Komentari

anamarija.blog.hr

Dodaj komentar (8)

Marketing

  • umorno_oko

    Procita san ovi tvoj post bar tri puta. I svaki put kad ga citan, pari mi malo drukciji. Ali svejedno, niman nista dodat. A ni oduzet. Toliko zivotne mudrosti, isprepletene postovanjem prema precima, odavna nisan vidija, a ni procita ... Eto, i ja iz solidarnosti pisen bez kvacica ;-)

    avatar

    09.07.2007. (11:08)    -   -   -   -  

  • ljelja

    Našla sam se u situacijama da mi bliski umru na rukama, kao i da umru u bolnici. Za ove druge još uvijek imam osjećaj da nešto nisam stigla reč ili učiniti. Iako ni ono prvo nije lako, pogotovo ako je kraj bolan. No sve je to tkanje života:)

    avatar

    09.07.2007. (11:22)    -   -   -   -  

  • Bugenvilija

    Ono neizgovoreno više boli i peče one koji ostaju nego što dodiruje one koji odlaze.
    Lijepa priča puna ljubavi i dobrote, kao i svi tekstovi koje sam kod tebe čitala :))

    avatar

    09.07.2007. (13:40)    -   -   -   -  

  • MonoperajAnka

    umorno oko, hvala ti na "solidarnom" komentaru....drago mi je da ti se svidio post. A sto se mog mejla tice, on je opet aktiviran pa te molim da posaljes ono sto si htio jos prije neki dan. Pozdrav)))
    ljelja, ja sam se sa nekima uspjela oprostiti a sa nekima nisam iz raznih razloga. Istina je da ostaje taj osjecaj nedorecenosti i da je to sve dio zivota.)))
    Bugo, da moze biti da je tako, jer ti umiruci vec nekako kao da prelaze u tu mudrost odlazenja i zapravo znaju na neki nacin tko i sto osjeca prema njima i sto im zeli reci. Nerijetko i sami tjese one koji ostaju. Hvala ti na pohvalama, tema mi je bliska zbog okruzenja u kojem radim. I koje me svaki dan obogacuje...

    avatar

    10.07.2007. (23:17)    -   -   -   -  

  • fotkam, kuham, putujem...

    bas mi je drago da sam te inspirirala za ovaj post. divno si sve opisala i primjetila, na tebi svojstven nacin, neke vazne stvari (sto bi npr bilo da zivimo vjecno). i slazem se da hvala i zbogom treba reci jos za zivota. hvala treba puno puta reci, svojom dobrotom zahvaliti necijoj dobroti.
    mene je posebno pogodilo sto se nisam uspjela oprostiti od moje - od groznog raka - umiruce bake. dva tjedna prije smrti sam uopce doznala i to slucajno (starci su me valjda htjeli toga postediti) da je toliko bolesna i da je sve ipak metastaziralo. tada mi je sin bio jako mali a ja sam jednostavno slijedeci dan sjela u auto za zagreb i vratila se u istom danu. muz je uskocio za taj dan a ja sam se planirala za vikend vratiti s njim i ostati nekoliko dana, gdje bi se naravno moji starci morali o njemu brinuti. namjeravala sam ju dakle ponovno posjetiti u bolnici ali je ona porucila da ne dolazim. imala je 89 godina i bila je citav zivot jako vitalna - do tih 6 mjeseci pred smrt, kada se otkrila bolest. i najgore mi je bilo vidjeti te zive, inteligentne oci koje jos nisu spremne reci zivotu zbogom.

    kad su starci rekli da ona ne zeli da dolazim, bila sam na sto muka jer sam s jedne strane znala da i sebe i mene zeli postedjeti patnje i da zna koliko mi je to s malim djetetom tesko izvesti, a s druge sam zeljela biti uz nju i nekako joj biti podrska u zadnjim trenucima. s jedne strane sam zeljela postovati njenu zelju i ne doci a opet me kopkalo da li je to ispravno. tj. sto da ucinim. i na kraju nisam otisla. moj tata je tvrdio da se jesmo oprostile jedna od druge u mislima i da je to tako u redu. ali mene jos uvijek to izjeda (3-4 godine) isto kao sto me izjedalo jos tih 10 dana koje je ona umirala. svaki dan je netko isao k njoj a dan prije nego je umrla je uz nju bila zena mojeg tate. zadnje rijeci su joj bile: drzi me za ruku. :'-(........uf, rasplakalo me ovo....
    jer, zasto nisam ja bila tu da drzim njenu ruku, kao sto je ona drzala moju dok sam bila mala i bojala se mraka ? ona koja me odgajala umjesto i bolje od moje vlastite majke? zasto nisam provodila vise vremena s njom, dok je jos bila ziva ? zato jer sam bila uvjerena da nece tako skoro umrijeti ? ili da ce zivjeti vjecno ? ocito joj nisam vratila ono sto je ona meni dala. :-(

