I drugi dragi gost ovaj put u ulozi domaćina kao priređivač na Uvodu, Milje. :) Neočekivana tema me obradovala, a svakako i (očekivano) sjajan odabir. :) Za sad samo zahvala, a uskoro i skromni komentar na temu. No, ne mogu odoliti pa ne ukazati na još jedan doprinos ovoj temi, ovdje - viviana i Valery. :)
12.03.2007. (22:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ima neka veza između smijeha, okrutnosti i osjećaja superiornosti. Također postoji golema razlika između smijeha i osmijeha. To su mi zasad pitanja. Ako znadeš odgovore, bilo bi mi ih drago vidjeti.
13.03.2007. (09:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Čovjek nije bitno određen time što se može smijati ali mu je to, kaže Aristotel, vlastitosna odredba. Samo se čovjek smije, samo on može biti smiješan, bilo da je komičan, bilo da je predmet ismijavanja. Nema smiješnog izvan ljudskog svijeta. Pejzaž ne može biti smiješan, pa ni životinja. Ako se smijemo životinjama onda je to zato što ih stavljamo u vezu s onim ljudskim. (Sjetimo se filma „Ta divna stvorenja“.) Nadalje, možemo reći da je smijeh društveni fenomen. Qai navodi paradoks da se u nekoj grupi ljudi smiju ukoliko se jedan od njih počinje smijati. Pritom im razlog ne mora biti poznat. Društvenost smijeha potvrđuje i jedan ovome oprečni paradoks. Sjedimo u grupi ljudi (npr. u kupeu vlaka) koji se zabavljaju, pročaju viceve… No, ma kako te njihove šale, vicevi bili razlog smijeha, ne ćemo se smijati ukoliko toj grupi ne pripadamo. Osmijeh nije isto što i smijeh. Kako kaže Propheta Nemo velika je razlika između među njima. Mona Lisa se ne smije, samo je osmijeh na njenom licu. I on nije tu zato što joj je nešto smiješno. Ali ne smijemo se samo onda kad naiđemo na nešto smiješno. Takav primjer je naveden Freudovom tekstu. Njegovi bolesnici se smiju kad otkrivaju uzrok svoje neuroze. Na jednom drugom mjestu Freud kaže da do smijeha dovodi i uspješno tumačenje, odnosno razumijevanje sna. Povezano je to s radošću otkrića i osjećajem slobode i moći koju ono daje. Tako se i Zaratustra ne smije nečem smiješnom već oslobađajućem, razrješenju velike zagonetke postojanja. Na sličan način Valery objašnjava pojavu osmijeha u tekstu koji navodi Vivijana u svom postu. Tu se govori o ostatku djelovanja neke situacije kroz čin razumijevanja, o dokazu postojanja unutrašnjeg slučaja. Taj unutrašnji slučaj Valery pjesnički naziva ocem svih stvari.
