Komentari

uvod.blog.hr

Dodaj komentar (10)

Marketing

  • davor

    Prvi gost priređivač je, dakle, vertebrata – hvala ti na nadahnjujućem sudjelovanju. :) Nedostaju mi oduševljeni smajliji u komentaru, ali možete ih slobodno zamisliti. :)
    Opet, koristim prigodu i pozivam i sve druge kojima je taj moj prijedlog barem na trenutak zazvučao zanimljivo i poticajno – javite se. :) Dakako, nije nikakav preduvjet da ste do sad komentirali na Uvodu u filosofiju, jedino da vam se čini zanimljivim i da imate neku zamisao koja ne odskače od dosadašnje forme bloga.

    avatar

    26.02.2007. (19:04)    -   -   -   -  

  • davor

    Pođemo li od najčešćih shvaćanja ljepote kao savršenosti (''ono čemu se nema što dodati ni oduzeti''), ili kao dopadljivosti, tad će nam začudno zazvučati ovo ukazivanje pjesnika na strašne aspekte onog lijepog. Kant je tu strahotnost u svojoj estetici prepoznao, ali ju je razlikovao od lijepoga i nazvao uzvišenim, a za ljepotu ostavio tek dopadljivost. No, ipak radije ne vjerujem da ''mnogo lažu pjesnici'' pa prihvaćam da su iskusniji po pitanju ljepote, pa ne razdvajam ono lijepo od onog što je potresno, što nas pogađa, i što nas čini krhkim – a time i onoga što je na svoj način opasno i strašno. Uočavam u ovim tekstovima smještanje ljepote u ono ''između'': ona je uvijek u napetosti između ekstrema, u harmoniji koja ne ukida suprotnosti, nego ih zadržava i pomiruje, sabire. Otud i neizbježna opasnost, da se ti ekstremi, te suprotnosti, tako očuvani ne izdvoje iz harmonije i povuku nas u ono suprotno ljepoti.
    Tradicionalno, Ljepota je – uz Istinu i Dobro – jedan od najviših metafizičkih pojmova, ali i tu se čini da joj je mjesto to ''između''. Pojednostavljeno: istina je ''ono što jest, realnost''; dobro ''ono što treba biti, idealnost''; a ljepota? Možda silazak idealnog u realnost, ili uzvisivanje realnosti do idealnog, spajanje Neba i Zemlje.
    Ipak, govor o strahotnosti ljepote uznemiruje – sam taj govor upravo zato nije dopadljiv, no, je li lijep? Je li istinit? Ako je ''istina ružna'', kao što kaže Nietzsche, je li i ova istina o strahotnosti ljepote takva? I može li onda istina postati lijepom? Čini mi se jedino u već navedenom trojstvu – tek dobro (ono nebesko), čini istinu (ono zemaljsko) lijepom. I obratno, svakako. Silazak vječnog u vremenito čini to vremenito lijepim, daje mu mjeru – no sama vremenitost jest i ostaje strašna.

    avatar

    26.02.2007. (19:17)    -   -   -   -  

  • planinar

    O ljepoti se stvarno može lijepo pisati, lijepeći lijepe riječi po ljepoti one ovdje ostaju, pristajajući. Lijepe riječi s ružnoće otpadaju kao jesenje lišće, pa zašto...? Jednostavno, nepogrešivo prepoznajemo ljepotu i prepoznajemo da s ružnoćom stoji u nesrazmjeru, pa zašto to, kako..? Ili tko to?
    Mi smo građeni slojevito, jedan od slojeva naše građe je podsvijest. Upravo se u podsvijesti nalazi ovaj orijentir lijepog, i ružnog svakako. To je ljudska intimna, intuitivna mjera koja dopire do drugog našeg ljudskog sloja, svijesti. Ova je pak mjera javna koja će se s intimnom obračunavati javno. Svijest će reći «ovo je lijepo» kad je već primila istovjetni impuls podsvijesti. Ali će jedna javna forma npr. moda bez problema svijesti nametnuti vanjski okvir neljepote (ili ljepote, naravno) koji će potisnuti intimni okvir tamo gdje već spada, u podsvijest. No, svejedno, ono podsvijesno ne može se ugasiti, jer mu svijest ne može oduzeti sav kisik. Svijest, da bi što manje učila na vlastitim greškama treba biti u što većoj mjeri suglasna s podsvješću...a podsvijest i ne može drugačije nego onako kako već djelujuće postoji.
    Jesam li sad rekao nešto lijepo o nečem ružnom (mehaničkom?), ako da, onda će moje riječi otpasti kao jesenje lišće.

