Parmenidov početak filosofije se čini dovoljno jasan i neupitan: što jest jest, što nije nije. No, laž, privid, obmana... dovode do zabune tu jasnoću: privid, i laž, i obmana... oni jesu ono što nije. Time oni nisu puko ništa, nebiće, jer ipak nekako jesu. Čak i ako jesu samo ''u mojoj glavi'' ipak nekako jesu. Stoga se ne da izbjeći da privid nije puko ništa, nego je ipak nešto realno, neko bivstveno nebiće. Mašta, igra, su – čini se – neki takav privid. Nešto što jest, a nekako opet i nije. Dijete se igra Indijanca, i ono jest Indijanac – svakako će se naljutiti ako ga smatramo bilo čim drugim. Ali, naravno, i nije Indijanac. Kad ga majka pozove na ručak, lako mijenja ulogu. No, je li majka majka na taj način na koji je dijete Indijanac? Je li i to neka igra, mada neka posve ozbiljna? Posve zbiljna? Nietzscheov navod je iz Filosofija u tragičkom razdoblju Grka – je li u tome tragika, da tu igru ne možemo (a možda i ne smijemo) shvatiti ne-ozbiljno? Da je ne možemo shvatiti kao ne-zbiljno?
07.02.2007. (22:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
planinar
Možda jedan pomoćni empirički pokazatelj koji onda ideju pokazuje jasnijom – zamislimo da nam se u mraku ili polumraku priviđa opasnost, naš um je u strahu, naš organizam luči adrenalin. Istu posljedicu tvori i objektivna opasnost. Implikacija; ako i privid i realnost kao uzrok tvore realnu posljedicu, tada su i privid i realnost i realna posljedica tek privid(nost). No, ako realnost i realnu posljedicu smatramo sasvim realnom, tada moramo jednakom smatrati i privid.
08.02.2007. (09:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
U pozadini Ciprinog govora o istini i prividu jest pojam (bivstvene) cjeline. Problem njihovog odnosa je tu postavljen samo logički pa nužno dolazi do aporije. Ono što on zove najtežim pitanjem, zato nema svog odgovora. U igru treba staviti nelogički momenat. Tada istina i laž, zbilja i privid oživljuju. Oni su živi u životu svakog od nas. U romanu „Proljeće Ivana Galeba“ Vladan Desnica to izriče ovako: U stvarima je jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija: jedan pijani besporedak i jedan dublji smisao. Kome je dano da to spozna, dobro je proživio svoj vijek. Taj je obišao čitav svoj krug. No, ima nešto što me kod Desnice zbunjuje. Citirana misao pretpostavlja i mogućnost da se ne obiđe svoj krug, da se ne proživi cjelovito, potpuno, zdravo, lijepo, mudro, da se padne u ono neumno, pričin, da se promaši. Često nailazimo na mjesta na kojima se to oprvgava, gdje se kaže da nema pričina, odnosno da je sve pričin, osim… (vidi kraj citata). Kada bi me netko prodrmao za ramena i razbudio te mi rekao: „Slušaj, čovječe! Sve što si dosad doživio i iskusio, sve je to puki sjen i pričina; ništa se od svega toga nije stvarno dogodilo, sve si to samo sanjao!“ – osjećam da se time ne bi baš ništa promijenilo. Niukoliko time ne bi bili osiromašeni moji unutrašnji sadržaji, niukoliko umanjeno moje bogatstvo iskustva, niukoliko ograničen moj doživljaj svijeta. I, na žalost niukoliko opozvane proživljene patnje, niukoliko zbrisana haranja koja su one izvršile. Jedina sigurna istina je go čovjek koji strepi i strada, jedina prava stvarnost je stvarnost naše patnje. Zar čovjek mora biti uvijek go, mora li stalno strepiti i stradati? Zar obići čitav svoj krug znači samo patiti? Možda se odgovor nalazi u još jednom promišljanju bivstvene, odnosno živuće cjeline: Za dugih samotničkih solilokvija u bolnici naučio sam da je svaka žurba uzaludna i svaki nemir jalov; svejedno se dočeka sve, svejedno se otkrije smisao ili besmisao svega. Svejedno čovjek obiđe čitav svoj krug.
