Auktor u svojoj ludičnosti često mijenja fokalizacijska motrišta, dovodeći tako s jedne strane u pitanje autentičnost same narativne instance, a s druge istovremeno instancu narativne autentičnosti. Ovaj pripovjedna paralaksa, looking awry, omogućuje nam da u close readingu distorziju stvarnosti vidimo kao stvarnost distorzije: sociopatologija današnjice, drugim riječima, nije sam spoznajnoteorijski privid, već sam vid spoznaje te patologije. Poigravajući se na ovaj način subjektivizmom - nema ničega što ne bi bilo biografsko, nema biografije koja ne bi bila svačija, reći će auktor - pripovjedač/i svijet ratvara(ju) u postomoderni kaleidoskop rasutih fraktala svijesti. Ali, kao što u ludilu ima sistema, tako i u ovom kaosu ima teorije: fraktalni se uzorak intime kao kapilarna struktura lista prenosi na cjelinu generičkog stabla auktorske biografije, i stoga ovaj prividni bildungsroman s pravom možemo nazivati i porodičnom sagom: čovjek je rodno biće, i ono što jest, jest po svojim pređama, iako ni jedan od njih ni svi oni zajedno ne iscrpljuju njegovu samobitnost! U tome i jest tajna naše - navlastitosti.
06.04.2007. (05:43)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pozivam sve koji boga znate da malo razmislite o toj mojoj temi "stvari": što biste sve, bez obzira je li riječ o 7 ili 134 stvari, željeli imati kad bi imali novčanicu od 'dovoljno novaca'. Naravno, imbecilno je sada odgovoriti: Mona Lisu, tj. nabrajati ono što pripada svima i što na neki način već posjedujemo. Govorim o stvarnim stvarima: o nekoj konkretnoj kući (ja bih recimo htio biti vlasnik vile Blažeković u Zamenhofovoj), automobilu ili kolekciji satova, pitam dakle koje svjetiljke, suđe, čaše, rubeninu, flatware preferirate, koje stolce, stolove, lustere, koji high-end hi-fi i zvučnike, čiji nakit, obuću i odjeću, koje torbe i čija naliv-pera, koje parfeme, koju kozmetiku, kakve parkete, koje pločice, kade, lavaboe, slavine, kakvu posteljinu i koje madrace, koje noževe i čije bakrene lonce i tave, miele ili možda neke druge kućanske aparate, gdje bi trebale biti te kuće i koje su to nekretnine neophodne vašem idealnom životu, koji su to arhitekti i dekorateri koji bi ih projektirali i opremali, koliko bi knjiga morala brojati solidna kućna biblioteka i kolike bi bile fonoteke i filmoteke, čija bi platna visila po zidovima i koji bi to tepisi prekrivali podove, čije bi skulpture resile predvorja ili studiolo, čiji radni stol bi neizostavno htjeli, koju košaricu za kruh i koje vaze, kakvo prstenje, broševe, geme, kameje, narukvice i ostali nakit...sve ono što, mislim, spada u neprevodivu rusku riječ byt, a koju Nabokov fatalno dovodi u vezu s pojmom poshlost'. Nadam se da ste imali u rukama Nabokovljevu knjigu o Gogolju - moje isprike - ali, tko nije moći će na mom pročitati sjajan esej o onome što autor eseja naziva "the most humble concepts and lowly words in the Russian language: byt." U međuvremenu, pogledajte ovaj dragulj, ovaj opis Petersburga: "Another native of the city, the poet Joseph Brodsky, would write, "There is no other place in Russia where thoughts depart so willingly from reality: it is with the emergence of St. Petersburg that Russian literature came into existence." In one of his essays, Vladimir Nabokov all but turns this on its head, venturing that the quirky or fantastical nature of St. Petersburg was something brought out in the eyes of beholders by Gogol, then lost when the city ceased to be the capital of the empire. "Petersburg was never a true reality," wrote Nabokov, "but, after all, neither was Gogol--Gogol the Vampire, Gogol the Ventriloquist--altogether real." In the same essay on Gogol, Nabokov would describe Petersburg as a "smudged reflection in a mirror, a transparent muddle of objects used not according to design..." In Satyr Chorus, Vaginov notes the city's illusory quality in the very first prologue, calling St. Petersburg a painted city--...".
