Komentari

uvod.blog.hr

Dodaj komentar (9)

Marketing

  • davor

    Čitajući gornji Suzukijev tekst nametnula mi se ova praralela sa Platonom, odnosno s Barbarićevom interpretacijom Symposiona. Prema Suzukiju su ''stariji buddhisti'' shvaćali žudnju kao ono što nas zarobljava i stoga vježbali usmrćivanje žudnje – sličan se stav može pronaći u Platonovom Fedonu i njegovom tamošnjem opisu filosofije kao ''vježbanja umiranja'' (također je i u ranom buddhizmu meditacija o vlastitoj smrti polazna točka). Taj stav o ''tijelu kao tamnici'' se onda uobičajeno shvaća kao općevažeći za Platona i čitavo njegovo djelo. Također, s takvim stavom ide i zloglasna ''odvojenost'' dvaju svijetova, ili, u buddhizmu, suprotnost samsare i nirvane (što otprilike znači ''svijeta žudnje'' i ''utrnuća žudnje'').
    S druge strane, Suzuki naglašava da je i sama želja za okončanjem žudnje ništa drugo nego opet žudnja. Stoga je žudnja neizbježna. No obrtanje te žudnje, te energije svijesti, sa objekata svijesti na samu njenu intencionalnost, ili Platonovim riječima, obrtanje erosa sa njegovih objekata na njegov praizvor, čini se da vodi ka nekom znanju koje nije znanje ovih ili onih objekata, nego ''božansko zrenje'' ili ''transcendentalno znanje''. To je ujedno i znanje o ne-odvojenosti ''dvaju svjetova'' ili ''samsare i nirvane'' - i čini se da Platonov Symposion ''cilja na jedinstvenost i cjelinu svega, na zasnivanje svega što biva na jednome zajedničkom korijenu i izvoru, na erosu samom'', na sličan način na koji tradicija ''kasnijih buddhista'' (odnosno mahayana tradicija), koju zastupa Suzuki, odbija izdvojiti nirvanu iz samsare. Takvo znanje, čini se također, za posljedicu ima i ono što buddhisti nazivaju mahakaruna, velika sućut, a mi, obično, univerzalna ljubav.

    avatar

    20.03.2007. (11:49)    -   -   -   -  

  • lucija9

    Trisna je stvaratelj svemira! Ona je prije postojanja! Bog!

    Ja bih pokušala krenuti od čovjeka. Rodi se kao beba. Motor pokretač dan od Trisne, Boga, je libido. Libido je prirodni pokretač razvoja čovjeka. Motor. Pokrene prvu, drugu pa i treću fazu razvoja malog čovjeka, tabula rasa se popunjava odgojem, socijalnim nasljeđem i mnogo čim, uz pripremu da preuzme svjesno slobodnu volju i izbor, razvijaju mu se emocije koje su u konačnici ljudskog života i zaslužne i krive za sve. Libido je i dalje motor kojem naučimo dati sadržaj, onaj, kojem teži naša žudnja. Žudimo za sadržajima koji nam ispunjavaju život. Da, uklapa se u moju priču Cipra s četiri stupnja: ljubav prema lijepim tijelima, umjetnost, znanost i božanska ljepota, tu je libido kao ljubav koja ima potrebu da se potvrditi u drugom, sublimirana u „više“ sadržaje u kojima se potvrdi slobodna volja na izbor, dana od Boga.
    Čovjek ima sve mogućnosti da se ostvari i potvrdi kao ČOVJEK, ali nešto krene po krivom u sukobu s ljudskom glupošću ili ograničenošću.
    Prošlo je dva sata, ti spavaš i sanjaš. Da li u bojama? Želim ti lijepe snove. Umorna sam i nemam snage popraviti napisano. Ispalo je kao novinarsko izvješće s političke stranice. Laku noć!

    avatar

    22.03.2007. (02:15)    -   -   -   -  

  • davor

    Da, nešto pođe po krivu... Možda je stvar u tome da se zakačimo za ovaj ili onaj objekt, ovaj ili onaj sadržaj, u uvjerenju da je taj objekt izvor erosa... a ne uspijemo sagledati njegovu beskrajnost i njegov izvor u sebi samima. Hvala na lijepim željama, možda su noćašnji snovi i bili lijepi, no, ne sjećam ih se. :) Tebi želim sretno proljeće!