10.02.2007. (20:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Parmenidov početak filosofije se čini dovoljno jasan i neupitan: što jest jest, što nije nije. No, laž, privid, obmana... dovode do zabune tu jasnoću: privid, i laž, i obmana... oni jesu ono što nije. Time oni nisu puko ništa, nebiće, jer ipak nekako jesu. Čak i ako jesu samo ''u mojoj glavi'' ipak nekako jesu.
Stoga se ne da izbjeći da privid nije puko ništa, nego je ipak nešto realno, neko bivstveno nebiće.
Mašta, igra, su – čini se – neki takav privid. Nešto što jest, a nekako opet i nije. Dijete se igra Indijanca, i ono jest Indijanac – svakako će se naljutiti ako ga smatramo bilo čim drugim. Ali, naravno, i nije Indijanac. Kad ga majka pozove na ručak, lako mijenja ulogu. No, je li majka majka na taj način na koji je dijete Indijanac? Je li i to neka igra, mada neka posve ozbiljna? Posve zbiljna?
Nietzscheov navod je iz Filosofija u tragičkom razdoblju Grka – je li u tome tragika, da tu igru ne možemo (a možda i ne smijemo) shvatiti ne-ozbiljno? Da je ne možemo shvatiti kao ne-zbiljno?
07.02.2007. (22:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
planinar
Možda jedan pomoćni empirički pokazatelj koji onda ideju pokazuje jasnijom – zamislimo da nam se u mraku ili polumraku priviđa opasnost, naš um je u strahu, naš organizam luči adrenalin. Istu posljedicu tvori i objektivna opasnost. Implikacija; ako i privid i realnost kao uzrok tvore realnu posljedicu, tada su i privid i realnost i realna posljedica tek privid(nost). No, ako realnost i realnu posljedicu smatramo sasvim realnom, tada moramo jednakom smatrati i privid.
08.02.2007. (09:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Razgovarajmo o krugu
U pozadini Ciprinog govora o istini i prividu jest pojam (bivstvene) cjeline. Problem njihovog odnosa je tu postavljen samo logički pa nužno dolazi do aporije. Ono što on zove najtežim pitanjem, zato nema svog odgovora. U igru treba staviti nelogički momenat. Tada istina i laž, zbilja i privid oživljuju. Oni su živi u životu svakog od nas. U romanu „Proljeće Ivana Galeba“ Vladan Desnica to izriče ovako:
U stvarima je jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija: jedan pijani besporedak i jedan dublji smisao. Kome je dano da to spozna, dobro je proživio svoj vijek. Taj je obišao čitav svoj krug.
No, ima nešto što me kod Desnice zbunjuje. Citirana misao pretpostavlja i mogućnost da se ne obiđe svoj krug, da se ne proživi cjelovito, potpuno, zdravo, lijepo, mudro, da se padne u ono neumno, pričin, da se promaši. Često nailazimo na mjesta na kojima se to oprvgava, gdje se kaže da nema pričina, odnosno da je sve pričin, osim… (vidi kraj citata).
Kada bi me netko prodrmao za ramena i razbudio te mi rekao: „Slušaj, čovječe! Sve što si dosad doživio i iskusio, sve je to puki sjen i pričina; ništa se od svega toga nije stvarno dogodilo, sve si to samo sanjao!“ – osjećam da se time ne bi baš ništa promijenilo. Niukoliko time ne bi bili osiromašeni moji unutrašnji sadržaji, niukoliko umanjeno moje bogatstvo iskustva, niukoliko ograničen moj doživljaj svijeta. I, na žalost niukoliko opozvane proživljene patnje, niukoliko zbrisana haranja koja su one izvršile. Jedina sigurna istina je go čovjek koji strepi i strada, jedina prava stvarnost je stvarnost naše patnje.
Zar čovjek mora biti uvijek go, mora li stalno strepiti i stradati? Zar obići čitav svoj krug znači samo patiti? Možda se odgovor nalazi u još jednom promišljanju bivstvene, odnosno živuće cjeline:
Za dugih samotničkih solilokvija u bolnici naučio sam da je svaka žurba uzaludna i svaki nemir jalov; svejedno se dočeka sve, svejedno se otkrije smisao ili besmisao svega. Svejedno čovjek obiđe čitav svoj krug.
10.02.2007. (20:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...