06.04.2007. (05:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zanimljivo! Mali komentar, vaseljenski tekstovi na engleskom jeziku me redovno podsjete na dio intervjua sa Borisom Budenom: "Ukoliko žele recipirati o čemu se govori i šta se danas radi u teoriji, u umjetnosti, u kulturi, oni će sav taj input dobiti na stranim jezicima, gotovo ništa se više ne proizvodi na našem jeziku, srpskom, hrvatskom, bosanskom i tako dalje. Također, ukoliko imaju nešto za reći, to će također morati raditi, taj output, na nekom drugom jeziku, u prvom redu na engleskom jeziku, zato da ih uopće netko čuje, zato da uopće taj njihov glas bude relevantan. " Ostali tekstovi na vaseljeni slute na nesto drugo, suprotno Budenovoj izjavi.
06.04.2007. (19:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hvala stari. Ali, ima tu i tekstova na hrvatskom, kao Hribarov o televiziji, koji tu i tamo iznova pročitam. Ali, nije to ono što sam htio kazati: čudno je da sam baš danas pomislio kako bih svakoga dana mogao istumačiti Hrvatima - koji očito ništa ne čitaju iako im je gotovo sve što im se događalo, događa i što će im se dogoditi već u knjigama, pa i na materinjem jeziku, napisano - po jedan esej Budenovih "Barikada", počevši od obrazloženja naslova - strašno je važan, presudan je taj plural nevjerojatno preciznoga naslova Budenove zbirke eseja - pa preko pojma građanina, oportunizma, malograđanštine, fantazme itd.itd., tek da se ustanove neki osnovni pojmovi, ali i da se opišu neki bitni fenomen našega društva. I, vršljajući tako netom u potrazi za e-verzijom "Barikada" (da ne moram prepisivati tekst koji kanim ekstenzivno citirati), najprije sam nabasao na Budenov esej o cipelama komunizma a potom, konačno, i na tvoju opasku i Budenov citat. Jasno, nije to nikakav znak, ali, velim, očito je da neki motivi na ovome blogu sugeriraju put kojim valja ići pa je tako, čini mi se, i tebi i meni sasvim logično nadošlo ime Borisa Budena. Pa, čujmo dakle Budena...
07.04.2007. (00:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Auktor u svojoj ludičnosti često mijenja fokalizacijska motrišta, dovodeći tako s jedne strane u pitanje autentičnost same narativne instance, a s druge istovremeno instancu narativne autentičnosti. Ovaj pripovjedna paralaksa, looking awry, omogućuje nam da u close readingu distorziju stvarnosti vidimo kao stvarnost distorzije: sociopatologija današnjice, drugim riječima, nije sam spoznajnoteorijski privid, već sam vid spoznaje te patologije. Poigravajući se na ovaj način subjektivizmom - nema ničega što ne bi bilo biografsko, nema biografije koja ne bi bila svačija, reći će auktor - pripovjedač/i svijet ratvara(ju) u postomoderni kaleidoskop rasutih fraktala svijesti. Ali, kao što u ludilu ima sistema, tako i u ovom kaosu ima teorije: fraktalni se uzorak intime kao kapilarna struktura lista prenosi na cjelinu generičkog stabla auktorske biografije, i stoga ovaj prividni bildungsroman s pravom možemo nazivati i porodičnom sagom: čovjek je rodno biće, i ono što jest, jest po svojim pređama, iako ni jedan od njih ni svi oni zajedno ne iscrpljuju njegovu samobitnost! U tome i jest tajna naše - navlastitosti.
06.04.2007. (05:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Pozivam sve koji boga znate da malo razmislite o toj mojoj temi "stvari": što biste sve, bez obzira je li riječ o 7 ili 134 stvari, željeli imati kad bi imali novčanicu od 'dovoljno novaca'. Naravno, imbecilno je sada odgovoriti: Mona Lisu, tj. nabrajati ono što pripada svima i što na neki način već posjedujemo. Govorim o stvarnim stvarima: o nekoj konkretnoj kući (ja bih recimo htio biti vlasnik vile Blažeković u Zamenhofovoj), automobilu ili kolekciji satova, pitam dakle koje svjetiljke, suđe, čaše, rubeninu, flatware preferirate, koje stolce, stolove, lustere, koji high-end hi-fi i zvučnike, čiji nakit, obuću i odjeću, koje torbe i čija naliv-pera, koje parfeme, koju kozmetiku, kakve parkete, koje pločice, kade, lavaboe, slavine, kakvu posteljinu i koje madrace, koje noževe i čije bakrene lonce i tave, miele ili možda neke druge kućanske aparate, gdje bi trebale biti te kuće i koje su to nekretnine neophodne vašem idealnom životu, koji su to arhitekti i dekorateri koji bi ih projektirali i opremali, koliko bi knjiga morala brojati solidna kućna biblioteka i kolike bi bile fonoteke i filmoteke, čija bi platna visila po zidovima i koji bi to tepisi prekrivali podove, čije bi skulpture resile predvorja ili studiolo, čiji radni stol bi neizostavno htjeli, koju košaricu za kruh i koje vaze, kakvo prstenje, broševe, geme, kameje, narukvice i ostali nakit...sve ono što, mislim, spada u neprevodivu rusku riječ byt, a koju Nabokov fatalno dovodi u vezu s pojmom poshlost'.