13.03.2007. (22:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Arthur Koestler u The Act of Creation objašnjava (otprilike :) ) da smijeh nastaje kad shvatimo da smo krenuli jednim putem, a dospjeli negdje gdje se tim putem ''ne može'' dospijeti. Shvaćanje da smo ''krivo skrenuli'' bez da smo uočili to krivo skretanje dovodi do smijeha. Pokušat ću to pokazati na jednom primjeru šale. Liječnik na uviđaju kaže: '''Prva rana je smrtonosna, ali srećom druge dvije su bezopasne...'' Zašto nam je to smiješno? Po toj teoriji, ovdje se susreću dva niza misli/asocijacija, ''ako je nekoliko rana, sreća da ih je što više bezopasno...'' i ''nakon smrtne rane ne slijedi ništa...''. Trik je da se ta dva niza spoje na taj način da krenemo jednim tijekom misli, a neprimjetno upadnemo u drugi. Kad shvatimo da smo upali u taj drugi, i kad shvatimo u čemu je trik u tom pojedinom slučaju, to izaziva smijeh. Zvuči dosta apstraktno, ali primjenjivo je (s više ili manje navlačenja :D ) na većinu viceva na kojima sam testirao tu teoriju, od slapsticka u kojem netko nagazi na grablje, pa do vrlo suptilnih šala. Dakle, smiješno je kad nas linearno mišljenje, ne pazimo li na križanja, vodi drugdje nego smo se zaputili. Zato je, npr., uvijek jako smiješno kad netko pokušava biti nešto što nije – jer se stalno zapućuje jednim putem a dospijeva drugdje. No, zanimljivo je da, po Koestleru, potpuno isti obrazac imaju i tragedije – jedina je razlika u tome što u tragediji ne vidimo gdje je to ''krivo skretanje''. U tragediji čovjek daje sve od sebe da ide jednim putem a dospijeva posve drugdje. No, ne vidi gdje griješi, čini mu se da sve radi jedino kako može. Da je na djelu sama nužnost da se ''krivo skrene''. Ako je to točno, tad bi glavna razlika između komičnog i tragičnog bila u uvidu u mjesto na kojem je linearno mišljenje napravilo krivo skretanje na križanju puteva. Kad vidimo to krivo mjesto, smiješno nam je; kad ga ne vidimo bojimo se, jer nemamo sigurnost da sa svoga puta ne skrenemo... Zamislimo sebe u situaciji Chaplinovog lika u Modernim vremenima – zar to ne bi bio tragičan udes? Ipak, ne suosjećamo baš s njim, dapače, smiješno nam je, jer vidimo gdje je pogrešno skretanje (naime u tome da čovjek, a osobito takav čovjek, ne može biti stroj, koliko god pokušavao). Koestler nalazi da čak i znanstvena otkrića imaju istu strukturu: dva niza linearnih misli se susreću na nekom križanju – znanstveno otkriće nije ništa drugo do otkriće nekog takvog križanja. Naravno, razlika je u tome da u šali to križanje može biti posve slučajno, a u znanstvenom otkriću (a možda i u tragediji) to križanje ima općeniti (nužni) karakter.
13.03.2007. (22:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sad na teža pitanja, da malo provjerimo teoriju. :) Propheta Nemo, čini mi se da bi ovaj osjećaj superiornosti slijedio iz uvida u mjesto ''krivog skretanja'', koji daje sigurnost, osjećaj moći da je prepreka izbjenuta. Okrutnost bi se odnosila na istodobnu razliku i sličnost tragičnog i komičnog – u odnosu na onoga tko ne uspijeva izbjeći to ''krivo skretanje'', taj osjećaj moći ostavlja dojam okrutnosti, osobito kad je popraćen manjkom sućuti. Uz Freudov tekst Koestlerova teorija, čini mi se, ide jako dobro: uvid u ''krivo skretanje'' rješava tragičnost vlastite situacije i pretvara je u komičnu (naime, uvid oslobađa od ''nužnosti'' krivog skretanja). Također i uz Hegela, koji jasno vidi da je smijeh u ''samopouzdanju'' (nadmoći) da se bude ''iznad vlastitih proturječnosti'' – dok je s druge strane ''kruti razum'' (odnosno, kako sam to gore nazvao, ''linearno mišljenje'' lišeno pažnje) ono što će nas dovesti u komične situacije, koje će svima biti smiješnije nego nama samima. Čini mi se da je i Nietzsche (barem dijelom) tu negdje s Hegelom, dakako, uz posve različit stil: nadmoć nad vlastitim proturječnostima. O ostalim primjerima ću još malo promisliti. :D
13.03.2007. (23:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kad sam vidjela naslov obradovala sam se smjehu koji sam naslutila. Kad tamo usjekla mi se dublja bora između obrva. Sad kreču i vodoravne iznad čela. Ne predbacujem, ali ja bih se smijala. Volim se smijati, a sve veći su mi razmaci između dva smijeha. Ja imam dva smijanja. Smijanje na viceve, komične situacije, komedije...da to je ono kad nas s jednog puta neočekivano odvedu na drugi. Drugo smijanje je kad brbljam s nekim, opuštena sam, bez briga, slobodna, razdragana i odjednom kao da želim to stanje podijeliti. Taj smijeh mi zna biti glasniji, on je iz duše, iz struka... Smijeh iz okrutnosti i nadmoći meni nije smijeh, to je hinjen smijeh, odglumljen, on se odigrava pred publikom, jer je njoj namjenjen. Ja u moja dva smijeha mogu prasnuti i sama, bez društva.