    avatar

    22.03.2007. (10:48)    -   -   -   -  

  • viviana

    Najprije, jako je lijepa slika uz tekst. Već i sam pogled na sliku, na plamen, nad kojim piše žudnja pod znakom pitanja - upućuje da je ona zapravo uvijek i prisutna/ osjetna kao pitanje onog što još nije neko nešto ali se već samim pitanjem nečeg što se želi izraziti u nekom obliku, uspostavlja neposredna veza između njegovog izvora – erosa samog – i bića, ili onog što u biću postaje potencijal ili mogućnost da se pitanje ugleda i u drugoj strani jednog istog novčića – kao odgovor njemu imanentan, kao kreacija.
    Pitanje o kojem ovdje govorim, treba shvatiti kao nešto što se osjeća kao snaga. Dakle, djelovanje kojim čista volja objelodanjuje samu sebe, svoju prisutnost. Čovjek nekada teško može razabrati na što točno ta snaga upućuje, kakvo joj je značenje, što želi uprizoriti, u čemu se potvrditi. Ali vjerujem kako se pokret/ trisna koji razvija tu snagu događa uvijek " s razlogom ", u smislu uspostavljanja jedinstva između onog što je ona sama kao čisto htijenje i našeg života. Trisna zato nikad nije ovisna o našim uvjerenjima, naprotiv. Ona ih pali kao novinski papir onda kada to ona želi i ako želi. :)

    Uz pasus iz Platonovog Symposina, pak, uputila bih na post neograničenost ljubavi koji je među linkovima lijevo, ali ja ga sama ne znam postaviti :) a čiji sadržaj zapravo bitno dopunjava sadržaj ovog izdvojenog pasusa.

    avatar

    24.03.2007. (18:10)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Davore, trebalo mi je ovo tvoje podsjećanje (odnosno Barbarićevo koje si ti svojim vrsnim odabirom posredovao) na različitost intonacije u Platonovog Fedra i Platonovog Simpoziuma.
    „Različitost spram Fedona sadržana (je) ponajprije u tome što ovdje u Simpoziju od samoga početka sve cilja na jedinstvenost i cjelinu svega, na zasnivanje svega što biva na jednome zajedničkom korijenu i izvoru, na erosu samom, čime onda biva znatno ublažen i donekle prevladan temeljni stav Fedona o načelnoj i nužnoj odijeljenost pravog i istinskog bića od svega postajućeg i propadajućeg.“
    Tiho, ali jako, žudio sam za tim da mi netko ovo dozove u sjećanje i da se mogu time opet baviti. I što se više time bavim uviđam kako Platon u ova dva dijaloga sebi ne protuslovi, kako ovaj drugi nije posljedica nekog njegovog sazrijevanja. Oba su djela podjednako zrela i treba ih iščitavati kao nerazdvojivu cjelinu. Vjerojatno uočavaš kako ova misao proizlazi iz mog razumijevanja Platonove crte po kojem su njena oštra dioba na nespojiva područja i ona dioba u kojoj crta dobiva jedinstveno središte cjeline, jedno.
    Tek ovakvim gledanjem na Platona možemo pratiti vezu sa Suzukijevim promišljanjen trisne u budizmu. Ako sam dobro razumio Suzikija i tvoj komentar tada stoji da se unutar trisne događa i odvajanje kroz njeno usmjeravanje na objekte ali i obrat sa objekata na njezin praizvor. U jednom i drugom događa se ista žudnja. Ako stvari odu „po krivu“ kako kaže Lucija, do obrata erosa sa njegovovih objekata, na njihov praizvor neće doći i ostat ćemo u odvojenosti od sebe samih, odnosno od svog izvora iliti središta.

    Viviana, i ja se, pročitavši tvoj komentar, zagledah u sliku uz naslov Žudnja? Upitnik je proradio i u meni. Bijah zadivljen snagom plamena, a li se pitah hoće li to drvo izgorjeti do kraja, onako kao što tamjan može izgorjeti, tako da nikakvog praha nakon izgaranja ne ostane… već samo miris, božanski miris, poput onih tvojih, mediteranskih. Što ako se vatra ugasi i ostavi za sobom pouglenjeno drvo što smrdi po ugljičnom dioksidu? Evo tu ja vidim razliku između ljubavi okrenute prema objektu i ljubavi koja se obraća svom vlastitom izvoru. Ova prva nije dovoljno jaka da se u svojoj vatri oslobodi svog objekta i tako se okrene u sebe samu.