    avatar

    28.02.2007. (08:19)    -   -   -   -  

  • viviana

    Odat ću vam jednu moju tajnu: tek od nedavno pristala sam priznati riječ Radost među ravnopravne onim riječima koje opisuju jedno osjećanje sretne pobuđenosti što nas ispunjava nečim živim i svijetlim. Pristala sam na radost kao istinski vrijedno osjećanje koje sam do tad - a toga me sad sjetio ovaj odabrani Baudelaireov tekst pa ću se i poslužiti točno ovim njegovim riječima - smatrala "prostijim ukrasom" kojim možemo označiti jedno osjećanje prema nekome ili nečemu. Zašto? Da li je ono značilo tek blijedu sjen one intenzivnosti koju sam jedino prihvaćala kao vjerodostojnu? - možda, vjerojatno. Ali do Radosti i njenog pravog značenja tek sam trebala doći, tek spoznati što ona uistinu znači i kakve sve emocije, kakvu ljepotu ona mora raspoznavati a da bi istinski postala ljepota radosti - kao osjećanje koje bih uporedila sa cvijetom što urasta u Bezmjerno. U tom smislu, radost je vezana uz ljepotu rekla bih dvostruko. Kao tlo i cvijet i cvijet i nebo ( ili sve iznad tla ). Ona je zapravo ta nježna svila obraza što se usudi postojati između jednog i drugog upravo zato veličanstvena - jer je prolazna i ima dostojanstvo prolaznosti koju nadvisuje već samim time što jest, i što je tako izložena i nezaštićena da je i malo jači pljusak ili vjetar može slomiti ili oduvati poput maslačka. Tuga je nešto sigurnije, i ima dimenziju dubine, zato je tuga uvijek osjećanje dubine – lijepo kao početak strašnog koji još možemo podnijeti. Tuga je toplo i tamno, kao ženski vokal što nad prolaznim pjeva uspavanku, stavlja mu dlanove na oči i sklapa ih. Sva nerazrješivost života i postojanja možda tad pronalazi svoje razrješenje jedino u ljepoti – kao činu ljepote ili jednom sasvim određenom stato d'anima ( možda najbližem pjesnicima ) kojim i Baudelaire kada govori u stihovima zvuči mnogo ljepše nego Baudelaire kada govori u prozi. :)

    p.s. vertebrati veliki pozdrav i dobrodošlica kao gostu priređivaču. :)

    avatar

    28.02.2007. (21:29)    -   -   -   -  

  • vertebrata

    samo kratko, da se javim i pozdravim komentatore ( i one koji će to tek postati). Poslije gore pročitanih upisa Davora, Planinara i Vivie, ja stvarno ne znam šta da rečem, tim gore što se o ljepoti radi, o kojoj je zahvalnije šutjeti i u očitovanju možebitnog misterija upiti još malo tog nektara bogova, nego blebetati (razumski ograničiti posredstvom simbola riječi) i razočarati se u ukus drugih i način na koji ne pokazuju na ništa novo pod suncem. Malo karikiram, naravno,jer praktičnije je pisati o tome nego slikati ovdje po tipkovnici ;) no morao sam spomenuti. Htio sam reći da riječima onda možda tek ukažemo na ono nešto zbog kojeg je život tako svrhovit i zanimljiv i umjeren ekstremima.
    Na istoku prevladava fenomenološki pristup objektima. Tamo objekt nije stvar ili tvar već događaj. Meni se taj pristup prikazuje kao isprepletena mreža mostova nad stvarima. Takva mi je i slika ljepote, ona kao i ljubav (kao način, ne kao svrha) transcendira ove naše zemljane stupove i dopušta lagano koračanje iznad krošnji. A stabla su, priznat ćete, oduvijek bila neopisivo lijepa - upravo zbog krošnji.

    avatar

    28.02.2007. (22:12)    -   -   -   -  

  • davor

    Svakako, za moj banalni ukus ljepša od susreta kišobrana i šivaćeg stroja na operacijskom stroju. ;) Nego, zbunjuje me tvoje spominjanje Istoka, uz ovaj odabir slike koja predstavlja ljepotu... Da si odabrao stabla činilo bi mi se više nalik fenomenološkom pristupu Istoka od ove rekao bih vrlo zapadnjačke nadrealističke maštovitosti. Ili propuštam nešto uvidjeti?

    avatar

    28.02.2007. (23:18)    -   -   -   -  

  • vertebrata

    Pa nisi ništa propustio. Slika savršeno odgovara onim tekstovima, i onom trenutku kad sam tražio nešto "lijepo". Sad sam htio reći nešto što se nije reklo a trebalo bi se spomenuti. Od tuda ideja ljepote kao dynamis, za razliku od ljepote kao hybrisa gore prikazanog ;)

    avatar

    28.02.2007. (23:43)    -   -   -   -  

  • planinar

    Ljepotu zapažamo umom, samo umovanje je ostvarenje ljepote. Um će tada ljepotu projicirati, reproducirati, izvaditi, i staviti na papir, platno, staklo, drvo, kamen... to je umjetnost. Ako itko misli da se ljepota simbolizirana na platnu razlikuje od ljepote simbolizirane rječju, možda se radi tek o razlici umješnosti talenta prevođenja u umu, naginjanju, sklonosti. Dakle, ne mislim da je i jedna ljepota nadređena drugoj po sredstvu, jer u svakom je sredstvu sadržana idejom jednako.