13.03.2007. (23:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Smijeh dolazi iznenada, poput nezadržive oslobođenosti nečeg što se u svoj svojoj trenutnoj prisutnosti ogleda u čudu vlastitog zrcala. :) Lucija je spomenula smijeh u koji prasnemo i kada smo sami sa sobom i ja se tu pridružujem Luciji jer i sama vrlo često, sjetivši se nečeg smiješnog, opet prsnem u smijeh kao i prvi put. :) A ne mora biti ni da se sjetim, jednostavno nasmijem se nečemu što mi taj tren privuče pažnju i izmami smijeh. Izmamiti - to je zapravo ona najosobenija skrivenost/ karakter smijeha koja nosi naš vlastiti pečat, i da se izmamiti na svjetlost dana samo ukoliko ugleda svoj otisak u nečemu u čemu se isti tren i otiskuje. Onda kada se smijemo. :) Baš jučer dogodilo mi se nešto slično, pa ću vam ukratko prepričati da ne uzimam isuviše prostora ovdje. Sjedila sam na suncu pred kavanom u uskoj uličici prepunoj malih dućana, zanatskih radnji, kavanica, jednom zelenarom i pekarnicom, promatrajući prolaznike. U glavi mi se zavrtila priča poput šarenih razglednica na stalku kojeg okrećemo prstima i ovlaš razgledamo a onda nam tu i tamo pozornost privuče poneka od njih. Moju pozornost privukao je jedan starac koji je neodlučno hodao ulicom povremeno zastajkujući, očito tražeći nešto ali nikako nije mogao to i ugledati. U jednom trenutku zastao je nedaleko od mene i vidjelo se da ne zna što dalje, a onda mu se pogled zaustavio na meni. Gledao je u mene i ja sam gledala u njega, a onda sam se tako počela smijati i smijati da me moglo spasiti jedino pitanje koje sam mu malo zatim uputila: " Tražite li možda nešto? " " Vodoinastalatera ", rekao je, pa sam se brzo raspitala kod vlasnice kavane pred kojom sam sjedila a potom mu pokazala rukom na radnjicu preko puta. Čovjek je zahvalio i otišao. :) Taj smijeh koji me iznenada snašao bio je doista prirodan i čist ali neobičan jer sam sjedila sama, pa sam više naslutila nego opazila krajičkom oka kako su se neka lica u blizini zagledala u mene ne razumijevajući. Zagnjurila sam glavu u knjigu i nastavila čitati. :)
Moglo bi se o smijehu i svemu onom čemu se smijemo pisati i pisati, kao i osmijesima ali to je mnogo ljepše nego bih ja ikada znala napisao Valery :) kao što je i Milje u svojim odabranim tekstovima a potom i u komentaru - pa sam se za potrebe vlastitog komentara ograničila samo na ovaj jedan detalj. Miljeu veliki pozdravi i velike čestitke za odabir teme i gostovanje kao priređivača.