    Danas je opet blagdan, ne samo onaj mišljenja koji me navodi da svoje misli opet dijelim s vama. Danas je i jedan veliki kršćanski blagdan. On me potiče da ovaj sklop budizma i platonizma obogatimo još jednim momentom,onim kršćanskim. Za one koji ne znaju: na današnji dan Crkva se spominje trenutka kad je anđeo Gabrijel pozdravio Mariju pozdravom: Zdravo Marijo, milja puna! Duh Sveti, čista žudnja što u vječnosti traje unutar Boga, koja je iz sebe izvela sva stvorenja, ovaj puta se manifestirala na izuzetan način: sišla je u tijelo jedne žene i u njemu začela Čovjeka koji nije samo čovjek već i Bog.
    Bog s nama, Emanuel!

    avatar

    25.03.2007. (14:11)    -   -   -   -  

  • davor

    Da, dobro kaže viviana, uz ovaj topic je svakako primjeren link na raniji neograničenost ljubavi. Osobito je možda ovaj Schelerov navod primjeren opis onoga što Platon naziva erotičkim usponom:
    ''Sve brže opadanje zadovoljavanja užitka na njegovim objektima prijatnosti pri jednakom nagonskom impulsu tjera pukog pohotnika u sve bržem slijedu od objekta do objekta. Jer ovo piće čini žednijim što se više pije.
    Obrnuto, ono – po svojoj prirodi – sve brže rastuće i sve dublje ispunjavajuće zadovoljenje ljubitelja duhovnih objekata, bile to stvari, bile to ljubljene osobe, daje pri jednakom nagonskom impulsu takoreći uvijek nova obećanja; ono pušta zraku ljubavnog gibanja uvijek malo dalje preko onog danog. Gibanje – u najvišem slučaju osobne ljubavi – razvija baš uslijed toga osobu u njoj svojstvenom smjeru idealnosti i savršenstva principielno neograničeno.''

    avatar

    25.03.2007. (20:49)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Davore, mislim da je dobro da ovaj post još uvijek tinja. Treba još ustrajavati na ovoj temi, prije no što postaviš neku drugu. Ovdje je riječ o najvišem umijeću, o umijeću ljubavi koje je usporedivo samo sa još jednim, s onim dijalektičkim. Treba ovdje još stajati i tražiti uporišta da bi se u ljubavi mogli pomaknuti od objekata prema ljubavi, odnosno žudnji samoj. Mnogo si i o tome pisao i trebalo bi to ovdje dozvati, tome se vratiti. Posebno mi se poticajnim za izazivanje, ili barem intenzivnije promišljanje spomenutog pomaknuća čini tekst iz jednog tvog dijaloga na forumu. Citiram:

    Kašmirski erotički filozof iz 9. stoljeća Vasugupta daje izravnije upute, no, vjerujem, cilja u istom smjeru:

    ''U času sjedinjenja sa ženom stapanje s njom izazvano je uzbuđenjem, a ushićenje je poput blaženstva brahmana: to ushićenje je vlastitost.''
    ''U času velike radosti izazvane susretom s prijateljem poslije dugo vremena, usredotoči se na to blaženstvo i stopi s njime.''
    ''Kad se stopiš s radošću pjesme ili nečeg drugog, tada proširi duh i postigni jedinstvo s tom radošću.''

    Osjetilna se radost prihvaća, ali ne 'naivno', kao svojstvo predmeta koji ju je izazvao, nego se uzima po sebi, sama radost. Zahtjeva se odvajanje energije svijesti, njene intencionalnosti, od objekta.
    ''Kad se jave želja ili poriv za spoznajom ili djelovanjem, odvrati duh od objekta želje i usmjeri ga na samu želju. Tako ćeš doseći istinsku zbilju.''
    Isti je put kod Platona: od pojedinačnih lijepih tijela koja nam izazivaju eros valja se okrenuti samom erosu, samoj intencionalnosti. Na kraju toga uspinjanja, toga ''puta prema gore'' kako bi rekao Heraklit, stoji istinska zbilja.

    Pročitao sam svoj prethodni komentar i učio jedan veoma nezgodnu omašku. Htio sam govoriti o različitoj intonaciji Platonovog Fedona i Platonovog Simpoziuma, a umjesto "Fedona", omaškom sam napisao "Fedra".

    avatar

    29.03.2007. (10:39)    -   -   -   -  

  • Helada

    Ja sam qai i imam novi blog.
    Žudnju si oslikao u vatri. Misliš li da nas ona grije, pretvara u pepeo ili oboje?

    avatar

    30.03.2007. (17:13)    -   -   -   -  

  • davor

    I još osvjetljuje put. :)

    avatar

    31.03.2007. (14:48)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...