    ps sorry na predugom postu :(

    avatar

    11.07.2007. (15:22)    -   -   -   -  

  • MonoperajAnka

    lipa mare, nemoj se molim te ispricavati na duzini komentara, ja ih jako volim citati i za mene ne mogu biti predugacki, pogotovo ako su ovaki iskreni i iz dubine duse,
    Potresla me tvoja prica s bakom, vidim da te ona i odgojila i da ste bile jako vezane. Podsjetila me ova situacija na slucaj pisca Igora MAndica koji u svojoj (nehoticnoj)autobiografiji opisuje kako je njegova kci porucila da ne dolaze, a onda je umrla i oni se nisu imali prilike oprostiti s njom, premda su vec odlucili da ce ipak otici. I isto ih je mucilo pitanje odluke o postivanju volje ili roditeljskom instinktu i potrebi da budu kraj svog djeteta, bez obzira na sve.
    Znas sto se meni cini? Neki ljudi koji su u zivotu inteligentni i mudri znaju kada dodje vrijeme za smrt. Ali isto tako znaju i da za odlazak moraju biti oslobodjeni od bilo kakvog nehoticnog i zbog ljubavi cesto neprimjetnog "zadrzavanja i oduglovacenja" koje doista mogu uzrokovati clanovi familije koji jos nisu spremni "pustiti" osobu da ode. Ja vjerujem da su zato i Mandiceva kci i tvoja baka porucile da ne dolaze(dolazis) jer su nekako osjecale da bi im odlazak bio otezan, a ocito su bile svjesne da odlaze.
    Baku si ipak posjetila i vidjela se s njom, sigurna sam da joj je to puno znacilo i da je to bio vas oprostaj. Sve vise bi bila agonija za vas odnos i svaku pojedinacno. Ti si jos k tome bila mlada mama i ona te sigurno htjela postedjeti kao sto je to radila i dok si bila mala.
    Tako ja to vidim, premda razumijem tvoju tugu. Ali sam uvjerena da je tvoja bak azadnja osoba koja bi htjela da zbog toga tugujes....A sto se vracanja tice...nekim ljudima kao sto su nam roditelji ili oni koji su nas odgojili zapravo nikada do kraja ni ne mozemo vratiti ono sto su nam dali. Ali zato mozemo to dati svojoj djeci i tako se vrti taj krug zivota i vidim po tvom blogu da si prekrasna mama koja svojoj djeci daje jako puno. I za to ne ocekuje nista. Kao sto ni tvoja baka nije ocekivala od tebe. Premda sam sigurna da je dobila i puno vise nego sto ti mislis. Oprosti ako sam preintimna, ali imam vec neko iskustvo i neka znanja o toj temi i zaista to tako vidim...Nemoj biti zalosna i poljubi svoja dva andjela

    avatar

    11.07.2007. (22:44)    -   -   -   -  

  • aquaria

    Smrt je tema na koju nitko ne može ostati ravnodušan, može se jedino zavaravati da ona ne postoji, sve dok mu na ovaj ili onaj način prviput ne pokuca na vrata. Moji djed i baka živjeli su dugo, umrli su u desetom desetljeću svog postojanja. Voljeli su obiteljska okupljanja, osobito ona Božićna koja su uvijek bila nešto posebno. Mislim da su oboje uživali u njima uz blagu primisao svaki put da im je to možda posljednji zajednički Božić, ali nikad nisu dopustili da im ta neminovnost budućnosti pomuti mir i sreću u sadašnjosti. Tako su nam ostavili veliki dar - da se bez okusa gorčine možemo prisjećati tih lijepih trenutaka. Mislim da je to to o čemu pišeš. A znam isasvim drugačije priče, ali ne mogu sad o njima.
    Moram priznati da nisam znala da je Borivoj Jurković umro. Nisam ga nikad imala prilike upoznati uživo, ali ga se dobro sjećam kao urednika SF časopisa Sirius, a kasnije i Kviskoteke. Čini se da sam pomalo izvan tokova, kviskoteku kupujem povremeno, upravo sam rješavala neku zaostalu križaljku iz zimskog broja...
    Pozdrav veliki i premda vidim da ste već bili na ljetovanju, želim vam da nađete još koji vikend ili tjedan prilike i odete nekamo u ove vruće ljetne dane. :)))

    avatar

    12.07.2007. (10:22)    -   -   -   -  

  • pegy

    Smrt je isto dio života. To treba prihvatiti. Kada je u pitanju stariji čovjek koji je proživio svakakve trenutke, onda mi je to lakše. Kada je riječ o preranim smrtima, onda mi to ide puno teže. Nastojim vjerovati da tako mora biti i da je to Božja volja iz samo Njemu znanih razloga, ali opet mi se javi ono "zašto?". Iskreno, ako moram birati između tema rađanje novog života ili gašenja drugoga, biram prvo.

    avatar

    14.07.2007. (09:57)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...