15.03.2007. (15:22)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lucija upozorila si na jednu važnu stvar. Govor o smijehu, da bi zaista bio govor o smijehu ne mora biti smiješan. Ali, ipak, i to je interesantno, mi očekujemo da govor o smijehu bude smiješan. S druge strane kad od nekoga tražimo da nam govori o bilo čemu drugom, ne očekujemo od njega da to isto uprisutni. Naprimjer, da li očekujemo da nam defincija žalosti bude žalosna, a pravednosti pravedna, definicija poštenja poštena, a laži lažna, djetinjastog djetinjasta. Ipak, smijeh je nešto posve drugo, i zato je tako interesantan. Uz to ide još istina. Ako netko govori o istini očekujemo da to što veli bude istina. Istina i smijeh idu zajedno. Davore, razmišljam Koestlerovoj teoriji. Uspoređujem je sa Bergsonovom gdje se izvor smiješnog nalazi u odstupanju od prirodnog, spontanog, u padu u ono mehaničko, programirano. Zbog tog razloga smiješni su nam Chaplinovi gegovi. Smijemo se kad netko padne jer je izgubio kontrolu nad svojom spontanošću i počeo se ponašati mehanički, kao vreća. Čini mi se da se ove teorije međusobno nadopunjuju i da se i u jednoj drugoj vidi povezanost smijeha sa istinom, odnosno autentičnošću, izvornošću, nepatvorenošću. No, svaka od njih zaslužuje posebnu pozornost i ne bi se smjele navlačiti jedna na drugu. Sviđa mi se interpretacija znanstvenog otkrića i Zarathustrinog događaja. Ipak mi se čini da bi tu trebalo ići korak dalje, posebno kod Nietzschea. Ne radi se samo o dva puta od kojih je jedan ispravan a drugi pogrešan. Ovaj drugi može biti i čisto ništa. Možda je tome blizu Kant kad u "Kritici rasudne snage" kaže: Smijeh je afekat koji nastaje iz nagle preobrazbe napetog očekivanja u ništa. Vivijana, čitajući tvoju priču (učinio sam to nekoliko puta jer nije samo interesantna već je jedan zaista uspio izraz nečeg teško izrecivog) prisjetio sam se Kafke. U jednom pismu prijatelju Brodu on priča što mu se dogodilo: "Kad sam jednog drugog dana nakon kratkoga popodnevnoga sna otvorio oči...čuo sam svoju majku kako prirodnim glasom pita sa balkona: "Što radite?" Neka je žena odgovorila iz vrta: Pijem kavu u vrtu." Tada sam se začudio sigurnosti kojom ljudi umiju podnositi život." Ovo nije vic, pa ni onaj američki, kojem se smijemo baš zato što uopće nije smiješan. Kafka na zgodu u vrtu nije reagirao sa smijehom nego sa čuđenjem. No, tamo gdje se on čudi, mi koji čitamo smijemo se i to nekim čudesnim smijehom. Razotkrili smo ono što nam on upravo želi reći. Možda je to ono isto o čemu govori Zarathustra. Evo kako Zdenko Škreb komentira ovaj Kafkin tekst: "Kako je moguće da ljudi hodaju tim potpuno zagonetnim, u sebi potpuno proturječnim svijetom, u kojemu strani i nepovezani stoje jedni pored drugih, bez mogućnosti da se na išta oslone, da nečemu povjeruju - pa ni vlastitom mišljenju- a da ipak vrše sitne svakidašnje svoje običaje, da se prepuštaju svojim navikama i svojim strastima, da slijepi hodaju svijetom sa istom sigurnošću kao da se svijet prostire u jarkom svijetlu opće suvislosti i razumljivosti?"
17.03.2007. (21:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lutanje
Tražeći nešto o Baubo iz grčke filozofije naletih i na blog o smješnom. Drago mi je bilo pregledati spotove sa Youtube koji su na njemu dani. Snimci su to ljudi koji se smiju bez granica. Bilo je tu i par viceva, koje nisam mislio citati, zbog okupiranosti filozofskim tekstovima. Smješno. Pročitah ih. Osobito me se dojmio onaj o prelasku piceka preko ceste. Vrlo je filozofski i ako ga razumijemo već znači da imamo opću kulturu. Takve i slične viceve bi trebalo davati kao ispitne zadatke na prijemnim ispitima opće kulture, pa da vidimo tko se bolje smije i tko je spreman za određenu vrstu studija.Spomenuta stranica je na: http://yemaya.bloger.hr/default.aspx?tag=smijeh je lijek za sve Pogledajte.
02.02.2009. (10:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Helada
Zanimljiv mi je fenomen kad se jedan čovjek nasmije pa svi oko njega prasnu u smijeh iako nemaju pojma čemu se smiju...
Ja sam qai, inače.