    avatar

    01.03.2007. (10:11)    -   -   -   -  

  • lucija9

    Ljepota! Jednostavna riječ.
    U prvom trenutku jasno je što je „ljepota“. Ali dati točnije, sveobuhvatno objašnjenje ne ide bez dužeg pripovijedanja.
    Različite su ljepote. Lijepo je nečije lice(spominje pjesnik), lijep je krajolik i još osjećamo i miris cvijeća, lijepa je torta, lijepa je moja unučica što lijepo guguće…zaustavljena ljepota u umjetničkom djelu…i kad se ona potvrdi u našem duhu koji ju propusti i zabilježi u našu podsvijest, ostaje radost, milina, koja postaje potreba nasušna.
    To bi bile jednostavne ljepote koje opazimo „u hodu“, koje su trenutačni vitamin i ma kako jurili životnim putovima opazimo ljepotu i pamtimo je, pa joj se u mislima vračamo u smiraju dana.
    Davor spominje (a meni je omiljeno „ljepotu“ imati u paketu s time) pojmove koji podupiru ljepotu (dobrota i istina), a zajedno potvrđuju se u svim sadržajima o kojima pripovijedamo tu kod Davora i kod Miljea. Pa nam podastru tekstove velikih filozofa da i mi pokušamo dokučiti smisao ljepote, istine i dobrote ljudskog postojanja.
    Ako smo donekle lijepi, dobri i istiniti s umjetničkim djelom smo u dijalogu. Bude se naše emocije, popravljaju nas, dograđuje nam se empatija, i sebe zavolimo jer smo se oprostili od predrasuda. Naša nutrina otkriva sve veće dubine i tamo su pitanja koja žele odgovore. ( moj profesor književnost je volio reći „umjetničko djelo nas čini boljima“)
    Jer težnja (možemo nazvati:ljubav) za ljepotom koja se potvrđuje u istini i dobroti pomiče svijet. Pri tom istina, kao umjetnički izražaj, može i biti privid (spominje ga Davor), ali osvijestiti da je privid, to je istina.
    pr. umjetničko djelo iz kojeg „vrišti“ pitanje i mogući odgovor, postavlja pred nas zadaću od koje se ne možemo odmaknuti, da pronađemo sebe u njemu i ujedno u sebi učinimo mjesto za jednu novu ljepotu koja bi bila onaj Rast o kojem nam je pripovijedao Milje. Umjetničko djelo koje prikazuje bol, nepravdu, možda i odustajanje, u nama budi ljepotu ljudskosti: suosjećanje ili gnjev pa se pokrene u nama opet onaj Miljeov Rast.
    Ima umjetničkih djela koje našu umornu dušu, u nekim bolnim periodima prihvaća i postaje kao naše utočište, kao kad utonem između korica knjige, ili kontemplacijom uz klasičnu, ili se pronađem u trenutku koje Vivianina proza tako spretno zaustavi.
    Najveće ljepote su kad se iz boli osobne ili zbog empatije zakovitlaju emocije i poput bljeska ulovimo ljepotu u svijesti koja ju propusti u nutrinu koja ju prepozna kao zvijezdu vodilju koja nas vodi naprijed i naprijed…
    „Živjeti vrijedi zbog bljeska ljepote“ rekao je Tin, a ja vjerujem da je to upravo ovo što sam nespretno ispričala.
    Od postave posta razmišljam o temi i imam misli za tanju knjigu. Sad čitam napisano i ne sviđa mi se kako ne znam napisati jednostavno i jasno što mislim

    avatar

    02.03.2007. (20:38)    -   -   -   -  

  • pooka

    ljepota je ono nešto što ja uvijek zaboravim pa sam se ograničio na sporadične slučajeve koje popratim smiješkom. ali to što ne mogu zapamtiti ljepotu ne znači da je ne mogu zamisliti... npr. ja, na krovu Bentlyja od nekog milijardera koji odsjeda u Hilton Imperial hotelu u Dubrovniku, sa aku-bušilicom probijam rupe po krovu i haubi, vrišti onaj alarm, trče oni iz osiguranja, a ja urlam 'Hasta la victoria siempre!'. pa na sudu izvadim papire da ne priznajem sud sa klinički urednom slikom već samo sud moje pravne neubrojivosti. i još dodam kako milosti ne tražim, niti bih je dao.

    avatar

    09.03.2007. (23:14)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...