U neočekivanom mnoštvu očekivano inspirativnih komentara na post ''poput djeteta?'', dvaput je iskrsnulo pitanje slavlja. Najprije u opisu formalnog pofesora kako je kao slučajni šetač odbio biti uvučen u nametnutu proslavu, a potom u spontanom šampanjcu (i pagu i pivu :D ) u vezi s Lucijinim uspjehom. Čini se da je Gadamer najjasniji: ''svetkovina je zajedništvo.'' Ovu drugu radost smo podijelili, jer smo na ovom virtualnom mjestu u zajedništvu s Lucijom; ono prvo je nepostojanje zajedništva sviju u gradu, koje bi opravdalo taj bučni običaj. Druga značajka svetkovine je iznimnost – no Bubner u svojoj tezi o ''estetiziranju svijeta života'' kao o ''paradoksalnom pokušaju da se svakodnevica učini permanentnom svetkovinom'' kazuje da takav karakter svetkovine više nije važeći. I doista, ono što je nekad bilo iznimno, danas je svakodnevno – npr. glazba. Muzika je bila očitovanje Muza, a sve do pojavne masovnih medija ipak nešto u čemu se uživalo u iznimnim situacijama – sad je iznimno ne čuti glazbu niotkud. Nekad svetkovina u teatru i pripovijedanje ljudskih života u tragedijama – danas pak tri sapunice i dva filma dnevno. Alkoholna pića i opojne tvari nekad u posebnim sakralnim situacijama, danas pak... barem vikendom. Uz takve pokušaje ''permanentne ushićenosti'' i tuluma-non-stop, sasvim je razumljiva neformalna reakcija formalnog profesora. Svi ti pokušaji se ipak mogu sasvim lako svesti na Nietzscheovu formulu o ''sićušnoj opijenosti i malo ludila'' za ''iscrpljenike i bolesnike''. I, preostaje, kao ipak neizbježno uz temu slavlja, pitanje o božanskom izvoru svetkovine (a dakle implicitno i ljudskog zajedništva i iznimnosti pojedinih trenutaka u tijeku vremena), naspram puko ''ljudskih nastojanja''. No, o tome ipak, bolje da šutim, da ne bih svojim pukim nastojanjem, a protivno Heraklitovom upozorenju, ''sudio nepromišljeno o najvećim stvarima''. :)
12.02.2007. (21:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Da bi bilo moguće slavlje mora se dogoditi zajedništvo. Obrat ovdje ne vrijedi. Slavlje ne može stvoriti zajedništvo. Najčešće smo svjedoci takvih izokrenutih slavlja koja nas hoće uvući u nešto što ne doživljavamo kao sveto, a zbog toga ni kao svoje pa onda ni kao s onim drugim zajedničko. No, to nije samo problem današnjice. To je problem svih vremena. Neosjetljivost na ono izuzetno (ovdje pod izuzentim ne podrazumijevam ono što se ne događa uvijek već samo u posebnim prilikama, nego ono što je po svojoj biti takvo. ) Gotovo svatko tko donosi nešto izuzetno nailazi na naraštaj koji je poput djece. Dijete ovdje upućuje na nešto sasvim drugo od onog što smo slijedili u postu Poput djeteta - ne na predanost u jednostnavnosti i neposrednosti već na hirovitost I površnost: "A komu da prispodobim ovaj naraštaj? Nalik je djeci što sjede na trgovima pa jedni drugima dovikuju: 'Zasvirasmo vam i ne zaigraste, zakukasmo i ne zaplakaste." (Mt 11, 16-19 Kad površni i neosjetljivi slave onda se ne događa slavlje već privid. (Nije slučajno da grčka riječ doksa ne označava samo slavu već i privid). Najčešće plješću onome što slave nema već se samo u njoj pojavljuje. Ako je ima ne plješću onome što to zaista jest slavno, već nečem perifernom što od slavnog mogu uočiti.
14.02.2007. (08:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
svetkovina je trans u koji upada svaki pojedinac na svoj način, uz svoje vizije, po svojim pravilima, ali oni to rade zajedno, u sigurnosti kolektiva ipak pojedinačni, odvajaju se od stvarnosti, kreiraju svijet koji im njihov ogromni neokorteks i omogućuje, svijet simulacije bez svrhe, moć uma da sintetizira, stvara, postavlja pravila koja u svetkovini ne moraju biti ni identična, a ponekad čak ni slična onima iz svakodnevnog iskustva uvjetovanog receptivnošću. Trans može biti izazvan ritmom koji nije isti, ali ima ponavljajući uzorak, plesom, svijetlom i naravno psihoaktivnim tvarima. meskalin izvlači sam zor vremena iz spoznatog pod njegovim djelovanjem, LSD isto tako, takvo nešto je ostvarivo i plesom, ritmom, ali je sigurno sve to bilo kombinirano. svetkovina je najljudskije od svih ljudskih stanja, ono je samo ljudsko, ni božje, ni životinjsko... ono je ljudsko. ritual je to ubio odvajajući pojedince od njihovih stvarnosti i pretvarajući ih u pasivne promatraće, zajednicu konzumenata rituala koji vodi neko treći za sve njih. usporedite woodstock i neku procesiju, techno party i misu, ples oko vatre šamana dok ne dobije vizije i padne okrenutih očiju sa tv evangelistom koji prezentira proizvod. spontanost nasuprot inhibiciji, želju nasuprot odbojnosti, kontinuirano trajanje nasuprot zbroju diskretnih trenutaka, slobodu nasuprot ulozi, ples nasuprot manirima, divlje nasuprot bijesnom, živo nasuprot ne-znam-tu-riječ
25.02.2007. (12:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
U neočekivanom mnoštvu očekivano inspirativnih komentara na post ''poput djeteta?'', dvaput je iskrsnulo pitanje slavlja. Najprije u opisu formalnog pofesora kako je kao slučajni šetač odbio biti uvučen u nametnutu proslavu, a potom u spontanom šampanjcu (i pagu i pivu :D ) u vezi s Lucijinim uspjehom. Čini se da je Gadamer najjasniji: ''svetkovina je zajedništvo.'' Ovu drugu radost smo podijelili, jer smo na ovom virtualnom mjestu u zajedništvu s Lucijom; ono prvo je nepostojanje zajedništva sviju u gradu, koje bi opravdalo taj bučni običaj.