12.03.2007. (22:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
I drugi dragi gost ovaj put u ulozi domaćina kao priređivač na Uvodu, Milje. :) Neočekivana tema me obradovala, a svakako i (očekivano) sjajan odabir. :) Za sad samo zahvala, a uskoro i skromni komentar na temu. No, ne mogu odoliti pa ne ukazati na još jedan doprinos ovoj temi, ovdje - viviana i Valery. :)
12.03.2007. (22:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
propheta nemo
Ima neka veza između smijeha, okrutnosti i osjećaja superiornosti. Također postoji golema razlika između smijeha i osmijeha.
To su mi zasad pitanja. Ako znadeš odgovore, bilo bi mi ih drago vidjeti.
13.03.2007. (09:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Razgovarajmo o krugu
Čovjek nije bitno određen time što se može smijati ali mu je to, kaže Aristotel, vlastitosna odredba. Samo se čovjek smije, samo on može biti smiješan, bilo da je komičan, bilo da je predmet ismijavanja. Nema smiješnog izvan ljudskog svijeta. Pejzaž ne može biti smiješan, pa ni životinja. Ako se smijemo životinjama onda je to zato što ih stavljamo u vezu s onim ljudskim. (Sjetimo se filma „Ta divna stvorenja“.) Nadalje, možemo reći da je smijeh društveni fenomen. Qai navodi paradoks da se u nekoj grupi ljudi smiju ukoliko se jedan od njih počinje smijati. Pritom im razlog ne mora biti poznat. Društvenost smijeha potvrđuje i jedan ovome oprečni paradoks. Sjedimo u grupi ljudi (npr. u kupeu vlaka) koji se zabavljaju, pročaju viceve… No, ma kako te njihove šale, vicevi bili razlog smijeha, ne ćemo se smijati ukoliko toj grupi ne pripadamo.
Osmijeh nije isto što i smijeh. Kako kaže Propheta Nemo velika je razlika između među njima. Mona Lisa se ne smije, samo je osmijeh na njenom licu. I on nije tu zato što joj je nešto smiješno. Ali ne smijemo se samo onda kad naiđemo na nešto smiješno. Takav primjer je naveden Freudovom tekstu. Njegovi bolesnici se smiju kad otkrivaju uzrok svoje neuroze. Na jednom drugom mjestu Freud kaže da do smijeha dovodi i uspješno tumačenje, odnosno razumijevanje sna. Povezano je to s radošću otkrića i osjećajem slobode i moći koju ono daje. Tako se i Zaratustra ne smije nečem smiješnom već oslobađajućem, razrješenju velike zagonetke postojanja.
Na sličan način Valery objašnjava pojavu osmijeha u tekstu koji navodi Vivijana u svom postu. Tu se govori o ostatku djelovanja neke situacije kroz čin razumijevanja, o dokazu postojanja unutrašnjeg slučaja. Taj unutrašnji slučaj Valery pjesnički naziva ocem svih stvari.
13.03.2007. (22:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Arthur Koestler u The Act of Creation objašnjava (otprilike :) ) da smijeh nastaje kad shvatimo da smo krenuli jednim putem, a dospjeli negdje gdje se tim putem ''ne može'' dospijeti. Shvaćanje da smo ''krivo skrenuli'' bez da smo uočili to krivo skretanje dovodi do smijeha.
Pokušat ću to pokazati na jednom primjeru šale. Liječnik na uviđaju kaže: '''Prva rana je smrtonosna, ali srećom druge dvije su bezopasne...'' Zašto nam je to smiješno? Po toj teoriji, ovdje se susreću dva niza misli/asocijacija, ''ako je nekoliko rana, sreća da ih je što više bezopasno...'' i ''nakon smrtne rane ne slijedi ništa...''. Trik je da se ta dva niza spoje na taj način da krenemo jednim tijekom misli, a neprimjetno upadnemo u drugi. Kad shvatimo da smo upali u taj drugi, i kad shvatimo u čemu je trik u tom pojedinom slučaju, to izaziva smijeh. Zvuči dosta apstraktno, ali primjenjivo je (s više ili manje navlačenja :D ) na većinu viceva na kojima sam testirao tu teoriju, od slapsticka u kojem netko nagazi na grablje, pa do vrlo suptilnih šala. Dakle, smiješno je kad nas linearno mišljenje, ne pazimo li na križanja, vodi drugdje nego smo se zaputili.