Nadam se da ste imali u rukama Nabokovljevu knjigu o Gogolju - moje isprike - ali, tko nije moći će na mom pročitati sjajan esej o onome što autor eseja naziva "the most humble concepts and lowly words in the Russian language: byt."
U međuvremenu, pogledajte ovaj dragulj, ovaj opis Petersburga:
"Another native of the city, the poet Joseph Brodsky, would write, "There is no other place in Russia where thoughts depart so willingly from reality: it is with the emergence of St. Petersburg that Russian literature came into existence." In one of his essays, Vladimir Nabokov all but turns this on its head, venturing that the quirky or fantastical nature of St. Petersburg was something brought out in the eyes of beholders by Gogol, then lost when the city ceased to be the capital of the empire. "Petersburg was never a true reality," wrote Nabokov, "but, after all, neither was Gogol--Gogol the Vampire, Gogol the Ventriloquist--altogether real."
In the same essay on Gogol, Nabokov would describe Petersburg as a "smudged reflection in a mirror, a transparent muddle of objects used not according to design..." In Satyr Chorus, Vaginov notes the city's illusory quality in the very first prologue, calling St. Petersburg a painted city--...".
06.04.2007. (05:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Fermi i Dirac
Zanimljivo! Mali komentar, vaseljenski tekstovi na engleskom jeziku me redovno podsjete na dio intervjua sa Borisom Budenom: "Ukoliko žele recipirati o čemu se govori i šta se danas radi u teoriji, u umjetnosti, u kulturi, oni će sav taj input dobiti na stranim jezicima, gotovo ništa se više ne proizvodi na našem jeziku, srpskom, hrvatskom, bosanskom i tako dalje. Također, ukoliko imaju nešto za reći, to će također morati raditi, taj output, na nekom drugom jeziku, u prvom redu na engleskom jeziku, zato da ih uopće netko čuje, zato da uopće taj njihov glas bude relevantan. " Ostali tekstovi na vaseljeni slute na nesto drugo, suprotno Budenovoj izjavi.
06.04.2007. (19:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Hvala stari. Ali, ima tu i tekstova na hrvatskom, kao Hribarov o televiziji, koji tu i tamo iznova pročitam. Ali, nije to ono što sam htio kazati: čudno je da sam baš danas pomislio kako bih svakoga dana mogao istumačiti Hrvatima - koji očito ništa ne čitaju iako im je gotovo sve što im se događalo, događa i što će im se dogoditi već u knjigama, pa i na materinjem jeziku, napisano - po jedan esej Budenovih "Barikada", počevši od obrazloženja naslova - strašno je važan, presudan je taj plural nevjerojatno preciznoga naslova Budenove zbirke eseja - pa preko pojma građanina, oportunizma, malograđanštine, fantazme itd.itd., tek da se ustanove neki osnovni pojmovi, ali i da se opišu neki bitni fenomen našega društva. I, vršljajući tako netom u potrazi za e-verzijom "Barikada" (da ne moram prepisivati tekst koji kanim ekstenzivno citirati), najprije sam nabasao na Budenov esej o cipelama komunizma a potom, konačno, i na tvoju opasku i Budenov citat. Jasno, nije to nikakav znak, ali, velim, očito je da neki motivi na ovome blogu sugeriraju put kojim valja ići pa je tako, čini mi se, i tebi i meni sasvim logično nadošlo ime Borisa Budena. Pa, čujmo dakle Budena...
07.04.2007. (00:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...