko stignem i koliko me zanima. Što mi se ne svidi, u koš, ako mi se sviđa, čitam/pišem još. Ne mora svatko pročitati sve, ili puno, da bi dobro pisao. Jest, manjka ti tema za ćaskanje kad se nađeš s načitanima, ali, što ti je važnije: druženje ili stvaranje?

    Naravno, ne mislim reći da bi trebalo odustati od drugih, jer ponekad nas tuđa misao potakne na vlastitu, tuđi stil "otključa" naš, ponekad se razljutimo i odlučimo napraviti bolje nego onaj koji nam se (ne) sviđa... Ali, treba li prolaziti neki popis lektire? Ne, rekla bih. Treba čitati i pisati onoliko koliko nam koristi. Ni manje, ni više.

    Osim toga, kao dugogodišnji pedagog, znam da malo znanja obično stvori puno otpora: prepadneš se, taman vidiš što sve ne znaš, a ne znaš popraviti pogreške, i čini ti se nemogućim savladati sve te tehnike i informacije, pa odlučiš da je najbolje pustiti sve tako kako jest. I, znam, teško je. Dobro dođe neka uporna beštija koja će te tjerati, i magareća tvrdoglavost, koju mislim da imaš.

    Lijepo si rekla: pisanje je utrošak našeg života. Najbolja investicija truda, dakle! Hoće li se kome svidjeti? Hoće li se svidjeti nama? Pa, ne znam... Ali, to ti je život. Nedovršen. Pun mijena. Nepredvidljiv. I zato izdržljiv.

    Pusa,
    V.

    avatar

    07.09.2007. (12:34)    -   -   -   -  

  • armin

    pisanje je učenje, a ne vidim da to itko od vas apostrofira. pisanje je rad, težak, mukotrpan rad. pun sumnji i strahova. kaže balzac lijepo da treba mnoge stranice napisati prije nego se na jednu potpišeš. vi uglavnom pišete o posljedicama svojega pisanja, a njegova uzročnost, causa movens je sporedan faktor. barem sam ja tako isčitao. pisanje ima smisao ako ga onaj koji piše doživljava takvim, misaonim i smisaonim. pitanja kome pišemo, su izlišna i lažna pitanja, licemjerna, bez svake sumnje. svatko od nas piše zbog egzibicionizma kojeg nosi u sebi. latentnost ne umanjuje vrijednost istoga.

    dakle, prvo pravilo je ne lagati, već biti iskren i autentičan, i skidati se u gaće. ja to često činim. kada počnem skidati i kožu sa sebe vjerujem da ću postati dobar pisac.

    dakle dame i pisci, skidajte tange, pa pišite. o čemu god želite. i tek kada ih skinete, pišite. bojim da ću ostati samo prost, a želio sam biti jezgrovit.

    avatar

    07.09.2007. (20:13)    -   -   -   -  

  • armin

    da, ovo je vrlo važno. nadam se da nisam zazvučao pregrubo. zanio sam se na spomen tangi;)

    avatar

    07.09.2007. (20:19)    -   -   -   -  

  • mushin munen

    može i poljubaca,jer češće ostavljaju dublji trag,
    ali ljudi su navikli na udarce,jer prije ih pokrenu,
    dok ih poljupci zavedu i previše opuste,a nema se
    vremena za opuštanje,vrijeme juri poput strijele,
    tančine.Vrijeme leti poput strijele,ne valja
    rasipati energiju,kao što kaže učitelj Daito,na
    nevažne sitnice.Budite pozorni !

    Pozdrav

    avatar

    08.09.2007. (15:51)    -   -   -   -  

  • Kolegica Mica

    poljubaca? vrlo domišljato;)

    da, vrijeme doista leti poput strijele, ali ponekad se i sama osjetim kao nevažna sitnica. kad se staviš u drugi plan da bi vidio prvi, shvatiš da i nisi prijeko potreban u njemu. uvidiš da nisi nimalo poseban, svatko je zamjenjiv. a tek kad to shvatiš, krenuo si nekuda. barem tako sada mislim, nakon nešto više iskustava i preispitivanja vlastite svijesti.

    pitam se što bi Daito rekao na to;)

    avatar

    08.09.2007. (21:00)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...