Zato je, npr., uvijek jako smiješno kad netko pokušava biti nešto što nije – jer se stalno zapućuje jednim putem a dospijeva drugdje.
No, zanimljivo je da, po Koestleru, potpuno isti obrazac imaju i tragedije – jedina je razlika u tome što u tragediji ne vidimo gdje je to ''krivo skretanje''. U tragediji čovjek daje sve od sebe da ide jednim putem a dospijeva posve drugdje. No, ne vidi gdje griješi, čini mu se da sve radi jedino kako može. Da je na djelu sama nužnost da se ''krivo skrene''.
Ako je to točno, tad bi glavna razlika između komičnog i tragičnog bila u uvidu u mjesto na kojem je linearno mišljenje napravilo krivo skretanje na križanju puteva. Kad vidimo to krivo mjesto, smiješno nam je; kad ga ne vidimo bojimo se, jer nemamo sigurnost da sa svoga puta ne skrenemo...
Zamislimo sebe u situaciji Chaplinovog lika u Modernim vremenima – zar to ne bi bio tragičan udes? Ipak, ne suosjećamo baš s njim, dapače, smiješno nam je, jer vidimo gdje je pogrešno skretanje (naime u tome da čovjek, a osobito takav čovjek, ne može biti stroj, koliko god pokušavao).
Koestler nalazi da čak i znanstvena otkrića imaju istu strukturu: dva niza linearnih misli se susreću na nekom križanju – znanstveno otkriće nije ništa drugo do otkriće nekog takvog križanja. Naravno, razlika je u tome da u šali to križanje može biti posve slučajno, a u znanstvenom otkriću (a možda i u tragediji) to križanje ima općeniti (nužni) karakter.
13.03.2007. (22:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Sad na teža pitanja, da malo provjerimo teoriju. :) Propheta Nemo, čini mi se da bi ovaj osjećaj superiornosti slijedio iz uvida u mjesto ''krivog skretanja'', koji daje sigurnost, osjećaj moći da je prepreka izbjenuta. Okrutnost bi se odnosila na istodobnu razliku i sličnost tragičnog i komičnog – u odnosu na onoga tko ne uspijeva izbjeći to ''krivo skretanje'', taj osjećaj moći ostavlja dojam okrutnosti, osobito kad je popraćen manjkom sućuti.
Uz Freudov tekst Koestlerova teorija, čini mi se, ide jako dobro: uvid u ''krivo skretanje'' rješava tragičnost vlastite situacije i pretvara je u komičnu (naime, uvid oslobađa od ''nužnosti'' krivog skretanja). Također i uz Hegela, koji jasno vidi da je smijeh u ''samopouzdanju'' (nadmoći) da se bude ''iznad vlastitih proturječnosti'' – dok je s druge strane ''kruti razum'' (odnosno, kako sam to gore nazvao, ''linearno mišljenje'' lišeno pažnje) ono što će nas dovesti u komične situacije, koje će svima biti smiješnije nego nama samima.
Čini mi se da je i Nietzsche (barem dijelom) tu negdje s Hegelom, dakako, uz posve različit stil: nadmoć nad vlastitim proturječnostima.
O ostalim primjerima ću još malo promisliti. :D
13.03.2007. (23:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lucija9
Kad sam vidjela naslov obradovala sam se smjehu koji sam naslutila. Kad tamo usjekla mi se dublja bora između obrva. Sad kreču i vodoravne iznad čela. Ne predbacujem, ali ja bih se smijala. Volim se smijati, a sve veći su mi razmaci između dva smijeha.
Ja imam dva smijanja. Smijanje na viceve, komične situacije, komedije...da to je ono kad nas s jednog puta neočekivano odvedu na drugi.
