"It didn't seem like he wanted me to act, but more that he wanted to capture my real reaction, my surprise."... Vidiš, ovo je interesantno. Ima smisla...., recimo, hvatajući stvarno iznenađenje, "pravu osobnu reakciju" dobiva se privid autentičnosti, kao stvarni život u kojem nema unaprijed napisanog scenarija pa te stvari (kao glumca), očito!, iznenađuju jer ih nisi očekivao.
To me sad podsjetilo, kad smo već kod načina režiranja: u dokumentarcu o snimanju "Tri sprovoda Melquiadesa Estrade" (kod nas Tri sprovoda u Mexiku) Barry Pepper palamudi o Jonesovim redateljskim tehnikama... kako je on odličan, kako ima individualan pristup glumcu, kako je njemu dao da pročita knjigu tu i tu (može biti nešto kao Sto godina samoće, ali nisam sigurna), a onda... kad gledaš film i u svjetlu ispričanog tražiš tu njegovu "motivaciju" najbolja Pepperova scena je kad on naganja meksikance po granici i sustigavši ih bez grča i pardona "opizdi" (excuse my french) žensku šakom posred lica složivši je na pod u jednom bezkompromisnom potezu.
I onda ustane i uspravi se do pune visine, lica obasjanog izrazom genuinog ponosa, baš kao dijete što pokazuje punu "tutu".
Pa se ja upitam: Kakva motivacija, kakvi bakrači? Toliko palamuđenja o intelektualnom pristupu, a na kraju zraka sunca s neba padne i obasja istinski "osobni doprinos". ;-)
23.05.2007. (10:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Derza, evo što ja o toj vječnoj temi mislim: koncept istinske osobne reakcije meni je jako sumnjiv! Naime, bez obzira o kojoj se školi ili metodi glume radilo, svrha je uvijek jedna te ista: gestom, riječju, mimikom...glumom iskazati autentičnost! Ali, tu bi sad svatko dodao: emocije, no, u to me je grješka! Riječ je o autentičnom ponašanju a ne emociji! Vrhunac je glume dojam da glumac ne glumi! Mislimo da se ponaša kao u stvarnom životu, mada je to vrlo sumnjiva pretpostavka, jer stvarni je život prepun najrazličitijih uloga (da je tome tako dokuje planetarna uspješnost Ophre: ona je jednostavno manual života, uputstvo za upotrebu života malog čovjeka: koliko dugo je normalno žalovati, što treba učiniti kad vas napastuju roditelji, kako priznati nevjeru... sve to dokazuje da su ljudi u nedoumici u pogledu vlastitih osjećaja, strahova, nada, želja...i da ih i u tome treba podučiti, tj. socijalizirati.) pa je možda ispravnije kazati: dobar glumac glumi tako da ne da vidjeti da glumi! Ovo je nešto najsuprotnije ideji spontaniteta: živo me zanima što bi to bila spontana reakcija usred neke scene Hamleta!? Je li to moguće ponašanje kakvo je na umu imao Shakespeare? Bi li tako zaista postupio Hamlet? Ako ne, što znači takva gesta, primjerice, ma koliko spontana i 'autentična' bila! Da pojedostavnim: hoće li netko odglumiti iznenađenje tako da mu na set dovedemo brata kojega nije vidio četvrt stoljeća, ili će se to dogoditi bez ikakva izvanjskog razloga, meni je zapravo svejedno: kao gledatelju, meni je važno da zaista vidim iznenađenje na licu glumca kojega gledam. Ako ono izostane, riječ je o lošoj glumi. I to je sve. Ad absurdum, ovaj je metod blesav: naime, baš me zanima kako bi mogla postići autentičnost u emociji ili ponašanju, kako vam drago, glumca koji igra ulogu osuđenika na smrt ili žrtve bombardmana u Nagasakiju!?
23.05.2007. (18:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
DerzaFanistori
"It didn't seem like he wanted me to act, but more that he wanted to capture my real reaction, my surprise."... Vidiš, ovo je interesantno. Ima smisla...., recimo, hvatajući stvarno iznenađenje, "pravu osobnu reakciju" dobiva se privid autentičnosti, kao stvarni život u kojem nema unaprijed napisanog scenarija pa te stvari (kao glumca), očito!, iznenađuju jer ih nisi očekivao.
To me sad podsjetilo, kad smo već kod načina režiranja:
u dokumentarcu o snimanju "Tri sprovoda Melquiadesa Estrade" (kod nas Tri sprovoda u Mexiku) Barry Pepper palamudi o Jonesovim redateljskim tehnikama... kako je on odličan, kako ima individualan pristup glumcu, kako je njemu dao da pročita knjigu tu i tu (može biti nešto kao Sto godina samoće, ali nisam sigurna), a onda... kad gledaš film i u svjetlu ispričanog tražiš tu njegovu "motivaciju" najbolja Pepperova scena je kad on naganja meksikance po granici i sustigavši ih bez grča i pardona "opizdi" (excuse my french) žensku šakom posred lica složivši je na pod u jednom bezkompromisnom potezu.
I onda ustane i uspravi se do pune visine, lica obasjanog izrazom genuinog ponosa, baš kao dijete što pokazuje punu "tutu".
Pa se ja upitam: Kakva motivacija, kakvi bakrači? Toliko palamuđenja o intelektualnom pristupu, a na kraju zraka sunca s neba padne i obasja istinski "osobni doprinos". ;-)
23.05.2007. (10:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Derza, evo što ja o toj vječnoj temi mislim: koncept istinske osobne reakcije meni je jako sumnjiv! Naime, bez obzira o kojoj se školi ili metodi glume radilo, svrha je uvijek jedna te ista: gestom, riječju, mimikom...glumom iskazati autentičnost! Ali, tu bi sad svatko dodao: emocije, no, u to me je grješka! Riječ je o autentičnom ponašanju a ne emociji! Vrhunac je glume dojam da glumac ne glumi! Mislimo da se ponaša kao u stvarnom životu, mada je to vrlo sumnjiva pretpostavka, jer stvarni je život prepun najrazličitijih uloga (da je tome tako dokuje planetarna uspješnost Ophre: ona je jednostavno manual života, uputstvo za upotrebu života malog čovjeka: koliko dugo je normalno žalovati, što treba učiniti kad vas napastuju roditelji, kako priznati nevjeru... sve to dokazuje da su ljudi u nedoumici u pogledu vlastitih osjećaja, strahova, nada, želja...i da ih i u tome treba podučiti, tj. socijalizirati.) pa je možda ispravnije kazati: dobar glumac glumi tako da ne da vidjeti da glumi! Ovo je nešto najsuprotnije ideji spontaniteta: živo me zanima što bi to bila spontana reakcija usred neke scene Hamleta!? Je li to moguće ponašanje kakvo je na umu imao Shakespeare? Bi li tako zaista postupio Hamlet? Ako ne, što znači takva gesta, primjerice, ma koliko spontana i 'autentična' bila!
Da pojedostavnim: hoće li netko odglumiti iznenađenje tako da mu na set dovedemo brata kojega nije vidio četvrt stoljeća, ili će se to dogoditi bez ikakva izvanjskog razloga, meni je zapravo svejedno: kao gledatelju, meni je važno da zaista vidim iznenađenje na licu glumca kojega gledam. Ako ono izostane, riječ je o lošoj glumi. I to je sve.
Ad absurdum, ovaj je metod blesav: naime, baš me zanima kako bi mogla postići autentičnost u emociji ili ponašanju, kako vam drago, glumca koji igra ulogu osuđenika na smrt ili žrtve bombardmana u Nagasakiju!?
23.05.2007. (18:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...