Druga značajka svetkovine je iznimnost – no Bubner u svojoj tezi o ''estetiziranju svijeta života'' kao o ''paradoksalnom pokušaju da se svakodnevica učini permanentnom svetkovinom'' kazuje da takav karakter svetkovine više nije važeći. I doista, ono što je nekad bilo iznimno, danas je svakodnevno – npr. glazba. Muzika je bila očitovanje Muza, a sve do pojavne masovnih medija ipak nešto u čemu se uživalo u iznimnim situacijama – sad je iznimno ne čuti glazbu niotkud. Nekad svetkovina u teatru i pripovijedanje ljudskih života u tragedijama – danas pak tri sapunice i dva filma dnevno. Alkoholna pića i opojne tvari nekad u posebnim sakralnim situacijama, danas pak... barem vikendom. Uz takve pokušaje ''permanentne ushićenosti'' i tuluma-non-stop, sasvim je razumljiva neformalna reakcija formalnog profesora. Svi ti pokušaji se ipak mogu sasvim lako svesti na Nietzscheovu formulu o ''sićušnoj opijenosti i malo ludila'' za ''iscrpljenike i bolesnike''.
I, preostaje, kao ipak neizbježno uz temu slavlja, pitanje o božanskom izvoru svetkovine (a dakle implicitno i ljudskog zajedništva i iznimnosti pojedinih trenutaka u tijeku vremena), naspram puko ''ljudskih nastojanja''. No, o tome ipak, bolje da šutim, da ne bih svojim pukim nastojanjem, a protivno Heraklitovom upozorenju, ''sudio nepromišljeno o najvećim stvarima''. :)
12.02.2007. (21:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Razgovarajmo o krugu
Da bi bilo moguće slavlje mora se dogoditi zajedništvo. Obrat ovdje ne vrijedi. Slavlje ne može stvoriti zajedništvo. Najčešće smo svjedoci takvih izokrenutih slavlja koja nas hoće uvući u nešto što ne doživljavamo kao sveto, a zbog toga ni kao svoje pa onda ni kao s onim drugim zajedničko. No, to nije samo problem današnjice. To je problem svih vremena. Neosjetljivost na ono izuzetno (ovdje pod izuzentim ne podrazumijevam ono što se ne događa uvijek već samo u posebnim prilikama, nego ono što je po svojoj biti takvo. ) Gotovo svatko tko donosi nešto izuzetno nailazi na naraštaj koji je poput djece. Dijete ovdje upućuje na nešto sasvim drugo od onog što smo slijedili u postu Poput djeteta - ne na predanost u jednostnavnosti i neposrednosti već na hirovitost I površnost:
"A komu da prispodobim ovaj naraštaj? Nalik je djeci što sjede na trgovima pa jedni drugima dovikuju: 'Zasvirasmo vam i ne zaigraste, zakukasmo i ne zaplakaste." (Mt 11, 16-19
Kad površni i neosjetljivi slave onda se ne događa slavlje već privid. (Nije slučajno da grčka riječ doksa ne označava samo slavu već i privid). Najčešće plješću onome što slave nema već se samo u njoj pojavljuje. Ako je ima ne plješću onome što to zaista jest slavno, već nečem perifernom što od slavnog mogu uočiti.
14.02.2007. (08:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pooka
svetkovina je trans u koji upada svaki pojedinac na svoj način, uz svoje vizije, po svojim pravilima, ali oni to rade zajedno, u sigurnosti kolektiva ipak pojedinačni, odvajaju se od stvarnosti, kreiraju svijet koji im njihov ogromni neokorteks i omogućuje, svijet simulacije bez svrhe, moć uma da sintetizira, stvara, postavlja pravila koja u svetkovini ne moraju biti ni identična, a ponekad čak ni slična onima iz svakodnevnog iskustva uvjetovanog receptivnošću. Trans može biti izazvan ritmom koji nije isti, ali ima ponavljajući uzorak, plesom, svijetlom i naravno psihoaktivnim tvarima. meskalin izvlači sam zor vremena iz spoznatog pod njegovim djelovanjem, LSD isto tako, takvo nešto je ostvarivo i plesom, ritmom, ali je sigurno sve to bilo kombinirano. svetkovina je najljudskije od svih ljudskih stanja, ono je samo ljudsko, ni božje, ni životinjsko... ono je ljudsko.
ritual je to ubio odvajajući pojedince od njihovih stvarnosti i pretvarajući ih u pasivne promatraće, zajednicu konzumenata rituala koji vodi neko treći za sve njih.
usporedite woodstock i neku procesiju, techno party i misu, ples oko vatre šamana dok ne dobije vizije i padne okrenutih očiju sa tv evangelistom koji prezentira proizvod.
spontanost nasuprot inhibiciji, želju nasuprot odbojnosti, kontinuirano trajanje nasuprot zbroju diskretnih trenutaka, slobodu nasuprot ulozi, ples nasuprot manirima, divlje nasuprot bijesnom, živo nasuprot ne-znam-tu-riječ
25.02.2007. (12:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...