Drugo smijanje je kad brbljam s nekim, opuštena sam, bez briga, slobodna, razdragana i odjednom kao da želim to stanje podijeliti. Taj smijeh mi zna biti glasniji, on je iz duše, iz struka...
Smijeh iz okrutnosti i nadmoći meni nije smijeh, to je hinjen smijeh, odglumljen, on se odigrava pred publikom, jer je njoj namjenjen.
Ja u moja dva smijeha mogu prasnuti i sama, bez društva.
13.03.2007. (23:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
viviana
Smijeh dolazi iznenada, poput nezadržive oslobođenosti nečeg što se u svoj svojoj trenutnoj prisutnosti ogleda u čudu vlastitog zrcala. :) Lucija je spomenula smijeh u koji prasnemo i kada smo sami sa sobom i ja se tu pridružujem Luciji jer i sama vrlo često, sjetivši se nečeg smiješnog, opet prsnem u smijeh kao i prvi put. :) A ne mora biti ni da se sjetim, jednostavno nasmijem se nečemu što mi taj tren privuče pažnju i izmami smijeh. Izmamiti - to je zapravo ona najosobenija skrivenost/ karakter smijeha koja nosi naš vlastiti pečat, i da se izmamiti na svjetlost dana samo ukoliko ugleda svoj otisak u nečemu u čemu se isti tren i otiskuje. Onda kada se smijemo. :)
Baš jučer dogodilo mi se nešto slično, pa ću vam ukratko prepričati da ne uzimam isuviše prostora ovdje. Sjedila sam na suncu pred kavanom u uskoj uličici prepunoj malih dućana, zanatskih radnji, kavanica, jednom zelenarom i pekarnicom, promatrajući prolaznike. U glavi mi se zavrtila priča poput šarenih razglednica na stalku kojeg okrećemo prstima i ovlaš razgledamo a onda nam tu i tamo pozornost privuče poneka od njih. Moju pozornost privukao je jedan starac koji je neodlučno hodao ulicom povremeno zastajkujući, očito tražeći nešto ali nikako nije mogao to i ugledati. U jednom trenutku zastao je nedaleko od mene i vidjelo se da ne zna što dalje, a onda mu se pogled zaustavio na meni. Gledao je u mene i ja sam gledala u njega, a onda sam se tako počela smijati i smijati da me moglo spasiti jedino pitanje koje sam mu malo zatim uputila: " Tražite li možda nešto? "
" Vodoinastalatera ", rekao je, pa sam se brzo raspitala kod vlasnice kavane pred kojom sam sjedila a potom mu pokazala rukom na radnjicu preko puta. Čovjek je zahvalio i otišao. :) Taj smijeh koji me iznenada snašao bio je doista prirodan i čist ali neobičan jer sam sjedila sama, pa sam više naslutila nego opazila krajičkom oka kako su se neka lica u blizini zagledala u mene ne razumijevajući. Zagnjurila sam glavu u knjigu i nastavila čitati. :)
Moglo bi se o smijehu i svemu onom čemu se smijemo pisati i pisati, kao i osmijesima ali to je mnogo ljepše nego bih ja ikada znala napisao Valery :) kao što je i Milje u svojim odabranim tekstovima a potom i u komentaru - pa sam se za potrebe vlastitog komentara ograničila samo na ovaj jedan detalj. Miljeu veliki pozdravi i velike čestitke za odabir teme i gostovanje kao priređivača.
15.03.2007. (15:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Razgovarajmo o krugu
Lucija upozorila si na jednu važnu stvar. Govor o smijehu, da bi zaista bio govor o smijehu ne mora biti smiješan. Ali, ipak, i to je interesantno, mi očekujemo da govor o smijehu bude smiješan. S druge strane kad od nekoga tražimo da nam govori o bilo čemu drugom, ne očekujemo od njega da to isto uprisutni. Naprimjer, da li očekujemo da nam defincija žalosti bude žalosna, a pravednosti pravedna, definicija poštenja poštena, a laži lažna, djetinjastog djetinjasta. Ipak, smijeh je nešto posve drugo, i zato je tako interesantan. Uz to ide još istina. Ako netko govori o istini očekujemo da to što veli bude istina. Istina i smijeh idu zajedno.
Davore, razmišljam Koestlerovoj teoriji. Uspoređujem je sa Bergsonovom gdje se izvor smiješnog nalazi u odstupanju od prirodnog, spontanog, u padu u ono mehaničko, programirano. Zbog tog razloga smiješni su nam Chaplinovi gegovi. Smijemo se kad netko padne jer je izgubio kontrolu nad svojom spontanošću i počeo se ponašati mehanički, kao vreća. Čini mi se da se ove teorije međusobno nadopunjuju i da se i u jednoj drugoj vidi povezanost smijeha sa istinom, odnosno autentičnošću, izvornošću, nepatvorenošću. No, svaka od njih zaslužuje posebnu pozornost i ne bi se smjele navlačiti jedna na drugu. Sviđa mi se interpretacija znanstvenog otkrića i Zarathustrinog događaja. Ipak mi se čini da bi tu trebalo ići korak dalje, posebno kod Nietzschea. Ne radi se samo o dva puta od kojih je jedan ispravan a drugi pogrešan. Ovaj drugi može biti i čisto ništa. Možda je tome blizu Kant kad u "Kritici rasudne snage" kaže: Smijeh je afekat koji nastaje iz nagle preobrazbe napetog očekivanja u ništa.
Vivijana, čitajući tvoju priču (učinio sam to nekoliko puta jer nije samo interesantna već je jedan zaista uspio izraz nečeg teško izrecivog) prisjetio sam se Kafke. U jednom pismu prijatelju Brodu on priča što mu se dogodilo:
"Kad sam jednog drugog dana nakon kratkoga popodnevnoga sna otvorio oči...čuo sam svoju majku kako prirodnim glasom pita sa balkona: "Što radite?" Neka je žena odgovorila iz vrta: Pijem kavu u vrtu." Tada sam se začudio sigurnosti kojom ljudi umiju podnositi život."
Ovo nije vic, pa ni onaj američki, kojem se smijemo baš zato što uopće nije smiješan. Kafka na zgodu u vrtu nije reagirao sa smijehom nego sa čuđenjem. No, tamo gdje se on čudi, mi koji čitamo smijemo se i to nekim čudesnim smijehom. Razotkrili smo ono što nam on upravo želi reći. Možda je to ono isto o čemu govori Zarathustra. Evo kako Zdenko Škreb komentira ovaj Kafkin tekst:
"Kako je moguće da ljudi hodaju tim potpuno zagonetnim, u sebi potpuno proturječnim svijetom, u kojemu strani i nepovezani stoje jedni pored drugih, bez mogućnosti da se na išta oslone, da nečemu povjeruju - pa ni vlastitom mišljenju- a da ipak vrše sitne svakidašnje svoje običaje, da se prepuštaju svojim navikama i svojim strastima, da slijepi hodaju svijetom sa istom sigurnošću kao da se svijet prostire u jarkom svijetlu opće suvislosti i razumljivosti?"
17.03.2007. (21:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lutanje
Tražeći nešto o Baubo iz grčke filozofije naletih i na blog o smješnom. Drago mi je bilo pregledati spotove sa Youtube koji su na njemu dani. Snimci su to ljudi koji se smiju bez granica. Bilo je tu i par viceva, koje nisam mislio citati, zbog okupiranosti filozofskim tekstovima. Smješno. Pročitah ih. Osobito me se dojmio onaj o prelasku piceka preko ceste. Vrlo je filozofski i ako ga razumijemo već znači da imamo opću kulturu. Takve i slične viceve bi trebalo davati kao ispitne zadatke na prijemnim ispitima opće kulture, pa da vidimo tko se bolje smije i tko je spreman za određenu vrstu studija.Spomenuta stranica je na: http://yemaya.bloger.hr/default.aspx?tag=smijeh je lijek za sve
Pogledajte.
02.02.2009. (10:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...